Magdeburška katedrala i Hrvati

Magdeburg je njemački grad na rijeci Labi, području na kojem su nekad davno živjeli Polapski Slaveni. Pobjedama Otona I. nad Slavenima i Mađarima stekli su se uvjeti za kristijanizaciju istoka Europe. Najistočniji dijelovi tadašnjeg Svetog Rimskog Carstva su Istarska, Kranjska i Koruška marka. Magdeburg koji je na sinodu u Raveni 967. godine proglašen središtem Nadbiskupije u to je vrijeme nazvan Rimom istoka.

Početak magdeburške katedrale vezan je uz Otona I., cara Svetog Rimskog Carstva. On je 937. godine utemeljio samostan Sv. Mauricija. U samostansku je crkvu 946. godine pokopao svoju ženu, te ju je izabrao i za svoje grobno mjesto. Godine 950. sagradio je novu crkvu i u nju doveo mnogobrojne dragocjenosti. Jedna među njima je Sveto koplje koje je po legendi pripadalo Longinu i Sv. Mauriciju te je najstarija relikvija carskih regalija (Reichskleinodien) koje se danas čuvaju u Beču. Potonji je svetac Otonu I. bio posebno drag tako da ga je učinio zaštitnikom Svetog Rimskog Carstva. I danas se u magdeburškoj katedrali nalazi njegov najpoznatiji prikaz, ranogotička skulptura ovoga sveca. Katedrala čuva brojan inventar u kojemu su najstariji primjerci antički spomenici koje je sa svojih putovanja doveo sam car Oton I. Među njima je npr. zdenac krstionice od egipatskog mramora, koji je bio dio rimske fontane izrađene oko 100. godine nakon Krista, te sam sarkofag u kojemu je car pokopan. Svjetski je poznata umjetnina i šesnaesterokutna kapela u kojoj su sjedeće skulpture carskog para prikazanih kao Krist kralj i Ecclesia. A ovdje se nalaze i brojni mlađi umjetnički radovi kao što je sarkofag Otonove prve žene Edite (za koji se nekad mislilo da je samo kenotaf). Najmlađa umjetnina je skulptura Ernsta Barlacha poginulim vojnicima Prvog svjetskog rata, koja je u vrijeme Hitlerove vlasti iz katedrale bila uklonjena kao jedan od primjeraka „degenerativne umjetnosti“.

Godine 1207. Magdeburg je poharao požar koji je uništio katedralu. Temelj nove katedrale postavio je Albert I., a gradnja je započeta 1209. godine s istočnim korom, čineći ju najstarijom gotičkom crkvom u Njemačkoj. Gradnja zapadnog dijela počinje oko 1250. godine. Glavni, zapadni portal sagrađen je oko 1310. godine, a do posvete 1363. godine, pročelje je dovršeno do visine prve galerije. Nakon toga je uslijedio prekid gradnje od više od sto godina. Izgradnja je nastavljena tek 1477., a tornjevi i gornji dio zapadnog pročelja dovršeni su 1520. godine. Njezino do danas nepromijenjeno stanje zabilježeno je na brojnim crtežima, grafikama i povijesnim fotografijama.

Zapadni portal katedrale

Do sada se već znatiželjni čitatelj sigurno zapitao gdje su Hrvati u ovoj priči. Prvi puta me je ova katedrala privukla čitajući pjesmuljak Predraga Lucića „Povijest Hrvata za Boba Dylana“ u Novom listu od 7. prosinca 2013. Lucić se ovdje ismijavao Hrvatima stavljajući im u usta riječi „historijske“ poduke Bobu Dylanu, osvrćući se na povijesni događaj pada Magdeburga u Tridesetogodišnjem ratu. Ovdje je spomenuo izreku „Sačuvaj nas, Bože, kuge, gladi i Hrvata“ koja se navodno nalazi na portalu magdeburške katedrale.

Proučivši ovu katedralu utvrdio sam da je ovaj natpis notorna laž te sam na stranicama Hrvatskog kulturnog vijeća objavio svoje reagiranje. Dapače, utvrdio sam kako je dezinformaciju o ovome natpisu internetom proširio Vladislav B. Sotirović, docent Filološkog fakulteta u Vilniusu i osnivač on-line časopisa „Serbian Patriotic Front“, koji detalje o padu Magdeburga donosi citirajući djelo Laze Kostića „Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata" tiskane u Chicagu 1953. u izdanju Srpske narodne obrane.

Najvećim uspjehom svog priloga smatrao sam kada je iskorišten za pisanje predmetnice Kroatofobija na hrvatskoj Wikipediji. No u međuvremenu je ova Wikipedijina predmetnica izmijenjena, te se laž o natpisu kroz nju ponovno provukla.

sjeverni portal Magdeburške katedrale

Sjeverni portal katedrale

Tvrdnja o nepostojećem natpisu i dalje je živa, no u drugome obliku. Više se ne tvrdi da natpis postoji na katedrali, već da je postojao, ali da je u razaranjima Magdeburga u vrijeme Drugog svjetskog rata nestao. Jedan od onih koji to tvrdi je Saša Mladenović, autor priloga Etnopsihopatologija i istorija Hrvata. Kako ima više Saša Mladenovića, treba navesti da je ovaj televizijski novinar RTV Santos. Rodom iz Nagybecskereka, kojeg Srbi preimenovaše 1935. godine u Petrovgrad po kralju Petru, a 1946. Zrenjanin po narodnom heroju Žarku Zrenjaninu Uči. Danas se vode debate o tome treba li se gradu ponovno vratiti naziv Petrovgrad. Naš Saša o tome ne dvoji, jer se njegov portal, na kojemu je objavio navedeni uradak, zove upravo tako – Petrovgrad.

Stoga treba jednom za svagda argumentirano dokazati da takav natpis nikada na magdeburškoj katedrali nije postojao. Tvrdnja da je natpis oštećen u bombardiranjima Magdeburga lako je provjerljiva. Građevina je preživjela Tridesetogodišnji rat, a skoro netaknuta je dočekala i kraj Drugog svjetskog rata. Tijekom najžešćeg bombardiranja, 16. siječnja 1945. godine jedna je bomba pogodila zapadno pročelje katedrale napravivši rupu u zidu, oštetivši orgulje i dijelove građevine. Zahvaljujući brzoj reakciji vatrogasaca požar je zaustavljen na vrijeme te nije uspio zahvatiti krovnu konstrukciju, tako da je šteta bila neznatna. Stanje katedrale vidi se na američkoj fotografiji kolone 823. tenkovske bojne M-10 Wolverines koja prolazi pokraj katedrale u Magdeburgu u travnju 1945. godine.

M10 Wolverine Tank Destroyers 30th Infantry Division Magdeburg 1945

Čak i da je katedrala sravnjena do temelja postoji o njoj sačuvano brojno arhivsko gradivo koje ju detaljno dokumentira (grafike Johanna Gabriela Friedricha Poppela iz 1852. godine, fotografije Alberta Ochsa iz oko 1874. godine, nacrti Georga Dehia iz 1901. godine ...).

Glavni ulaz u crkvu je kroz zapadni portal. Dvoja vrata po sredini dijeli stub na kojemu se nalazi stojeća skulptura samog cara Otona I. Mjesta za neki natpis ovdje nije ni bilo (osim možda u luneti) jer je portal skladno profiliran, noseći svoju ikonografsku poruku samom skulpturom. Stoga graditelji nisu predvidjeli nikakva mjesta za natpise. Da su stanovnici Magdeburga uklesali ovakav natpis pokazali bi nepoštovanje prema caru Otonu I., kojime su se ponosili i u svim kasnijim stoljećima postojanja grada.

Sa sjeverne strane katedrale zanimljiva je konstrukcija nazvana Paradieshalle. Zabilježio ju je spomenuti fotograf Albert Ochs (Ansicht der Paradieshalle an der Nordseite des Domes. Architekturmuseum der Technischen Universität Berlin Inv. Nr. F 9742). Niti na ovim fotografijama vrlo velike jasnoće ne nazire se nikakav natpis.

Kroz klaustar s južne strane katedrale također se može ući u katedralu. No niti tamo spornog natpisa nema. Kako smo se osvjedočili niti na jednom ulazu u magdeburšku katedralu nema, a niti se nalazio ikakav natpis. No niti u jednoj meni dostupnoj relevantnoj literaturi o magdeburškoj katedrali i Magdeburgu nisam naišao na spomen o ovome natpisu, što ne znači da sam ja nesposoban istraživač, već da je ovaj natpis bezočna laž, koju je izmislio Lazo Kostić. On je čak donio ovaj natpis u njemačkoj inačici „Gott, behüte uns von Pesten, Krieger und Kroaten!“ kako bi postigao veću vjerodostojnost svojoj tvrdnji. No ne samo da se ovaj izmišljeni natpis nikada nije nalazio na magdeburškoj katedrali, nego nije zabilježen u ovom obliku niti kao izreka.

Tko ne vjeruje može proučiti literaturu o katedrali. Za sada sam konzultirao desetak bibliografskih jedinica koje se mogu pronaći preko kataloga njemačke nacionalne knjižnice, kako o samoj katedrali, tako i o povijesti Magdeburga i Tridesetogodišnjem ratu. Kao temeljnu literaturu preporučujem knjigu „Die Inschriften der Stadt Magdeburg“, natpise Magdeburga obrađene u 108. tomu edicije „Die Deutschen Inschriften“. Jedine natpise na kojima se spominju Hrvati u Magdeburgu pronaći ćete na hrvatskom restoranu na adresi Hegelstraße 3 koji se zove Croatien te na hrvatskom konzulatu. Nitko od stanovnika Magdeburga nije čuo za uzrečicu „Sačuvaj nas, Bože, kuge, gladi i Hrvata“, iako je nekima poznata verzija koja završava s mađarskim strijelama.

Tekst ovog lažnog natpisa proširio se internetom gdje se u mnogim anonimnim komentarima koristi da bi potvrdio monstruoznost i genocidnost Hrvata (neke ovdje prenosim u doslovnom citatu: „Nemci jedan od genocidnijih naroda se uzašava vas.“, „Najveći zlotvori Nemci se zgrožavaju nad vašim zlodelima, pa zamili Vera onda kakvi ste vi neljudi, monstrumi.“). Na žalost, širi se i Hrvatskom i to ondje gdje ga nikada ne bi očekivali. Osim u Lucićevom pjesmuljku pronašao je mjesto u knjizi Bože Skoka, „Kakvi su Hrvati – ogledi o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima“, Fokus komunikacije, biblioteka Imprimatur, Zagreb, 2016. Kao što sam naslov knjige kaže namjera joj je afirmacija hrvatskog identiteta. Autor je profesor i predstojnik Odsjeka za strateško komuniciranje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za identitet i imidž država. Predgovor knjizi je napisao tadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić, koji smatra kako ova knjiga o Hrvatima progovara samokritički, argumentirano i znalački upozoravajući na greške i propuste koje svjesno ili nesvjesno čine u osvješćivanju svog identiteta i svojoj promociji u Europi i svijetu. Zaklada koja je izdala knjigu zove se „Čujem, vjerujem, vidim“. Trebali bi još dodati „provjerim“.

Tvornica velikosrpskih laži zamašna je mašinerija. Protiv nje se teško i iscrpljujuće boriti. Jer umjesto da ona mora dokazati svoje tvrdnje, njezina žrtva mora dokazivati svoju nevinost. Nadam se da će barem hrvatska Wikipedija ispraviti svoje netočnosti po ovom pitanju. A onda možda jednog dana iščezne iz srpskog imaginarija. Ovom malom operacijom odstranjivanja dijela uzroka tumora patološke mržnje prema Hrvatima želim utjecati na ljude od pera u Srbiji, da odgajaju čitatelje, kako bi jednog dana došlo do međusobnog uvažavanja i poštovanja.

U ove ljude od pera ne ubrajam Vladislava Sotirovića, sada već bivšeg profesora Filološkog fakulteta u Vilniusu koji je u međuvremenu postao istraživač-saradnik nekog Centra za Geostrateške studije u Beogradu. On je u međuvremenu na moj članak reagirao (Vladislav B. Sotirović: “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata”: „Tačnost gore iznetih stavova zasnovanih na povesnim istočnicima o ukorenjenom sadističko-koljačkom biću u Hrvata danas osporavaju još samo hrvatske nacifašističke ustaše koje na ovakav način neuspešno pokušavaju da negiraju hrvatski genocid nad Srbima zarad njegovog ponavljanja u budućnosti. Klasičan primer ovakve ustašoidne propagande danas je nacifašistički Portal Hrvatskoga Nacionalnog Vijeća na kome je 20. svibnja 2014. g. objavljen sramni revizionističko-ustaški članak koji se dobrim delom odnosi i na moj gore objavljeni tekst.“).

obezglavljivanje slovenskog partizana u Idrijskim Krnicama

Upućujem ga da fotografija koju je priložio svome uratku kako bi dokumentirao sadističko-koljačko biće Hrvata, a na kojem se vide vojnici koji odsijecaju glavu, ne dokumentira ustaški zločin već zločin nad slovenskim partizanima. Fotografija je prvi puta objavljena na 103. stranici u knjizi „Mučeniška pot k svobodi“ koju je Slovenski knjižni zavod izdao u Ljubljani 1946. godine te je navedeno da se zločin dogodio u mjestu Renče kod Gorice. Istina je da ove fotografije dokumentiraju zločin od 11. lipnja 1944. u mjestu Idrijske Krnice. U akciji „Annemarie“ brdske postrojbe Wermachta predale su tri zarobljena partizana kraškim lovcima SS-a (24. Waffen-Gebirgs-Karstjäger-Division der SS). Zločinci su utvrđeni. Sjekiru drži Oberscharführer Walter Weber, a jedan od onih koji drži partizana za ruku prepoznat je kao talijanski dobrovoljac Francesco Macoti. Po starom dobrom običaju tvornice velikosrpskih laži i ova se fotografija proširila internetom legendirana kao ustaški zločin, a ovdje kritizirani autor njezinim se nekritičkim preuzimanjem ponovno diskreditirao.

dr. sc. Željko Bistrović

Čet, 18-07-2024, 00:58:29

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.