Pismo gradonačelniku Frankoviću

Poštovani gradonačelniče Frankoviću,

Dubrovnik nema koncertnu dvoranu.

Bi li u tu činjenicu mogao povjerovati tko od donekle obrazovanih koji znaju što je Dubrovnik, a ipak nisu dionici naše šarmantno-indolentne kulturološke stvarnosti?

Zasigurno ne bi.

Ali istina je to o kojoj bih rado nešto rekao.

Od Kneževa dvora nema veće ljepote i nema bolje „koncertne dvorane“ od ovog svetišta hrvatske nacionalne kulture i hrvatske političke mudrosti i baštine (nevjerojatno je, ali istinito kako se ove komponente u Kneževu dvoru makar simbolično prožimlju).

Međutim, Knežev dvor ima nebu otkriven atrij, a kiša ipak ponekad pada.

Dakle, Grad je ovo koji je jedno od ishodišta i stjecišta naše nacionalne kulture. To znamo baš svi, a simbolično to gledamo na Bukovčevu Preporodu. Tamo se sve što utire put suvremenoj hrvatskoj naciji klanja Dživu i Gradu prikazanom za njim. I sve je to stvoreno za nacionalnu kazališnu kuću, Hrvatsko narodno kazalište u glavnomu nam gradu Zagrebu. Može li znakovitije?

Jednoznačnije? Postoji li tko kome ovo nije jasno? Komu nije pravo? Iz smjera Dubrovnika, Zagreba ili pak iz neprijateljskog tabora? (Svakom dobru postoji neprijatelj, ne želim ovdje apostrofirati nijednoga.) Dakle, teško će se protiv rečenoga tko glasno pobuniti. A ipak, Dubrovnik nema koncertnu dvoranu.

Dubrovnik, domaćin Dubrovačkih ljetnih igara, sjedište Dubrovačkog simfonijskog orkestra, svjetionik hrvatske slobode, opstojnosti i čuvar hrvatske granice.

Sve ili gotovo sve stvoreno i dosegnuto u glazbenoj reprodukciji ostavilo je trag i kroz Dubrovačke ljetne igre u Gradu bez koncertne dvorane.

Orkestar je jedini naš simfonijski orkestar izvan Zagreba. Tijelo je to velikog potencijala i životnosti o čemu svjedoče godine i desetljeća stalna rasta i njegova danas dosegnuta razina. Puno je to više od komunalne institucije kako mu se često određuje status.

Imaju li sloboda i samosvojnost veću uvjerljivost od toga da upravo u svojoj najjužnijoj točki daju tolike plodove?

(Samo ću napomenuti, kako me se ne bi krivo razumjelo, kulturu smatram izričajem iskonske i najdublje slobode i identiteta, a nikako potrošačem proračunskih sredstava. Kultura koja se mjeri tek proračunskim sredstvima ili, još gore, temelji samo na njima, rađa devijantnošću i samouništenjem, što je provjerljivo i na globalnoj razini).

Jesam li integrirao sve vrijednosti? Nisam, ali na ovo izrečeno može biti nadopunjeno bilo kojom drugom vrijednošću, a da se ni s jednom ne sukobi.

Dana 13. lipnja ove godine svirao sam treći Beethovenov glasovirski koncert s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. U Dvoru. Najavljena je kiša, pa smo morali pod volte. Često sam se suočavao sa sličnim rizikom kiše svirajući u rodnome Gradu, ali ovoga sam puta doživio neponovljivo. Ne, kiša nije pala, ali, ostali smo pod voltima. Samo beskrajna domišljatost i predanost poslu mogla je smisliti raspored pozicioniranja Orkestra i solista. Neću govoriti o problemima u komunikaciji s dirigentom u tom razmještaju, dosluhu s dionicama, dosluhu među dionicama i na koncu cjelovitoj akustičkoj slici koju smo uputili publici. To je naš profesionalni problem i jedva bi tko „izvana“ uspio ući u ovo područje. Probleme ne ističem, jer u mojoj dobi ovo iskustvo zapravo jako raduje i osvježava. Zapravo mi govori kako se bavimo neuništivim poslom. I da imam posla s nevjerojatnim ljudima koji su mi, osim profesionalne suradnje, priuštili i jednostavnu i neuništivu životnu radost i energiju. Dakle, svjedočim radost.

Ali želim tu radost podastrijeti kao nemjerljiv doprinos u argumentaciju dubrovačke nasušne potrebe za koncertnom dvoranom.

Kako bismo time Gradu, Državi i svijetu objavili svoje opredjeljenje. Kako bismo pokazali svoju duboku motiviranost, ekipiranost i kompetentnost za očuvanje svojih vrijednosti.

Hoće li to biti nesretno izgubljeni Revelin? Ljetnikovac Pucić? Preparandija?

Neću odgovoriti, jer bih time suzio svoju poruku. Možda bih i puhnuo u čiji rog? A to ne želim. Ne želim puhnuti u rog ove ili one stranke ili čega još manje transparentnoga. Želim da stranke, ministarstva i gradski uredi puhnu u rog kulture, Grada i Domovine.

Poštovani Gradonačelniče,

Svjedoci smo Vaših mnogolikih istupa i njihova pomnog vremenskog planiranja. U ovoj stvari nema dvosmislenosti, nema lošeg vremena za ostvarenje ovog cilja.

Zato Vam možda ovako jasan cilj može biti radosniji od mnogih drugih. Možda i pomoć ministrice koja zna vrijednosti ovoga Grada, a treba znati i štititi i one šire nacionalne na svojoj ministarskoj poziciji, ne izostane?

Siguran sam kako nam ovakav projekt može donijeti nemjerljivu korist. Jer, korist koju donosi opće dobro rađa dubokim integrativnim sponama među pojedinim ljudskim djelatnostima. A da bi se ta korist dosegla, duhom treba čeznuti za tim integrativnim sponama. I tada politika postaje opće dobro. A onda raste i uzajamno povjerenje u društvu. Njegova snaga.

S poštovanjem,

Đuro Tikvica, pijanist,

Red. prof. art u trajnom izboru Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu
Pročelnik Odsjeka za klavir, čembalo i orgulje
Dobitnik nagrade Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama 1995.

Đuro Tikvica, prof. art.