Započete međustranačke dogovore većina u domovini i svijetu pozdravlja i prati s pogledom u nebo, a igrice predsjednikovih savjetnika oko mandatara nove vlade doživljava, pak, kao svoju, ali i ponajviše predsjednikovu sramotu. Taj časni institut državnog vrhovnika nema pravo, mišljenja sam, nitko urušavati bez osude, pa ni predsjednik, jer i on je samo čovjek na toj svetoj dužnosti. Zar ćemo iz sve smirenije naše zemlje ponovno u njoj stvarati bure i gledati na medijima javno vidljivu podsmješljivost i stranih veleposlanika i dužnosnika drugih država!? Kod nas Hrvata uvijek vječne teme «za i protiv» i uvijek je kriva država, što je možda i za razumjeti, jer stoljećima nismo imali svoju. U drugih okolo nas od naznaka otimanja Savudrijske vale preko neumskih više izmišljanih nego stvarnih problema o mostu i granici do već preko sto godina prisutnih srbohegemonističkih u kojih, pak, nikada nisu krive vlade. Lažu svijetom o svojoj povijesti i kulturi i stalno nešto od drugih traže. Njihove vlade svetački na upite odgovaraju da one s tim nemaju ništa, pa ispada kao da to svemirci rade!?

 

 

Jasen Drnasin, mladi hrvatski natporučnik izgubio je život prije godinu dana, podlegnuvši ozljedama zadobivenim u sukobu s kanadskim policajcima u Torontu. Obzirom na nerazjašnjene okolnosti samoga slučaja te na činjenicu kako se radi, ne samo o branitelju Domovinskoga rata, već i o prvom hrvatskom diplomcu prestižne američke vojne akademije «West Point», pokušali smo saznati da li se nešto zna o rezultatima službene kanadske istrage. U tom kontekstu, obratili smo se mjerodavnom državnom tijelu, Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija RH. Odgovor ministrice mr. Kolinde Grabar-Kitarović kao i kronologiju životnoga puta Jasena Drnasina donosimo u nastavku.(zdk)

 

 

Svjedočenje je opisano u odlomku „Rušenje mita o „plaćenicima„ u obrani od agresora“ u knjizi autora Hrvoja Kačića (tada na dužnosti predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora) pod naslovom „U službi domovine, Croatia rediviva“, strana 266 – 274. Iz odlomka se navode samo bitni dijelovi, koji daju približno uvid u dramatičnu i složenu situaciju, koja je zahtjevala domišljatost, brze reakcije, upornost, požrtvovnost i nada sve hrabrost svih učesnika u obrani svog doma na hrvatskom jugu. Nakon zauzeća Močiljskog brda sa zapada (iznad Lozice) sredinom listopada, 1991.g. te zaposjedanja Žarkovice dana 28. listopada s istočnog prilaza Dubrovnika, gradska jezgra s Gružem i Lapadom nalazi se u obruču i bila je opkoljena od agresorske Jugovojske. Početkom studenoga obruč se još više steže tako da se Dubrovnik nalazi pod opsadom. Dana 7. studenog JNA upućuje poziv građanima Dubrovnika da bez odlaganja razoružaju "hrvatske paravojne formacije", s prijetnjom da će uslijediti napad iz svih oružja na Grad i predgrađe... ...Srpski i crnogorski mediji intenzivno svijetom lansiraju neistine kako je zaustavljena ofenziva hrvatskih "paravojnih" jedinica na Prevlaku, i spriječeno daljnje topovsko bombardiranje gradova u Boki Kotorskoj, te kako u sastavu tih paravojnih jedinica znatno prisustvo predstavljaju strani plaćenici....

 

 

Predsjednik Mesić se igra vatrom. Pogreške nisu uvijek katastrofalne, ali ni svaka pogreška ne dovodi do otkrića Amerike. Političke pak pogreške često imaju dugoročne posljedice! Stranka koja na izborima dobije relativnu većinu dobiva prva mandat da organizira novu vladu. Ne radi se o Ustavu, nego o uspješno isprobanom demokratskom uzusu. To je baza demokracije, a demokracija je pametnija od demokrata. U mladoj demokraciji, pogotovo na Balkanu, gdje masovne i male stranke nisu sa svojim programom dovoljno profilirane, dovoljan broj malih stranaka je spreman koalirati s bilo kojom velikom strankom, već prema osobnim interesima političara. Ukoliko se na izborima te dvije dominantne stranke vrlo malo razlikuju u broju glasova, bez obzira koja ima matematički veći broj glasova, ona koja prva dobije mandat gotovo sigurno pobjeđuje i osigurava većinu u parlamentu. To zna i gospodin Mesić, pa bi mogao nezakonito, jer se radi o triku, iz osobnih interesa dati mandat najprije SDP-eu, ma da je HDZ na izborima dobio većinu glasova koja je izrazila demokratsku volju birača.

 

 

Ako je itko bio istinski narodni zastupnik u prošlom sazivu Sabora onda je to svakako bila Ruža. Moram odmah reći, zbog ovog osvrta, da ne pripadam političkoj opciji njene stranke a ni bilo koje druge što nije za pohvalu, no opredijelila sam se za neovisnost u ovom u čemu djelujem. Pratim rad zastupnika i teško je pronaći nekog tko djeluje neovisno od uspostavljenih stranačkih pravila. Ruža za koju mogu primijetiti da je stranački disciplinirana, ipak se izdvojila u jedinstvenoj borbi protiv pošasti droge na prostorima Hrvatske, posebno na području na kojem živi i koji zastupa. Njen predsjednik morao je uključiti cijelu stranku, politički je mogao poentirati, što bi koristilo i njemu i stranci, ali taštine su ipak iznad svih političkih pravila. Rezultat ima. Postotak droge kod mladih je poražavajući, postotak sudjelovanja žena u našem Saboru zadovoljava, mnoge pripadaju liberalnoj opciji, Ruža iskazuje konzervativne vrijednosti. Za njih sve trebao bi biti zajednički interes kvaliteta obiteljskog života, kvalitetan odgoj, obrazovanje i budućnost mladih. Kako inače osigurati budućnost države.

 

 

Slaven Bilić je briljantan, ne samo kao nogometni stručnjak, nacionalni selektor i psiholog, nego kao i vrlo uspješan diplomat, i to baš s Englezima! Ponosan kao pobjednik, ali skroman i samozatajan u svome uspjehu i veličanstvenoj pobjedi nad Gordim (i bahatim) Albionom. Za 20 minuta razgovora i 90 minuta briljantne igre Vatrenih na Wembleyu, slika Hrvatske u očima Engleske publike promijenila se za 180 stupnjeva, i to naravno na bolje. Dva dana sam čekao najavljeni razgovor na BBC-u, “Hard talk” (Teški/ neugodni/ razgovor) s pobjedničkim hrvatskim izbornikom Slavenom Bilićem.

 

 

Prije dvije godine, 11. lipnja 2005. godine u Chicagu nastupala je mlada reprezentacija Hrvatske u susretu s odabranom nogometnom momčadi "Chicago Fire". Trener i učitelj mlade nogometne reprezentacije Hrvatske do 21. godine bio je Slaven Bilić. Nakon nogometnog susreta mlada reprezentacija Hrvatske bila je gost Hrvatske zajednice Chicaga na večernjem banketu u Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu. Zabilježio sam TV kamerom taj jedinstveni događaj za nas Hrvate. Tijekom večeri zamolio sam gospodina Slavena Bilića za kraći TV intervju. Bez oklijevanja i na veoma ljubazan način pristao je odmah na intervju.

 

 

Po nalogu misteriozne “međunarodne zajednice”, čije je već ime semantički šuplja sintagma skovana za lokalne hrvatske bedake, Hrvatska se trsi da ima što bolje odnose sa susjednom Srbijom. Srbijom, zbog čije imperijalne politike tijekom XX. stoljeća pobijeno je i protjerano na stotine tisuća Hrvata. Naravno, neki od Hrvata to - to približavanje i normalizaciju odnosa - rade dobrovoljno, iz ljubavi; neki prisilom i ucjenom, a brojni i za novce. Ta nasilna ljubav ide toliko daleko da aktualni predsjednik vlade i predsjednik pobjedničke države govore kako će “Hrvatska demokratizirati Srbiju”! Ali iz Srbije ciklički dolaze uvijek iste ideje, uvijek iste pretenzije na uništenje Hrvata, “uvek veje isti vetar”. Tako mi je dopao ruku časopis Instituta za savremenu istoriju, broj 2 iz 2005. godine, kao separat pod nazivom “Istorija 20. veka”. Među različitim člancima, pojavljuje se prilog stanovitog “Dr Nikole Žutića” pod naslovom “Srbi svi i svuda – ‘Hrvatske zemlje bez Hrvata’”. Netko će odmahnuti rukom, tja! Ali, nije tako, na te stvari uvijek treba odgovoriti, odgovoriti grdno i žestoko.