Đuro Njavro - Tuđman i Europa

Na svečanoj akademiji održanoj 12. svibnja 2009 u Sheratonu u Zagrebu u spomen Prvom hrvatskom predsjedniku, održano je i predstavljanje knjige tekstova dr. Franje Tuđmana pod nazivom "Hrvatska, Europa, Europska unija" akademika Dubravka Jelčića. U nastavku donosimo izlaganje prof.dr.sc Đure Njavre.

Čitajući danas govore i članke Franje Tuđmana osjećam kao da se vraćam natrag u jedno drugo vrijeme, koje je bilo, dakako, „vrijeme opasnog življenja“, ali u kojem je postojao i duhovni polet, koji je na kraju donio pobjedu. Moderna hrvatska država dugo se rađala. Sve proturječnosti raznih povijesnih razdoblja izbijale su na površinu i prelamale se kroz živote i radove velikih hrvatskih ljudi. A među njima, težnja prema stvarnoj hrvatskoj samostalnosti bila je osobito snažno artikulirana kod dr. Franje Tuđmana. U ovom izboru odlomaka iz Tuđmanovih pisanih djela, intervjua i govora, čitatelji se mogu upoznati ne samo s Tuđmanovim znanstvenim postavkama o nacionalnom samoodređenju, nego i s evolucijom njegovih misli u posebnom povijesnom kontekstu, kad je Hrvatska u tijeku rata i poslije pobjede morala svoju teško izborenu samostalnost odrediti u odnosu na Europu i europske integracije.

U svom znanstvenom radu Tuđman se još prije četrdesetak i više godina posvetio problemu odnosu između integracije svijeta i istovremenog potvrđivanja nacionalne suverenosti. U to je vrijeme držao kako je nastupilo novo doba, u kojem je „nuklearno oružje dovelo do negacije svoje vlastite svrhe“, zbog čega su i pokušaji nametanja prevlasti, imperijalistički ciljevi velikih sila, postali besmisleni. Zaključio je kako su upravo ti ciljevi sprječavali udruživanje naroda, jer se, citiram: „Trajno udruženje naroda može se provesti jedino poštovanjem nacionalne suverenosti i na temelju pune ravnopravnosti…, pa zato prepreku integracijskim procesima ne predstavlja normalan razvitak nacionalizma kad je on izraz nastojanja nesamostalnih naroda da nađu svoje mjesto kao ravnopravni članovi u regionalnim državnim zajednicama..., nego je stvarna prepreka imperijalistička težnja za prevlašću i za asimilacijom“, kraj citata.

Davne 1966. godine, još se vjerovalo u mogućnost kako bi se hrvatsko pitanje i druga nacionalna pitanja doista mogla riješiti u okviru tadašnje federalne države. Pa ipak, Tuđman je tada napisao kako „povoljan utjecaj na razvitak međunarodnih odnosa vrši upravo raščlanjivanje umjetnih tvorevina na samostalne jedinice“. Nadalje, 1968. godine piše o „potrebi oblikovanja europske politike, pa i europske zajednice naroda, kao spas i protutežu u odnosu na hegemonističke težnje velesila“. Naime, takvu je zajedničku Europu vidio kao način nadvladavanja blokovske podijeljenosti na kontinentu, između sovjetske i američke sfere, i zanimljivo je da je već tada istaknuo pitanje ujedinjenja Njemačke, jer „Europi treba ne razjedinjena i zbog toga opravdano nezadovoljna, nego nacionalno ujedinjena Njemačka…“. Isto je tako istaknuo kako su se u europskoj povijesti redovito raspadale nadnacionalne i višenacionalne države.

Europsko povezivanje promišljao je„jedino kao savez država samostalnih europskih naroda koji bi zadržali svoju punu nacionalnu samobitnost, pravo na neovisan unutarnji društvenopolitički razvitak i na suverenost u međunarodnom životu.“ Što se pak tiče hrvatskog primjera, naglasio je kako se Hrvatska nalazila na raskrižju preplitanja kulturnih utjecaja i da je hrvatski narod „osjetio sve dobre strane širih kulturnih integracija“, jer mu je „pripadnost zapadnoj kulturi nedvojbeno pomogla da se odupre istočno-osmanlijskoj najezdi“. Iznio je mišljenje kako je razvitak hrvatske kulture na latinskom jeziku, od humanizma do prosvjetiteljstva, usmjerio hrvatske napore izvan zemlje, što je značilo i „rasipanje intelektualnih sila“. Premda će latinski, s druge strane, služiti kao brana protiv pokušaja nametanja tuđih jezika.

Takva tendencija imala je daljnje posljedice, u 19. i 20. stoljeću, koje su dovele do toga da su hrvatski „internacionalisti“ i „europski kozmopoliti“ napokon zaboravili „da se u povijesti naroda, kao i čovjeka, ne mogu vršiti neprirodni skokovi“. Ideološki pokušaji integracije u neke više ili nadnacionalne kulture u doba monarhističke i socijalističke Jugoslavije poslužili su Tuđmanu kao primjeri tih neprirodnih skokova. U drugom radu, napisanom očito u duhu 1971. godine, o čemu svjedoči prva rečenica, „U ovo naše doba, u kojem hrvatski narod… doživljava takoreći svoj četvrti narodni preporod…“, iznio je misao koju je već naznačio nekoliko godina prije: „narodnosna zajednica i nacionalna ideja baš u naše najuniverzalnije doba doživljava veću afirmaciju negoli ikoja druga i više no ikad u povijesti.“ U istom tekstu naglasio je nužnost „razotkrivanja izvora i svrhe održavanja teorije o 'povijesnoj krivnji' hrvatskog naroda za slom Jugoslavije i za ustaška zlodjela u NDH“.

Poznato je kakva je bila sudbina dr. Tuđmana u godinama koje su slijedile. No, nakon deset godina već je, čini se, uvelike konsolidirao svoje ideje. Izravno se obratio i problemu nastanka američke nacije. Unatoč liberalnim ideologijama o stvaranju Amerikanaca, sasvim mu je jasno bilo da se doseljenici u SAD, „amerikaniziraju u biti na anglosaksonskoj psiho-kulturnoj i jezičnoj osnovi“, te da takva shema ne može funkcionirati na razini Europe. A što se tiče federalizma, smatrao je da federalni sustav može dobro funkcionirati u jednonacionalnoj državi, ali da je manje uspješan u višenacionalnim državama. Predvidio je, dakako, da će ga zbog takvog gledišta optužiti da zagovara raspad svijeta na male državice, pa je zato naglasio da osim iskustva tzv. balkanizacije europska povijest poznaje i fenomen skandinavizacije.

Potonja ideja podrazumijeva da ratovi prestanu i da zemlje mogu uspostaviti normalne međusobne odnose sa svojim susjedima, tek kada steknu punu samostalnost i oslobode se hegemonije drugih. I upravo bi to trebalo omogućiti povezivanja, jer kako je Tuđman dodao – pozivajući se, između ostaloga na H. A. Kissingera – „prošlo je vrijeme nacija i država, koje bi bile dovoljne same sebi, jer u suvremenom svijetu nijedan narod, pogotovo mali, ali čak ni najveći, ne može živjeti u izolaciji…“ No, samostalnost je preduvjet za takvo povezivanje. Vrlo je važan opis nastanka nacija što ga je Tuđman dao: „Nacije se ne stvaraju nikakvim pseudoznanstvenim, voluntarističkim teorijama, ni ideološkim programima… nego nastaju na prirodan način, u objektivnom i složenom povijesnom procesu, kao rezultat razvitka svih onih materijalnih i duhovnih sila, što na određenom tlu oblikuju nacionalno biće pojedinih naroda na osnovi krvne, jezične i kulturne srodnosti, te zajedničkih životnih interesa i sudbinske povezanosti etničke zajednice sa zajedničkim domovinskim teritorijem, te zajedničkim povijesnim tradicijama i ciljevima.“

I u vezi s vrednovanjem te pojave, Tuđman je iznio upravo udarnu misao: „Narodima, pače, nije dopušteno ni izvršenje samoubojstva… Narodi su nezamjenjive ćelije ljudske zajednice ili bića cijeloga čovječanstva…“ U kanadskom gradu Torontu, nakon što mu je 1987. godine vraćena putovnica, Tuđman je održao govor u kojem je svoje misli sažeo u jednoj jezgrovitoj rečenici: „Što se svijet civilizacijski više integrira, to se nacionalno-politički sve više individualizira“. S druge strane, u razdoblju rata Tuđmanov diskurs, moglo bi se reći, nužno se pomaknuo iz znanstvene teorije prema političkim realnostima, iako nikada nije napustio svoje prijašnje postavke. Primjerice, prema glavnoj tezi iz njegove knjige Velike ideje i mali narodi, govorio je kako je „svaka velika univerzalistička ideja poslužila velikim silama, državama, narodima… kao sredstvo za nametanje dominacije manjima…“, a kada je postao prvim predsjednikom Hrvatske i dalje je isticao da „ideja samoodređenja i integracije europskih naroda nije antagonistička već suplementarna“.

No trebalo je – pogotovo za vrijeme rata – uvjeriti ponajprije Europu kako je Hrvatska njezin dio, i da je zato, na stanovit način, Europa dužna pomoći i prihvatiti Hrvatsku. Tuđman je zato u svojima govorima iz razdoblja od 1990. do 1995. godine isticao kako je hrvatski narod „jedan od najstarijih europskih naroda“, i da odgovara zapadnom, odnosno srednjoeuropskom svijetu. Sukladno tome, opetovano je naglašavao kako je cilj Hrvatske ući u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu. Međunarodno priznanje Republike Hrvatske bila je potvrda kako je Tuđmanova politika usmjeravanja na bliske veze s kulturno bliskim i prijateljskim zemljama, napokon uspjela. Dakako, nastavio se otpor prema potpunom prihvaćanju Hrvatske. Nakon akcija „Bljesak“ i „Oluja“ 1995. godine kada je Hrvatska faktički sama razriješila svoj težak položaj, nastalo je novo razdoblje u odnosima s Europom. Naime, od ljeta 1995. Tuđmanovi govori postupno dobivaju drukčiji ton. Tako već potkraj godine govori o Hrvatskoj kao „glavnoj regionalnoj sili“ i „strateškom partneru SAD-a“.

S druge strane, sve oštrije istupa protiv nekih europskih i američkih planova iz tog razdoblja o stvaranju Unije jugoistočne Europe, tj. zapadnog Balkana. Dr. Franjo Tuđman je 1996. godine isticao kako „sudbina hrvatskog naroda, hrvatske države, ovisi o nama samima…“, i da moramo biti kritični prema Europi. „Ne klečati pred tom i takvom Europom, jer to nije prva Europa u povijesti…“. Zatim je 1997. godine, u govoru u mađarskom parlamentu, zaključio kako su „bitni europski i svjetski čimbenici, pa i cijelo svjetsko javno mnijenje, bili općenito protiv stvaranja novih država u Europi. Pojava takvih država remetila je postojeće europsko uređenje izgrađeno na rezultatima Prvog i Drugog svjetskog rata“. Sve u svemu, za dr. Franju Tuđmana temeljni kriterij bio je uvijek Hrvatska. Ono što je u interesu Hrvatske, i vrijednosti hrvatske samobitnosti ne smiju se nikada ni za što kompromitirati.

Ako hrvatski narod bude sam odlučivao o sudbini svoje Hrvatske, onda ćemo doživjeti i vidjeti Hrvatsku u takvoj Europskoj uniji u kojoj ćemo s ponosom sačuvati našu povijest i živjeti naše nacionalne vrijednosti, zauvijek sigurni u NATO-u i svoji na svome u Europi naroda. U takvoj Europi sanjao je i vidio Hrvatsku njezin prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Dr Đuro Njavro