Neuspješna europska politika

Ono što je od nekadašnje Europe ostalo jedva je danas prepoznatljivo. Europska demokracija, izgrađena na krvi i ljudskim patnjama, bila je pojam. No, brojni ratovi, pa i dva svjetska rata (ili bolje reći pokolja) izazvani su u Europi. Upravo bi zato europski političari morali u najvećoj mogućoj mjeri voditi miroljubivu politiku. Ako već nisu u stanju obeštetiti brojne narode u Africi (ne smijemo zaboraviti ni surovost prema američkim narodima u doba Columba ili prema australskim narodima u doba Jamesa Cooka), neka se barem danas ponašaju kako treba, a to znači nenasilno i miroljubivo. Kolonijalna surova prošlost teška je europska hipoteka na koju se njeni današnji političari nisu u stanju ni sjetiti. Svojom neuspješnom politikom doveli su danas svoje narode u situaciju da je opasno hodati europskim gradovima. Svaki dan neki nevin građanin strada od noža nepoznatog agresora, automobili se zalijetaju u skupine nedužnih ljudi, djeca su žrtve seksualnih manijaka, mafijaši se obračunavaju po ulicama metropola... i to se zove europska demokracija.

Što je neuspješna europska politika učinila od Ukrajine, moralo bi nam biti jasno. No to nije jasno europskim političarima kojima iz nepoznatih razloga odgovara uništavanje Ukrajine koje nazivaju «obranom». Na svojim summitima se grle i ljube, zadovoljno smiju, klanjaju Zelenskom itd. Kao da su na nekom privatnom tulumu, a ne na ozbiljnom poslu. U politici bi trebao vladati zdrav razum, a ne simpatije i antipatije. Zemlja se jedva okreće od oružja i gluposti.

Politika je vrlo ozbiljan posao. Ne mogu ga uspješno voditi bivši liječnici, glumci ili komedijaši. Svaki ozbiljan političar morao bi proći vrlo ozbiljnu naobrazbu. Morao bi poznavati povijest, zemljopis, gospodarstvo i nadasve diplomaciju. Morao bi se okružiti poštenim, stručnim ljudima, mudrim savjetodavcima. Morao bi biti lišen taštine, prizemnih interesa. Naravno, morao bi biti rodoljub, voljeti svoju zemlju i narod, ali isto tako cijeniti druge narode i njihove interese. Svaki narod ima pravo na neke svoje interese. Nadalje, trebao bi izgarati za dobrobit našeg zajedničkog planeta Zemlje, a ne neprestano izvlačiti slučajeve iz vreće tuđih grijeha i tako stalno podgrijavati mržnju. Današnji politički analitičari rijetko, zapravo nikada, ne spominju mir, a svojim «mudrim» analizama uglavnom provode huškačku politiku. Čovjek se pita što je tim ljudima u glavi kad su mogli tri godine tako mirno promatrati krvoprolića u Ukrajini? Ako su europski političari nesposobni, zašto se tako grčevito drže za svoje položaje? Ako im je novac u glavi, pa mogli bi ga zaraditi i na drugi način. Uglavnom imaju neka svoja zanimanja u koja su uložili i trud i vrijeme dok pravu politiku nisu ni primirisali. Neka ustupe svoja mjesta boljima od sebe. Onima koji ne bi nakon ovog trogodišnjeg neuspjeha i dalje ustrajali u tako vidljivim promašajima.

Vrijeme je za mir

«Sada si sigurno zadovoljna. Dogodilo se ono što si još prije tri godine predviđala!», rekao mi je netko tko je pratio moje uporno, ali ne baš prihvaćeno mirotvorno pisanje. Zadovoljna? Kako mogu biti zadovoljna samo zato što sam imala pravo! Bila bih zadovoljna da se spriječila eskalacija rata, da su ljudi ostali živi, da nije bilo tog strahovitog razaranja svega što je ljudska ruka mukotrpnim radom stvarala. Započeti rat bez sumnje je pogrješka, ali prihvatiti ga kao da smo ga jedva dočekali također je pogrješka, ako ne i veća. Fraze o junaštvu, o neprijatelju koji se sprema osvajati maltene cijelu Europu, išle su mi grozno na živce, jer su predstavljale benzin u vatri sukoba. Ljudi koji su se služili zdravim razumom i koje je zanimao uzrok sukoba proglašavani su rusofilima. Riječ rusofob (neki od naših političkih analitičara) nije se smjela koristiti, a sve je vrvjelo upravo njima. Manje-više zastrašeni mediji vodili su huškačku politiku kao da je riječ o nogometu, a ne o stradavanju ljudi. Naš mali hrvatski narod sa svojim ratnim iskustvom nije pridonosio primirju. Mi smo pobijedili pa će i Ukrajinci pobijediti, bila je vrlo površna logika. Ali mi nismo imali kao protivnika nuklearnu silu. Ukrajinci su imali. A to je velika razlika. Skupo su platili tu razliku.

Zašto je Europskoj uniji sada stalo do toga da se rat odnosno ubijanje i razaranje dalje nastavi? Umjesto da se raduje konačnom prekidu besmislenog rata, Europska unija se počela spremati za žestoki sukob s «neprijateljem». Valja izmišljati neprijatelja da bi se proizvodilo oružje i uživalo u besplodnim summitima. Europski političari «nepogrješivo» znaju što je u glavi Putinu. On nema pametnijeg posla nego osvajati Europu. Njegove namjere bolje od njega samoga znaju neki naši politički analitičari čija su se lica upravo izobličila pri pomisli da će konačno velike sile Amerika i Rusija pružiti jedna drugoj ruku pomirenja. Očito neki još uvijek misle da je u Rusiji Staljin i da treba provoditi bezuspješnu hladnoratovsku politiku. Zašto moramo slušati njihova anakrona razmišljanja temeljena na mržnji i strahu. Humanost nije nešto što se glumi. Ona se živi i uvijek je protiv nasilja i ubijanja. A to, na žalost, ne vidimo kod naših «mudrih» analitičara.

Sve ima svoju cijenu. Zdrav razum nam govori da je Ukrajina preskupo platila svoju «obranu». Šteta, koja je učinjena, ide na dušu svih koji su slali oružje i širili mržnju. A što je s napadačem? Zar nisi preblaga prema njemu? Nipošto nisam. Proučavala sam genezu tog sukoba. Bolest se liječi poznavajući uzroke. Bilo je dostatno vremena da se napadača pravovremeno i upornom diplomacijom dovede do zelenog stola.

Ljiljana Matković-Vlašić