Hrvatska pravopisna tradicija

Naš jezik nije dijalekt, već je to književni jezik.
Jezik hrvatskoga naroda.
Pavle Radić

Pisanje Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje oslanja se, kako se piše u Predgovoru, između ostaloga i na hrvatske pravopisne tradicije. U objašnjenju pravopisnih pravila sastavljenoga i rastavljenoga pisanja niječnice i nenaglašenih oblika glagola htjeti čitamo: „1. Tradicijsko načelo. Da bismo oprimjerili hrvatsku pravopisnu tradiciju, navodimo rješenje u hrvatskim pravopisima" (poveznica).

U tablici su navedeni pravopisi iz različitih razdoblja gdje se niječnica i nenaglašeni oblik glagola htjeti pišu rastavljeno i sastavljeno – ne ću / neću. U popis su uključili i jugounificirani Boranićev pravopis iz 1930., 1934., 1937., pravopis Matice hrvatske i Matice srpske iz 1960. i dr. izdanja gdje se niječnica i oblik prezenta glagola htjeti pišu sastavljeno.

BrozUpozorit ćemo čitatelja da je Ivan Broz (1852.–1893.), na osnovama Gajeve i Vukove reforme, još je u svojem glasoslovnom (fonološkom) Hrvatskom pravopisu iz 1892. godine propisivao rastavljeno, a ne sastavljeno pisanje niječnice. U to vrijeme, pod utjecajem vukovaca, gotovo nestaje dotadanja hrvatska pravopisna tradicija oblikoglasoslovnoga (morfonološkoga), tzv. korijenskoga pravopisa.Nakon tablice u Pravopisu slijedi tekst: „Iz tablice je vidljivo da i neću i ne ću pripadaju hrvatskoj pravopisnoj tradiciji" (v.isto). Zanimljivo je pa i čudno da Pravopis sastavljeno pisanje neću, nećeš i sl. svrstava u hrvatsku pravopisnu tradiciju, u razdoblje šestosiječanjske (šestojanuarske) diktature i prisilnoga spajanja hrvatskoga jezika sa zajedničkim 'srpskohrvatskim' pravopisom. Na žalost ovo stajalište potvrđuje i jedna od autorica Pravopisa kada veli: „U hrvatskoj pravopisnoj tradiciji češće je sastavljeno pisanje niječnice, no pojavljuje se i rastavljeni oblik ne ću, koji ne preporučujemo, ali dopuštamo" (poveznica).

Upozorit ćemo čitatelja da je Ivan Broz (1852.–1893.), na osnovama Gajeve i Vukove reforme, još je u svojem glasoslovnom (fonološkom) Hrvatskom pravopisu iz 1892. godine propisivao rastavljeno, a ne sastavljeno pisanje niječnice. U to vrijeme, pod utjecajem vukovaca, gotovo nestaje dotadanja hrvatska pravopisna tradicija oblikoglasoslovnoga (morfonološkoga), tzv. korijenskoga pravopisa.

Korijenski je pravopis napušten pod konac 19. stoljeća, a ponovno je nastao u razdoblje od 1942. do 1945. godine. Da bismo oprimjerili tzv. hrvatske pravopisne tradicije pisanja niječnice ne uz nenaglašene oblike glagola htjeti, navest ćemo kratko opis onodobne jezične situacije i jezične politike.

Rastavljeno ili sastavljeno pisanje niječnice ne ću/neću

Godine 1926. srpski lingvist Aleksandar Belić (1876.–1960.) od tadanjega Ministarstva prosv(j)ete dobio je zadaću pripremiti osnovu za „dogovorni pravopis". Ministarstvo je imenovalo povjerenstvo za izjednačavanje srpskoga i hrvatskoga pravopisa i školskoga nazivlja. U to su povjerenstvo ušli: srpski filolozi A. Belić i L. Stojanović, ruski filolog-slavist u emigraciji S. Kuljbakin, slovenski filolog F. Ramovš i hrvatski filolozi T. Maretić, M. Rešetar te D. Boranić.

Nakon trogodišnjega rada zagovaratelji posvemašnjega etnopravopisnoga jedinstva uputili su svoj prijedlog novoga pravopisa Ministarstvu prosvjete. Taj je prijedlog 15. lipnja 1929. godine potpisao tadanji resorni ministar Božidar Ž. Maksimović (1886.–1969.), u narodu zvan Kundak jer je prije bio ministar unutarnjih d(j)ela. Godine 1929. u Prosvetnom glasniku isti je ministar izdao Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S.

Uputstvo iste godine, prema Belićevu pravopisu iz 1923. godine, uvodi „fonetsko" pisanje stranih osobnih i zemljopisnih imena (Gete, Mara, Šampanja), sastavljeno pisanje futura prvoga glagola na -ti (pisaću namjesto hrvatskoga pisat ću), veći broj dijalektalnih ili nepostojećih srbizama (mur, suv, istorija, jeres, neko, pretsednik), ravnopravno rabljenje latinice i ćirilice te (i)jekavice i ekavice ... (v. Marko Samardžija, Hrvatski jezik i pravopis: od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.), Školska knjiga. Zagreb, 2012., str. 150.).

Dragutin Boranić (1870.–1955.) uveo je, pokoravajući se Uputstvu, u 5. izdanje Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga BoranićDragutin Boranić (1870.–1955.) uveo je, pokoravajući se Uputstvu, u 5. izdanje Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1930. godine sastavljeno pisanje niječnice – neću. U Hrvata je neprekidnost Boranićeva pravopisa na načelima Ivana Broza prekinuta u razdoblju od 1930. godine do 1939. godine, kada je službeno uveden jugounificirani zajednički pravopis Ministarstva prosvjete u Beogradu. Osnutak Banovine Hrvatske i istodobno popuštanje centralizirane jezične politike obilježio je povratak na raniju hrvatsku pravopisnu tradiciju.jezika iz 1930. godine sastavljeno pisanje niječnice – neću. U Hrvata je neprekidnost Boranićeva pravopisa na načelima Ivana Broza prekinuta u razdoblju od 1930. godine do 1939. godine, kada je službeno uveden jugounificirani zajednički pravopis Ministarstva prosvjete u Beogradu.

Osnutak Banovine Hrvatske i istodobno popuštanje centralizirane jezične politike obilježio je povratak na raniju hrvatsku pravopisnu tradiciju.

Boranić je iznova, još 1940. godine, ponovio svoje 4. izdanje pravopisa iz 1928. godine (Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, Četvrto izdanje, Izdanje i naklada Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1940.) gdje je propisao rastavljeno pisanje niječnice – ne ću. Uzgred budi rečeno, ZAVNOH je za Drugoga svjetskoga rata na zasjedanju u Topuskom odobrio upravo taj Boranićev pravopis gdje se niječnica pisala rastavljeno.

Rastavljeni način pisanja niječnice trajao je od Banovine Hrvatske sve do tzv. Novosadskoga dogovora iz 1954. godine koji je na unitaristički način iznova u novosadskom pravopisu iz 1960. godine ukinuo hrvatsko rastavljeno pisanje niječnice.

Od 1960. godine mnogi Hrvati navikli su se na sastavljeno pisanje. Je li stečena pravopisna navika sastavljenoga pisanja niječnice i nenaglašenih oblika glagola htjeti pripada hrvatskoj pravopisnoj tradiciji? Može li se uopće jezik slobodno i samostalno razvijati u vrijeme diktature, samovlade i jezičnoga unitarizma?

Jugoslavenski unitarizam

Hrvatski se jezik razvijao u ozračju šestosiječanske (šestojanuarske) diktature kada je kralj Aleksandar I. Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu (parlament), zabranio rad svih političkih stranaka i sindikata, uveo cenzuru te proglasio ideologiju „integralnoga jugoslavenstva", a državu preimenovao 3. listopada 1929. godine u Kraljevina Jugoslavija. Režimska je lozinka te ideologije: „Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavena." Ako produžimo tu lozinku, onda dobijemo ovu rečenicu: „Stvorili smo Jugoslavena, stvorimo jugoslavenski jezik", tj. u biti svojoj jedan i jedinstveni „srpskohrvatski".

U samovladarskom društvu centralizirana jezična politika prve pa i druge Jugoslavije usmjerena je bila na pojačanje državne vlasti u svim područjima života, na oslabljenje, a u budućnosti (perspektivi) i na izjednačavanje etnolingvokulturnih razlika, na etnojezičnu asimilaciju pod krinkom društveno- -političke, ideološke i gospodarske konsolidacije višenacionalnih naroda. Onodobnoj jezičnoj politici svojstvena je težnja prema centralizaciji i monocentrizmu, pružanje povlastica jednoj („državnoj") etnojezičnoj zajednici.

Jezična politika, koju u sociolingvistici zovu unitarizam, usmjerena je na ostvaraj načela: „Jedna država – jedna nacija – jedinstveni etnojezik." U razdoblju Kraljevine hrvatski je jezik bio podređen valu pravopisne unifikacije od srpskoga jezika koji je dominirao u svim područjima društvenoga života. Mijenja se naziv hrvatskoga jezika jer je jedna Kraljevina višečlanoga bezimenoga „srpsko-hrvatsko-slovenačkoga naroda" morala imati i jedan službeni naziv jezika – „srpsko-hrvatsko-slovenački" (Vidovdanski ustav 1921.), a zatim „hrvatski ili srpski", „hrvatskosrpski / srpskohrvatski".

Jezični se unitarizam pokazuje u pokušaju nametanja ćirilice i potiskivanja latinice, ekavštine, unificiranja pravopisa i nazivlja. Na djelu je jezična, funkcionalno-strukturna najezda (ekspanzija): težnja je širenju vladajućega srpskoga etnojezika na tuđu hrvatsku jezičnu zajednicu. U to se razdoblje nije radilo samo o spajanju naziva jezika i uklanjanju razlika hrvatske i srpske pravopisne norme i nazivlja nego i o jačanju tzv. narodnoga jedinstva triju / dvaju „plemena" koje je preraslo nakon Drugoga svjetskoga rata u drugoj Jugoslaviji u „bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda".

Zbog „narodnoga jedinstva", a zatim „bratstva i jedinstva", dogovoreno je da Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci, a nekoć i Slovenci, imaju jedan i jedinstven jezik, čije će političko ime sadržavati dva spojena naziva između kojih je znak jednakosti – „srpskohrvatski / hrvatskosrpski".

Novi „BCHS/BHS" nadjezik

Ima i sada zagovaratelja posvemašnjega zajedničkoga jezika s drugim nazivima kako u susjednim južnoslavenskim državama i EU, tako i izravno u Hrvatskoj. Iznova pokušavaju nametnuti otrcane teme i UnitarizamJezični se unitarizam pokazuje u pokušaju nametanja ćirilice i potiskivanja latinice, ekavštine, unificiranja pravopisa i nazivlja. Na djelu je jezična, funkcionalno-strukturna najezda (ekspanzija): težnja je širenju vladajućega srpskoga etnojezika na tuđu hrvatsku jezičnu zajednicu. U to se razdoblje nije radilo samo o spajanju naziva jezika i uklanjanju razlika hrvatske i srpske pravopisne norme i nazivlja nego i o jačanju tzv. narodnoga jedinstva triju / dvaju „plemena" koje je preraslo nakon rata u drugoj Jugoslaviji u „bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda".prežvakuju već odavno zaboravljene priče o odnosu hrvatskoga, srpskoga, bošnjačkoga, a sada i crnogorskoga jezika.

Primjerice, srpski lingvist Miloš Kovačević (1953.) i njegovi sumišljenici i sada tvrde da ne postoji hrvatski (izvorni hrvatski prema subsjedniku samo čakavski), bošnjački i crnogorski jezici jer nema nikakvih razlika što se tiče slovnice, podrijetla pa i komunikacijske porabe u odnosu na srpski kao „lingvistički" jezik.

Srpski lingvist smata da su Hrvati „prisvojili srpski vukov(ski) jezik". Navest ćemo samo jedan ulomak iz njegove subesjede: „Vuk je uobičajavao reći da je to književni jezik svih Srba jer njime govore Srbi sva tri zakona (vere): i 'zakona grčkoga' i 'zakona rimskoga' i 'zakona muhamedanskoga'." Budući da su od Vukova do današnjeg vremena ti 'zakoni' politički u nacije pretvoreni i da su i u okviru „Srba grčkoga zakona" posebnom nacijom proglašeni Crnogorci, danas bi se moglo reći da srpskim jezikom i dalje govore svi Vukovi Srbi, ali se svi oni Srbima ne zovu.

Osim onih koji se i dalje Srbima zovu, njime kao književnim jezikom govore (i pišu) i Hrvati, i muslimani (koji sebe sada zovu Bošnjacima), i Crnogorci" (poveznica).

Treba napomenuti da se Hrvatima nisu osjećali samo štokavski katolici nego i kajkavci ponajprije u Hrvatskom zagorju pa i u drugim područjima kajkavštine i naravno čakavci u priobalju i na otocima. Narod sam sebe poistovjećuje (identificira), a ne Vuk Stefanović Karadžić. Ako su „svi i svuda Vukovi Srbi", onda smo vjerojatno brzo zaboravili što se dogodilo s Kainom koji je ubio brata Abela i nosi li tko sada Kainov žig?

Međunarodna konferencija o jezičnoj politici u Sarajevu, 2011.

U odvojenim institucijama EU, na Haškom sudu pa u susjednim državama bivše Jugoslavije sve češće susrećemo izmišljeni naziv BHS/BCHS jezika. O njemu se provodi međunarodna konferencija, uvodi se nastavni predmet, stječe se zvanje i štoviše sastavljaju umjetne tekstove (v. autorov osvrt Zbrajanje krušaka i jabuka, Jezik, sv.2., str. 72.–74., Zagreb, 2012.; poveznica).

Navest ćemo konkretan primjer iz članka francuskoga profesora na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta Paris – Sorbonne Paul-Louisa Thomasa: „Kako ne postoji opšteprihvaćeni zajednički, ni popularni, ni naučni naziv jezika (niko osim stručnjaka ne bi razumeo termine kao 'standardni novoštokavski' ili 'srednjejužnoslovenski jezik'), odlučili smo se za najneutralniju i, kako smatramo, najmanje lošu formulaciju, a to je imenovanje svih zvaničnih naziva u abecednom redu: BCMS na francuskom, BCHS na latinici BCHS jezika, БСЦХ na ćirilici BCHS jezika, što je slično rešenju problema za ime jezika na Sarajevskom univerzitetu (bosanski, hrvatski, srpski), a dodali smo i novi službeni naziv jezika u Crnoj Gori" (Paul-Louis Thomas, Kako napraviti zajedničku gramatiku BCHS (bosanskog, crnogorskog, hrvatskog, srpskog) jezika? Bosanskohercegovački slavistički kongres: Zbornik radova (Knjiga 1). Slavistički komitet, Sarajevo, 2012., str. 53.).

Samo zamislite, ne odlučuju Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Srbi o nazivu svojega materinskoga jezika, a inozemni profesori im to tumače na svoj način. Svaka im čast!

Novi unitarizamNovi se izvan-hrvatski "bhs" unitarizam shvaća kao sljednik staroga protuhrvatskoga serbokroatizma, koji se stvorio izvan hrvatske jezične zajednice i protiv ustavne odredbe o službenom jeziku Republike Hrvatske. "Bhs" unitarizam jest prije svega sastavnica EU-ova plana krojenja područja tzv. »Zapadnoga Balkana« s Hrvatskom kao podređenom pokrajinom u njemu. Bez dvojbe, hrvatska jezična zajednica žurno mora naći puteve da politički učinkovito pobije taj novi unitarizamNa mrežnoj stranici Univerziteta u Zenici (BiH) možemo pročitati: „Pedagoški fakultet. Odsjek: Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost (Izlazno zvanje) profesor BHS jezika i književnosti. Magistarski studij <...> magistar bhs jezika i književnosti" (poveznica). I još primjer, dvije škole u Beču uvele su program učenja "bosansko-hrvatsko-srpskoga jezika" (poveznica).

U Rusiji u usporedbi s EU-om program učenja hrvatskoga jezika u pojedinim srednjim i visokim školama, a također na tečajevima za strane jezike odvojen je od srpskoga. Imamo odvojenu hrvatsku tiskanu slovnicu (gramatiku), udžbenik i dvojezičnik. Njemački jezikoslovac i kroatist Leopold Auburger u članku Periodizacija povijesti hrvatskoga književnog jezika u tri epohe i osam razdoblja djelovanja serbokroatizma piše o guranju nove/stare konstrukcije zajedničkoga BHS jezika: "Novi se izvan-hrvatski "bhs" unitarizam shvaća kao sljednik staroga protuhrvatskoga serbokroatizma, koji se stvorio izvan hrvatske jezične zajednice i protiv ustavne odredbe o službenom jeziku Republike Hrvatske. "Bhs" unitarizam jest prije svega sastavnica EU-ova plana krojenja područja tzv. »Zapadnoga Balkana« s Hrvatskom kao podređenom pokrajinom u njemu. Bez dvojbe, hrvatska jezična zajednica žurno mora naći puteve da politički učinkovito pobije taj novi unitarizam" (Filologija, sv. 56., 2011., str. 18.).

Pokušaji razaranja osebujnosti hrvatskoga etnojezika traju od bana Khuena (khuenovštine), jugointegralista do današnjih "zapadnih balkanointegralista" koji iznova žele nametnuti surogat u vidu BHS/BCHS jezika. Svaki narod svoj jezik naziva svojim imenom bez obzira na to kolike razlike muđu njima postoje. Pravo na vlastiti lingvonim (naziv jezika) se ne može ni jednomu narodu uskratiti ili čim uvjetovati.

I na koncu, od petoga izdanja Babić-Finka-Moguševa pravopisa (2000.) i dalje dopušteno je samo ne ću, a u Anić-Silićevu pravopisu (2001.) dana je prednost samo sastavljenomu pisanju – neću. U burnoj raspravi Sastavljenoga i rastavljenoga pisanja niječnice i enklitičkih oblika glagola htjeti na sedmoj sjednici ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika od 15. prosinca 2005. godine piše: „Za zaključak da rastavljeno pisanje niječnice i enklitičnih oblika prezenta glagola htjeti ne valja odbijati glasovalo je sedam članova Vijeća (Brozović Rončević, Katičić, Kolenić, Ladan, Peti, Turk, Zoričić), protiv takva zaključka glasovala su dva člana (Božanić, Pranjković), a suzdržana su bila također dva (Ježić, Mamić).

Vijeće je time prihvatilo temeljito raspravljen većinski zaključak kojim preporuča pravopisno rješenje po kojem se u zanijekanom prezentu glagola htjeti niječnica piše rastavljeno od glagolskih oblika" (Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, Jezik, sv. 2.–4., god. 60., Zagreb, 2013., str. 77.). U Školskom rječniku hrvatskoga jezika IHJJ-a, koji je namijenjen učenicima osnovne i srednje škole, može se pročitati: „ ... zanijekani nenaglašeni oblik glagola htjeti piše se ne ću, ne ćeš" (Školski rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje - Školska knjiga, Zagreb, 2012.,ХII.).

Prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a preporučeno je pisati sastavljeno: neću, nećeš, neće, nećemo, nećete, neće, a dopušteno rastavljeno: ne ću, ne ćeš, ne će, ne ćemo, ne ćete, ne će. Komu da vjeruju školarci, pa i njihovi nastavnici, i gdje je tu uopće norma ako su pisci normativnih priručnika sami sa sobom u proturječju ? Ispada kao da netko utječe na pojedine pisce u njihovu pisanju normativnih priručnika jer je u Školskom rječniku iz 2012. godine jedno normativno rješenje, a u Hrvatskom pravopisu iz 2013. godine pak drugo.

Tijekom samo jedne godine jedni te isti autori su pisali rastavljeno ne ću, ne ćeš ..., potom sastavljeno neću, nećeš ... što je valjda dobar primjer nedosljednosti onih od kojih se očekuje dosljednost u stavovima i rješenjima.

Tradicija je vrlo važna u pravopisu, ali ne valja brkati stečene navike koje su došle u hrvatsko pravopisanje u vrijeme jezičnoga unitarizma s pravopisnim hrvatskim tradicijama.

Artur Bagdasarov