Izlaganje mons. dr. Mile Bogovića s predstavljanja knjige Josipa Jurčevića "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", Zagreb, 30. svibnja 2012.

Drago mi je da mogu ovdje i ja biti glasnik žrtava koje nisu imale pravo ni na ime ni na grob jer su – kako su govorili njihovi mučitelji - „izgubili život na strani okupatora i domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri" pa se zato „ne smatraju žrtvama rata" (str. 25). Već dugo se prikriveno otkriva, ali nismo imali jednu stručnu i sveobuhvatnu knjigu koja bi to protumačila i popisala. Sada smo to dobili u knjizi dr. Josipa Jurčevića.

Predstavljanje knjige Josipa Jurčevića - Bogović - Šeparović

Knjiga ima tri glavna dijela:

U prvom dijelu, koji je dosta kratak, imamo jasne podatke o nastanku grobišta i ključne podatke o njima.

U trećem dijelu je opširan popis izvora i literature. Do 1991. moglo se o tim žrtvama slobodno samo negativno govoriti. Od te godine govori se i pozitivno, ali nije prestalo obezvrjeđivanje tih žrtava sve do danas.

Slično djelo objavili su Slovenci o stratištima i grobištima u Sloveniji, a prevedeno je na hrvatski. To djelo je zbornik u kojemu ima različitih analiza i prikaza. Ovdje se nalazi po prilici ono što je u članku Mitje Ferenca (Ferenc je napravio popis samo za Sloveniju).

Glasnije od drugih

Jurčević je jedan od onih koji su jasnije i glasnije od drugih progovorili o komunističkim zločinima. I ovom svojom knjigom Jurčević probija „zvučni zid šutnje" o istini naše povijesti. Teme kojima su nas plašili a mi nismo znali odgovoriti nego smo se samo ljutili. On se s njima pozabavio i pritom pokazao izuzetnu vještinu i hrabrost o čemu govore njegovi radovi o Bleiburgu, iseljenoj Hrvatskoj, o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, o Jasenovcu (nastanak mita), o Haškom tribunalu, o represivnosti jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945., o Vukovaru i dr.

Predstavljanje knjige Josipa Jurčevića - Karamarko - Prgomet - Kujundić

Kao i uvijek kod političkih promjena, tako je i nakon pobjede demokracije i uspostave samostalne hrvatske države, došlo do drukčijeg razmještaja snaga u sadašnjosti ali i u prošlosti. Jurčević među prvima skida s nekih poznatih osoba titulu heroja i ubraja ih među zločince, a od nekih koji su prije bili ubrojeni među zločince naziva ih hrvatskim velikanima. Nije lako svakome dati pravo mjesto, a niti je ispravno provesti jednostavno obrnuto preimenovanje: zločince u pravednike i heroje u zločince. No, prijašnji raspored svakako treba ispraviti. Neki se vješto sami premještaju. Znakovito reče jedan gospićki aforističar: „Ja jučer – ja danas: bojim se da se ta dva ne potuku!"

Na tom ispravljanju Jurčević kao povjesničar i dalje radi a knjiga koja je pred nama možda najzornije pokazuje neodrživost komunističke slike povijesti. Jurčević zapravo svojim radovima pokazuje da nije 1991. stupio u akciju udruženi zločinački pothvat, nego da je on tada poražen. Jurčević se ne boji govoriti o zločinačkoj ćudi komunističkog pokreta koji je za svoju upotrebu ozakonio nasilje, mržnju i laž tim pogonskim gorivom pregazio oko 10 milijuna ljudi.

Kako je moglo doći do takvog neljudskog i necivilizacijskog postupka komunističke vlasti? Vjerujem da i vi nazočni tražite odgovor na to pitanje.

Međunarodni znanstveni skup "Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine"

Nedavno je održan jedan znanstveni skup o tome na kojem je nastupio i dr. Jurčević. Ivan Pavao II. reče da je izvor komunističke doktrine u odnosu na čovjeka kriva antropologija. Jasno je da komunizam ne priznaje teološku postavku da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. No, on se u praksi, koja proizlazi iz teoretskih postavki, postavljao kao da pojedincima i skupinama može oduzeti svako ljudsko pravo, pa čak i pravo na ime i na grob. U tom smislu izraze kao što su: uši, gnjide, psi, štakori, korov, kako je komunistički teror titulirao svoje žrtve, ne treba tumačiti tek kao izraze nekontroliranih emocija nego stvarno uvjerenje da se neke ljude doista smatra samo kao štetočine prema kojima se može legitimno postupati kao prema štetočinama – iskorijeniti ih. Tako veliki broj komunističkih žrtava bjelodano govori da je takav nakaradan stav prema čovjeku potvrđen u svakoj komunističkoj zemlji. U ovoj knjizi se pokazuje kako je to činjeno nad Hrvatima. Takve „štetočine ne treba ni bilježiti kao ljudske žrtve. Tako u poratnim komunističkim popisima žrtava 2. svjetskog rata na našim prostorima takvi nisu ni registrirani (!). Svi koje su partizani ubili smatrani su „narodnim neprijateljima i ratnim zločincima". Osuđeni su na zaborav, na „damnatio memoriae". Oni mogu doći na popis kada se registriraju zločinci (štetočine); o njima se javno smije govoriti samo pogrdno. To je prakticirano i na našem području.

Nakon 1945. uveden je sustav koji je Hrvatima i katolicima o mnogim temama nametao šutnju. Stvoren je osjećaj o „zabranjenom voću" o kojem je kažnjivo govoriti i pisati (i u inozemstvu!). Mnoge istine bile su isključene iz redovne komunikacije. Neke činjenice su tako izobličene da je na gubitnike u ratu bačeno sve zlo, a sve dobro s njih preneseno na pobjednike. U javnosti se stvarao dojam kao da zabranjena istina i ne postoji. Tako smo dobili ljude koji „ništa ne znaju" ni za Bleiburg ni za Križni put. Oni su navikli živjeti bez tog i drugih zabranjenih znanja.

Prijelaz iz komunističke normale i ljudsku normalu nije bio kratak ni lagan. Sjećam se da su se osamdesetih godina praktični katolici u Praputnjaku čudili zašto kardinal Kuharić uopće spominje Stepinca. Pa time šteti i sebi i drugima. Znade da se o tome ne smije govoriti. To je bila komunistička normala. Ona se protegnula jako dugo i nakon pada komunizma i uspostave demokracije. Znakovito je da prije 1991. godine nije u Hrvatskoj postojala literatura koja bi pisala o ovim stratištima i grobištima. Ima slučajeva da su neki pisali i prije i poslije, ali na drugi način. Znali su što se prije nije smjelo, a što je poslije moguće napisati od onoga čemu su bili svjedoci.

Predstavljanje knjige Josipa Jurčevića - Sheraton - Zagreb

Naš govor još nismo doveli do jedne ljudske a kamo li do kršćanske normale. Primjer gospođe od 96 godina. Nikako da prevladamo komunističke kvalifikacije i da priznamo dostojanstvo svim ljudskim žrtvama.

Mnogi će ljudi određene stvari reći tek šapćući, samo pojedincima, u zatvorenome, kada se pripije. Jurčević će svoje stavove izgovoriti trijezan, na otvorenom, napisati. Dobro je kada se nađe netko da je dobro upućen u istinu i da je ima hrabrosti svagdje izreći.

Budući da govor o mučenicima i žrtvama pretpostavlja ispravna povijesna polazišta, valja reći nešto o teškoćama s kojima se muči današnji povjesničar na ovim prostorima.

Ovdje bih htio odmah naglasiti kako nam predstoji mukotrpan put da se dođe do istine, da se spasi povijest.

Puno literature - malo istine

Naši arhivi puni su izvornog materijala koji je nastao da se prijašnji, komunistički, sustav opravda, održi i drugima nametne. To uključuje i sustavno blaćenje onih koji su drukčije mislili.

Naše knjižnice pune su literature o tom vremenu. Ona nije smjela odskakati od službene vlasti i ideologije. Nije se smjelo objaviti ništa što bi bilo protiv postojećeg vladajućeg sustava.

Predstavljanje knjige Josipa Jurčevića - Sheraton - Zagreb - dvorana

Onome koji danas želi pisati znanstvenu povijest nude se ti izvori i ta literatura. Mnogi koji su znali kako je bilo, nisu smjeli pisati. Kritička mišljenja o vlasti i ideologiji bila su faktički kažnjiva. Zato su mnogi šutjeli pa njihovo mišljenje nije sačuvano, mnogi se nisu usudili ništa napisati da ne napišu sebi optužnicu. Neki su napisano zakapali da sebe i svoje ne ugroze. Sestre u jednom samostanu znaju da su negdje zazidale arhivsku građu, ali nijedna ne zna točno gdje. Vidio sam da su u mnogim župnim spomenicama istrgane su ili izrezane sve stranice koje se odnose na drugi svjetski rat i poraće.

Tako našem povjesničaru s stoje na raspolaganju brojni izvori i velika literatura koji veličaju vrijeme komunističke vladavine i sotoniziraju one koji se s njome nisu slagali. Izvori i literatura koji bi tu vladavinu postavljali u pitanje ili nisu napisani ili su uništeni.

Mnogi nisu ni svjesni tužne slike naše historiografije i ne vide njezina zastranjenja i opasnosti.

Jurčević neprestano upozorava da brojne izvore i povijesnu literaturu iz vremena komunističke vladavine treba uzimati s velikom dozom opreza i kritičnosti te da je ostalo mnogo praznina koje još uvijek bar djelomično možemo popuniti. Drugim riječima, dužnost nam je spasiti povijesnu istinu. Ona je u mnogim segmentima bila iskrivljavana. Ta tendencija nije ni danas nestala pa je zadatak našeg naraštaja još veći.

Mons. dr. Mile Bogović

Uto, 12-11-2019, 02:20:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.