Europa u ratu 1939.-1945.

Bez jednostavne pobjede

Prošle je godine Norman Davies objavio povijesnu knjigu u kojoj spominje detalje o izgradnji najvećega koncentracionog logora u razdoblju od 1939. pa do kraja Drugoga svjetskog rata te o tomu koja je država tada pretpjela najveći gubitak stanovništva. Podatci u toj opsežnoj knjizi, tvrdih korica na 544 stranice, podkrijepljeni su mnogim statističkim izvorima.

Sasvim  logično da autor odgovara na mnoga pitanja na koja možda nisu odgovorili prijašnji autori povijesnih knjiga na području Europe. Sastav i konstrukcija knjige prisiljava čitatelja da pomno prati objavljeno gradivo koje isprepleću pojedini povijesni događaji popraćeni sa interesantnim podnaslovima.

Zanimljivo je njegovo objašnjenje, koje je domaće čitateljstvo nažalost doživjelo u stvarnosti - razmatrajući pobjedu saveznika koji su uništili jednog ‘opakog’ diktatora i stvorili drugog. Upravo ta pobjeda je omogućila novom diktatoru da uspostavi mrežu ‘podanika’. Po njegovom uzoru ‘podanici’ su uspostavili totalitarne režime u mnogim državama Europe, nažalost i u Hrvatskoj – tadašnjoj administrativnoj republici Jugoslavije – jedne od vodećih država nesvrstanog bloka – najveće političke patke 20. stoljeća (moja opaska što se može vidjeti iz članka "Jugoslavija jedna od neutralnih?", objavljenog u NATO petnaest država, dvo-mjesečniku, lipanj-srpanj 1980, od Norah Beloff, autorice knjige, "Titova pogriješna ostavština" (1985, London). Sasvim logično sa tim objašnjenjem je autor kvalificirao svoj podnaslov, Bez jednostavne pobjede.

Činjenica je da su u europskim državama za vrijeme 35. godišnje diktature ostvarene daleko veće žrtve građana nego za vrijeme Drugoga svjetskog rata, što je konačno završeno 1990. najprije u Rusiji, a zatim se ideologija komunizma srušila i u ostalim diktaturama – politički tsunami – kao kuća od karata.

Iz ograničenog opisa udjela bivše Jugoslavije koja je bila okupirana od 1941 – 1945, autor ne spominje detalj koji je važan za domaće čitatelje od kojih je većina ‘službeno’ doznala za Bleirburšku tragediju nakon proglašenja suvereniteta Hrvatske, 1991. Ta pogriješka je još čudnija kada se znade da je Milovan Đilas priznao javno u Londonu tu tragediju za koju je on djelomično optužio Englesku vladu u to vrijeme sa namjerom da opravda mučenicku smrt 70,000 ratnih zarobljenika koji su jos uvijek bili zašticeni Ženevskom konvencijom za ratne zarobljenike ali su unatoč te zaštite potajno ubijeni od partizana.

Autor spominje Ante Pavelića (podnaslov, Etničko čišćenje, 350. str.) kojega je ekstremno-nacionalni ideal vodio u cilju etničkog čišćenja, sa poznatim geslom, “da ubije trećinu Srba (1,900.000 Srba je živjelo na području NDH – dio autorove statistike), trećinu da protjera a preostalu trećinu prekrsti na katoličku vjeru”.

Iznenađujuće je da eminentni profesor propustio priliku spomenuti knjigu mađarskog autora (objavljenu 1993.), Tibora Cseresa, Titovi zločini u Vojvodini 1944 -1945. Iz te dokumentarne knjige se može vidjeti da se je Tito u suglasnosti sa rukovodstvom iz Beograda isto poslužio etničkim čišćenjem jer je tada u Vojvodini “ubijeno 40,000 Mađara, 40,000 je pobjeglo a ostatak je nestao bez traga.”

Što je vrlo interesantno, autor spominje u svom podnaslovu, Izdajice slučaj John Amerya (1910 -1945). Citiram taj slučaj u uvjerenju da domaćem čitateljstvu nije poznata njegova davna djelatnost. “Amery je bio fasista koji se je borio protiv republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Od završetka tog rata živio je u Francuskoj iz koje odlazi u Njemačku 1942. Tu je upoznao Hitlera. Za vrijeme svog boravka u Njemačkoj on je regrutirao borce za Legiju Sv. Dorda. Kao rezultat njegove političke djelatnosti on je u prosincu 1945. obješen u Wandsworth zatvoru nakon priznanja svoje izdaje”.

Nažalost autor nije uvrstio u taj podnaslov petoricu ‘proslavljenih’ izdajica - vjerojatno iz razloga što je njihova izdajnička djelatnost bila ‘okrivena‘ kasnije. Članovi poznate petorice su bili regrutirani u Cambridge sveučilištu, 1930. Najeminentniji je bio profesor Blunt, stručnjak slika u ulju europskih majstora koje su izložene u Buckinghamskoj palači – službenoj rezidenciji Njezinog Veličanstva. Njegova dvolična uloga je otkrivena u romanu poznatog engleskog novinara Chapmana Pinchera "Their Trade is Treachery". Za domaće čitateljstvo je neobično važan Kim Philby.*

Iz mnogih razloga koji nisu navedeni u ovom osvrtu, domaće čitateljstvo, najviše profesori povijesti, novinari, politički osmatrači i ljubitelji statistike bi trebali pročitati tu neobično skupu knjigu da se upoznaju sa drugom stranom engleske intelektualne elite u čijim redovima smo imali prijatelja ali to nismo znali cijeniti a još manje iskoristiti u našoj borbi za slobodu (primjerice dr. Brendan Simms Cambridge sveučiliste, autor povijesne knjige, "Unfinest Hour Britain and the destruction of Bosnia" ili australski novinar, John Pilger, autor knjige, "The west is guilty in Bosnia" - čiju je izjavu da “Hrvatska pati od povjesnog fašizma” dr Simms nažalost uvrstio u svoju dokumentarnu knjigu).

Autor spominje i stratešku ofenzivu intenzivnog bombandiranja u kojoj je poginulo, “možda pola miljuna građana”. U isto vrijeme autor uspoređuje kako bi bilo gledano bombandiranje dijela Londona da pogine samo 380 građana. Po njegovom mišljenju taj mnogo manji broj bi bio prikazan kao ratni zločin dok bombandiranje Colonge, Hamburga, Kassela, Berlina i Dresdena ne može biti tako prikazano. U stvarnosti bombandiranje Dresdena je bila dvadesetgodišnja, poslijeratna tajna jer se je to bombandiranje protivilo protokolu kojega su potpisale sve zaraćene strane na zavšetku Prvoga svjetskog rata, uključivši Englesku.

Autor tvrdi (str. 347), “Britanci nisu bili upleteni u europskom raseljavanju 1939. -1945. ni kao organizatori ili dio organizicije.”

Nažalost ta kategorična izjava nije točna. Moguće je da autoru nije poznat slučaj “internista” iz logičnog razloga. Evo objašnjenja.

1939 je tisuće bjegunaca (stručnjaka i naučenjaka svih mogućih profesija) pobjeglo iz Njemačke u Englesku. Nekoliko mjeseci kasnije je manji broj stručnjaka stigao iz Austrije i Italije. Svi ti bjegunci su primili odgovarajuća namještenja iako su bili klasificirani “internistima” – ljudi sa ograničenim kretanjem.

1940. je Churchill započeo tajne pregovore sa Australijom i Kanadom. Cilj tih pregovora je bio da spomenute države preuzmu “interniste” a Engleska vlada će plaćati za njihovo uzdržavanje do konca rata. Obje države su pristale tako da je prvi brod krenuo u lipnju te godine za Kanadu sa 1,600 internista.

Sasvim je moguće da je obavještajna služba engleske mornarice ‘otkucala’ nijemcima kretanje broda da se uvjere da li su ti “internisti” stvarni bjegunci, dio pete kolone ili njemački Trojanski konj. Nedaleko zapadne obale Irske njemački U čamac je torpedirao brod i potopio ga - spasilo se je samo nekoliko internista.

Preživjeli internisti su krenuli deset dana kasnije sa HMTS Dunera (H= njegovo/njezino, M= veličanstvo, T= transportni, S= brod) sa 2,524 internista za Australiju. Na putu koji je trajao dva mjeseca, kapetan broda i neki članovi posade su se nečovječanski ponijeli prema internistima što je izbilo u javnost nakon njihovog dolaska u Austaliju. Kao rezultat kapetan broda i članovi posade su završili na vojnom sudu i konačno iza rešetaka. Internisti su bili smješteni u prvi izbjeglički logor u malom gradiću Hay, južnom djelu NSW u blizini granice sa Viktorijom. Sasvim je moguće da su u taj logor bili smješteni Nijemaci koji su već živjeli u Australiji prije početka rata i bili potajno uhapšeni.

1945. je Churcill priznao da je to bila “strahovita griješka”. ‘Home Office’ (sličan našem ministarstvu unutarnjih poslova) sakupio je svu dokumentaciju u pogledu internista i stavio pod zaštitu zakona, Secrets Official Act sa moratorijem od 100 godina.

Zahvaljujući australskom novinaru iz Melbourna, Cyrilu Pearlu australska javnost je doznala detalje tog ‘ratnog zločina’ putem njegove dokumentarne knjige, "Dunera skandal" (The Dunera Scandal). Pearl je pronašao detalje iz Hansarda – službenog zapisnika kanadskog, australskog i engleskog (House of Commons) Parlamenta i na temelju tih podataka podkrepljenih razgovorima sa internistima omogućio objasniti Englesku zabranu za koju izgleda eminentni autor nije ‘znao’ jer će biti otkrivena 2045.

Potrebna dopuna za čitatelje u Hrvatskoj i BiH.

* Kim Philby je upoznao Josipa Broza 1936. na prolazu za Španjolsku (Kim je tada bio reporter Times novina). U to vrijeme Broz je bio tajni službenik glavnog ureda Internacionalne brigade u Parizu. Za vrijeme svog boravka u Parizu, Broz je održao tajni razgovor sa poznatim europskim novinarom, Michaelom Padevom. U njihovom tajnom razgovoru Broz je otkrio neke detalje iz svog političkog djelovanja kao i rodno mjesto – selo Klanjec. Da bi se približio hrvatskom izgovoru tog sela, Padev je zapisao Klanyets. Padev je objavio knjigu, Maršal Tito (1944). Sasvim naravno postavlja se pitanje, zašto je autor čekao osam godina da objavi svoju knjigu baziranu na tajnom razgovoru, 1936?

Logično objašnjenje. Josip Broz je 1936. bio tajni službenik glavnog ureda Internacionalne brigade zadužen za dragovoljce iz balkanskih država. Vjerojatno je autor ‘čekao’ da se Tito proslavi, što je postignuto 1944. kada se je Tito unaprijedio za maršala.

Nažalost uloga Philbya se nastavlja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Philby javlja majoru James Klugmanu (koji je bio tajni član Komunističke partije u Engleskoj i član vojne misije brigadira Fitzroja Macleana u Jugoslaviji, 1943/44 - ne samo do kraja rata – Titov ratni savjetnik – nego njegov susjed u Beogradu do Titove smrti 1980.) da Churchill pokušava nagovoriti Roosvelta da se manji dio savezničke vojske isrkrca na Jadransku obalu. Tim majstorskim potezom saveznici bi zaustavili rusko prodiranje u Austriju, Jugoslaviju, Mađarsku, Bugarsku, Rumunjsku i Čehoslovačku (The Canberra Times je objavila članak, "Titova reputacija ‘osnovana na lažima’", 31. srpnja 1985. u kojem se spominje taj detalj).

Da provjeri mogućnost takvog iskrcavanja na obalu Jadrana, Roosvelt se je odlučio na upotrebu specijalnih aviona obskrbljenim kamerama što je bilo poznato Philbyu koji je dao savjet Titu kako da “uredi” izgled obale i time zaustavi invaziju koja bi onemogućila Titu osnovati novu Jugoslaviju.

Autor je napisao (str.319.) sljedeće, “Titova osveta protiv svoje opozicije na kraju rata može biti samo označena kao sadistička” (39). To je točno. Prof. Rudy Rummel (Hawaii sveučilište) je uvrstio maršala Tita u listu najkrvoločnijih diktatora 20. stoljeća. Nije ni čudo zašto je 3,000.000 Hrvata pobjeglo u tuđinu (moja opaska). Pod brojem (39) autor je naveo knjigu, Phyllis Auty, Titova Biografija (1970).

Potrebno je spomenuti da je Auty učinila ‘pogriješku’ u Titovoj biografiji. Auty je bila agentica engleske obavještajne službe, S.O.E. (predhodnice MI6) za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Zagrebu (u prvoj Jugoslaviji). Možemo slobodno predpostavljati da se točni podatci njenog djelovanja nalaze u arhivama MI6 kao i odgovor zašto je stigla u Zagreb, 1941 (za razliku MI6 je bilo službeni ‘gost’ hrvatske Vlade u namjeri da pronađu generala Gotovinu).

Auty je u svojoj biografiji navela mnoge izvore stavljenih u listu, Select Bibliography. U tu listu je uvrstila knjigu Padeva. Auty je u poslijeratnom periodu predavala povijest Slavena na Sveučilištu Londona. Sasvim logično da su njeni čitatelji imali pravo očekivati njeno poznavanje pisanja slavenskih imena. Drugim riječima Auty je bila dužna obrazložiti na kraju stranice gdje je spomenula Titovo mjesto rođenja tko je u pravu- Padev koji je zapisao u svojoj knjizi selo Klanyets (Klanjec) ili Vladimir Dedijer koji je zapisao da je Tito rođen u Kumrovcu, što je ona ponovila. Nije ni čudo da je tu informaciju ponovilo sedamdeset devet autora od 1970 do danas. Budući da je ona bila kasniji autor (1970) od Padeva bila je njena profesionalna dužnost da objasni tu ‘omašku’. Bilo kakva ‘omaška’ utječe na kvalitetu dokumentarne knjige.

Sasvim logično ta ‘pogrješka’ je omogućila početak mog moderno povijesnog romana, "Balkanska Urota" u kojem otkrivam mnoge detalje nepoznate domovinskom čitateljstvu, da ne spominjem engleskom. Nažalost, taj roman ne može biti objavljen u domovini iz “političkih razloga” kao ni u državama nekadašnjeg, Trećeg bloka – slična situacija filmu Jakova Sedlara "Hrvatska ljubavi moja".

Iz tog razloga bilo bi logično zaključiti da je Auty došla u Zagreb organizirati propagandnu mrežu na području Hrvatske koja je omogućila ogromne demonstracije u ožujku 1941. sa poznatom parolom, “Bolje rat nego pakt”.

Nakon tolikih godina neki bolje informirani čitatelji mogu predpostaviti da je akcija S.O.E. bila unaprijed planirana sa akcijom NKVD u Beogradu čiji su agenti utjecali na oficire Kraljevske jugoslavenske vojske (slične po kostrukciji i cilju - JNA) da izvrše državni udar koji je bio uslov Hitlerove invazije, 40 ratnih divizija (23 njemačke, 11 talijanske, 4 mađarske i 2 bugarske ili 400,000 vojnika – vođene od 15 generala i dva Fieldmarshala).

Potrebna usporedba: NDH je imao u to vrijeme više od sto trideset generala za mnogo manju vojsku čija je ‘statistika’ objavljena u Nova Hrvatska (bivši tjednik, Novo doba) od eminentnog hrvatskog profesora sa sveučilišta u Sydneyu, koji završava svoju statistiku poznatim pozdravom “Za dom spremni” (1992) i time dokazuje izjavu John Pilgera.

Iz niza prijeratnih, ratnih i poslijeratnih podataka može se zaključiti da je Hrvatska bila figura u domino igri koja je započela nekoliko mjeseci prije pada Austro-Ugarske 1918, u Engleskoj - i ulazi u završnu fazu pod drugim velom - još jedne zajednice u kojoj će hrvatski narod nestati kao ‘internisti’ 1940.

Za razliku od slučaja “internista”, Milovan Đilas je 1980. bio pozvan u London (povjesničarima i novinarima je dozvoljeno provjeravanje arhive u Engleskoj godinu dana prije isteka moratorija). Za vrijeme njegovog boravka engleski novinar George Urban (Encounter) je organizirao razgovor sa Đilasom koji je bio do 1954. podpresjednik Jugoslavije i kao takav moralno i legalno odgovoran za Bleirburšku tragediju. U međunarodnom pravu omjer takvog zločina nema vremensko ograničenje. Toga su se bojali mnogi partizanski generali koji su odlučili da se bore u domovinskom ratu i iskupe svoj grijeh. Nažalost, 1980. nije postajao sud u Haagu a Nürnberg je davno prošao.

Drugim riječima Vlada suverene Hrvatske (ne nezavisne države jer takva država ne postoji - sve države su ovisne jedna o drugoj) je ‘zaboravila’ pokrenuti sudski proces za taj zločin protiv Đilasa. Nije ni čudo. Kada je hrvatski predsjednik pozvan u London da proslavi 50. godišnjicu završetka Drugoga svjetskog rata, posjeli su ga do Sir Paddy Ashdowna – kasnijeg administratora u BiH (čitatelja mog romana). U njihovom razgovoru predsjednik ne samo da je opisao kako će on sa Miloševićem podijeliti Bosnu nego mu je na jelovniku nacrtao plan podijeljene Bosne. Tada ga je Sir Paddy upitao, “Kako možete imati povjerenje u Miloševića?”

Predsjednik je odgovorio, “On je vlo inteligentan i drži se svojeg obećanja. Osim toga on je jedan od naših”. Članak pod naslovom, "Tuđman nacrtao budućnost na gradskom jelovniku", spominje taj razgovor i podjelu Bosne što je objavljeno u The Times Monday August 7, 1995 (definitivno vjerodostojnije novine nego Borba ili Pravda).

Iz toga odgovora može se predpostavljati da je i Milošević bio ‘reformirani’ komunist/nacionalist što ne bi bilo prihvatljivo Fredu Copemanu, George Orwellu, Jamesu Klugmanu ili Kimu Philbyu, poznatim komunistima u Engleskoj ili Fidelu Castrou na Kubi.

Nažalost u podjeli BiH predsjednik se je prevario. Perfidnu ulogu podjele je odigrao Karadžićev savjetnik, građanin Engleske koji je 1991. primio nagradu od Njezinog Veličanstva za požrtvovan rad od 1979 – 1990, kada je Margaret Thatcher bila službeno prisiljena izbarati svog nasljednika, Johna Majora – najslabije karike u Engleskoj politici i PM koji je odbio priznati Hrvatsku u samom početku.

1991. sam ga podsjetio na Stjepana Radića koji je 1924. došao u Englesku da osigura podršku za mirno odcjepljivanje Hrvatske iz SHS. Majorova šutnja je dokazala kako se službeni politički mentalitet u Engleskoj nije promijenio u šezdeset sedam godina što nije samo njegova krivnja nego i naše školovane elite koja je i ovaj puta zatajila.

Za razliku, upozorio sam u 2000. gospodina Tonya Blaira o štetnoj djelatnosti engleskog građanina koji je otišao 1991. u Pale da bude Karadžićev savjetnik. Njegovo ime je spomenuto u knjizi, Davida Ickea, …and the truth shall set you free (1995). Cilj je mog upozorenja bio da Engleska javnost dozna za perfidnu ulogu savjetnika i omogući madame Carli Del Ponte da rasčisti stvarnu ulogu generala Ante Gotovine protiv kojega je Blair 1997. pokrenuo osobnu ‘križarsku krusadu’. Iz skromnog odgovora Blairovog tajnika i poznavanja njihovog protokola može se zaključiti kako bi takvo javno objašnjenje prisililo Njezino Veličanstvo da poništi odlikovanje što bi izazvalo senzaciju ne samo u socijalističkim krugovima Engleske nego čitave Europe, naročito Francuske, Italije i Njemačke.

Neki skeptici Majorovu šutnju povezuju sa tonama zlata koje je kralj Aleksandar uspio prebaciti u Englesku na ‘čuvanje’ a princ Paul (regent princa Petra) nastavio istom praksom (nakon uspješnog atentata u Francuskoj 1934) do početka Drugoga svjetskog rata. Sasvim logično jedan dio tog zlata pripada i Hrvatskoj te bi do podjele neminovno trebalo doći. Nažalost to ovisi o djelatnosti naše školovane elite čiji predstavnici drže kako je za sve naše nedaće kriva samo Engleska (Povijest hrvatskih neprijatelja, Zagreb 2002).

Na kraju možemo zaključiti odakle je potekla ideja da se zataji tragična smrt Đemala i Razije Bjedić (Đemal je bio gost australske Vlade 1973. a ektremno desničarska manjina iz Melbourna mu je priredila atentat planiran od UDBE u Beogradu. Svom srećom atentat je spriječen od ASIO – Australske obavjestajne službe), u blizini Sarajevske zračne luke 1977., što je još uvijek državna tajna u BiH.

Vladimir Orsag

{mxc}

Sri, 27-05-2020, 14:35:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.