Diskontinuiteti Hrvatskoga nacionalnog programa (1. dio)

Poticaj za buduće studije

Uvod

Na hrvatskoj političkoj sceni, a pogotovo u narodu, danas vlada kaos i zbunjenost. S jedne strane postoji svijest o povijesnom dostignuću – stvorenoj nezavisnoj i suverenoj hrvatskoj državi, a s druge strane višestruko Hrvatskanezadovoljstvo postojećom situacijom. Parcijalni pokušaji analize gospodarskih i socijalnih problema ne uspijevaju dati potpun odgovor, ocjene međunarodnog položaja i perspektiva hrvatske države osciliraju od euforije do beznađa, a u najave gospodarskog oporavka gotovo nitko ne vjeruje. Medijska kampanja vješto upravljana iz raznih interesnih centara uspjela je poljuljati ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda, pa čak i vjeru u vlastite snage i opstanak. Političari i političke stranke, formirani u totalitarnom mentalitetu i nemoralnoj praksi "samoupravnog socijalizma", svojim postupcima najvećim dijelom su izgubili povjerenje naroda, a mnogi ga nisu nikada ni bili zaslužili.

U tom kolapsu političkog procesa, koji je doveo pored gospodarske i socijalne i do teške nacionalne krize, nema brzih niti jednostavnih rješenja. Najprije treba razmotriti Akutna krizaU tom kolapsu političkog procesa, koji je doveo pored gospodarske i socijalne i do teške nacionalne krize, nema brzih niti jednostavnih rješenja. Najprije treba razmotriti okvir u kojemu bi se taj proces mogao odvijati, kako bi se mogla odrediti dugoročna strategija izlaska iz krize i daljnjeg trajnog razvitka. Iz sadašnje akutne (i dugo pripremane) gospodarske, društvene i političke krize Hrvatska ne može izaći kratkoročnim potezima, palijativnim mjerama, politikanstvom i demagogijom nego samo ozbiljnim dugoročnim programom rada i obnove u kojem će sudjelovati čitav hrvatski narod, svi hrvatski građaniokvir u kojemu bi se taj proces mogao odvijati, kako bi se mogla odrediti dugoročna strategija izlaska iz krize i daljnjeg trajnog razvitka. Iz sadašnje akutne (i dugo pripremane) gospodarske, društvene i političke krize Hrvatska ne može izaći kratkoročnim potezima, palijativnim mjerama, politikanstvom i demagogijom nego samo ozbiljnim dugoročnim programom rada i obnove u kojem će sudjelovati čitav hrvatski narod, svi hrvatski građani.

To je već svima jasno, osim ponekim političarima i strankama, (i onima na vlasti i u „oporbi") koji se nadaju da se može produžiti ovakvo kaotično stanje neodgovornosti, u kojem zadržavaju svoje (sitne ili krupne) privilegije, zatvarajući oči pred realnim problemima. Vjerujući u demokraciju, vjerujemo da će ih narod – koji ih je prepoznao po njihovim (ne)djelima, pozvati na odgovornosti i mandat predati onima koji budu ponudili uvjerljivu viziju ne samo izlaska iz krize, nego i budućeg razvitka demokratske i prosperitetne Hrvatske. Tu višeslojnu viziju obično nazivamo nacionalnim programom. U ovom tekstu stoga najprije ukratko razmatram sam taj pojam i njegovu važnost u povijesti hrvatskog naroda i države, a posebno pojedine etape u novijoj povijesti koje su svojim djelovanjem obilježili veliki državotvorni mislitelji i državnici. U tome naglašavam diskontinuitete, prekide hrvatskog nacionalnog programa nastale u nepovoljnim uvjetima nepostojanja suverene nacionalne države, koja nije mogla amortizirati globalne geopolitičke promjene i njihov negativni utjecaj u ovom dijelu Europe. Nakon brojnih neuspjelih pokušaja konačno smo dočekali realizaciju prve i temeljne faze svakog nacionalnog programa – uspostavu suverene nacionalne države, nakon što su mnogi, pa i većina Hrvata, već prestali u to vjerovati.

Danas sve više uviđamo golemi značaj tog povijesnog čina, pri čemu postajemo svjesni nevjerojatne uloge koju je u tome imao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Kardinal Kuharić više puta je to opisao kao „čudo", točnije kao tri „čuda" – od izlaska iz Jugoslavije, uspostave suverene države do obrane od agresije. No to „čudo" treba pokušati analizirati i razumjeti. Danas, kada nažalost u hrvatskoj politici ne vidimo jake karizmatske osobe poput Franje Tuđmana koje bi bile u stanju kreirati jednu takvu ambicioznu viziju i zatim ju praktički samostalno realizirati, potrebno je proučiti pojedine faze tog „čuda" i nastojati uspostaviti strukture koje će takvu viziju, takav program sustavno provoditi. Cilj ovoga teksta je dakle pozvati na sustavnu, i kritičku, analizu procesa kojim je Tuđman složio svoju viziju hrvatskog nacionalnog programa i postupka kojim ga je realizirao, iz toga izvući pozitivna iskustva za budućnost, a istovremeno pronaći uzroke kasnijih negativnih pojava u hrvatskom društvu. Tuđmana možemo emocionalno hvaliti i kuditi, što se svakodnevno događa, ali danas nam je on najpotrebniji kao uzor velikog i umnog geopolitičara i državnika iz čijih poteza možemo i moramo izvući pouke za budućnost.

Smisao i važnost nacionalnog programa

Svaki narod koji želi opstati u svojoj nacionalnoj državi mora imati svoj nacionalni program, u pisanoj i nepisanoj formi, Hrvatskasvjesnoj i podsvjesnoj, a koji sadrži temeljne postavke i vrjednote koje se ne dovode u pitanje i na kojima se gradi njegova državnost. Iako često nezamjetan i nenaglašavan, on dolazi do posebnog izražaja u trenucima većih – pozitivnih ili negativnih – previranja, bilo nacionalnih slavlja ili razdoblja ugroze.

Taj program možemo radi preglednosti podijeliti na tri razine koje možemo ukratko nazvati: identitet, okvir i strategija.

Identitet je temeljna, najniža ili najdublja razina, koja odražava narodnu tradiciju, povijest, zajedništvo, ideale i osnovne vrjednote, i koja je razlogomNacionalni programSvaki narod koji želi opstati u svojoj nacionalnoj državi mora imati svoj nacionalni program, u pisanoj i nepisanoj formi, svjesnoj i podsvjesnoj, a koji sadrži temeljne postavke i vrjednote koje se ne dovode u pitanje i na kojima se gradi njegova državnost da određena skupina želi živjeti zajedno. Ta razina odgovara na pitanje 'tko'.

Ta volja teži za okvirom u kojem će se ostvarivati to zajedništvo, a to je nacionalna država. Taj okvir definiran je prethodnom razinom i mora omogućiti dugoročnu realizaciju njezinih temeljnih vrjednota, ali u povijesnom i geopolitičkom kontekstu u kojem se stvara i djeluje nacionalna država. Ta razina je zapravo nacionalni program u užem smislu, i odgovara na pitanje 'što' je ta nacionalna država i koji su njezini osnovni elementi.

Na temelju prethodno definiranih okvira i ciljeva treba osigurati uspješno djelovanje nacionalne države, ili najprije njezinu uspostavu ukoliko to još nije ostvareno. Za tu provedbu – zaštitu ciljeva tj nacionalnih interesa stvara se «operativna» srednjoročna strategija, prilagođena trenutnoj situaciji i projekcijama za budućnost. Ta strategija odgovara na pitanje 'kako' i uključuje brojne segmente - gospodarstvo, vanjsku politiku, znanstveno-tehnološki razvoj, obranu i sigurnost, itd, koji moraju biti međusobno usklađeni.

Smjer nastanka i realizacije ide i vremenski i funkcionalno od identiteta prema okviru i strategiji, ali među tim razinama postoji i povratna veza, međusobna ovisnost. No važno je naglasiti nužnost stvaranja viših razina, bez čega niža razina može biti ugrožena i nestati. Konkretno, nacija s dobro izraženim identitetom i voljom za zajedništvo mora u nekom definiranom razdoblju ostvariti svoju nacionalnu državu da bi uopće nastavila postojati. Postoje za to povoljnija i manje povoljna razdoblja, kao što Hrvati najbolje znaju jer su zbog nepovoljnih povijesnih i geopolitičkih prilika relativno kasno to uspjeli postići.

Kad je već formirana nacionalna država, za njezin opstanak i prosperitet potrebna je uspješna strategija, bez koje je opet ugrožen njezin opstanak.

Hrvatski nacionalni program – 1. faza

Preskočimo li feudalno razdoblje, iako je i tu bilo izrazitih aktera i pokušaja definiranja i realizacije nacionalnih interesa, od kojih je najistaknutiji i najdramatičniji onaj Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, u 19. stoljeću paralelno s generalnom pojavom uspostave nacionalnih država i u Hrvata dolazi do pojave osoba koje su bile nositelji i simboli hrvatske državotvorne ideje, iako nedovoljno koherentne i rastrgane između tendencija prema austrijskom, madžarskom ili južnoslavenskom državnom okviru. To su prije svega Ante Starčević s grupom sumišljenika poput Eugena Kvaternika, Josip Juraj Strossmayer i nešto kasnije braća Antun i Stjepan Radić.

Iako se na Starčevića često i mnogi pozivaju, kao djelatni političar i izraziti polemičar svoje vizije i poruke obično je Zrinski i Frankopanumatao u literarne tvorevine koje bi trebalo pažljivo analizirati, iz njih izvući pravi sadržaj i sistematizirati njegovu državotvornu koncepciju. Pritom treba odvojiti Starčevića kao hrabrog i lucidnog vizionara od neuspješnog političara koji je u ostvarenju svog programa pravio mnoge u prvom redu kadrovske pogreške što je pravaštvo kasnije skupo koštalo. Na Ante StarčevićIako se na Starčevića često i mnogi pozivaju, kao djelatni političar i izraziti polemičar svoje vizije i poruke obično je umatao u literarne tvorevine koje bi trebalo pažljivo analizirati, iz njih izvući pravi sadržaj i sistematizirati njegovu državotvornu koncepciju. Pritom treba odvojiti Starčevića kao hrabrog i lucidnog vizionara od neuspješnog političara koji je u ostvarenju svog programa pravio mnoge u prvom redu kadrovske pogreške što je pravaštvo kasnije skupo koštalonjegovu primjer se najbolje vidi problem političkog djelovanja u političkom okruženju koje nije suverena nacionalna država.

Kod pokušaja realizacije tj političkog djelovanja npr kroz političku stranku, jedan idealist poput Starčevića neumitno se susreće s realnošću – a to je činjenica da su centri moći izvan Hrvatske, da imaju svoj program i ciljeve, i samo kroz kompromise s njima može se zaigrati relevantna uloga u hrvatskom političkom životu. No ti kompromisi znače udaljavanje od izvornog programa, isprva čak i prihvatljivo, ali na kraju dovode do njegove negacije, jer za njegovu realizaciju jednostavno nema snage – sve dok se ne formiraju novi – državotvorni centri moći. O čemu kasnije.

Slično se dogodilo i s programom braće Radić, koji je u jugoslavenskoj državi postepeno napuštao izvorni oblik i svodio se na pragmatiku punu kompromisa, što je omogućilo njegov opstanak, pa čak i golemu popularnost – stjecajem specifičnih okolnosti – pri čemu se odvijao važan proces konsolidacije i osvješćivanja hrvatskog nacionalnog bića. No to je kasnije dovelo do ideološke konfuzije – osobito u njegovu vodstvu. To nesnalaženje i neodlučnost, ili čak odstupanje od hrvatske državotvorne ideje, o čemu svjedoči najbolje primjer Vlatka Mačeka, hrvatski narod skupo je koštalo.

Pobjedom Hrvatsko srpske koalicije i kasnije stvaranjem versajske Jugoslavije hrvatski nacionalni program utemeljen na Starčevićevoj koncepciji samostalne i suverene – i republikanske – hrvatske države doživljava poraz, i tako dolazi do prvog diskontinuiteta u njegovu razvoju.

Hrvatski nacionalni program – 2. faza

Nakon velikog šoka i gorkog iskustva koje je slijedilo nakon stvaranja prve Jugoslavije, odnosno ne-stvaranja željene nacionalne države - dolazi do obnove promišljanja o sudbini hrvatskog naroda. S jedne strane to je nastavak ranijih pravno povijesnih studija npr Ive Pilara i Milana Šufflaya, koje zajedno s radovima Filipa Lukasa daju ključne doprinose geopolitičkoj i povijesnoj sintezi za svaki budući hrvatski nacionalni program.

Navest ću samo neka najvažnija djela koja su i danas relevantna za temu ovog teksta. To su:

Ivo Pilar (dr. Juričić): Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskog naroda još prije svršetka rata (1915)

Ivo Pilar: Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija (1918)

Ivo Pilar (L. v. Suedland). Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Pregledan prikaz cjelokupnog problema (Beč, 1918)

Filip Lukas: Hrvatski narod i hrvatska državna misao (1944)

Filip Lukas: Ličnosti- stvaranja – pokreti (1944)

Filip Lukas: Hrvatska zemlja (?)

Filip Lukas, ur.: Naša domovina (zbornik)

Ovome treba dodati i knjigu Mladena Lorkovića Narod i zemlja Hrvata (1939)

Tih godina pojavljuje se i nova briljantna generacija hrvatskih «nacionalista», koji zabrinuti nstalom situacijom rade na Matica hrvatskanovoj hrvatskoj geopolitičkoj koncepciji. (Napominjem da je taj naziv imao potpuno časno značenje domoljublja sve do kasnijih semantičkih manipulacija anglosaske provenijencije koje su mu pripisale značenje šovinizma.) Spomenut ću kao karakterističan primjer grupu koja se formirala na inicijativu dr Mile Starčevića, tajnika MH, u okviru najprije Srednjoškolskog a kasnije Sveučilišnog pododbora Matice Hrvatske, institucije kojoj je bio na čelu njezin predsjednik Filip Lukas.

Pododbor, kojemu su najistaknutiji članovi bili Radovan Latković, Tijas Mortiđija, Mladen Bošnjak, Marko Čović i Ivo Korsky, «poprimio je vrlo brzo karakter političke škole u kojoj se trebala odgajati – prema zamisli dr Starčevića, «buduća hrvatska politička elita»», kako piše Radovan Latković. Tematika je naravno bila položaj i perspektive za uspostavu hrvatske nacionalne državeNova generacijaTih godina pojavljuje se i nova briljantna generacija hrvatskih «nacionalista», koji zabrinuti nstalom situacijom rade na novoj hrvatskoj geopolitičkoj koncepciji. (Napominjem da je taj naziv imao potpuno časno značenje domoljublja sve do kasnijih semantičkih manipulacija anglosaske provenijencije koje su mu pripisale značenje šovinizma.) Spomenut ću kao karakterističan primjer grupu koja se formirala na inicijativu dr Mile Starčevića, tajnika MH, u okviru najprije Srednjoškolskog a kasnije Sveučilišnog pododbora Matice Hrvatske, institucije kojoj je bio na čelu njezin predsjednik Filip Lukas u novom međunarodnom poretku koji se dramatično mijenjao 30-ih godina, odnosi prema fašizmu, komunizmu, svjetskim silama, dakle, «temeljna pitanja hrvatske povijesti, kulture, politike, gospodarstva, društvenog uređenja buduće hrvatske države i o hrvatskim nacionalnim pitanjima općenito». Treba ovdje upozoriti na važnu ulogu Matice hrvatske i njezina predsjednika Filipa Lukasa (1928-1945) i tajnika Mile Starčevića. MH će još jednom u vrijeme Hrvatskog proljeća odigrati važnu ulogu u buđenju i profiliranju hrvatske nacionalne svijesti, pa je stoga tim žalosnija njezina današnja pasivnost i konformizam.

Ova grupa objavljivala je svoje tekstove u časopisu Omladina, izdavanom uz podršku MH, i tako se aktivno uključivala u burne rasprave, protiveći se i nacionalsocijalizmu i komunizmu, te raskrinkavajući brojne dezinformacije koje su se o hrvatskom narodu širile od početka 20.stoljeća. Mnogi od članova te grupe odigrat će važnu ulogu – za koju su se i pripremali – nakon uspostave NDH, u prvom redu na kulturnom, informativnom i upravnom polju, a manji dio priključit će se ustaškom pokretu i djelovati unutar njega. Nažalost, NDH nije bila onakva nacionalna država za koju su se pripremali, niti su ti i njima slični brojni hrvatski intelektualci imali odlučnu riječ u njezinu profiliranju, jer su ostali uglavnom na srednjoj – konceptualnoj ili ideološkoj razini – a nisu razradili treću, stratešku, niti su ju započeli aktivno provoditi, nego su to preuzeli političari sirovijeg i radikalnijeg mentaliteta. Drugi, možda i odlučujući razlog neuspjeha bila je konstelacija međunarodnih odnosa i sukobi velikih sila koji su se odvijali i na hrvatskim prostorima, i u kojima tadašnji političari nisu niti znali, a možda ne bi ni mogli hrvatsku državu privesti u mirniju luku, kao suverenu i demokratsku modernu državu.

U svakom slučaju, i taj pokušaj stvaranja i realizacije hrvatskog nacionalnog programa, uključujući nacionalnu državu, doživio je drugi diskontinuitet, ugušen je u krvi i teroru. Tek je dijelom nastavljen u izbjeglištvu, često opterećen nostalgijom i nesnalaženjem, što nikako nije moglo nadoknaditi djelatnost u domovini. Ipak, iza ove obje faze ostao je značajan intelektualni kapital trajne vrijednosti.

Hrvatski nacionalni program – 3. faza

Sljedeća treća faza pripreme nacionalnog programa i njegove provedbe je izuzetna po tome što je – ukoliko se to može tako formulirati – djelo jednog čovjeka, Franje Tuđmana. Ovo nije mjesto za kompletnu analizu njegovog djelovanja u tijeku više decenija, niti je ona danas moguća, ali valja naglasiti neke ključne činjenice.

Tuđman kao ideolog/vizionar sintetizira prve dvije razine nacionalnog programa, na temelju vlastitog povijesnog uvida u Franjo Tuđmanhrvatsku ali i svjetsku povijest, spajajući elemente ranijih već spomenutih Franjo TuđmanTuđman je prema tome u sebi spojio i teorijsku i praktičnu ulogu, i stvaranje vizije i provedbu nacionalnog programa; on je bio istovremeno ideolog i realizator, što je neobična i rijetka sposobnost jer se radi o dva potpuno različita modusa razmišljanja i djelovanjateorijskih analiza i konkretnih iskustava i političkih događaja. Uči i na neuspjesima i na uspjesima, i od sumišljenika i od neprijatelja, i od Starčevića i braće Radić i od Tita. Kao povjesničara zanima ga posebno opstanak i položaj malih naroda u novom svjetskom poretku. Svakako treba naglasiti tu karakteristiku Tuđmana kao povjesničara koja mu je davala dodatnu dimenziju i temeljitiji dugoročni uvid u povijesne događaje, i koja ga je po tome razlikovala od političara koji razmišljaju i djeluju na vrlo kratkoj vremenskoj skali.

No daleko najvažnija i najteža bila je sljedeća, strateška razina, tj. provedba tako stvorene vizije u procesu stvaranja i afirmacije nacionalne države, ono u čemu su bile neuspješne sve ranije generacije Hrvata, zapravo sve od propasti narodne dinastije. Tu najvažniju razinu Tuđman planira u najmanje detalje, uzimajući u obzir i međunarodne okolnosti i svoje poznavanje struktura jugoslavenske vlasti, osobito strukturu centara moći. Ta provedba uključuje tri već spomenuta «čuda» :izlazak iz Jugoslavije, utemeljenje suverene države, te vojnu obranu i međunarodno priznanje

Tuđman je prema tome u sebi spojio i teorijsku i praktičnu ulogu, i stvaranje vizije i provedbu nacionalnog programa; on je bio istovremeno ideolog i realizator, što je neobična i rijetka sposobnost jer se radi o dva potpuno različita modusa razmišljanja i djelovanja.

Kriza nastala nakon smrti predsjednika Tuđman i brojnih pokušaja da se uništi njegovo djelo može se smatrati trećim diskontinuitetom hrvatskog nacionalnog programa, ovaj puta na razini strategije i opstanka nacionalne države. Razlog je svakako smrt njegova kreatora ali i nedovršen projekt dugoročno stabilne hrvatske države, posebno u uvjetima latentne unutarnje i vanjske ugroze.

Prof. emeritus dr. sc. Marijan Šunjić
Objavljen u zborniku "Pamćenje i suvremenost: Rasprave o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske", ur. M. Ljubičić i M. Tuđman (UHIP, Zagreb, 2011)

Čet, 12-12-2019, 02:30:26

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.