Prof. dr. M. Tuđman: Još jedan dokaz rata protiv RH i BiH

Kad već hrvatski mediji nisu, sarajevski Dani našli su vrlo zanimljivima tisuće stranica dokumenata američkoga State Department o zbivanjima koja su prethodila VRO "Oluji". Naime, State Department je nedavno skinuo oznaku tajnosti s diplomatskih izvještaja o pripremama Daytonskog sporazuma, pa tako i, primjerice, s izvještaja Petera Galbraitha državnom sekretaruVelika krizaAmerički veleposlanik Peter Galbraith u tim prijelomnim trenutcima Washingtonu piše kako postoje dvije mogućnosti, prepustiti Bihać svojoj sudbini, uz procjenu o novih 160.000 izbjeglica, ili dozvoliti hrvatskoj strani spasiti ga Warrenu Christopheru od 22. srpnja 1995. godine o brijunskom sastanku s Tuđmanom i turskim predsjednikom Demirelom.

Američka strana, dakle, i na ovaj način bila je potpuno svjesna nastupajuće vojno-redarstvene akcije. Galbraithov izvještaj od 22. srpnja 1995. godine također otkriva svu dramatičnost zbivanja u Bihaćkom džepu, gdje je Peti korpus armije BiH bio doslovno pred slomom, bez logistike i municije. Nakon pokolja u Srebrenici, bilo je jasno iz ih iskustava da bi pad ove velike bošnjačko-muslimanske enklave završio još gorim posljedicama. Američki veleposlanik Peter Galbraith u tim prijelomnim trenutcima Washingtonu piše kako postoje dvije mogućnosti, prepustiti Bihać svojoj sudbini, uz procjenu o novih 160.000 izbjeglica, ili dozvoliti hrvatskoj strani spasiti ga.

Američki veleposlanik u Zagrebu razmatra ipak i treću mogućnost prijetnji Hrvatskoj sankcijama, ali je pri tome potpuno svjestan međunarodnog prava na koji se Hrvatska može pozvati jer se napadi na susjednu BiH izvode upravo s njezinog teritorija. S tim u svezi Galbraith zaključuje i kako sankcije Hrvatskoj ne bi imale većih posljedica u usporedbi s hrvatskom potrebom očuvanja vitalnih nacionalnih interesa. Za komentar izvještaja američkog diplomata sarajevski Dani tražili su i prof. dr. Miroslava Tuđmana, sada saborskog zastupnika, čiji opsežan odgovor zajedno s njegove strane dodatno priloženim dokumentima prenosimo u nastavku.

M. M.

Prof. dr. Miroslav Tuđman: Galbraithov telegram

Izvješće veleposlanika SAD-a Petera Galbraitha State Deparmentu od 22. 7. 1995. samo je još jedan dokaz o razjedinjenosti, nespremnosti i neodlučnosti međunarodne zajednice da poduzme zajedničku akciju protiv ofanzive srpskih snaga u srpnju 1995. na UN zaštićena područja Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Međunarodnoj zajednici bilo je već tada vrlo dobro poznato da je nakon pada Srebrenice 11.7.1995. uslijedila genocidna odmazda nad civilnim stanovništvom. Istodobno je situacija u Žepi bila vrlo kritična, te je u strahu od novog masakra predsjednik Izetbegović uputio poziv da se omogući iseljavanje pučanstva iz Žepe. To znači da Armija BiH nije imala snage i mogućnosti obrane Žepe, već se orijentirala na obranu Goražda.

Načelnik općine Bihaća 21.7.1995. upućuje apel predsjedniku RH i predsjedniku Sabora RH „da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo". Spas BihaćaNije slučajno predsjednik Tuđman pozvao Galbraitha na večeru s turskim predsjednikom Demirelom, da ga informira o hrvatskoj vojnoj intervenciji radi spašavanja Bihaća. On je bio svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća„Sudbina 180.000 stanovnika ... je neizvjesna". Bolnici nedostaju lijekovi, bolesnici primaju samo jedan obrok dnevno, a već „smo imali i prve slučajeve umiranja od gladi".

U takvim okolnostima predsjednik Tuđman donio je odluku da se vojno intervenira kako bi se spasila UN zaštićena zona Bihać. Preduvjet za tu intervenciju bilo je potpisivanje sporazuma između RH i BiH. Predsjednik Izetbegović predlaže (18.7.1995.) razgovor o pitanju „vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora". Prijedlog je prihvaćen istoga dana ali s porukom da je potrebno „postići i politički sporazum o oživotvorenju Washingtonskih dogovora te zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske". Narednog dana predsjednik Tuđman primio je na Brijunima veleposlanika BiH Kasima Trnku gdje su dogovoreni detalji oko sastanka u Splitu 22.7.1995. na kojem je potpisana „Deklaracija o oživotvorenju sporazuma iz Washingtona i zajedničkoj obrani od srpske agresije".

Galbraith je upozoren da se Bihaćka enklava može braniti tek još nekoliko dana. Ne brine ga sudbina tih ljudi koliko ga brine to da bi novih 160.000 izbjeglica bila pljuska vjerodostojnosti naporima UN-a.

Galbraith izvješćuje da osobno „nije potpuno uvjeren" da će Hrvatska odmah vojno pomoći Bihaću, iako je svjestan što bi za Hrvatsku značio pad Bihaća. Unatoč svojoj sumnji točno nabraja dvije, odnosno tri, opcije koje SAD, odnosno međunarodna zajednica mogu poduzeti kao reakciju na hrvatsku vojnu intervenciju.

Prva je opcija - ne poduzeti ništa. Kako međunarodna zajednica nije spremna intervenirati da spasi Bihać, 'bolje je da ga spase Hrvati nego da ga osvoje Srbi'.

Druga je opcija – obećati da će SAD vršiti pritisak na Srbiju kako bi priznala Hrvatsku. Sam je svjestan da SAD ne može ništa obećati Hrvatskoj da ona mirnim putem povrati svoj okupirani teritorij.

Treća je opcija i za Galbraitha nerealna: prijetiti Hrvatskoj sankcijama ako se upusti u spašavanje UN zaštićenih zona, kada međunarodna zajednica istovremeno razmatra „nagrade" Miloševiću ako – bez obzira na genocid u Srebrenici – odustane od potpore bh Srbima za napade na UN zaštićena područja.

Nije slučajno predsjednik Tuđman pozvao Galbraitha na večeru s turskim predsjednikom Demirelom, da ga informira o hrvatskoj vojnoj intervenciji radi spašavanja Bihaća. On je bio svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća. Zbog nejedinstva i oprečnih interesa međunarodnih čimbenika. Zato mu je bila potrebna potpora Turske, koja je članica NATO-a, ali i dobar prijatelj i Hrvatske i BiH. Dobio je od Demirela obećanje i za vojnu i za političku potporu. Zato je bilo potrebno da i Galbraith i Demirel budu upoznati s poduzetim koracima.

Splitski sporazum, potpisan narednog dana, trebao je potvrditi i vojni i politički dogovor RH i BiH radi zajedničkog vojnog nastupa protiv agresora i političkog prema međunarodnim čimbenicima. Galbraith sam piše da Hrvatska ima „obvezu i prema međunarodnom pravu da spriječi napade sa svojeg teritorija na teritorij susjedne BiH države". Unatoč tome već drugog dana „Oluje" međunarodna zajednica je nametnula sankcije Hrvatskoj, odnosno EU je suspendirala sve pregovore s Hrvatskom - otpalo je potpisivanje Sporazuma o suradnji i Phare program.

Galbraithovo izvješće od 22.7.1995. samo je još jedan u nizu dokaza da se na tlu RH i BiH vodio jedan rat protiv samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti i RH i BiH; da međunarodna zajednica nije poduzela odlučne korake da odgovori na 8.000 likvidiranih civila u Srebrenici; da je hrvatska službena politika činila sve da dobije potporu međunarodne zajednice kako bi se spriječili napadi na UN zaštićena područja u BiH, i primorali pobunjeni Srbi na mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih teritorija.

Splitski sporazum bio je konačni pristanak Izetbegovića na vojni sporazuma s RH, pa su vojne operacije Ljeto '95 i Oluja bile jedini konkretni odgovor na srpske napade na UN zaštićena područja. Vojno-redarstvena operacija Oluja oslobodila je 10.400 četvornih kilometara hrvatskog okupiranog teritorija, ali je spasila i 180.000 ljudi u bihaćkoj enklavi od progona i masakra. Takvo rješenje očito nije bilo u interesu određenih međunarodnih čimbenika, pa su već drugog dana Oluje počele optužbe na račun RH. Hrvatski generali u Haagu i danas plaćaju cijenu tog razmimoilaženja i različitih interesa međunarodnih čimbenika. Optužbama u Haagu prikriva se su-odgovornost međunarodnih čimbenika, u najmanju ruku, za ne-činjenje kako to svjedoči i Peter Galbraithovo izvješće State Departmentu.

Prof. dr. Miroslav Tuđman

Prilozi

a) Dopis Ambasade Republike BiH Uredu predsjednika RH, 18.7.1995.

"Ambasada Republike Bosne i Hercegovine izražava štovanje Uredu Predsjednika Republike Hrvatske i ima čast prenijeti usmenu poruku gospodina Alije Izetbegovića, Predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu.

U povodu sastanka najavljenog za 21. i 22. srpnja, 1995. godine na Brijuniina, želio bih Vam ukazati da je situacija u Republici Bosni i Hercegovini zbog okupacije Srebrenice vrlo teška. Sada je kriza sa Žepom. Strahujemo da može doći do masakra. U takvoj situaciji predlažem da najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe ptotiv srpskog agresora.

Jedino iz tog razloga mogao bih, u ovim izuzetno teškim uvjetima, napuštati zemlju. Nadam se da ćete razumjeti i prihvatiti ovaj moj prijedlog koji proizilazi iz nastale situacije. Molim Vas da primite izraze mog osobitog poštovanja.

Ambasada Republike Bosne i Hercegovine koristi i ovu prigodu da Uredu Predsjednika Republike Hrvatske opetuje izraze osobitog Štovanja."

b) Dopis Ureda predsjednika RH Ambasadi Republike BiH, 18.7.1995.

"Ured Predsjednika Republike Hrvatske izražava štovanje Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine i ima čast prenijeti poruku Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, Predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, gospodinu Aliji Izetbegoviću.

Predsjednik Republike Hrvatske prihvaća prijedlog o postizanju vojnog sporazuma uključujući i dogovor vojnih stožera Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izravnoj suradnji u sadašnjim okolnostima. Da bi takav vojni sporazum imao stvarne osnove i dalekosežno značenje, ocjenjujemo neophodno potrebnim postići i politički sporazum o oživotvorenju Washingtonskog dogovora, te zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske.

S tog stanovišta smatramo da je održavanje sastanka vodstva Republike Hrvatske s vodstvom Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko-Bošnjačke Federacije, s naprijed navedenim sadržajem, od izuzetne važnosti, kako za bilateralne odnose dviju država, tako i za ukupnu međunarodnu političko-sigurnosnu situaciju, dok bi njegovo neodržavanje - pošto je već najavljeno -zasigurno izazvalo mnogostruke negativne odjeke.

Ured Predsjednika Republike Hrvatske i ovom prigodom izražava Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine izraze osobitog štovanja."

c) Dopis Ambasade Republike BiH Ureda predsjednika RH, 19.7.1995.

"Veleposlanstvo Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu izražava osobito Štovanje Uredu Predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđmana i ima čast prenijeti slijedeću poruku gospodina Alije Izetbegovića Predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Saglasni smo da se sastanak najodgovornijih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske i Republike i Federacije Bosne i Hercegovine održi u Splitu 22. srpnja 1995-godine nakon 14 sati te da prema potrebi, može biti nastavljen i 23. srpnja ujutro. Do sada nije potvrđeno učešće delegacije Republike Turske na čelu sa Predsjednikom Demirelom. Pretpostavljamo da će se ovaj termin teško uklopiti u njegove planove. Saglasni smo da se sastanak održi bilateralno.

Delegaciju Republike i Federacije Bosne i Hercegovine će sačinjavati:

1. gospodin Alija Izetbegović, Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine

2. dr. Haris Silajdžić, Predsjednik Vlade Republike i Federacije Bosne i Hercegovine

3. gospodin Krešimir Zutak, Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine

4. gospodin Edhem Bičakčić, Predsjednik Spoljnopolitičkog odbora Skupštine Republike i Federacije Bosne i Hercegovine

5. general Rasim Delić, zapovjednik Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine

6. dr. Ivo Komšić. član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine

7. dr. Kasim Trnka, veleposlanik RBiH u RH

8. gospodin Safet Oručević, gradonačelnik istočnog dijela Mostara

9. dr. Hasan Muratović, ministar u Vladi Republike i Federacije Bosne i Hercegovine (eventualno)

U svojstvu eksperata u delegaciji su dr. Kasim Begić i gospodin Džemil Sabrihafizović.

Veleposlanstvo republike Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj koristi i ovu priliku da uputi izraze osobitog štovanja Uredu Predsjednika Republike Hrvatske."

d) Pismo načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F. Tuđmanu i predsjedniku Sabora RH N. Mihanoviću, 21.7.1995. – izvornik.

e) Pismo načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F. Tuđmanu i predsjedniku Sabora RH N. Mihanoviću, 21.7.1995. – prijepis.

"Vaša ekselencijo, dugo pripremana i od strane Srbije otvoreno potpomognuta ofanziva na bihaćko područje, započeta je prije nekoliko dana. Glavni pravci napada usmjereni su iz privremeno okupiranih dijelova republike Hrvatske, a koncentracija četničkih snaga evidentirana je i na ostalim linijama u zoni odgovornosti Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Glavnog Stožera Hrvatskog vijeća obrane Regije Bihać i Ministarstva unutrašnjih poslova Bihać.

Zbog siline artiljerijskih djelovanja stanovništvo iz pograničnih zona se iseljava i kreće prema gradu Bihaću.

Dramatičan položaj se iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna. Već Vam je, vjerojatno, poznata činjenica da smo imali i prve slučajeve umiranja od gladi. Nada da će se stanje, koliko toliko, popraviti nakon skidanja žita sa zasijanih prigradskih prostora, sada je propala. Upravo ta područja agresor najviše drži pod vatrom, gađajući ih zapaljivim granatama.

Posebno je teško u bolnici, kojoj nedostaju lijekovi, sanitetski materijal, a zbog nedostatka hrane bolesnici primaju samo jedan obrok dnevno. Sudbina oko 180 tisuća stanovnika Unsko-Sanskog Kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina, koju nam je agresor namijenio, ista.

Stoga Vas molim, da sa svoje strane učinite sve, Što je u Vašoj moći, da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.

S poštovanjem, Adnan Alagić, Načelnik općine Bihać"