Samoprozvani Liburn o Budimiru Lončaru

Na ispraćaju posmrtnih ostataka Budimira Lončara u Preku na otoku Ugljanu 7. rujna 2024., njegov prijatelj i suotočanin Ivica Maštruko ustvrdio je da je pokojnik „zasigurno bio najveći hrvatski diplomat u povijesti”! lončarMeđutim, hrvatskoj je javnosti dobro znano da Lončar nikad nije bio zaposlenik Ministarstva vanjskih (i europskih) poslova RH, kao i da je od 1950. do 1991. obnašao razne dužnosti u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove SFRJ, uključujući njegovu obavještajnu službu (SID), a od 1987. do 18. studenoga 1991. bio je sekretar (ministar) tog sekretarijata (ministarstva).

Javnost je također upoznata o njegovom djelovanju u OZNA-i, odbijanju poziva predsjednika Tuđmana da prijeđe na hrvatsku stranu u vrijeme raspada SFRJ, kao i o njegovom neprijateljskom postupanju kao ministra vanjskih poslova SFRJ prigodom uvođenja embarga na oružje za područje te države u Vijeću sigurnosti UN-a u rujnu 1991.

Podsjećam da je, imajući u vidu takvo njegovo djelovanje, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman izjavio da „Budimir Lončar zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnute Republike Hrvatske” te da je „propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Po kojim ga je onda kriterijima ovaj samoprozvani Liburn uopće proglasio za „hrvatskog diplomata”, i to „najvećega u povijesti”? Moguće po onim istim, po kojima je za aktualnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića Tito bio veći hrvatski političar od Tuđmana. Usput, svaki istinski hrvatski domoljub otklonio bi izjašnjavanje na takvo pitanje jer je notorna činjenica da Tito nije bio hrvatski političar. Kako se uopće može zamisliti da bi bilo koji HRVATSKI političar izjavio: „prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu”. Pa valjda je svakom političaru želja i cilj da narod (čiji je on političar) ima svoju državu! Tito je, a što je općepoznato, bio isključivo jugoslavenski političar, baš kao što je i Budimir Lončar bio jugoslavenski diplomat. Istina, on je bio i savjetnik hrvatskim predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću u svojim osamdesetim i devedesetim godinama života, ali nije poznato koje je to kolosalne rezultate polučila hrvatska politika zahvaljujući njegovim savjetima. Štoviše, bilo bi neobično da Lončar, kao predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Ive Josipovića, nije bio (su)autor njegovog kontroverznog govora u izraelskom Knessetu u kojem se spominjala „ustaška zmija koja još gmiže u srcu naše nacije”.

Za istaknuti je, da je, sudeći po fotografijama u javnim medijima, lijes s Lončarovim posmrtnim ostacima ispratilo iz Doma na žalu na put prema zagrebačkom groblju Mirogoj niti 50-ak članova obitelji, prijatelja i sumještana. Svojim nedolaskom, velika većina mještana Preka iskazala je zapravo prijezir prema pokojniku te tako zorno pokazala da se ne slaže s (nezasluženim) laudama o njemu.

Inače, Maštruko pripada u red onih etničkih Hrvata koji su se u SFRJ zbog ispranosti svog mozga i nametnutog kompleksa manje vrijednosti, što su ustvari bili učinci srbo/jugokomunističke propagande o nekakvim hrvatskim/jugaustaškim koljačima srpske nejači u Jasenovcu (među kojima je po tim lažima bio i nadbiskup Stepinac), sramili svog hrvatskog (i katoličkog) porijekla. Stoga su radi karijerizma bježali u nadnacionalne vode, proglašavajući se Jugoslavenima ili uzimajući zavičajne odrednice svoje pripadnosti (Dalmatinci, Slavonci, Istrani, Zagorci, Ličani...), dok su neki otišli u daleku povijest, među kojima je bio i ovaj lumen. Naime, Maštruko je u jednom intervjuu tvrdio da je on porijeklom Liburn, iako je taj narod nestao u bespućima povijesti prije tisuću i po godina, odnosno nakon doseljenja Hrvata na područje koje su Liburni nastanjivali. Radi ilustracije (među)nacionalnih odnosa u vrijeme njegovog nacionalne preobrazbe, navodim svoje zapažanje koje zorno prikazuje da je SFRJ bila u stvari proširena (Velika) Srbija: u vrijeme dok sam 80-ih godina 20. stoljeća služio vojni rok u bivšoj JNA i svaki dan na razglasu vojarne u Nišu slušao pjesme u kojima se bez ikakvog ustezanja ponosno veliča srpstvo, kao npr.: „... il me zovu Anka, il mi ime Branka, opančići kažu da sam Srbijanka...”, u Hrvatskoj i BiH se zbog pjevanja „Vile Velebita”, „Bana Jelačića” te spominjanja „Imena Isusova” ili „Zrinskih-Frankopana” u stihovima pjesme „Marjane, Marjane” išlo u zatvor (slučaj studenata Marka Grubišića i Milana Sušca iz studentskog doma na zagrebačkoj Lašćini 1982.). Bilo bi poželjno da Hrvoje Lasić, Ante Tomić i ostala (jugo)nostalgičarska bratija, koja s udivljenjem piše o razdoblju „bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti”, u jednom od svojih hvalospjeva propaloj SFRJ prokomentiraju činjenicu, odnosno navedu razloge zašto se u to vrijeme, uz pjesmu koja pjeva o Srbijanki, nije javno mogla slušati i ona o Hrvatici, primjerice „Vezak vezla Hrvatica mlada”, i to ne samo u vojarnama JNA, nego ni na jednoj radio postaji?

Eto, u takvim se vremenima zadarski sveučilišni profesor, javno proglasio Liburnom! Jedan se drugi (zagrebački) sveučilišni profesor, intelektualac i komunistički dužnosnik, u to vrijeme pak hvalio da se početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kao student, zajedno s nekolicinom svojih kolega, izjašnjavao po nacionalnoj pripadnosti kao Eskim, izražavajući na taj način svoje protivljenje masovnim studentskim (prohrvatskim) prosvjedima.

Da Maštruku nije strano (lažno) samoproglašavanje govori i činjenica da se proglasio prvim hrvatskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici, mada je on zapravo bio posljednji jugoslavenski ambasador u Vatikanu. Naime, iako je povijesna činjenica da je prof. Ive Livljanić bio prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, brojni hrvatski mediji uporno tituliraju Ivicu stepinacMaštruka kao prvog hrvatskog veleposlanika pri Vatikanu, a ovaj nijednim nije imao potrebe demantirati takve (lažne) navode, štoviše pothranjivao ih je izjavama o svojim tajnima diplomatskim aktivnostima pri Svetoj Stolici za račun Hrvatske.

Taj i takav Maštruko bio je društveno politički radnik (političar) u socijalističkoj Jugoslaviji, a kao sveučilišnom profesoru sociologije, specijalnost mu je bila sociologija vjere. U tisku su također kolale informacije da je bio suradnik komunističkih tajnih službi pod pseudonimom „Katolik”. Maštruko, na žalost, nije bio jedini hrvatski intelektualac koji je zbog ideološko/egzistencijalnih razloga okrenuo leđa vlastitom narodu i vjeri svojih predaka, pa ga zbog njegovog bijega od Hrvata u Liburne krajem 20. stoljeća (zajedno s onim „Eskimom” i njima sličnim hrvatskim judama) možemo prepoznati u stihu Matoševe antologijske pjesme „Mora”: „.. doktorski diplom u džepu bedaka...”. Sudeći po našoj javnoj sceni, na žalost, ni danas ne manjka „doktora bedaka”, odnosno intelektualaca-glupana u Hrvatskoj, pogotovo u medijima, kulturi, visokom obrazovanju i politici. Po njihovim se javnim istupima razaznaje da su mnogi od njih bili studenti raznih „maštruka”, koji su ih, na žalost, „zarazili” svojim antihrvatstvom i antikatoličanstvom. Među njih svakako spada i Tvrtko Jakovina, apologet Tita i Budimira Lončara. Jedan od takvih je i novinar Željko Trkanjec, inače bivši glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova (!) u vrijeme ministra Mate Granića, koji je nedavno u Jutarnjem listu objavio nebuloze i besramne laži o blaženom kardinalu Stepincu i vodstvu Katoličke crkve u Hrvatskoj (tvrdeći primjerice da Stepinac nije imao čistu savjest), koje kao da je prepisivao iz članaka komunističkih agitatora Ive Mihovilovića i Jože Horvata, objavljivanih u Vjesniku 1945./1946. Čini se da je taj dnevni list napokon našao nasljednika Inoslava Beškera, koji će nastaviti lupati po hrvatskom blaženiku i budućem svecu te Katoličkoj crkvi u Hrvata „kao Maksim po diviziji”, a uza nj je Goran Gerovac iz Večernjeg lista dobio dostojnog partnera u konkurentskome taboru.

Na žalost, dobar dio društvenih i političkih elita u Republici Hrvatskoj gaji neskrivenu nostalgiju prema nekadašnjoj SRH, odnosno SFRJ (njihovo je geslo „moji su dobili četrdesetpete”), pa stoga (kao zamjenu za neprežaljenu SFRJ) napadno spominju i zazivaju nekakvu „regiju”, „ove prostore”, histeriziraju zbog HOS-ovog pozdrava „Za dom spremni”, prvog bijelog polja u hrvatskom grbu, nariču nad ubojstvom jedne srpske djevojčice, a prešućuju smrtno stradavanje više od markovina400 hrvatske djece u Domovinskom ratu (plus 169 hrvatskih djevojčica i dječaka u BiH) i sl. Čak se i zastava bivše države sa zvijezdom petokrakom pod kojom su razarani Vukovar, Dubrovnik i brojni drugi hrvatski gradovi i sela, sve češće (nekažnjeno) pojavljuje u hrvatskom javnom prostoru. A neki, kao primjerice povjesničar Dragan Markovina, bez zadrške ističu svoje antihrvatstvo: „Ja sam najžešći Jugoslaven, meni Hrvatska ništa ne predstavlja”. Vjerujem da su svima nadležnima za visokoškolsko obrazovanje poznati njegovi antihrvatski stavovi, stoga im, a poglavito ministru znanosti, obrazovanja i mladih javno upućujem pitanje: u kojoj bi to još zemlji sveučilišni profesor, bez ikakvih posljedica po svoj radnopravni status, mogao izjaviti da mu ništa ne znači država u kojoj živi i radi (i to učeći njezinu mladež povijesti), štoviše, ističući da se osjeća pripadnikom neprijateljske države čija je vojska izvršila agresiju i razarala državu koja ga plaća?! Takvim „građanima Hrvatske” (kako se vole nazivati), samostalna i suverena Hrvatska očito nije dostatna, niti po volji. Tako se, na žalost, u hrvatskom nacionalnom biću, u brojčano možda nešto manjem, ali zato ne manje utjecajnom obimu, nastavlja tradicija izdaje i poltronstva - nekada mađaronstva, slavosrpstva, jugoslavenstva, internacionalizma, a danas postjugoslavenstva, regionalizma i europejstva - nasuprot idealističkom i državotvornom hrvatstvu čiji je rodonačelnik bio Otac domovine Ante Starčević, a oživotvorio ga je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Neven Kursar
Hrvatski tjednik

Sri, 4-12-2024, 16:38:25

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.