Ubijeno selo
Povijest sela Prijeboj kod Plitvičkih jezera

 

Početkom stoljeća selo Priboj (danas Prijeboj) koje se nalazi na putu od Plitvičkih jezera prema Korenici na odvojku za Ličko Petrovo selo i Bihać živjelo je više od 700 stanovnika (velečasni Bogović u svojoj knjizi 1983. godine navodi da je Priboju 1911. živio 741 katolik). Prema svjedočenju preživjelog Prijebojčana, koji danas živi u Bihaću, do 1941. broj se stanovnika nešto smanjio na otprilike 650 do 700 stanovnika. Vjerojatno je to posljedica skupa okolnosti, najprije zbog ratnih zbivanja 1914.-1918., a potom i zbog politike nove državne vlasti nakon rata, te gospodarske krize, čije je učinke u to vrijeme osjetio veći dio svijeta. Zbog svojih geografskih karakteristika (700 m nadmorske visine i blizina planine Plješevica) život u selu je bio poseban po gospodarskoj djelatnosti (jer se, primjerice, nije mogao uzgajati kukuruz).

2. svjetski rat – Na meti fašista i „antifašista"

Igor IvaškovićPočetkom rata Prijeboj je bio meta nekoliko upada i pljačke različitih (para)vojnih grupacija, stoga su stanovnici organizirali obranu sela, koja međutim zbog manjka oružja nije predstavljala veću prepreku za ozbiljniju vojnu skupinu. 4. travnja 1942. Prijeboj je napala srpska vojska, veći je dio stanovništva uspio pobjeći prema Ličkom Petrovom Selu, a oni koji su ostali, pobijeni su. Selo i crkva su spaljeni. Nesreći za Prijebojčane tu nije bilo kraj. Naime srpske su jedinice (tada već nazvane partizanske) bile istjerane od talijanskih snaga, koje su došle iz južne Like. Talijani su opljačkali preživjele stanovnike (uglavnom ženu i djecu) te ih poslali u logor u Bakru. Brojni su zarobljeni tamo umrli od gladi i bolesti, dok je nekolicina umrla od posljedica neljudskih uvjeta nakon kapitulacije Italije 1943., u Ogulinu, gdje ih je prihvatio Crveni križ.

Već 1942. godine jedan dio obitelji pobjegao je u Bihać, Bjelovar, Križevce, Zagreb i druga mjesta. Nakon partizanskog zauzimanja Bihaća došlo je do novog egzodusa dok se je nekoliko obitelji smjestilo u selima oko Bihaća, koja su bila većinom naseljena Hrvatima (najveći dio u Žegaru). 1945. godine većina se odselila u Borovo i Vukovar gdje su za žene s djecom postojali bolji uvjeti za život (puno ih je posao dobilo u tamošnjoj kudjeljari).

Nakon rata uhvaćeni muškarci iz Prijeboja, bili oni pripadnici nekih vojnih formacija ili ne, odvođeni su u Korenicu ili Gospić gdje im je suđeno u postupcima, koji su već tada bili daleko od normi postojećeg međunarodnog prava i prava civiliziranih naroda. Puno ih je pogubljeno, dok su brojni osuđivani na doživotne robije. Selo Prijeboj je (nakon paljenja 1942.) 1945. sravnjeno sa zemljom.

Komunistička represija

Unatoč navedenome nakon završetka rata 13 se obitelji odlučilo za povratak. Budući da su to uglavnom bile žene sa djecom, životne su prilike bile izrazito teške. Kuće su, naime, bile potpuno porušene, pa su se povratnici naselili u daščare i preživljavali od ovčarstva. Dodatno su se uvjeti pogoršali osnivanjem zadruge „Planinsko dobro", koje je oduzelo svu zemlju Prijebojčanima te su povratnici bili prisiljeni na rad za dnevnice (koje su se sastojale od krumpira i žita) u zadruzi. Prijebojčanima, koji se poslije rata nisu vratili, također je bila oduzeta sva imovina koja se nalazila u Prijeboju. Takozvana nacionalizacija bila je izvedena bez ikakve naknade i potvrda o oduzimanju, kakve su se izdavale u drugim krajevima nove Jugoslavije.

Pored oduzimanja elementarnih gospodarskih sredstava za život, prijebojski su povratnici živjeli pod velikim psihološkim pritiskom te se suočavali s nasiljem stanovnika iz okolnih većinski srpskih sela. Povratnicima su često bilo zapaljivano sijena, uništavani usjevi i maltretirana djeca. Posljedica toga je bio odlazak nekolicine obitelji u Borovo, Vukovar i Sisak kod rodbine koja je tamo živjela od 1942., odnosno 1945.

1956. godine iz Bihaća se na Prijeboj vratila obitelj MIle Konjevića, inače poznatog kovača i „duše" sela. Njegov je povratak ponovo probudio želju Prijebojčana za povratak, pa se sve više ljudi počelo interesirati za obnovu sela. Međutim, određenim strukturama u tadašnjoj vlasti očito je bilo jako stalo da spriječe obnovu Prijeboja. 1957., dakle dvanaest godina nakon završetka rata, ubijeni su Mile Konjević i njegov tek punoljetni sin, a supruga je ranjena. To se dogodilo u 4 sata jednog jutra pucnjevima kroz prozor. Krivac odnosno krivci nikad nisu pronađeni, a budući da istraga nikad nije ni provedena, stanovnici Prijeboja osnovano su sumnjali da je zločin organiziran i izvršen od tadašnje sigurnosne službe jugoslavenskih vlasti. To je bio jasan signal za ostale Prijebojčane, koji nakon tog događaja nisu više ni pomišljali na povratak.

Selo bi na trenutak oživjelo tek na blagdan sv. Petra i Pavla, svakog 29. lipnja, kad se jedan dio Prijebojčana okupljao oko ruševne crkve. Pokušaj velečasnog Bogovića, župnika iz Drežnika, da obnovi crkvu za koju je dana dozvola iz Zagreba (budući da je već u Jugoslaviji crkva imala status spomenika kulture) spriječili su tadašnji milicionari iz Korenice.

Domovinski rat i problemi nakon oslobođenja

Posljedica navedenih događaja bio je de facto nestanak sela Prijeboj, u kojem su 1991. godinu dočekale svega četiri obitelji. S pobunom jednog dijela hrvatskih Srba ti su ljudi ponovo prošli pakao, slično kao i prije 50 godina. Kuće su srušene i zapaljene, ljudi su protjerani u Bihać dok je jedna osoba odvedena i ubijena u Korenici. U 2. svjetskom ratu zapaljena crkva ovog je puta potpuno srušena, a groblje devastirano. Nitko za nijedno od nabrojenih kaznenih djela nije procesuiran.

Prijebojčani i njihovi potomci, koji su do početka Domovinskog rata živjeli u Borovu i Vukovaru, prošli su dobro poznatu tragediju te su brojni poginuli, ranjeni ili se i danas još vode kao nestali.

Dio tragične sudbine stanovnika sela Prijeboj otkriven je u listopadu 2006. godine kad su na prijebojskom području istražene dvije masovne grobnice (Sorić Krčevina i jama Volaški Vrh), u kojima su pronađena tijela žrtava iz 2. svjetskog i Domovinskog rata kao i žrtve totalitarnog režima koji je vladao između dvaju ratnih sukoba. Tom je događaju prisustvovala i današnja predsjednica vlade Jadranka Kosor. Mnogo je stradalih Prijebojčana ekshumirano i iz grobnica u Vukovaru.

Nakon reintegracije okupiranih dijelova Hrvatske nekolicina se pokušala vratiti. Pri povratku ni jednoj obitelji nije obnovljena kuća, niti su im bile omogućene osnovne životne potrepštine, na koje su imali pravo kao ostali povratnici. Još više frustrira činjenica da je upravo državna administracija i sudska vlast Republike Hrvatske često sprječavala povratak Prijebojčana. Zemlja se u katastru vodi kao posjed Nacionalnog parka Plitvička jezera i Planinskog dobra (koje već odavno ne postoji), a sudovi se u postupcima povrata imovine pored postojećih dokaza pozivaju na nedostatak famoznog „akta o podržavljenju", koji se za selo Prijeboj nikada nije izdavao.

Sustavnim provođenjem nasilja nad stanovnicima Prijeboja selo je od 1941. godine do danas praktički ubijeno, a javnost za njega možda zna tek zbog spominjanja pri izvješćima o stanju na prometnicama. Je li došlo vrijeme da se nepravda ispravi?

Mr.sc. Igor Ivašković

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.