Izlaganje Tomislava Jonjića s tribine HKV-a o tužbi za genocid protiv Srbije

I. Genocid

1. Hrvatska je tužbu protiv Savezne Republike Jugoslavije podnijela na temelju čl. IX. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Konvencija o genocidu). Taj članak predviđa: «Sporovi među strankama ugovornicama glede tumačenja, primjene i provedbe ove Konvencije, uključujući sporove što se odnose na odgovornost neke države za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članku III, iznijet će se pred Međunarodni sud na zahtjev jedne od stranaka u sporu».

Tomislav Jonjić2. Hrvatska tužba podnesena je 2. srpnja 1999. godine, a njezin tekst, prema pravilima Međunarodnoga suda pravde (MSP) ne smije biti objavljen. No iz prethodnih prigovora tuženice, hrvatskog odgovora na njih te iz usmene rasprave koja je održana krajem svibnja 2008., vrlo jasno se može zaključivati o sadržaju tužbe. Hrvatska tužbom, očito, traži: utvrđenje da je tuženica povrijedila Konvenciju o genocidu, te naknadu štete, poduzimanje učinkovitih mjera kako bi se sudski progonile osobe poput Slobodana Miloševića (u odnosu na koga je kasnije, nakon njegova izručenja MKSJ-u, tužba povučena), kao i davanje obavijesti o sudbini nestalih hrvatskih građana i povrat otetoga kulturnog blaga.

3. Kazneno djelo genocida razmjerno je novijeg datuma. Londonskim sporazumom od 8. kolovoza 1945. sile pobjednice su se sporazumjele o progonu i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca. Statut Međunarodnoga vojnog suda predviđao je suđenje zbog kaznenih djela protiv mira, protiv čovječnosti i zbog ratnih zločina, ali ne i zbog genocida. Zato se za to djelo nije sudilo u Nürnbergu, iako je sam pojam «genocid» spominjan i u službenom dijelu nürnberškoga procesa.

4. Međutim, 11. prosinca 1946. Opća skupština OUN donijela je Rezoluciju o zločinu genocida. U toj je rezoluciji genocid opisan vrlo slično definiciji koju je dvije godine kasnije, 9. prosinca 1948., Opća skupština dala u Konvenciji o genocidu. Konvencija definira genocid kao «bilo koje od sljedećih djela, učinjeno s nakanom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina: (a) ubojstvo članova skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ili duševne ozljede članovima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do njezina potpunog ili djelomičnog uništenja; (d) nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti rađanje u okviru skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu». Pritom su kažnjiva ova djela: «(a) genocid; (b) planiranje izvršenja genocida; (c) neposredno i javno poticanje na izvršenje genocida; (d) pokušaj izvršenja genocida; (e) sudioništvo u genocidu».

5. Dakle, da bi postojala odgovornost za kazneno djelo genocida, potrebno je utvrditi da su pojedinac ili skupina ljudi «svjesno, namjerno i voljno» počinili neku od spomenutih radnji (ili da su propustili poduzeti radnje koje su trebali poduzeti!) sa specifičnom nakanom (dolus specialis), da «se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina».

6. Kao zanimljivost napomenimo kako je prije nekoliko godina Internacionalna asocijacija bivših političkih zatvorenika i žrtava komunizma zatražila od OUN da se Konvencija o genocidu dopuni na način da se objekt kažnjive radnje proširi i na«klasnu skupinu». Zasad nema znakova da bi u tijelima OUN taj zahtjev nailazio na ikakav, ponajmanje pozitivan odjek.

7. Za izvršenje djela genocida traži se, dakle, poduzimanje točno određenih radnji s precizno određenim ciljem i s namjerom koja mora imati posebna svojstva: da se određena skupina potpuno ili djelomično uništi. Općenito je poznato da je riječ o nezastarivu kaznenom djelu koje se može počiniti i u ratu i u miru. Također valja napomenuti da se ono – u pogledu zahtjeva za izručenje – ne smatra političkim kaznenim djelom. Razumije se, u postupku pred MSP-om utvrđuje se odgovornost države koja djeluje preko svojih agenata, jer samo država može biti stranka u tom postupku: države su obvezane ne počiniti genocid akcijama vlastitih organa ili osoba i skupina čije im se djelovanje može pripisati («through the actions of their organs or persons and groups whose acts are attributable to them»).

II. Genocid u praksi međunarodnih ad hoc tribunala

1. Također je općenito poznato da se za genocid sudilo ne samo pred MSP-om, nego i pred nacionalnim sudovima (pa i u Hrvatskoj odnosno u bivšoj SFRJ!), ali i pred ad hoc međunarodnim sudištima. Dok su pred MSP-om kao stranke mogle i mogu nastupati samo države, pred nacionalnim i pred ad hoc međunarodnim sudištima u formalnome smislu optuženici su bili pojedinci, fizičke osobe, ali su se stvarno te osude u moralnome, pa i u pravnopolitičkom smislu protezale na čitave političke stranke, pokrete, pa i narode i države.

2. Razmjerno bogata je jurisprudencija ad hoc međunarodnih kaznenih tribunala kojih je danas nekoliko. Postoje posebni međunarodni kazneni sudovi za Sierra Leone, za Kampučiju, a sudišta u kojima je međunarodni element ugrađen na specifičan način ustrojena su i u BiH odnosno na Kosovu. Napose je bogata praksa dva takva sudišta koja već petnaestak godina pokazuju najveće političke, pa i kaznenopravne ambicije: jedan je za Ruandu, a drugi za područje bivše SFRJ.

3. Međunarodni sud pravde, naravno, nije vezan ni činjeničnim utvrđenjima, a ni pravnim ocjenama drugih sudova. To znači da ga ne obvezuju ni ocjene i presude MKSJ-a. Iz toga bi, međutim, bilo krivo zaključiti da su ocjene i odluke MKSJ-a irelevantne i u postupku koji vodimo protiv Srbije. U međunarodnopravnoj praksi, pa tako i međunarodnoj kaznenoj judikaturi vrlo je uobičajeno naslanjanje na ranije ocjene i odluke, ali i na stajališta i mišljenja pravnih stručnjaka odnosno autoriteta. Zato su se i u dosadašnjem tijeku postupka povodom naše tužbe protiv Srbije (kao i u presudi koju je MSP donio 26. veljače 2007. u postupku što ga je BiH pokrenula protiv SRJ odnosno Srbije!) i stranke i sudska vijeća pozivali kako na činjenična utvrđenja, tako i na pravne zaključke sudskih vijeća u postupcima pred MKSJ. Štoviše, analiza presude u sporu BiH protiv Srbije pokazuje da se stajališta sudaca MKSJ-a i sudaca MSP-a najčešće podudaraju.

4. S obzirom na to, treba imati na umu nekoliko stvari:

• prva osuda MKSJ-a zbog genocida donesena je 2. kolovoza 2001., kad je na 35 godina zatvora osuđen general VRS Radislav Krstić (Srebrenica);

• tužiteljstvo MKSJ nikad nikoga nije optužilo za genocid počinjen na području Republike Hrvatske (dakle, ni one koji su razorili Vukovar s očitim ciljem istrebljenja nesrba, koji su uništavali Dubrovnik, koji su poubijali sve živo u Škabrnji ili koji su u istočnoj Slavoniji silili Hrvate da svojim tijelima čiste minska polja!). Dakako, srbijanska (srpska) strana nepostojanje čak i optužnice za to djelo redovito ističe i u svojim podnescima sudu, a i u medijskoj protuofenzivi.

• zašto nije bilo takve optužnice? Je li to puka slučajnost, je li to posljedica tužiteljske činjenično-pravne analize agresije na Hrvatsku, ili se ipak radi o promišljenome i politički motiviranom potezu Tužiteljstva, može se spekulirati. No pritom valja imati na umu da je izvan područja spekulacije zaključak da je Tužiteljstvo MKSJ-a inače – kako možemo čitati i iz uspomena i međusobnih polemika insidera – vrlo često politička mjerila stavljalo ispred pravnih! Prava je prigoda ovdje se sjetiti znamenitoga sporazuma između Carle Del Ponte i službenoga Beograda o «redigiranju», tj. o djelomičnom prikrivanju ključnih dokaza za odgovornost Srbije. Njezin bivši suradnik Sir Geoffrey Nice, o toj sramotnoj pogodbi između Tužiteljstva MKSJ i Beograda i o zajedničkom prikrivanju hrpe relevantnih dokaza, i nedavno je (30. ožujka 2010.) govorio u razgovoru za jedan sjevernoamerički bošnjački portal;

• bilo bi nam, dakle, lakše kad bi već postojale osude ili bar optužnice za genocid počinjen na području RH, ali nas nepostojanje tog oslonca – upravo zbog nevezanosti MSP-a pravnim ocjenama drugih sudova – ne smije navesti na zaključak da već zbog toga tužbu treba povući ili da treba težiti mršavoj, pa i sramotnoj nagodbi. Upravo je MSP u presudi povodom tužbe BiH protiv Srbije otklonio tako formulirani srbijanski prigovor, naglašavajući da on može samostalno utvrđivati (ne)postojanje odgovornosti za genocid, bez obzira na to postoji li ranija odluka nekoga drugog suda kojom je neka fizička osoba osuđena za genocid;

5. Bilo bi zamorno i nezanimljivo kad bismo ovdje opsežno izlagali što se smatra genocidom u praksi spomenutih ad hoc međunarodnih kaznenih sudova. Zato vrijedi spomenuti samo nekoliko važnih i ilustrativnih stajališta izbrušenih u njihovoj praksi:

• mora postojati nakana potpunoga ili djelomičnog uništenja skupine, ali se ne traži da je to bila izvorna nakana odnosno cilj (original goal) počinitelja, nego ona može sazreti i kasnije;

• ključno obilježje djela je «nakana uništenja», pa ne treba dokaz(iv)ati da je do samoga (faktičnog) uništenja i došlo, makar već opseg i oblik uništenja može ukazivati na postojanje nakane;

• ne treba dokazivati da je počinitelj izabrao najdjelotvornije sredstvo za postignuće nezakonitog cilja;

• prisilno preseljenje (forcible transfer) samo po sebi ne čini genocidni akt, ali može predstavljati dopunsko sredstvo (additional mean) za fizičko uništenje;

• žrtve ne moraju biti civili, već mogu biti i vojne osobe;

• ne zahtijeva se dokaz o postojanju prethodnoga razrađenog plana;

• u nedostatku dokaza o genocidnoj nakani, o njoj se može zaključivati iz činjeničnih okolnosti izvršenja zločina;• dovoljno je pokazati da je nakana uništenja obuhvaćala «bitni dio skupine», npr. njezino vodstvo;

• ograničenost uništenja na uže zemljopisno područje ne znači da se ne radi o genocidu;

• genocid nije isto što i progon: i kod progona su žrtve izabrane po pripadnosti određenoj skupini, ali nema namjere uništenja kao nužnog elementa; radi toga se ni pojam «etničkog čišćenja» ne podudara automatski s pojmom genocida;

6. Iz ovoga – a u dosadašnjoj nacionalnoj i međunarodnoj pravnoj praksi izbrušen je veliki broj elemenata po kojima se genocid razlikuje od drugih povreda međunarodnoga humanitarnog prava, a koje ovdje zbog ograničenog vremena nije moguće ni spomenuti, možemo približno zaključivati kojim će se mjerilima ravnati i sudsko vijeće MSP-a pri odlučivanju o našoj tužbi protiv Srbije.

7. Također iz toga možemo steći jasniju sliku, je li se u agresiji na Hrvatsku radilo o pohodu koji je sadržavao genocidne nakane. Uzgred se može napomenuti: povijesna je analogija često šepav dokaz, ali valja podsjetiti na to da je srpskomu imperijalizmu, od Garašanina do danas, svojstveno ono što je Nikola Stojanović 1902. nazvao «do istrage naše ili vaše», i što su Stevan Moljević i Draža Mihailović 1941. nazivali «zaokruženjem granica Velike Srbije» i «čišćenjem» tog prostora od nesrpskoga življa. To je ono što su u vrijeme agresije na Hrvatsku faktično provodili agenti države Srbije i što je otvoreno propovijedao Vojislav Šešelj, za koga je i danas, prije ikakve presude, jasno da je djelovao kao produljena ruka državne politike... Karakteristično je da s hrvatske strane, koja se u nekim ranijim povijesnim razdobljima nije ustezala na nasilje odgovoriti jednakim nasiljem, nikad nije poslana takva poruka, nikad nije skovan takav plan, niti postoji vjerodostojan dokument koji bi sugerirao nešto drugo.

Perspektive i izgledi hrvatske tužbe

1. Jasno je da nitko ne može jamčiti da će Hrvatska u postupku protiv Srbije uspjeti. Ni najkvalitetniji, najneovisniji i najsavjesniji sudac ne će uvijek donijeti zakonitu i pravednu presudu. Treba, dakle, računati i s pokušajima političkog pritiska, i s predrasudama, i sa zabludama i s pogrješkama. Treba računati s time da će pritisci u tom smislu dolaziti ne samo iz Srbije ili iz trećih zemalja: oni će dolaziti i iz Hrvatske, kako pokazuje aktualna kampanja kojom se hoće vladu navesti na povlačenje tužbe. I, kao što vidimo, na čelu te povorke koja zagovara povlačenje tužbe radi «mirenja naroda» i stvaranja uvjeta za «suradnju u regiji», idejni su sljedbenici, a ponekad čak i krvni sljednici onih koji su uvijek davali streljivo u ratu protiv Hrvatske, koji su o Hrvatskoj kovali crne legende i koji se s postojanjem Hrvatske ne mogu pomiriti.

2. No Hrvatska u svojoj tužbi mora ustrajati! Ne smije nas obeshrabriti ni ograničen uspjeh tužbe BiH. Prvo, taj ograničeni uspjeh ne treba podcjenjivati. Nakon presude MSP-a Srbiji i velikosrpskom imperijalizmu ipak su podrezana krila. Nedavna Deklaracija o Srebrenici, usvojena u srbijanskoj Skupštini i rasprava koja se u javnosti vodila o njoj, o tome jasno govori. Drugo, presuda MSP-a ipak će dovesti do osude velikosrpske agresije i u drugim zemljama (usp. najnovije rasprave u kanadskome parlamentu da se 11. srpanj proglasi danom sjećanja Srebrenicu). Treće, nije moguće u cijelosti izjednačiti zbivanja na području Republike Hrvatske s onima na području BiH. Nema sumnje da je u obje države rat započeo kao velikosrpska agresija. U Republici Hrvatskoj je on do posljednjeg dana zadržao tu osnovnu značajku. U BiH je, međutim, u određenoj, razmjerno ranoj fazi, dobio i značajke unutarnjega sukoba koga kolokvijalno nazivamo građanskim ratom. U BiH su Srbi i Srbija povremeno prikazivali igrokaze s prijetnjama, prekidima veza i blokadom granice. Zbog svega toga je, unatoč većem stupnju stradanja i razaranja, teret dokaza koji je ležao na tužitelju (BiH), i teži od onoga koji će imati Hrvatska.

3. Zanimljivo je da je MSP primijetio kako se u bosanskohercegovačkoj tužbi, doduše, u nekoliko navrata koristi pojam «nesrbi», ali se zapravo tužba koncentrira na bosanske Muslimane kao žrtve, dok se, primjerice, Hrvati u BiH vrlo rijetko spominju («very limited reference»). Hrvatska tužba protiv Srbije i postupak povodom nje, prigoda je da se kaže koja riječ i o hrvatskim stradanjima u Bosni i Hercegovini!

4. Hrvatska tužba protiv Srbije ima dalekosežne pravne implikacije. Povlačenje tužbe značilo bi faktično odricanje od zahtjeva za naknadom štete i oslabilo bi hrvatske pozicije u odnosu na povrat otetoga kulturnog blaga i potrage za ubijenima i nestalima.

5. No ne treba se zavaravati (jer to imaju na umu i oni koji traže povlačenje tužbe, i oni koji se tomu protive!), ona ima iznimno veliko etičko, političko i povijesno značenje. Hrvatska ne smije ostaviti dojam da je impresionirana srbijanskom protutužbom. Bilo bi nedopustivo da mi – a pravda i moral na našoj su strani! – oslobodimo MSP obveze da o našoj tužbi i o srbijanskoj protutužbi donese pravorijek. Taj sud mora preuzeti moralnu i stručnu odgovornost za odluku o meritumu spora. Mislim da ne treba posebno dokazivati da, čak i u slučaju da svojom tužbom ne uspijemo, ne će biti isto kao kad bismo podvili rep i povukli tužbu. Nije isto prihvatiti podređen, inferioran položaj i biti u situaciji da nam netko jači takav položaj nametne. Onaj koji se ponaša kao rob, ne treba se čuditi kad ga i drugi takvim smatraju (Starčević). Mi ne smijemo prihvatiti inferioran položaj ne samo radi nas živih i radi onih koji su nam svojom žrtvom omogućili da o tome uopće odlučujemo; ne smijemo prihvatiti inferioran položaj radi naraštaja koji tek dolaze!

6. Hrvatska tužba i ove igre oko njezina mogućega povlačenja, imaju važne unutarnjopolitičke i vanjskopolitičke dimenzije. Povlačenje tužbe imalo bi i negativne unutarnjopolitičke odjeke, jer bi demoraliziralo javnost i stvorilo nove ideološko-političke podjele. No ono bi istodobno legitimiralo «zapadnobalkanske» tendencije: ako Hrvati doista nakon iskustva dviju Jugoslaviji, i nakon krvoprolića u Drugome svjetskom i u Domovinskom ratu, doista čeznu za nekom novom zapadnobalkanskom ili regionalnom integracijom, onda doista nisu zaslužili državu. Onda su sve žrtve koje su za nju pale, bile nepotrebne, uzaludne i budalaste.

Tomislav Jonjić

Pon, 21-10-2019, 10:45:10

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.