Armenski mhitaristi i izdavanje hrvatskih knjiga

Mhitar iz Sebaste

Mhitaristi čine kongregaciju benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve. Mhitaristički red je osnovao armenski svećenik Mhitar iz Sebaste. Mhitar (arm. Մխիթար Սեբաստացի, također tal. Mekhitar da Pietro, prije zaređivanja Manuk Petrosjan, 1676. - 1749.) je rođen, kao i zaštitnik grada Dubrovnik sv. Vlaho, u tadašnjoj Maloj Armeniji, odnosno u današnjem Sivasu u Turskoj. Zaredio se je u samostanu sv. Nšan dobivši ime Mhitar (arm. mhitar 'utješitelj'). Već sa svojih petnaest godina postaje sarkavag (đakon). Vraća se u Sebastu gdje počinje izučavati djela armenskih, sirijskih i grčkih bogoslova. U Hrvatski pisciU armenskoj tiskari svoja djela su objavili glasoviti hrvatski pisci kao što su: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović; Juraj Haulik; Stjepan Ivičević; Antun Kaznačić; Vjekoslav Klaić; Antun Mažuranić; Matija Mesić; Metel Ožegović; Martin Meršić ml.; Ilija Okrugić; Medo (Orsat) Pucić; Milan Rešetar; Josip Juraj Strossmayer; Bogoslav Šulek; Josip Torbar i mnogi drugiSebasti (1696.) je zaređen za svećenika. Potom kao kršćanski propovjednik putuje u Carigrad gdje okuplja oko sebe učenike. Nakon progona od strane Osmanlija bježi sa svojim učenicima ponajprije u kapucinski samostan, a zatim 1702. god. u Moreju koja je bila tada pod zaštitom Mletačke Republike. U Modonu gradi armensku crkvu i samostan udarivši temelje budućega reda. Godine 1712. papa Klement XI. dao mu je službeno potvrđivanje i imenovao Mhitara opatom.

Između Mletačke Republike i Osmanlijskoga Carstva počinje rat i opat Mhitar se zajedno sa 16 redovnika seli na otočić sv. Lazara (arm. Surb Gazar, tal. San Lazaro) u Mletcima (Veneciji). Godine 1717. o. Mhitar dobiva na dar otočić sv. Lazara gdje obnavlja crkvu i gradi samostan. Otočić sv. Lazara je postao središte armenske djelatnosti (kulturne, znanstvene, izdavačke). Otvara se knjižnica, vrše se pripreme za tiskanje starih armenskih i drugih rukopisa, te za sastavljanje armenske slovnice i rječnika. Ovdje je Mhitar živio trideset godina baveći se književnim radom i knjigotiskanjem. Djela su mu: Tumačenje Evanđelja po Marku (1713.), Tumačenje Propovjednika (Eklezijasta); Slovnica jezika grabar (1730.); Armenska slovnica narodnoga jezika; Armenski rječnik, sv. 1. (1749.); Armenska kateheza (na književnom i narodnom jeziku); Armenska Biblija. Mhitar je umro 27. travnja 1749.god.[1]

Armenski katolički red mhitarista

Mhitaristi slijede uglavnom regule sv. Benedikta. Glavni im je cilj bio vjerska pouka i prosvjetna djelatnost. Kada je novoizabrani poglavar kongregacije o. Stepannos Melkonjan pokušao u red mhitarista uvesti neke nove regule, red se je razdijelio na dva ogranka. Venecijanska i bečka kongregacija su se ponovno ujedinile, usput budi rečeno, tek u srpnju 2000. god. Ujedinjena kongregacija preselila se je u Trst (Trieste) gdje se je ta bratovština službeno počela nazivati mhitaristima u čast utemeljitelja kongregacije Mhitara iz Sebaste. Najprije u Trstu, a zatim 1810. god. u Beču, mhitaristi su osnovali samostan, školu i tiskaru koja je bila zatvorena 1998. god. Prema podatcima povjesničara Vinicija B. Lupisa u Državnom arhivu u Dubrovniku "čuvaju se dvije barokne grafike povezane s tim armenskim katoličkim redom. Na jednoj od njih prikazan je svetac kako kleči ispred Bogorodice s Krstom, a ispod su stihovi pjesnika Grigora Narekacija; na drugoj je u biskupskoj odjeći prikazan sv. Jakov sa svojim samostanom ispod planine Ararata, na kojoj se nalazi Noina arka."[2]

Mhitaristička tiskara u Beču

Armenski mhitaristi su svoja izdanja tiskali temeljem carske povlastice (sastojala se je od 35 članaka) Marije Terezije (1717. - 1780.), a kasnije ju je potvrdio i car Franjo Josip I. (1830. - 1916.) o tiskanju knjiga "na istočnim i zapadnim jezicima". Otac Anastazije organizara također i lijevanje armenskih slova. Mhitaristička tiskara u Beču u srpnju 1812. god. izdaje na grabaru (staroarmenski jezik) svoju prvu knjigu - Život Djevice Marije. Iste godine mhitaristi tiskaju na njemačkom jeziku knjigu o konjima. Od habsburških vlasti dobivaju dopusnicu za izdanje obrednika i molitvenika na latinskom jeziku. Armenski katolički redovnici izdaju knjige na armenskom, bugarskom, českom, engleskom, francuskom, grčkom, hrvatskom, latinskom, mađarskom, poljskom, rusinskom, ruskom, slovačkom, slovenskom, srpskom, talijanskom, ukrajinskom i drugim jezicima.

Znatan dio izdanja na stranim jezicima čine rječnici, slovnice te udžbenici na stranim jezicima. Primjerice, 1851. god. tiskan je prvi svezak Rječnika japanskoga jezika. Usput budi rečeno, Vuk Karadžić je u armenskoj tiskari u Beču tiskao većinu svojih radova, a 1847. god. Petar Petrović Njegoš Gorski vienac. Godine 1828. mhitaristi su dobili odobrenje da prodaju knjige u svojoj knjižari. Iste godine opat Aristakes Azarjan organizira "Savez za širenje dobrih katoličkih knjiga". Tijekom približno dvjestogodišnjega rada tiskare objavljene su knjige s područja matematike, medicine, biologije, filozofije, teologije, povijesti, prava, jezikoslovlja, književnosti, gospodarstva, arheologije, zemljopisa, poljodjelstva, odgoja i dr. na različitim stranim jezicima.[3]

Izdavanje hrvatskih knjiga

U armenskoj mhitarističkoj tiskari objavljene su također brojne hrvatske knjige iz različitih područja društvenih, humanističkih te prirodnih znanosti. Prošle godine u Zagrebu je objavljena vrijedna knjiga Croatica Mechitaristica, bibliografija hrvatskih knjiga tiskanih u bečkoj mhitarističkoj tiskari, djelo Tihomila Maštrovića i Slavka Harnija. Autori u bibliografiji navode više od 200 naslova koje je ova tiskara objavila u razdoblju od 1815. do 1986. god. Zanimljivo je i to što su u njoj tiskani primjerci hrvatskoga političkoga dnevnika Novi pozor (od 5. IX. 1867. do 12. V. 1869., 3.) koji je promicao hrvatske nacionalne ineterese u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Navest ćemo i nekoliko književnih prijevoda: Božićna pjesma Charlesa Dickensa, Zapisi Ivana S. Turgenjeva.

U armenskoj tiskari svoja djela su objavili glasoviti hrvatski pisci kao što su: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović; Juraj Haulik; Stjepan Ivičević; Antun Kaznačić; Vjekoslav Klaić; Antun Mažuranić; Matija Mesić; Metel Ožegović; Martin Meršić ml.; Ilija Okrugić; Medo (Orsat) Pucić; Milan Rešetar; Josip Juraj Strossmayer; Bogoslav Šulek; Josip Torbar i mnogi drugi.[4] Primjerice, u armenskoj tiskari u Beču tiskan je npr.: Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik od Josipa Drobnića, sa osnovom gramatike ilirske (protumačenom němački i talianski) od Věkoslava Babukića. Troškom Matice ilirske. Beč. Tiskom jermenskoga manastira, 1846-1849. ili Dramatička pokušenja Dimitrija Demetera. Dio II. Beč, Tiskom Jermenskoga manastira, 1844. Bečka tiskara armenskih mhitarista odigrala je važnu ulogu u formiranju i poticaju nacionalno-kulturne samosvijesti mnogih naroda.

Artur Bagdasarov

Bilješke:

[1] http://ru.hayazg.info

[2] Vinicije B. Lupis, O armensko-hrvatskim kontaktima, Društvena iztraživanja, god. 18., sv. 1. - 2., Zagreb, 2009., str. 208.

[3] Venskaja kongregacija mhitaristov. Stranicy istorii, Aniv, god. 39., sv. 6., Minsk, 2011., str. 39. -54.; Barbara Danšer, Most meždu kul'turami Vostoka i Zapada, Aniv, god. 40., sv. 1., Minsk, 2012., str. 46. -58.

[4] http://hrvatskenovine.at