Izlaganje Hrvoja Hitreca s okruglog stola HIP-a u čast prvom hrvatskom predsjedniku

Suvremena hrvatska država bila je u samome početku nalik Heraklu koji se već u kolijevci morao boriti sa zmijama i uspio ih zadaviti. U prvih deset godina moderna tvorevina državotvornoga hrvatskog naroda izrasla je u čvrstu djevojčicu koju ni ratni pakao ni dječje bolesti ni zlostavljanje u međunarodnoj školi nisu učinili depresivnom. U hrvatskoj je školi imala odlične ocjene iz povijesti , u školi života naučila je da se mora tući za svoje dostojanstvo, a otac ju je podučio da ne smije ulaziti u tuđe automobile. U adolescentnoj dobi, međutim, Hrvatska se počela ponašati vrlo ambivalentno, družila se s ološem i postala ovisnicom, uzimala je potajice iz svoje kuće vrijedne stvari i prodavala ih da bi mogla kupiti drogu i skupe haljine, ponižavala se, zaduživala i odlazila u krevet sa strancima, a takav se način života odrazio i na njezine ocjene u školi. Do mature je nekako dospjela, ali državnu maturu nije položila.

Eto, gospođe i gospodo, ispričao sam najkraću moguću verziju hrvatske povijesti u zadnjih dvadeset godina. Posljedica činjenice da Hrvatska nije položila državnu maturu jest sadašnje stanje u kojemu Republika Hrvatska formalno jest država, ali drugorazredna država jer joj nedostaje certifikat o nesumnjivoj samostojnosti, jer se tzv. hrvatska politička elita prema Hrvatskoj odnosila i odnosi kao prema privremenoj nevolji koja će biti uklonjena utapanjem u nadnacionalne integracije, jer je u zadnjih deset godina isplivalo na političku površinu smeće koje je naleglo na bistre izvore narodnoga života, ali i zato što isti taj, hrvatski narod, nije položio mirnodopsku maturu i odlučno se suprotstavio pojavama , scenarijima i ciljevima koji mu rade o glavi, u čemu povijesnu odgovornost imaju hrvatski intelektualci i kulturne institucije koje su se zavukle pod stol u kutu kavana. Iznimke su samo potvrda općega stanja duha i stanja nacije.

Glede trodiobe vlasti, teško je reći koja je sastavnica odigrala lošiju ulogu u novoj hrvatskoj tragediji. Hrvatski sabor već godinama i godinama izgleda kao provincijska gostionica u kojoj se sreću slučajni prolaznici, a takvom su ambijentu prilagođeni i razgovori, govori i umni dometi te uglavnom anonimne družbe. Takav sastav, nastao na negativnoj stranačkoj selekciji, takav neugledan i povodljiv Hrvatski sabor jednostavno izaziva želju da se mimo njega, kao u doba Hrvatskoga preporoda, sazove narodna skupština koja će sastaviti svoja zahtijevanja. Izvršna vlast se pretvorila u neprepoznatljivu smjesu i smjenu neprepoznatljivih stranaka, u političku i ideološku močvaru reformiranih komunista i reformiranih nacionalista, kako potonje narod podrugljivo naziva. Ta izvršna vlast bez vizije i strategija, ali i bez najosnovnije čestitosti i svijesti o hrvatskim interesima, najodgovornija je od svih sastavnica za sliku Hrvatske kao drugorazredne države.

Pristala je da za Hrvatsku vrijede druga pravila u međunarodnim odnosima, pristala je ograničiti hrvatski suverenitet i prije ulaska u uniju koja će, nota bene, trajati sve dok germanski sjever ne prestane plaćati dugove lakomislenoga Mediterana – odrekla se ta izvršna vlast dijela svoga podmorja i mora , pristala je da o Hrvatskoj odlučuju drugorazredni sudovi kao čudovišno ruglo od Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili kao Arbitražna komisija u sporu sa Slovenijom, a ne stalni i ugledni sudovi pred kojima se spore prvorazredne države, pristala je čak svojedobno i na to da joj strana obavještajna služba bude partner u lovu na hrvatske zapovjednike. Pristala je i pristaje na diktate i ucjene koji se nazivaju posebnim kriterijima, čiji je pokusni kunić upravo Hrvatska, pristajala je i pristaje na tu ciničnu igru čak i kada je zadnjem političkom slijepcu jasno što je cilj usporavanja Hrvatske i ubrzavanja Srbije. Pristala je na projekt zapadnoga Balkana i čak mu zanjihala kolijevku,pristala je šutjeti o sudbini hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini,pristala je zaboraviti da su današnja Bosna i Hercegovina dio hrvatske povijesne baštine, pristala je zaboraviti na komunističke zločine i zaboraviti na dostojanstvo mrtvih Hrvata bačenih u jame i rovove.

Pristala je na monstruoznu tezu da je jedan totalitarizam bio plemenitiji od drugoga. Drugorazrednom državom se automatski postaje i onda kada izvršna vlast ne poštuje odluke i mišljenja Ustavnoga suda , kada se Ustav nepotrebno mijenja i prekraja i kada se donose besmisleni i neprovedivi zakoni i kada se koga osuđuje bez materijalnih dokaza, a potom isti suci naglo napreduju u službi. Drugorazrednom državom postaje se također kada na čelo države dođe trećerazredna osoba koja ni tu državu ni taj narod zapravo ne može smisliti, pa okružena osobama sličnih protuhrvatskih nazora koristi položaj na hrvatsku štetu i s toga položaja optužuje vlastitu zemlju za nepostojeću agresiju i krivotvori povijest,a duhovno se i tvarno umjesto na relaciji Osijek- Zagreb –Split kreće na relaciji Beograd- Zagreb-London.

Kako dalje

Rečena drugorazrednost zahvatila je sva područja života i sada je vrijeme da se trgnemo jer nismo svjedoci samo gospodarske, nego i političke i društvene krize, rekao bih prvenstveno kulturne krize. Jer ovo što se događa doista je kriza jedne kulture, jedne stare europske kulture koja počiva na općeljudskim i kršćanskim vrijednostima, pa zato nagrizanje Hrvatske kao države ne znači ništa drugo nego nagrizanje kulture kojoj je država samo plašt i štit. Ne radi se samo o očuvanju kulturnog identiteta, tu sintagmu i tako rabimo kada treba i kada ne treba, radi se o očuvanju prirodne snage jednoga naroda da se zadrži u povijesti sa svojim imenom i svojim jezikom. U Hrvata je ta snaga neupitna, ali kao što kopne veličanstveni ledenjaci na Arktiku, tako sada kopni hrvatski duh izložen masakru političko-medijske korporacije i zbunjujućim porukama koje ne može uvijek dešifrirati kao njemu protivne i opasne, pa se u površnosti koja ima izvore u neobrazovanosti , političkoj nezrelosti, naivnosti pa i kompleksima manje vrijednosti, okreće protiv sebe , svoga naroda i svoje domovine, i ne znajući da to čini kao vješto dizajnirani epizodist u tematskoj igri nečijeg geostrateškog računala. Takav naš suvremenik na putu je da bude prevaren,izigran i uništen. A takvih naših suvremenika ima sve više, mnogo više od onih koji su plaćeni za protuhrvatski posao ili u njemu iz uvjerenja jednostavno uživaju.

Zbog svih njih i zbog svega nabrojenog na pitanje kako dalje, treba odgovoriti: odlučno, beskompromisno i djelatno. Na pitanje što učiniti odgovor mora biti: treba činiti, djelovati, organizirati se, ne dopuštati da se izigrava demokracija, okupiti pravnike i podizati tužbe protiv svih onih koji rade suprotno hrvatskim interesima jer se tu radi o korupciji opasnijoj od svake druge, jer je tu u plavoj kuverti jedna zemlja koja se zove Hrvatska. Usporedo, stvoriti politički organizam koji ne mora nužno postati strankom, ali treba pod imenom koje će postati poznato i prepoznatljivo, dobiti dostojan broj glasova na parlamentarnim izborima i iz Hrvatskoga sabora utjecati na događaje i pojave te potom sudjelovati i u izvršnoj vlasti. Snaga imamo, ljudi imamo, znamo što ne trebamo raditi – a to je sve ono što se u politici radilo zadnjih deset godina – a znamo i što treba učiniti i do kojih se bistrih izvora vratiti strminom zaraslom u šipražje.

I na kraju: ništa još nije nepovratno i dramatično izgubljeno, pa možemo raditi hladne glave, ali brzo . Usprkos teškim pogreškama, zabludama , usprkos nedostojnim političarima u zadnjih deset godina, hrvatska država traje eto dva desetljeća i, ako smo imalo realni, moramo priznati da nikada od doba kralja Zvonimira nismo stajali bolje, pa zar da sada izgubimo što imamo i da se ispuni ona kletva, ne Zvonimirova nego narodna, "Dao Bog da imao pa nemao." Naši su pretci još ne tako davno tek nastojali okupiti rasutu teritorijalnu, političku i kulturnu baštinu, Dalmacija i Istra tek su nedavno sjedinjene s Hrvatskom i Slavonijom, a od te velike rekonkviste koja se odvijala u zapletenim okolnostima i u raznim razdobljima, ostao je izvan državnih granica ipak povelik teritorij a s njim i velik dio hrvatskoga naroda. Stvari ne treba promatrati statično, niti procese ubrzavati nerazboritim zahtjevima, ali treba biti stalno svjestan povijesne memorije kao i činjenice da danas većini nepojmljive promjene i još neprozirna kretanja mogu ne samo zauvijek spriječiti nakazne misli o jugosferi nego i biti dobitak za hrvatsku državu. Preduvjet je da ona sama, takva kakva sada jest, nedovršena i nesavršena, učvrsti svoje noge, razbistri glavu, postane dostojna ljepota koje joj je Bog dao i uspravi pognutu kičmu, da se od drugorazredne države stvarno dovine do statusa ugledne zemlje koja će biti poštovana u međunarodnim odnosima.

Politički organizam o kojemu sam govorio i kojemu je zadaća učiniti spomenuto, naići će na razumijevanje i potporu jer ne nastaje na umjetan način, nego je izraz prirodnoga zrenja narodnoga nezadovoljstva upravljanjem i predstavljanjem Hrvatske, kao i nezadovoljstvom političkim strankama koje su ostale bez svoga prvotnog, a naravno i bez nacionalnog identiteta.

Pa kada bude imala trideset godina – da se vratim metafori s početka govora – suvremena hrvatska država će biti lijepa i samouvjerena mlada žena i majka koja živi pristojnim standardom, sklapa prijateljstva koja su joj ugodna a ne nametnuta, brine se za obiteljske financije i ne dopušta nikomu da naruši njezin integritet. Mi se, gospođe i gospodo moramo sada pobrinuti da se ona upravo tako može osjećati i vladati.

Hrvoje Hitrec

Fotografija: Oskar Šarunić