Blagdan svetih armenskih prevoditelja

(Targmanchaz ton)

Armenska povijest poznaje stotinjak svetih prevoditelja, učenika stvaratelja armenskoga alfabeta sv. Mesropa Maštoca (oko 361. - 440.) i desetoga katolikosa svih Armenaca sv. Saaka (Sahaka) Parteva (338. - 439.). Armenska apostolska crkva pomični blagdan svetih armenskih prevoditelja (arm. Targmanchaz ton, Tarkmančac ton) Saaka i Mesropa slavi dva puta: u četvrtak koji slijedi iza četvrtoga tjedna Pedesetnice (arm. Hogegalust, Hokegalust) te u subotu nakon pete nedjelje Uzvišenja svetoga križa (arm. Khachveraz, Hačverac).

Kršćanstvo kao državna religija

Kršćanstvo je prodrlo u Armeniju još u doba apostola Jude Tadeja i Bartolomeja, a službenom vjerom postalo je početkom 4. st. zahvaljujući sv. Grguru (Grigoriju) Prosvjetitelju (oko 239. - 325/6.) Armenija je prva kršćanska država u svijetu. Godine 301. kršćanstvo je prihvatio kralj Sv. GrgurKršćanstvo je prodrlo u Armeniju još u doba apostola Jude Tadeja i Bartolomeja, a službenom vjerom postalo je početkom 4. st. zahvaljujući sv. Grguru (Grigoriju) Prosvjetitelju (oko 239. - 325/6.) Armenija je prva kršćanska država u svijetuTridat i iste godine proglasio kršćanstvo državnom religijom. Od tada se je kršćanstvo naglo proširilo u sve krajeve Armenije koja danas ima približno malo više od 3 milijuna stanovnika, ali gotovo isto toliko Armenaca živi diljem svijeta. Veći dio pripada Armenskoj apostolskoj crkvi. Armenska katolička crkva ima više od pola milijuna vjernika, rasutih pojnajviše po Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. Prihvativši kršćanstvo, Armenija je u početku 5. st. naišla na zaganu (problem) očuvanja nacionalne samosvijesti i jedinstva jer je bila podijeljena između Bizantskoga Carstva i sasanidske Perzije. U ono doba u Armeniji je bio u uporabi grčki i sirijski jezik, a u diplomaciji perzijski. Za svladavanje političke razdvojenosti i učvršćivanje kršćanske vjere car Vramšapuh (vladao je do 414. god.) i katolikos Saak Partev povjerili su Mesropu Maštocu da stvori armenska slova za prijevod na armenski jezik Svetoga pisma i djela crkvenih otaca.

Prvotno pismo

Prvotno armensko pismo koje je stvoreno oko 405. - 406. god. sastojalo se je od 36 slova, od kojih su 7 samoglasnici, a 29 - suglasnici, a nakon 12. st. nadodana su još dva slova (Օ i Ֆ). Nekoć su, prije preuzimanja sustava arapskih brojeva, sva slova armenskoga pisma imala brojevnu vrijednost kao i slova hrvatske glagoljice kojoj nalikuju. Zanimljivo je, usput budi rečeno, da je prof. Antun Bauer razvijao armensku teoriju o postanka glagoljice. U subesjedi Ivana Biondića Marko Japundžić veli: "... prof. Antun Bauer razvija armensku teoriju koju utemeljuje na arheologiji, arhitekturi, povijesti vjere i začudnoj sličnosti armenskoga i glagoljskoga pisma. Posebice je znakovita njegova misao da glagoljsko bogoslužje nije moglo nastati na latinskom području, dakle na europskom Zapadu, jer je on, kao i bizantski Istok, bio protivan uvođenju narodnoga jezika u liturgiju" [1].

Maštoc je uvjetno podijelio 36 znakova na 4 reda gdje prvi (od Ա do Թ) znači jedinice, drugi (od Ժ do Ղ) - desetice, treći (od Ճ do Ջ) - stotice, a četvrti (od Ռ do Ք) – tisućice. Zahvaljujući većoj količini znakova negoli u grčkom i židovskom alfabetu, brojevni sustav dopušta pisanje i tisuća uz pomoć pojedinih znakova (sve do 9.999). Za označivanje deset tisuća i njegovih množitelja nad odgovarajućim slovom se je davao znak ^ koji je nazvan "bjur" ("deset tisuća"). Tako je npr. slovo Ա sa znakom "bjur" značilo 10.000, a zadnje je slovo alfabeta Ք s istim znakom - 90 milijuna. Takav je sustav brojevnoga pisanja rabljen u Armeniji sve do 17. st. [2].

Armenski identitet

Nakon stvaranja armenskoga pisma S. Partev i M. Maštoc su odabrali između svojih učenika sposobne ljude koje su poslali na nauke u inozemstvo ponaprije u Bizant, Edessu (Urfu), Aleksandriju, Atenu. Učenici su morali u inozemstvu proučti onodobnu kršćansku duhovnu i kulturnojezičnu baštinu i kasnije ju prevesti na armenski jezik. Tako je nastala u Armeniji škola ili akademija "otaca prevoditelja". U Povijesti armenske crkve zagrebački kanonik Kamilo Dočkal (1879. - 1963.) piše: "Ovi vrli muževi prevodoše naiprije Sv. Pismo, i to prema sirskoj podlozi, onda kanone nicejskog i efeškog sabora, iza toga mnoga djela sv. otaca. Zna se da su u to doba prevedena djela sv. Efrema Sirca, Heksaemeron od sv. Ivana Zlatoustoga, apologija Aristidova. Ukratko u vrijeme od jedva pedeset godina prevedena su na armenski jezik gotovo sva djela sv. otaca, te djela crkvene i profane povijesti." [3]

Osim vjere armenski alfabet je postao važan čimbenik koji je očuvao nacionalni armenski identitet tijekom stoljeća. Snažni je kulturno-prosvjetni pokret: stvaranje alfabeta, utemeljivanje škola, prijevod Biblije, bogoslovne i mudroslovne literature na čelu sa sv. Mesropom, sv. Saakom te plejadom njihovih učenika postalo jednim od razloga kanonizacije prevoditelja. Armenska crkva je ustanovila poseban spomendan svetih prevoditelja. U ovaj se dan spominju neki od njih - Mesrop Maštoc, biskup Egiše (ljetopisac povijesti Avarajrske bitke 451. god.), Movses Horenaci (autor je Povijesti armenskoga naroda), mudroslov David Nepobjedivi (autor je mnogih mudroslovnih i bogoslovnih traktata, prevoditelj Aristotelovih djela), Grigor Narekaci (stvaratelj je Knjige tužnih vjerskih pjesama), katolikos Nerses Klajeci. [4] Na dan svetih prevoditelja hodočasti se na grob sv. Mesropa u crkvi sv. Maštoca (selo Ošakan, Armenija), uručuju književne nagrade, održavaju se priredbe narodnih plesova i pjesama. Ove godine blagdane svetkuju: 28.lipnja - Blagdan svetih armenskih prevoditelja - Saaka i Mesropa te 13.listopada - Blagdan svetih prevoditelja - Učitelja Mesropa, Egiše, Movsesa Kertoha (Stvaraoca), mudroslova Davida Anahta (Nepobjedivoga), Grigora Narekaci i dr.[5].

Artur Bagdasarov

[1] Ivan Biondić, Razgovor s Markom Japundžićem, Riječ, god. 16., sv. 4., Rijeka, 2010., str. 44.

[2] http://ru.wikipedia.org

[3] Msgr. dr. Kamilo Dočkal, Povijest armenske crkve (Gregorijevci ili Ečmiadzinci i sjedinjeni Armenci), Bogoslovska smotra, god. 28., sv. 6., Zagreb, 1941., str. 455. - 456.

[4] V. Elena Zajfert, Den' svjatyh perevodčikov, Žam, sv. 4., Moskva, 2010., str. 58. - 61.

[5] www.araratian-tem.am