Uvodna riječ na tribini "Bleiburg: Tajni britanski dokumenti i obilježena grobišta"

 

Genocid poslije svršetka 2. svjetskog rata najveći je narodni gubitak u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda. Ni jedna bitka od srednjega vijeka do tada nije odnijela ni približno toliko života, ni u jednom razdoblju, uključujući osmanlijsko, nije tako masovno i sustavno poubijano hrvatsko pučanstvo.

Genocid izvršen nad razoružanim Hrvatima, s početnom postajom u Bleiburgu, nastavljen u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, trajao je u punom intenzitetu nekoliko mjeseci, u nešto smanjenom nekoliko godina, a zatim u već individualiziranom obliku, što bismo rekli današnjim rječnikom, kroz sva mučna desetljeća komunističke vladavine.

Po britanskim dokumentima, Titovoj jugoslavenskoj vojsci Englezi su predali 235 000 hrvatskih vojnika. Malen broj njih se spasio od pokolja. U tim dokumentima nema brojaka o civilima, ženama i djeci.

PublikaOkolnosti koje su dovele do Bleiburga, tumačile su se različito i ja ću ih kratko nabrojati: tvrdi Pavelićev stav prema Englezima - godinu dana prije rekao je da će s njima razgovarati preko topovskih cijevi, neodgovarajući izbor pregovarača, dakle generala Herenčića i Gregorića, britanska žurba da "očiste palubu", cinično englesko poigravanje Ijudskim životima izraženo u izjavama da "Hrvati postaju prilika za Tita", uključujući prijedlog zapovjednika 8. armije, koji je feldmaršalu Alexanderu pisao: "Predlažem da Hrvati postanu Titov show" zatim čista i bezdušna trgovina Hrvatima, koji su prodani da bi partizani napustili Korušku i na kraju ona lakonska Đilasova rečenica: "Hrvatski vojnici moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela."

Od svih nabrojanih razloga koji su doveli do pokolja nekoliko stotina tisuća Hrvata, ovaj Đilasov je najbliže istini. Točan je iz jugoslavenskog, komunističkog kuta, iz britanskoga kuta i iz kuta tadašnjih europskih velesila koje su dobile rat i bdjele nad obnovom svoje versajske tvorevine. Druga Jugoslavija stvorena je tako na zločinu genocida, kao što je devedesetih prošloga stoljeća nastojala opstati na isti način, genocidom nad hrvatskim narodom.

Nekima iz mojega naraštaja ponešto je o toj tragediji bilo poznato, većini potpuno nepoznato. Sredinom sedamdesetih o pokoljima je progovorio slovenski pjesnik Edvard Kocbek, a zatim je opet nastao muk sve dok svršetka osamdesetih, i pojave knjige tiskane u Zagrebu, "Bleiburg; otvoreni dosje". U međuvremenu su tiskana, naravnom, mnoga svjedočanstva o Bleiburgu u hrvatskom iseljeništvu, ali su teško prodirala do domovine. Kada je uspostavljena hrvatska država, literatura o Bleiburgu i križnim putovima je narasla do dimenzija biblioteke, ali su mrtvi Hrvati ostali ondje gdje su poubijani, grobišta nisu označena ni istražena. U vrijeme Domovinskoga rata nisu ni mogla biti, nego su im se pridružila nova, svježa grobišta, te je ta nova trebalo pronaći i istražiti, što je išlo i još uvijek ide nevjerojatno sporo.

Sada, kada se taj strašan posao bliži kraju, valjda je vrijeme da se posvetimo Hrvatima ubijenima prije više od pedeset godina. Da im znademo imena, ali i da potražimo njihove još žive krvnike.

Prije otprilike mjesec dana, Hrvatsko kulturno vijeće dalo je Izjavu s tribine "Osuda komunističkih zločina". Ta Izjava je naišla na šutnju vlasti u Hrvatskoj i medija. A rekli smo u toj Izjavi ono isto što i nekidan kardinal Bozanić. Rekli smo da je napokon vrijeme progovori ti o komunističkim zločinima i dostojno pokopati žrtve, sada ukopane u obilježenim i neobilježenim masovnim grobnicama, rekli smo da zločinci ne smiju ostati nekažnjeni.

Rekli smo da knjiga dvadesetoga stoljeća ne može biti zatvorena dok se to ne obavi, i da svako suprotno djelovanje ne će biti u korist pomirenja, nego trajne dezintegracije hrvatskoga društva.

A vlast u Hrvatskoj šuti. Zašto? Zato što je na početku 21. stoljeća došla na vlast garnitura navodnih socijaldemokrata sa snažnim komunističkim pedigreom, koja nikako nije priznavala da su fašizam i komunizam ista zla i da su počinili iste, užasne zločine, te joj nikako nije odgovaralo otvaranje bleiburške teme. A onda je došla na vlast Sanaderova garnitura, koja popušta pod pritiskom istih onih cinika koji su Hrvate i Hrvatsku izručili Jugoslaviji, dakle gura Hrvatsku u Treću Jugoslaviju. U tom sklopu, ozbiljno i sustavno istraživanje hrvatskih žrtava nakon 2. svjetskog rata, Sanaderu i njegovima može biti samo neprilično podsjećanje na pravi karakter svih dosadašnjih balkanskih sveza.

Hrvoje Hitrec

{mxc} 

Čet, 22-08-2019, 15:09:47

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.