Hrvatski uz srpski

U novom Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je odobren za porabu u školama, pročitali smo u rubrici Pisanje riječi iz stranih jezika sljedeći savjet: "Pri preuzimanju latinskih riječi koje završavaju na -ium u hrvatski jezik one najčešće odbacuju taj završetak i dobivaju završetak -j te su muškoga roda, npr. latinske imenice SavjetiAko u institutskom Hrvatskom pravopisu i sada navode savjete kako treba pisati pojedine latinske riječi s nastavkom na -um, premda to obično imamo ili moramo imati u savjetodavnoj ili metodičkoj luteraturi, onda to i sada predstavlja ozbiljni problem u školskoj nastavi pravopisanja. Inače, onda nije jasno zašto daju savjete kako pisati, na primjer, aluminijum ili aluminij i sl. riječi ako školarci ne rabe u svojem pisanju nestandardnu riječ aluminijum i sl.auditorium 'slušateljstvo', laboratorium 'prostor opremljen za primjenu znanstvenih istraživanja', studium 'pohađanje visokoga učilišta' preuzimaju se kao auditorij, laboratorij, studij.

Zadržavanje -um iza -j nije u skladu s pravilima prema kojima se latinske posuđenice prenose u hrvatski standardni jezik. Pogrešno je npr.: akvarijum, aluminijum, kalijum, kriterijum, talijum, a pravilno je: akvarij, aluminij, kalij, kriterij, talij" (v. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013., str. 142).

Obično se u školskim jezičnim priručnicima navodi ono s čim se školarac prečesto susreće u udžbenicima ili praksi i može u svojem pisanju ili govoru napraviti pogrješku. Metodičari jezika po pravilu za nastavnike u školama sastavljaju dodatnu didaktičku literaturu gdje nastavnike upućuju na tipične pogrješke školaraca.

Ako u institutskom Hrvatskom pravopisu i sada navode savjete kako treba pisati pojedine latinske riječi s nastavkom na -um, premda to obično imamo ili moramo imati u savjetodavnoj ili metodičkoj luteraturi, onda to i sada predstavlja ozbiljni problem u školskoj nastavi pravopisanja. Inače, onda nije jasno zašto daju savjete kako pisati, na primjer, aluminijum ili aluminij i sl. riječi ako školarci ne rabe u svojem pisanju nestandardnu riječ aluminijum i sl.

Već je odavno popisano i opisano što pripada hrvatskomu etnojezičnomu standardu: akvarij, aluminij, kalij, a što srpskomu: akvarijum i akvarij, aluminijum i aluminij, kalijum i kalij, a u suvremenom pravopisu iznova ostavljamo po starom usporedbu koju školarac ne zna i ne mora znati jer uči hrvatski, a ne srpski jezik.

Pogrješno je to što ima npr. pogrješku, a ne ono čega nema. Ne možemo ispravljati ono što ne postoji. Stvara se dojam da su crnogorski, srpski i bošnjački školarci došli u hrvatske škole steći dopunsku spremu jer se hrvatski školarci s tim ne moraju susretati. Koji jezik uče hrvatski školarci i gdje mogu u sadanjim školskim udžbenicima susresti riječi: akvarijum, aluminijum, kalijum, kriterijum i sl.?

Mnogi Hrvati znaju da je i prije tridesetak, kada su pohađali školu, bilo aluminij, kriterij ... Imamo li i sada u 21. stoljeću u udžbenicima: aluminijum, kalijum, kriterijum, talijum? Ako je tako i sada u školama pa i javnim općilima (medijima), tada treba vjerojatno reći da se je malo što promijenilo tijekom neovisnoga razvoja hrvatskoga jezika. Ako je tako, onda moramo priznati da se radi još uvijek o „istovrijednicama" hrvatskoga standardnoga jezika, a ne o nanosu tuđega jezika.

Usput budi rečeno da je netko pogrješno stavio latinsku riječ kurikulum za označivanje nastavnoga plana i programa u službene dokumente MZOS-a i svi kao jedan službeno su počeli rabiti riječ kurikulum umjesto kurikul ili domaće riječi uputnik (v. Zajednički programi - Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja ili Kurikulum zdravstvenoga odgoja, poveznica).

Dokumenti su ministarstva tu u proturječju ne samo s pravilima novoga pravopisa i norma hrvatskoga jezika nego i s institutskim jezičnim savjetima (poveznica). Ako i sada ima određeni mali broj nerazjašnjenih nedoumica i nepotrebnih dubletnih rješenja, naslijeđenih ili preuzetih iz zajedničkoga novosadskoga pravopisa, onda se to rješava pravodobno uz pomoć normiranja, a ne u normativnom pravopisu.

Poučna je rečenica o srpskom pravopisnom rječniku (Pravopisni rečnik srpskog jezika: sa pravopisno-gramatičkim savetnikom, Novi Sad, 2010.) koju je izrekao na predstavljanju u Novom Sadu autor rječnika, srpski lingvist Milan Šipka: „ Prema toj nameni utvrđen je i sadržaj priručnika: on je lišen reči i oblika koji ne pripadaju srpskom jezičkom standardu, pre svega nepotrebnog srpsko-hrvatskog dubletizma, (...)" (poveznica).

Srpski lingvisti ne rabe ili ne žele rabiti hrvatske riječi u svojim normativnim pravopisnim priručnicima, a mi ih iznova neopravdano uskrsavamo radi objasnidbe što pripada hrvatskoj normi, a što ne pripada kao da ne postoje drugi načini kako objasniti školarcima ili porabnicima što pripada hrvatskoj normi bez usporedaba sa srpskim jezikom.

Jezični savjeti

U istoj rubrici Pisanje riječi iz stranih jezika čitamo: „Ako se pojavi u hrvatskome tekstu, stranu riječ treba, kad god je to moguće, zamijeniti hrvatskom riječju ili svezom: attachment - privitak; RiječiSrpski lingvisti ne rabe ili ne žele rabiti hrvatske riječi u svojim normativnim pravopisnim priručnicima, a mi ih iznova neopravdano uskrsavamo radi objasnidbe što pripada hrvatskoj normi, a što ne pripada kao da ne postoje drugi načini kako objasniti školarcima ili porabnicima što pripada hrvatskoj normi bez usporedaba sa srpskim jezikom.bookmark - straničnik; bypass - premosnica; call centar - pozivni centar; copyright - autorsko pravo; e mail - e pošta, e poruka, e adresa; donor - darivatelj; futsal - mali nogomet; header - zaglavlje; jackpot - glavni zgoditak; pacemaker - srčani stimulator; printer - pisač; remake - prerad(b)a; rent a car - iznajmljivanje automobila; revival - oživljavanje; software - programska podrška; stage - pozornica; summit - sastanak na vrhu". (v. Pisanje općih riječi i saveza, str. 67.).

Htjeli bismo znati na koji će način školarac, čitajući hrvatski tekst, zamjenjivati stranu riječ hrvatskom i kao sve to predstaviti u standardnojezičnoj praksi. Naravno postoji potreba da se engleske i druge strane riječi zamjenjuju hrvatskima. Tako su činili i čine i u drugim jezicima: češkom, francuskom, mađarskom, njemačkom, slovenskom..., naravno i u hrvatskom. Naravno, nove riječi dobro su došle u hrvatski jezik, ali prigodnicama, koje su ovdje navedene, nije mjesto u pravopisu nego u jezičnom savjetniku ili rječniku novih riječi.

Nisu do konca jasne pojedine tuđice koje navode pravopisci u školskom pravopisu koji je namijenjen u prvom redu osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Primjerice, valja li u školski hrvatski pravopis staviti pravilo o pisanju rijči tipa celebrytijev? Tu se mogu navesti uobičajeni primjeri latinskih izraza (ad acta), a nikako ne na primjer attachment, riječ koja se ne bi smjela rabiti u standardnom jeziku.

Zagana jezičnih priručnika

Zagana (problem) pojedinih priručnika je u tom da nakon više od dvadeset godina samostalnoga razvoja hrvatskoga jezika i sada pri njegovu opisivanju rabimo usporedbu sa SamosvijestPriručnik, napose za školu, mora povećavati etnolingvokulturnu samosvijest, a ne stalno nekomu dokazivati svoj osebujni jezični istobit (identitet) koji je i bez toga jasan. Inače, mnogi i dalje hrvatski jezik opisuju pomoću srpskoga, zaboravljujući, nažalost, da je svaki jezik poseban sustav i opisuje se pravilima i zakonitostima upravo svojega, a ne tuđega premda i sličnoga jezika.„srpskohrvatskim" ili srpskim jezikom. Ima li smisla pisati da na primjer aktualan, komunist, operacijski i sl. imaju prednost pred aktuelan, komunista, operacioni i sl. Ispada tako da katkada sami sebi izmišljamo tzv. pogrješke uzimajući ih često upravo iz srpskoga jezika, od drugih autora ili nepismena čovjeka, a zatim pišemo da to ne treba rabiti.

Umjetno ili namjerno iznova djelomično oživljavamo počela tzv. srpskohrvatskoga, hrvatskoga ili srpskoga jezika, a zatim pišemo nove jezične priručnike i savjetnike gdje opet dajemo pojedine savjete koji su pismenu čovjeku već odavno poznati i jasni kao dan. Istovrijednice iz srpskoga jezika ponovno vraćamo u suvremeni hrvatski standardni jezik u obliku pogrješnih inačica i istoznačnica.

Srpske oživljenice pri usporedbi s hrvatskim iznova se počinju rabiti u hrvatskom u obliku pogrješaka. Jedni ih što brže žele izbrisati iz svojih jezičnih navika kao tuđi, neprirodni nanos, a drugi ih čuvaju kao malo vode na dlanu za svoje sadanje i buduće priručnike, savjetnike i rječnike. Koliko nam još treba godina da od tih navika odustanemo i počnemo hrvatski opisivati uz pomoć hrvatskih jezičnih pravila?

Priručnik, napose za školu, mora povećavati etnolingvokulturnu samosvijest, a ne stalno nekomu dokazivati svoj osebujni jezični istobit (identitet) koji je i bez toga jasan. Inače, mnogi i dalje hrvatski jezik opisuju pomoću srpskoga, zaboravljujući, nažalost, da je svaki jezik poseban sustav i opisuje se pravilima i zakonitostima upravo svojega, a ne tuđega premda i sličnoga jezika.

Jezična erozija

U sadanje doba ne valja, prema našemu mišljenju, u školarca, sveučilištarca ili drugih porabnika razvijati jezičnu kulturu ili učvršćivati skrb i ljubav za hrvatski jezik upravo na takav način, tj. uz pomoć usporedaba onoga što je već svojom glavninom odavno izišlo iz porabe današnjega etnojezičnoga standarda ili mu posve nije ni pripadalo i onoga što jest doista norma hrvatskoga standardnoga jezika.

Kada to pak činimo u svojim različitim priručnim knjigama, onda nehotice uvodimo jezičnu eroziju (podlokavanje jezičnih norma) u hrvatski jezik, priznajemo da je i sada u našim školama ili u glavama naše mladeži prisutna jezična ovisnot o prijašnjoj „srpskohrvatskoj" ili novoj tzv. bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoj jezičnoj mješavini. Ispada da osim ovisnika o alkoholu, drogi, pušenju, međumrežju (internetu) itd. imamo još i pojedinih ovisnika o tuđem jeziku. Jezičnu ovisnost treba što brže liječiti.

Artur Bagdasarov