Diskontinuiteti Hrvatskoga nacionalnog programa (1. dio)

Poticaj za buduće studije

Uvod

Na hrvatskoj političkoj sceni, a pogotovo u narodu, danas vlada kaos i zbunjenost. S jedne strane postoji svijest o povijesnom dostignuću – stvorenoj nezavisnoj i suverenoj hrvatskoj državi, a s druge strane višestruko nezadovoljstvo postojećom situacijom. Parcijalni pokušaji analize gospodarskih i socijalnih problema ne uspijevaju dati potpun odgovor, ocjene međunarodnog položaja i perspektiva hrvatske države osciliraju od euforije do beznađa, a u najave gospodarskog oporavka gotovo nitko ne vjeruje. Medijska kampanja vješto upravljana iz raznih interesnih centara uspjela je poljuljati ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda, pa čak i vjeru u vlastite snage i opstanak. Političari i političke stranke, formirani u totalitarnom mentalitetu i nemoralnoj praksi "samoupravnog socijalizma", svojim postupcima najvećim dijelom su izgubili povjerenje naroda, a mnogi ga nisu nikada ni bili zaslužili.

U tom kolapsu političkog procesa, koji je doveo pored gospodarske i socijalne i do teške nacionalne krize, nema brzih niti jednostavnih rješenja. Najprije treba razmotriti Akutna krizaU tom kolapsu političkog procesa, koji je doveo pored gospodarske i socijalne i do teške nacionalne krize, nema brzih niti jednostavnih rješenja. Najprije treba razmotriti okvir u kojemu bi se taj proces mogao odvijati, kako bi se mogla odrediti dugoročna strategija izlaska iz krize i daljnjeg trajnog razvitka. Iz sadašnje akutne (i dugo pripremane) gospodarske, društvene i političke krize Hrvatska ne može izaći kratkoročnim potezima, palijativnim mjerama, politikanstvom i demagogijom nego samo ozbiljnim dugoročnim programom rada i obnove u kojem će sudjelovati čitav hrvatski narod, svi hrvatski građaniokvir u kojemu bi se taj proces mogao odvijati, kako bi se mogla odrediti dugoročna strategija izlaska iz krize i daljnjeg trajnog razvitka. Iz sadašnje akutne (i dugo pripremane) gospodarske, društvene i političke krize Hrvatska ne može izaći kratkoročnim potezima, palijativnim mjerama, politikanstvom i demagogijom nego samo ozbiljnim dugoročnim programom rada i obnove u kojem će sudjelovati čitav hrvatski narod, svi hrvatski građani.

To je već svima jasno, osim ponekim političarima i strankama, (i onima na vlasti i u „oporbi") koji se nadaju da se može produžiti ovakvo kaotično stanje neodgovornosti, u kojem zadržavaju svoje (sitne ili krupne) privilegije, zatvarajući oči pred realnim problemima. Vjerujući u demokraciju, vjerujemo da će ih narod – koji ih je prepoznao po njihovim (ne)djelima, pozvati na odgovornosti i mandat predati onima koji budu ponudili uvjerljivu viziju ne samo izlaska iz krize, nego i budućeg razvitka demokratske i prosperitetne Hrvatske. Tu višeslojnu viziju obično nazivamo nacionalnim programom. U ovom tekstu stoga najprije ukratko razmatram sam taj pojam i njegovu važnost u povijesti hrvatskog naroda i države, a posebno pojedine etape u novijoj povijesti koje su svojim djelovanjem obilježili veliki državotvorni mislitelji i državnici. U tome naglašavam diskontinuitete, prekide hrvatskog nacionalnog programa nastale u nepovoljnim uvjetima nepostojanja suverene nacionalne države, koja nije mogla amortizirati globalne geopolitičke promjene i njihov negativni utjecaj u ovom dijelu Europe. Nakon brojnih neuspjelih pokušaja konačno smo dočekali realizaciju prve i temeljne faze svakog nacionalnog programa – uspostavu suverene nacionalne države, nakon što su mnogi, pa i većina Hrvata, već prestali u to vjerovati.

Danas sve više uviđamo golemi značaj tog povijesnog čina, pri čemu postajemo svjesni nevjerojatne uloge koju je u tome imao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Kardinal Kuharić više puta je to opisao kao „čudo", točnije kao tri „čuda" – od izlaska iz Jugoslavije, uspostave suverene države do obrane od agresije. No to „čudo" treba pokušati analizirati i razumjeti. Danas, kada nažalost u hrvatskoj politici ne vidimo jake karizmatske osobe poput Franje Tuđmana koje bi bile u stanju kreirati jednu takvu ambicioznu viziju i zatim ju praktički samostalno realizirati, potrebno je proučiti pojedine faze tog „čuda" i nastojati uspostaviti strukture koje će takvu viziju, takav program sustavno provoditi. Cilj ovoga teksta je dakle pozvati na sustavnu, i kritičku, analizu procesa kojim je Tuđman složio svoju viziju hrvatskog nacionalnog programa i postupka kojim ga je realizirao, iz toga izvući pozitivna iskustva za budućnost, a istovremeno pronaći uzroke kasnijih negativnih pojava u hrvatskom društvu. Tuđmana možemo emocionalno hvaliti i kuditi, što se svakodnevno događa, ali danas nam je on najpotrebniji kao uzor velikog i umnog geopolitičara i državnika iz čijih poteza možemo i moramo izvući pouke za budućnost.

Smisao i važnost nacionalnog programa

Svaki narod koji želi opstati u svojoj nacionalnoj državi mora imati svoj nacionalni program, u pisanoj i nepisanoj formi, svjesnoj i podsvjesnoj, a koji sadrži temeljne postavke i vrjednote koje se ne dovode u pitanje i na kojima se gradi njegova državnost. Iako često nezamjetan i nenaglašavan, on dolazi do posebnog izražaja u trenucima većih – pozitivnih ili negativnih – previranja, bilo nacionalnih slavlja ili razdoblja ugroze.

Taj program možemo radi preglednosti podijeliti na tri razine koje možemo ukratko nazvati: identitet, okvir i strategija.

Identitet je temeljna, najniža ili najdublja razina, koja odražava narodnu tradiciju, povijest, zajedništvo, ideale i osnovne vrjednote, i koja je razlogomNacionalni programSvaki narod koji želi opstati u svojoj nacionalnoj državi mora imati svoj nacionalni program, u pisanoj i nepisanoj formi, svjesnoj i podsvjesnoj, a koji sadrži temeljne postavke i vrjednote koje se ne dovode u pitanje i na kojima se gradi njegova državnost da određena skupina želi živjeti zajedno. Ta razina odgovara na pitanje 'tko'.

Ta volja teži za okvirom u kojem će se ostvarivati to zajedništvo, a to je nacionalna država. Taj okvir definiran je prethodnom razinom i mora omogućiti dugoročnu realizaciju njezinih temeljnih vrjednota, ali u povijesnom i geopolitičkom kontekstu u kojem se stvara i djeluje nacionalna država. Ta razina je zapravo nacionalni program u užem smislu, i odgovara na pitanje 'što' je ta nacionalna država i koji su njezini osnovni elementi.

Na temelju prethodno definiranih okvira i ciljeva treba osigurati uspješno djelovanje nacionalne države, ili najprije njezinu uspostavu ukoliko to još nije ostvareno. Za tu provedbu – zaštitu ciljeva tj nacionalnih interesa stvara se «operativna» srednjoročna strategija, prilagođena trenutnoj situaciji i projekcijama za budućnost. Ta strategija odgovara na pitanje 'kako' i uključuje brojne segmente - gospodarstvo, vanjsku politiku, znanstveno-tehnološki razvoj, obranu i sigurnost, itd, koji moraju biti međusobno usklađeni.

Smjer nastanka i realizacije ide i vremenski i funkcionalno od identiteta prema okviru i strategiji, ali među tim razinama postoji i povratna veza, međusobna ovisnost. No važno je naglasiti nužnost stvaranja viših razina, bez čega niža razina može biti ugrožena i nestati. Konkretno, nacija s dobro izraženim identitetom i voljom za zajedništvo mora u nekom definiranom razdoblju ostvariti svoju nacionalnu državu da bi uopće nastavila postojati. Postoje za to povoljnija i manje povoljna razdoblja, kao što Hrvati najbolje znaju jer su zbog nepovoljnih povijesnih i geopolitičkih prilika relativno kasno to uspjeli postići.

Kad je već formirana nacionalna država, za njezin opstanak i prosperitet potrebna je uspješna strategija, bez koje je opet ugrožen njezin opstanak.

Hrvatski nacionalni program – 1. faza

Preskočimo li feudalno razdoblje, iako je i tu bilo izrazitih aktera i pokušaja definiranja i realizacije nacionalnih interesa, od kojih je najistaknutiji i najdramatičniji onaj Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, u 19. stoljeću paralelno s generalnom pojavom uspostave nacionalnih država i u Hrvata dolazi do pojave osoba koje su bile nositelji i simboli hrvatske državotvorne ideje, iako nedovoljno koherentne i rastrgane između tendencija prema austrijskom, madžarskom ili južnoslavenskom državnom okviru. To su prije svega Ante Starčević s grupom sumišljenika poput Eugena Kvaternika, Josip Juraj Strossmayer i nešto kasnije braća Antun i Stjepan Radić.

Iako se na Starčevića često i mnogi pozivaju, kao djelatni političar i izraziti polemičar svoje vizije i poruke obično je umatao u literarne tvorevine koje bi trebalo pažljivo analizirati, iz njih izvući pravi sadržaj i sistematizirati njegovu državotvornu koncepciju. Pritom treba odvojiti Starčevića kao hrabrog i lucidnog vizionara od neuspješnog političara koji je u ostvarenju svog programa pravio mnoge u prvom redu kadrovske pogreške što je pravaštvo kasnije skupo koštalo. Na Ante StarčevićIako se na Starčevića često i mnogi pozivaju, kao djelatni političar i izraziti polemičar svoje vizije i poruke obično je umatao u literarne tvorevine koje bi trebalo pažljivo analizirati, iz njih izvući pravi sadržaj i sistematizirati njegovu državotvornu koncepciju. Pritom treba odvojiti Starčevića kao hrabrog i lucidnog vizionara od neuspješnog političara koji je u ostvarenju svog programa pravio mnoge u prvom redu kadrovske pogreške što je pravaštvo kasnije skupo koštalonjegovu primjer se najbolje vidi problem političkog djelovanja u političkom okruženju koje nije suverena nacionalna država.

Kod pokušaja realizacije tj političkog djelovanja npr kroz političku stranku, jedan idealist poput Starčevića neumitno se susreće s realnošću – a to je činjenica da su centri moći izvan Hrvatske, da imaju svoj program i ciljeve, i samo kroz kompromise s njima može se zaigrati relevantna uloga u hrvatskom političkom životu. No ti kompromisi znače udaljavanje od izvornog programa, isprva čak i prihvatljivo, ali na kraju dovode do njegove negacije, jer za njegovu realizaciju jednostavno nema snage – sve dok se ne formiraju novi – državotvorni centri moći. O čemu kasnije.

Slično se dogodilo i s programom braće Radić, koji je u jugoslavenskoj državi postepeno napuštao izvorni oblik i svodio se na pragmatiku punu kompromisa, što je omogućilo njegov opstanak, pa čak i golemu popularnost – stjecajem specifičnih okolnosti – pri čemu se odvijao važan proces konsolidacije i osvješćivanja hrvatskog nacionalnog bića. No to je kasnije dovelo do ideološke konfuzije – osobito u njegovu vodstvu. To nesnalaženje i neodlučnost, ili čak odstupanje od hrvatske državotvorne ideje, o čemu svjedoči najbolje primjer Vlatka Mačeka, hrvatski narod skupo je koštalo.

Pobjedom Hrvatsko srpske koalicije i kasnije stvaranjem versajske Jugoslavije hrvatski nacionalni program utemeljen na Starčevićevoj koncepciji samostalne i suverene – i republikanske – hrvatske države doživljava poraz, i tako dolazi do prvog diskontinuiteta u njegovu razvoju.

Hrvatski nacionalni program – 2. faza

Nakon velikog šoka i gorkog iskustva koje je slijedilo nakon stvaranja prve Jugoslavije, odnosno ne-stvaranja željene nacionalne države - dolazi do obnove promišljanja o sudbini hrvatskog naroda. S jedne strane to je nastavak ranijih pravno povijesnih studija npr Ive Pilara i Milana Šufflaya, koje zajedno s radovima Filipa Lukasa daju ključne doprinose geopolitičkoj i povijesnoj sintezi za svaki budući hrvatski nacionalni program.

Navest ću samo neka najvažnija djela koja su i danas relevantna za temu ovog teksta. To su:

Ivo Pilar (dr. Juričić): Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskog naroda još prije svršetka rata (1915)

Ivo Pilar: Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija (1918)

Ivo Pilar (L. v. Suedland). Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Pregledan prikaz cjelokupnog problema (Beč, 1918)

Filip Lukas: Hrvatski narod i hrvatska državna misao (1944)

Filip Lukas: Ličnosti- stvaranja – pokreti (1944)

Filip Lukas: Hrvatska zemlja (?)

Filip Lukas, ur.: Naša domovina (zbornik)

Ovome treba dodati i knjigu Mladena Lorkovića Narod i zemlja Hrvata (1939)

Tih godina pojavljuje se i nova briljantna generacija hrvatskih «nacionalista», koji zabrinuti nstalom situacijom rade na novoj hrvatskoj geopolitičkoj koncepciji. (Napominjem da je taj naziv imao potpuno časno značenje domoljublja sve do kasnijih semantičkih manipulacija anglosaske provenijencije koje su mu pripisale značenje šovinizma.) Spomenut ću kao karakterističan primjer grupu koja se formirala na inicijativu dr Mile Starčevića, tajnika MH, u okviru najprije Srednjoškolskog a kasnije Sveučilišnog pododbora Matice Hrvatske, institucije kojoj je bio na čelu njezin predsjednik Filip Lukas.

Pododbor, kojemu su najistaknutiji članovi bili Radovan Latković, Tijas Mortiđija, Mladen Bošnjak, Marko Čović i Ivo Korsky, «poprimio je vrlo brzo karakter političke škole u kojoj se trebala odgajati – prema zamisli dr Starčevića, «buduća hrvatska politička elita»», kako piše Radovan Latković. Tematika je naravno bila položaj i perspektive za uspostavu hrvatske nacionalne državeNova generacijaTih godina pojavljuje se i nova briljantna generacija hrvatskih «nacionalista», koji zabrinuti nstalom situacijom rade na novoj hrvatskoj geopolitičkoj koncepciji. (Napominjem da je taj naziv imao potpuno časno značenje domoljublja sve do kasnijih semantičkih manipulacija anglosaske provenijencije koje su mu pripisale značenje šovinizma.) Spomenut ću kao karakterističan primjer grupu koja se formirala na inicijativu dr Mile Starčevića, tajnika MH, u okviru najprije Srednjoškolskog a kasnije Sveučilišnog pododbora Matice Hrvatske, institucije kojoj je bio na čelu njezin predsjednik Filip Lukas u novom međunarodnom poretku koji se dramatično mijenjao 30-ih godina, odnosi prema fašizmu, komunizmu, svjetskim silama, dakle, «temeljna pitanja hrvatske povijesti, kulture, politike, gospodarstva, društvenog uređenja buduće hrvatske države i o hrvatskim nacionalnim pitanjima općenito». Treba ovdje upozoriti na važnu ulogu Matice hrvatske i njezina predsjednika Filipa Lukasa (1928-1945) i tajnika Mile Starčevića. MH će još jednom u vrijeme Hrvatskog proljeća odigrati važnu ulogu u buđenju i profiliranju hrvatske nacionalne svijesti, pa je stoga tim žalosnija njezina današnja pasivnost i konformizam.

Ova grupa objavljivala je svoje tekstove u časopisu Omladina, izdavanom uz podršku MH, i tako se aktivno uključivala u burne rasprave, protiveći se i nacionalsocijalizmu i komunizmu, te raskrinkavajući brojne dezinformacije koje su se o hrvatskom narodu širile od početka 20.stoljeća. Mnogi od članova te grupe odigrat će važnu ulogu – za koju su se i pripremali – nakon uspostave NDH, u prvom redu na kulturnom, informativnom i upravnom polju, a manji dio priključit će se ustaškom pokretu i djelovati unutar njega. Nažalost, NDH nije bila onakva nacionalna država za koju su se pripremali, niti su ti i njima slični brojni hrvatski intelektualci imali odlučnu riječ u njezinu profiliranju, jer su ostali uglavnom na srednjoj – konceptualnoj ili ideološkoj razini – a nisu razradili treću, stratešku, niti su ju započeli aktivno provoditi, nego su to preuzeli političari sirovijeg i radikalnijeg mentaliteta. Drugi, možda i odlučujući razlog neuspjeha bila je konstelacija međunarodnih odnosa i sukobi velikih sila koji su se odvijali i na hrvatskim prostorima, i u kojima tadašnji političari nisu niti znali, a možda ne bi ni mogli hrvatsku državu privesti u mirniju luku, kao suverenu i demokratsku modernu državu.

U svakom slučaju, i taj pokušaj stvaranja i realizacije hrvatskog nacionalnog programa, uključujući nacionalnu državu, doživio je drugi diskontinuitet, ugušen je u krvi i teroru. Tek je dijelom nastavljen u izbjeglištvu, često opterećen nostalgijom i nesnalaženjem, što nikako nije moglo nadoknaditi djelatnost u domovini. Ipak, iza ove obje faze ostao je značajan intelektualni kapital trajne vrijednosti.

Hrvatski nacionalni program – 3. faza

Sljedeća treća faza pripreme nacionalnog programa i njegove provedbe je izuzetna po tome što je – ukoliko se to može tako formulirati – djelo jednog čovjeka, Franje Tuđmana. Ovo nije mjesto za kompletnu analizu njegovog djelovanja u tijeku više decenija, niti je ona danas moguća, ali valja naglasiti neke ključne činjenice.

Tuđman kao ideolog/vizionar sintetizira prve dvije razine nacionalnog programa, na temelju vlastitog povijesnog uvida u hrvatsku ali i svjetsku povijest, spajajući elemente ranijih već spomenutih Franjo TuđmanTuđman je prema tome u sebi spojio i teorijsku i praktičnu ulogu, i stvaranje vizije i provedbu nacionalnog programa; on je bio istovremeno ideolog i realizator, što je neobična i rijetka sposobnost jer se radi o dva potpuno različita modusa razmišljanja i djelovanjateorijskih analiza i konkretnih iskustava i političkih događaja. Uči i na neuspjesima i na uspjesima, i od sumišljenika i od neprijatelja, i od Starčevića i braće Radić i od Tita. Kao povjesničara zanima ga posebno opstanak i položaj malih naroda u novom svjetskom poretku. Svakako treba naglasiti tu karakteristiku Tuđmana kao povjesničara koja mu je davala dodatnu dimenziju i temeljitiji dugoročni uvid u povijesne događaje, i koja ga je po tome razlikovala od političara koji razmišljaju i djeluju na vrlo kratkoj vremenskoj skali.

No daleko najvažnija i najteža bila je sljedeća, strateška razina, tj. provedba tako stvorene vizije u procesu stvaranja i afirmacije nacionalne države, ono u čemu su bile neuspješne sve ranije generacije Hrvata, zapravo sve od propasti narodne dinastije. Tu najvažniju razinu Tuđman planira u najmanje detalje, uzimajući u obzir i međunarodne okolnosti i svoje poznavanje struktura jugoslavenske vlasti, osobito strukturu centara moći. Ta provedba uključuje tri već spomenuta «čuda» :izlazak iz Jugoslavije, utemeljenje suverene države, te vojnu obranu i međunarodno priznanje

Tuđman je prema tome u sebi spojio i teorijsku i praktičnu ulogu, i stvaranje vizije i provedbu nacionalnog programa; on je bio istovremeno ideolog i realizator, što je neobična i rijetka sposobnost jer se radi o dva potpuno različita modusa razmišljanja i djelovanja.

Kriza nastala nakon smrti predsjednika Tuđman i brojnih pokušaja da se uništi njegovo djelo može se smatrati trećim diskontinuitetom hrvatskog nacionalnog programa, ovaj puta na razini strategije i opstanka nacionalne države. Razlog je svakako smrt njegova kreatora ali i nedovršen projekt dugoročno stabilne hrvatske države, posebno u uvjetima latentne unutarnje i vanjske ugroze.

Prof. emeritus dr. sc. Marijan Šunjić
Objavljen u zborniku "Pamćenje i suvremenost: Rasprave o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske", ur. M. Ljubičić i M. Tuđman (UHIP, Zagreb, 2011)

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 Pouke za budućnost — LjubomirS 2011-12-21 21:28

Ima jedna vrlo dobra rečenica, mislim da je to jednom rekao ili napisao pokojni kardinal Kuharić: "Hrvati su jednom morali povjerovati u tu crtu državotvornosti ." Kundera u Šali piše: "Sve će biti zaboravljeno a ništa se ne će popraviti".

Prijavi Administratoru

#2 DRŽAVNIK..i amen,ali i — MIJO F 2011-12-21 21:43

Citat:

Franjo Tuđman..Tuđman je prema tome u sebi spojio i teorijsku i praktičnu ulogu, i stvaranje vizije i provedbu nacionalnog programa; on je bio istovremeno ideolog i realizator, što je neobična i rijetka sposobnost jer se radi o dva potpuno različita modusa razmišljanja i djelovanja

hrvatsk i MOJSIJE..najštovan iji autoru ovog odličnog priloga..MFP!

Prijavi Administratoru

#3 Državnik — Jedino Hrvatska 2011-12-21 21:51

Citat MIJO F:

Citat:

Franjo Tuđman..Tuđman je prema tome u sebi spojio i teorijsku i praktičnu ulogu, i stvaranje vizije i provedbu nacionalnog programa; on je bio istovremeno ideolog i realizator, što je neobična i rijetka sposobnost jer se radi o dva potpuno različita modusa razmišljanja i djelovanja

hrvatski MOJSIJE..najštovaniji autoru ovog odličnog priloga..MFP!

Dr. Franjo Tuđman je bio povijesničar koji je stvarao povijest, i to ne bilo kakvu povijest već najslavniju hrvatsku povijest, obnovu suverene hrvatske države.

Zato i spada u onu rijetku skupinu političara koji svojom karizmom i povijesnom ulogom prerastaju u državnike.

Prijavi Administratoru

#4 Zombiji pišu - zombiji čitaju?! — stameni 2011-12-21 23:08

Evo štiva za nas zombije, a istinski zombiji ga pišu, uz sve isprike, i Marijan Šunjić uz sve vrijedne titule, i Mijo F., i Jedino Hrvatska, i …?!

Svatko teži, a mnogi i stignu na razine vlastite nesposobnosti, a nevolja je što s njih ne znaju sići – te tako na ex cathedra način s velikih još uvijek radnih emeritus veličina i malih komentatorskih malenkosti - produbljuju nevolju u Hrvata u beskraj, jer i ovaj članak (o Bože izrečeno na Mojsijev način – reče netko) dokazuje dokazano i podučava znano. Za taj način mogu reći, da je kad prevrši priča o dobrom i dobro znanom - niče parafraza poznatog gesla kao ''Repetitio est mater – gluposti''?!

Dokle tako i toliko udaljeno od hrvatske i domoljubne zbilje i državotvorja – samo repeticije stalne jesu?! Nigdje prijedloga uz punu odgovornost, nigdje skupa za tvorbu hrvatskog memoranduma, nigdje mogućeg činjenja, a sada u rasulu poslije izbornih putova i stajanja na raskrižjima vječnih ponavljanja istoga ne trebaju nam štiva ''bez obveze''!!

Od sveg mi je za prihvatiti ''Pouke za budućnost …LjubomiraS, a osobito onu Kunderinu: Sve će biti zaboravljeno, a ništa se neće popraviti?!''

Trud uzaludan, pa stoga idem malo na ''uzgajanje cvijeća'', čao Vam, stameni

Prijavi Administratoru

#5 kult ličnosti? ne?! — garga 2011-12-22 00:51

Poslije ovog teksta, a posebno komentara, povucimo paralelu hkv.hr/.../...

Prijavi Administratoru

#6 Zombiji pišu - zombiji čitaju?! — stameni — MIJO F 2011-12-22 10:34

Citat:

Evo štiva za nas zombije, a istinski zombiji ga pišu, uz sve isprike, i Marijan Šunjić uz sve vrijedne titule, i Mijo F., i Jedino Hrvatska, i …?!

Stambeni..što ti je to 'zombi'?..jel't o neka titula akademska?..ak' je HVALA TI..al'men'se čini da je to epitet što ocu svome dadoh?..ili ne,de ti meni reci što kaže 'rengen'?.il' CT-e il' 'magnetna rezonanca'?..nu ,kad glavu stavljaš da ti snime..al'pripa z'koju stavljaš..ili si ti 'skoči guma' pa ostala samo jedna..hm,hm..z ašto sinko tako?..i ostaviš komentar,koji teško da razumiješ i ti sam?Repetitio est mater..ex cathedra..bogati o cvijeću dosta znadem..koje su sad ove vrste? jesi li se 'ispovidio' 'Stambeni' pred rođendan Bogu?... MFP!

Prijavi Administratoru

#7 Dobro ste uradili — bosanac 2011-12-22 13:29

Dobro ste uradili što ste preskočili Zrinjskog i Frankopana. Ako je istina da su hrvatsku neovisnost htjeli zasnovati na vazalskom odnosu prema Turcima, onda ih je bolje preskočiti u povjesti, njihov put bi bio slijepa ulica i potpuno brisanje nacionalnog identiteta. Široka islamizacija bi bila neizbježna, a to briše sve nacionalne granice. Zato sam za "preskakanje" njih, mada su tragična povjesna pojava.
Slažem da hrvatska nacija nema dovoljno konsenzusa, a najgori razdor, izgleda, unijeli su crveni sa Josipom Brozom. 1941 godine bilo je jasno da Hrvati ne mogu opstati u zajedničkoj državi sa Srbima, ali je to poništio Josip Broz sa svojim makijavelističk im boljševizmom.
I danas su crveni glavna smetnja nacionalnoj homogenizaciji i oštri protivnici hrvatskog nacionalnog identiteta.
Njima idu na ruku različite centrifugalne lokalne stranke kao IDS pa i SDSSB, te racjepkane stračevičanske strakice kako smo to mogli na sadašnjim izborima vidjeti, ali i domoljubi koji osnivaju svoje stranke čim se ne slože sa nekom sličnom strankicom.
Inače izuzetno dobar uradak g.prof.dr Šunjića.

Prijavi Administratoru

#8 Nacionalni program — horvatbaor 2011-12-22 17:34

Veoma lijepo rečeno. Da! Hrvatskoj je potreban nacionalni program s ciljem razvoja Hrvatske i osiguranja budućnosti budućim naraštajima. Nacionalni program mora jamčiti da postavljeni ciljevi i oni ini interesi, te nacionalni interesi neće biti zanemareni kad se vlast mijenja. Program koji če zastupati sve opcije, a rasprava bi se vodila samo oko načina postizanja zacrtanih ciljeva i zaštite nacionalnih interesa.
A to je važno i za demokraciju, jer onda ne bi mogli doći na vlast demagozi s poklikom "Imamo plan" već bi svatko morao obrazložiti zašto i kako.

Ceterum censeo Kukurikem esse delendam.

Prijavi Administratoru

#9 Strane riječi II. (22.12.2011.) (1/3) — Antun 2011-12-22 19:49

Diskontinuitet

Situacija

Parcijalni

Analiza

Perspektiva

Oscilirati

Euforija

Mediji

Kampanja

Interes

Centar

Formirati

Totalitaran

Mentalitet

Proces

Nacional

Strategija

Akutna

Palijativan

Demagogija

Privilegija

Realni

Problem

Mandat

Vizija

Prosperitet

Tekst

Amortizirati

Realizacija

Karizmatski

Konsolidacija

Kreirati

Ambiciozan

Sruktura

Enolionalno

Identitet

Tradicija

Ideal

Definiran

Segment

Funkionalni

Koherentan

Tendencija

Lucidni

Kompromis

Konfuzija

Semantički

Latentno

Emeritus

Prijavi Administratoru

#10 Strane riječi II. (22.12.2011.) (2/3) — Antun 2011-12-22 20:01

Korištenje stranih riječi, naročito u pisanom obliku, manje u govornom, pokazuje i dokazuje razinu naše narodne samosvijesti, vjeru u sebe i održivost istine dokaza zasebnosti Hrvata, izvornosti pradjedovske baštine, podrijetla, našeg predslavenskog i neslavenskog korijena sa istoka, prastarog naroda prije Starog Zavjeta i prenosnih biljega potomaka istočnoperzijsk ih Harauvata.

Nečija visoka obrazovnost, bez obzira na struku, razina znanstvenog dostignuča nije i nesmije biti izgovor korištenja stranih riječi u svakodnevnom govoru, ako za iste imamo tumačenje u hrvatskom.

Prijavi Administratoru

#11 Strane riječi II. (22.12.2011.) (3/3) — Antun 2011-12-22 20:14

U prošlosti nam se je već događalo, da smo koristili : latinske, njemačke, mađarske,turske , srbske ili danas engleske riječi u svakodnevnom govoru bez potrebe, već prema političkom, privrednom ili uljudbenom utjecaju i ucijenama pojedinih povijesnih razdoblja.

Za načelo i primjer :

nađimo u stranim jezicima svakodnevnog govora, koliko hrvatskih riječi koriste, što nam je ujedno odgovor i mjerilo, koliko smo podređeni i poniženi stranim utjecajem bez potrebe, samo da bi dokazali svoju visoku stručnost, loš primjer našoj mladosti, našoj uzdanici Hrvata.

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments