Kada su u pitanju skandalozni događaji u baranjskom selu Jagodnjak i četničkih aktivnosti ravnatelja tamošnje osnovne škole, zadarskog četnika Ležaje Milovana, hrvatski mediji djeluju s distancom, neutralno, kao da se to događa u nekoj drugoj zemlji, tko zna gdje. Napaćena Baranja, svedena kao prirepak slavonskoj županiji, je potpuno isključena iz medijske pozornosti agramerskih novinara, valjda da bi se zaboravili mnogobrojni srpski zločini koji su se tamo dogodili u posljednjem ratu. Dobiva se dojam kao da se Baranja želi predati Srbima - ili što? Treba se samo sjetiti kako su prije nekoliko godina slali iz Zagreba, iz Zavoda za mirovinsko osiguranje, pisma u selo Čeminac, pored Belog Manastira, s oznakom “Srbija”. Toliko o “hrvatskoj metropoli”. Zbog svega ovoga želio bih više reći o tome što se to zbiva (i zbivalo) u Baranji, budući da o tome dosta znam, jer sam imao krvavu nesreću da tamo ostavim veći dio svojega života.

 

 

Dana 18. studenoga 2007. je završila u Marriott hotelu u New Orleans (Louisiana) četverodnevna konvencija Američke udruge za promicanje slavističkih znanosti/American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS). To je bila 39. godišnja konvencija ove najveće slavističke udruge u Americi. Na rasporedu konvencije bilo je ukupno 420 panela i okruglih stolova. Kad se uzme da gotovo na svakom panelu i okruglom stolu sudjeluje petero ljudi, lako je zaključiti da je to bio skup na kojem je mnogo toga publici predstavljeno. Članovi Udruge za hrvatske znanosti/Association for Croatian Studies (ACS), koja je dio krovne udruge AAASS-a, sudjelovali su sa nekoliko panela i na konvenciji. Teme koje su se ticale Hrvatske i Hrvata, bile su Krleža, iz povijesti hrvatske glazbe, hrvatski latinisti, hrvtska radikalna desnica poslije Prvog svjetskog rata, ustav Bosne i Hercegovine, povijest i tragičan nestanak njemačke manjine na području bivše Jugo-države, ekonomija, između tradicionalizma i kozmopolitanizma, procijene tajnih američkih službi o propaloj državi itd.

 

 

Ovogodišnje komemorativne svaćanosti u Vukovaru otvaraju stare, ali nažalost i posve nove nepravde. Sramotne su nedavne blage i oslobađajuće presude Haškog suda odgovornim zapovjednicima JNA za genocid u Vukovaru. Sramotno je i to da general Veljko Kadijević, odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za JNA zločine, nije zajedno sa Blagojem Adžićem završio u Haagu, već mirno i nesmetano dijeli intervjue iz Moskve. Sramotno je i to da su srpski koljači za svoja zločinačka djela u tzv. SAO krajini i Srbiji dobili status heroja, te su nagrađeni raznim povlasticama, činovima, pravima na stan, pravima na automobil i odlikovanjima. Nedugo nakon osvajanja Vukovara Šljivančanina su generali Kadijević i Adžić promaknuli u čin potpukovnika. Ovih dana otkriveno je i postojanje srpske zlatne medalje »oslobodioca Vukovara 18.11.1991.«, za ubijanje civila, žena i djece. Medalja prikazuje žrtve agresije, a dokaz je planiranih pokolja i istrebljenja, za što se dodjeljivala neposredno nakon počinjenih zlodjela. Njezina vrijednost bila je velika čak do 10 tisuća njemačkih maraka, piše Večernji list.

 

 

Poziv bivše glasnogovornice Haaškoga tužiteljstva Florence Hartmann da se "zakonom zabrani negiranje činjenica utvrđenih u Haagu" ne sadrži u sebi samo elemente totalitarnih režima, koji su kažnjavali poput bivšega jugokomunističkog strapa Josipa Broza Tita svaki govor o pokolju stotina tisuća hrvatskih zarobljenika nakon Drugoga svjetskog rata, nego čak drsku i bezobraznu uvredu svim narodima na području bivše SFRJ, na koje je Jugoslavenska narodna armija izvela agresiju, a potom i sudjelovala u genocidu, za koji ih je, od bilo kakve odgovornosti, oslobodio upravo Haaški sud. Po tom istom scenariju haaških "činjenica" nije postojala nikakva zapovjedna odgovornost u sustavu zapovijedsnja JNA, bar kad su u pitanju sustavna razaranja hrvatskih gradova, masovna ubojstva, progoni, silovanja i zatvaranja u logore nesrpskoga pučanstva na dijelovima po okupiranoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, kao i u logorima na području bivše SRJ. Slične haaške svinjarije po tom Hartmannničinu zakonu bile bi primijenjene i na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, za čije je pokolje, na primjer u Grabovici i Uzdolu (Kršančevu selu, Vitezu, Bobašima, Buhinim kućama i t.d.) inače odgovoran bošnjački vojnopolitički vrh, a koji je na Haaškom sudu, samo nekoliko dana nakon što su za razaranja i pokolje u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, od bilo kakve odgovornosti oslobođeni Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, također oslobođen i zapovjednik muslimanskih postrojba Sefer Halilović.

 

 

Vlada Republike Hrvatske, a nakon provedene rasprave u Hrvatskom saboru, na sjednici održanoj 1.rujna 2006. donijela Zaključak sa smjernicama za primjenu ugovornih oblika javno.privatnog partnerstva. Zaključak je objavljen u Narodnim novinama br. 98/06. Čitajući smjernice teško je povjerovati da su predstavnici javnog partnera uspjeli sve dobro proučiti i sklopiti ugovore prije svega u korist građana. Zaključkom sa smjernicama se je htjelo na brzinu zadovoljiti zakonski okvir, a tko će ga poštivati i na koji način nije važno. U svim gradovima u kojima se koristi JPP-o u izgradnji objekata to partnerstvo nije prošlo bez suprostavljanja struke i stranaka. Ukratko ću navesti neke navode iz sadržaja Smjernica.

 

 

Namjera ovog naputka je da pokuša otkloniti pojavnost sporenja nekih autora unatoč uporabi jednakovrijednih, i to, arheoloških, povijesnih, jezikoslovnih, folklornih, antropoloških i genetičkih dokaza, a potrebitih kako za nauk o podrijetlu Hrvata tako i za širenje istine diljem svijeta o nama. Svi provjereni izvori u hrvatskoj povjesnici nisu suprotstavljeni, nego upućuju jedni na druge, kao i na nužnu multidisciplinarnost u istraživanju i tumačenju naših drevnih iskona. Stoga su svojevremene ovogodišnje rasprave u Matici Hrvatskoj o značaju i vrjednovanju brojnih izvornika i poveznica presudno važnih za etnogenezu Hrvata bile za svesrdno prihvaćanje te je nejasno zašto je inicijativa brže zamrla nego što je pravo i počela!? Osim toga ovaj naputak nije bio nikad važniji nego u vremenu današnjem kada se čak i iz suda u Haagu dozvoljava širenje laži o Hrvatskoj i Hrvatima. Da bi se ovaj sadržaj svelo u obujam primjerenosti jednog članka sve će dokaznice biti izvedene kao bitne skraćenice već na ovaj ili onaj način objavljenih crtica, rukopisa, rasprava i knjiga. Prema nekim nalazištima - kao na primjer Megido kod Nazareta (B. Mikulić, Otvoreni pečati, Zagreb 2002.) u Kanaanu, a dotičući i egipatsko kulturno ozračje, gdje su na pronađenim kipićima pokrivala glave slična i danas u nas folklorno poznatim ličkim, dalmatinskim, konavoskim i bokeljskim kapama, te ravnom izgledu šije kasnije opće prihvaćenom antropološkom karakteristikom za dinaroide - arheološki i povijesno smo, uvjetno govoreći, na karti Svijeta od oko 1000. prije Krista.

 

 

Donosimo komentar dr. Branimira Molaka, koji se sadržajno nadovezuje na njegov tekst „Kornati, izbori i EU “, koji je prije nekog vremena objavljen na ovom portalu. Dr. Molak je osnivač modernog sustava obrane, zaštite i spašavanja civilnog stanovništva i posljednji ratni zapovjednik tog sustava RH. "Ako se polazi od nedavne izjave predsjednika Republike, izrečene povodom prigovora predsjednika Vlade, "da se on (predsjednik Republike) ne miješa u izbornu kampanju nego da je po Ustavu odgovoran za funkcioniranje institucija države, pa smije govoriti o nečemu što ne valja", zaključite sami tko je odgovoran za užasnu tragediju na Kornatu. Tekst bi možda barem malo mogao pomoći u spoznavanju istine o tragediji na Kornatu, kao i o dvije teme (izbori i EU) koje ne silaze s naslovnica medija».(B.Molak)

 

 

Razne novinarske analize vukovarskih presuda nisu se ni stišale, kad se ovih dana na Interliberu u Zagrebu pojavila bivša glasnogovornica haškog tužiteljstva Florence Hartmann sa svojom knjigom Mir i kazna. Ustvrdila je kako ideju o međunarodnoj pravdi treba spasiti (sic!). To je navodno bio glavni motiv pisanja njene posljednje knjige, čije je hrvatsko izdanje osobno predstavila. Teza knjige jest da su svjetske sile od odluke o formiranju Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju 1993. pa do današnjih dana radile na opstrukciji suda, kako bi skrile svoje političke dogovore sa zločincima. Knjiga ističe Carlu del Ponte i njezinu pozitivnu ulogu u traženju zločinaca, poput uhićenja Miloševića i traženja izručenja Karadžića i Mladića. I tu se u stvari krije podvala. Florence Hartmann govori pozitivno o svojoj šefici Carli del Ponte. Ona ne analizira del Pontinu odgovornost, od tamo gdje je sve počelo, od nepodizanja odgovarajućih optužbi za razaranje Vukovara, sve do nedavnih sramotnih haških osuda za zločine u tom gradu! Nakon imenovanja u kolovozu 1999. za glavnu tužiteljicu, Carle del Ponte 5. studenog dolazi u Zagreb i sastaje se s hrvatskim ministrom pravosuđa Zvonimirom Šeparovićem. Pri tom susretu ministar Šeparović predaje joj opsežnu dokumentaciju o srpskim napadima na Vukovar i Dubrovnik, te optužne prijedloge protiv šestorice najodgovornijih za zločine u tim gradovima. Između ostalih, predlaže da se podignu optužnice protiv generala Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića. Tim povodom zamjenik tužiteljice Graham Blewitt izjavio je da jedino tužiteljica sama može odlučivati hoće li ili ne započinjati istragu, te dodao da čak ni sudsko vijeće u Hagu ne može izmijeniti odluku tužiteljice da vodi neku istragu. Del Ponte je tada u Zagrebu novinarima izjavila da njezin prioritet ostaje dovršetak istrage zločina počinjenih u Hrvatskoj u 1991. i 1992. Bilo je to prije nego je započela kampanju optužbi protiv Hrvatske, zbog vojno-redarstvenih akcija oslobađanja od agresora. Očito da se njezin prioritet naglo promijenio, jer je u stvari postala sastavni dio onoga što Hartmann naziva opstrukcijom pravde.