Marijan Šunjić: Diskontinuiteti Hrvatskoga nacionalnog programa (2. dio)

Opus Franje Tuđmana – teškoće interpretacije

Sustavnom analizom opusa Franje Tuđmana dobio bi se dragocjen uvid u njegovu viziju hrvatskog nacionalnog programa, i dugoročnu, a naročito u one najvažnije i najteže faze – kratko i srednjoročnu strategiju provedbe.

Taj opus možemo proučavati iz objavljenih i neobjavljenih djela, od kojih su neka stvorena u relativno velikom vremenskom razdoblju u kojem je situacija – totalitarna srbokomunistička vlast - diktirala i stil i sadržaj tih iskaza, što sigurno stvara i teškoće u njihovom čitanju. Za tekstove objavljene u tim «olovnim vremenima», koji su morali biti pisani posebnim «samoupravnim» jezikom, ubrzo će biti čak potreban prijevod, ili barem interpreacija koja bi objasnila sve onda nužne a danas suvišne i zbunjujuće fraze ispod kojih je Tuđman u šifriranom jeziku morao iznositi ideje koje su ondašnjem režimu bile opasne i proskribirane.

U drugoj pak fazi, kao aktivni političar i državnik, opet je bio sapet trenutnom situacijom i odgovornošću za razvoj događaja na koje je u svoj njihovoj dramatičnosti utjecala i svaka njegova izgovorena ili napisana riječ. Ti tekstovi se moraju čitati i interpretirati uz dobro poznavanje trenutnog konteksta, kako bi se iz njih mogle iščitati trajne i dugoročne poruke. Funkcija javno izgovorenoga kod političara i državnika nije samo iznošenje činjenica i mišljenja, jer su ti nastupi ujedno i važan dio same politike, oni utječu na sam razvoj događaja. Stoga je deplasirano na temelju «povijesne distance» i nekakve „objektivne istine" kritizirati npr. brojne optimistične Tuđmanove izjave u obraćanju hrvatskom narodu, izrečene u teskim i dramatičnim trenucima srpske agresije, ili njegovu prividnu fleksibilnost u pregovorima s neprijateljem, ako se pritom ne uzme u obzir funkcija tih izjava u trenutnom kontekstu.

Neki elementi Tuđmanove strategije

Tri spomenuta temeljna elementa Tuđmanovoga programa su, kako znamo, ostvarena, hrvatska nacionalna država je stvarnost, ali daljnji razvoj, današnja situacija i kriza u kojoj se ona nalazi potiče nas da ih detaljnije razmotrimo. Kao vrhunski strateg i pragmatičar Tuđman je očito dijelio prioritete na kratkoročne, srednjoročne i dugoročne, i nastojao ih u skladu s time i rješavati. Analizirat ćemo neke od njegovih postupaka kojima je to postizao.

Projekt nacionalne pomirbe

Ideja «pomirbe djece partizana i ustaša» svakako je bila pohvalna i dugoročno nužna, a u trenutku kad ju je Tuđman upotrijebio izazvala je i povoljne kratkoročne učinke, smanjujući tenzije i omogućujući zajedničko državotvorno djelovanje kada je bilo najpotrebnije.

No ako bolje promotrimo kasniji slijed događaja vidimo da su se unutarhrvatski sukobi na spomenutoj razdjelnici ne samo nastavili Nacionalna pomirbaIdeja «pomirbe djece partizana i ustaša» svakako je bila pohvalna i dugoročno nužna, a u trenutku kad ju je Tuđman upotrijebio izazvala je i povoljne kratkoročne učinke, smanjujući tenzije i omogućujući zajedničko državotvorno djelovanje kada je bilo najpotrebnijenego i pojačali nakon što je prošao strah od srpske agresije i Miloševića. Drugim riječima, pomirba je bila asimetrična. Uvažavajući naravno sve izuzetke, može se reći da su se «djeca ustaša», a to znači 90% demokratski nastrojenog i nacionalno svjesnog hrvatskog pučanstva koje je u komunističkoj diktaturi bilo politički obespravljeno i terorizirano, trebala pomiriti s «djecom partizana», a to je zapravo bilo desetak posto stanovništva koje je činilo vladajuću klasu, a pri osvajanju vlasti i kasnije su oni ili njihovi predci počinili nebrojene zločine. Dakle, unaprijed su izjednačene žrtve i zločinci, i što je paradoksalno, žrtve su to najvećim dijelom i prihvatile imajući u vidu krajnji nacionalni interes, dok je to na drugoj strani učinjeno uglavnom „s figom u džepu" ili nikako. Nakon kratkog razdoblja animoziteti zločinaca i njihovih potomaka prema hrvatskoj državi ponovno su se pojačali i postali potpuno otvoreni.

Glavna prepreka svakom takvom pokušaju stvaranja demokratske hrvatske države zapravo nije nasljeđe 2. svjetskog rata, ideološke ili ine razlike, koliko je to jednostavno pitanje privilegija. Svaki totalitarni sustav svoju vlast bazira na preraspodjeli moći i bogatstava, koje daje svojim poslušnicima – a to je uvijek manjina koja čini 10% populacije (kako je to lucidno opisao Orwell). Njihovu odanost plaća dajući im nezaslužene privilegije, što je vrlo učinkovit i trajan mehanizam. Komunistička Jugoslavija to je radila vrlo vješto, i posljedice su još uvijek prisutne. Današnji sukobi i obnovljena agresivnost nasljednika «nomenklature» - kako su pripadnici te klase nazivani u zemljama sovjetskog bloka – svode se dakle na običnu bitku za očuvanje postojećih i dobivanje novih privilegija. A budući da se privilegije dijele ili uskraćuju u raznim centrima moći, a ti su još uvijek čvrsto uglavnom u rukama starih struktura, ne samo pomirba nego i svaki demokratski preobražaj hrvatskog društva je onemogućen.

Može se dakle zaključiti da je «pomirba» kao važan element Tuđmanove strategije bila neophodna i u danom času, jer je zapravo omogućila barem privremenu konsolidaciju hrvatskog državotvornog korpusa, ali nije nastavljena, iz raznih razloga, jer bi svakako trebala u kasnijoj fazi uključiti lustraciju, kažnjavanje ili barem osudu srbokomunističkih zločina, itd. Taj propust (ili nemogućnost?) je svakako dobra tema za daljnju analizu, jer je ujedno jedan od ključnih faktora koji sprječavaju daljnju demokratizaciju hrvatskog društva i ugrožavaju opstanak same države.

Franjo Tuđman i centri moći

Jedan od bitnih elemenata Tuđmanovog uspjeha u stvaranju hrvatske države bio je ispravno shvaćanje uloge centara moći i njihove strukture u komunističkoj Jugoslaviji, te svrhovita modifikacija njihova djelovanja. Bio je svjestan strahovite snage postojećih centara – partije, vojske, tajnih službi (KOS, UDBa), državne administracije, dirigiranih medija, odnosno njihovih raznih i često čak suprotstavljenih segmenata. Prema njima primijenio je jednu od sljedećih triju metoda: izolacija tj. neutralizacija, uključenje u projekt ili instrumentalizacija, i konfrontacija.

Danas je evidentno da je ova strategija bila uspješna i bez nje bi svaki pokušaj transformacije bio nemoguć. Osobito je bio važan model instrumentalizacije onih pripadnika postojećih centara moći koji su se iz raznih razloga (strah, osveta, ambicija, pohlepa, ali i iskreno prihvaćanje hrvatske domovine) priključili državotvornom projektu. Preduvjet za to bila je svakako i spomenuta pomirba i spremnost na «zaborav onoga što je bilo». Vjerujem da postoje analize npr. koliko se (i poimence koji) od suradnika UDB-e, KOS-a, pa i djelatnika saveznih institucija opredijelilo za jednu od gornjih solucija, i takve analize bilo bi vrlo zanimljivo i poučno napraviti.

Kasnijim razmatranjem vidjet ćemo da se u ovoj neizbježnoj ali kratkoročnoj strategiji ipak kriju korijeni kasnijih problema, jer nije na vrijeme bila proširena i nastavljena, odnosno dovršena drugim elementima.

U nekim segmentima Tuđman nije uspio trajno neutralizirati protivnike, iako su se privremeno pritajili u vrijeme ratnih sukoba, prije svega u medijima, sudstvu, ali i u čitavom društvu. Nakon njegove smrti ti privremeno «neutralizirani» centri moći agresivno su se aktivirali često uz pomoć međunarodnih centara moći. S druge strane mnogi od «uključenih» postali su iz raznih razloga, npr. zavisti, materijalnih probitaka, karijerizma, ili pod stranim pritiskom, nezadovoljni svojim statusom i promijenili političko djelovanje. To nije bilo nimalo teško ljudima koji su bili odgojeni i selekcionirani u komunističkom totalitarnom poslušničkom režimu, a takvi su se bili, vrlo brzo nakon što su shvatili da je Jugoslavija zauvijek propala, u golemom broju infiltrirali u sve državne institucije (ili su tamo već ranije bili).

Tuđman je doduše shvatio taj problem koji je bio riješen samo kratkoročno, kao i potrebu stvaranja novih centara moći, u prvom redu oslanjajući se na hrvatsku emigraciju koja je dala golemu ekonomsku pomoć, ali i i političku i vojnu. Nastojao se osloniti i na demokratske slojeve hrvatskog naroda i ostalih građana, onih 90% koji su u opoziciji preživjeli komunističku diktaturu, što je isprva uspijevalo – usprkos njihovu nedostatku iskustva i slaboj organiziranosti, što su nadoknađivali golemim entuzijazmom - ali kasnije su bili izgurani iz struktura vlasti u koje su tek, i to samo djelomično, ušli.

Tuđman se opravdano više puta oslonio na jedan vrlo važan «centar moći» koji se u demokratskim sistemima manifestira periodično na izborima, ali u hrvatskoj politici bio je sustavno potisnut. To je glas hrvatskog naroda, koji ga je prepoznao i podržao u najtežim trenucima. Glas narodaTuđman se opravdano više puta oslonio na jedan vrlo važan «centar moći» koji se u demokratskim sistemima manifestira periodično na izborima, ali u hrvatskoj politici bio je sustavno potisnut. To je glas hrvatskog naroda, koji ga je prepoznao i podržao u najtežim trenucimaNo postepeno, osobito nakon pobjede u ratu i prestanka ratne opasnosti, ta je podrška slabila: sve je učinkovitije bilo djelovanje neprijateljskih medija koji su eskalirali informacijski rat protiv hrvatske države i Tuđmana osobno. Do izražaja su dolazile i učinjene grješke i slabosti državne politike – neke stvarne a neke neizbježne i uzrokovane naslijeđem, što se u prvo, redu odnosilo na kadrovsku politiku. Pritom je važno reći da je Tuđman osobno uvijek uživao veliko povjerenje naroda, ali HDZ je naglo gubio podršku javnosti.

Težina situacije u kojoj se našla hrvatska država odmah nakon uspostave nezavisnosti nalagala je hitne i pragmatične mjere koje su omogućile brzo stvaranje sigurnosnog sustava, vojske i uspostavu državnih struktura, često i izravnim «autoritarnim» potezima. Kao primjer može se navesti institucija savjetnika u Uredu predsjednika, koji su imali relativno velike ovlasti i preuzele su mnoge ingerencije izvršne vlasi, t.j. ministarstava, što je ponekad dovodilo do nesporazuma ali i konflikata. No Tuđman je znao da je transformacija državne uprave i golemog administrativnog aparata dugotrajan i težak proces - koji, usput rečeno, još nije dovršen - i da jednostavno treba hitno uspostaviti paralelni i efikasni sustav koji će zemlju pripremiti za nadolazeće zadatke, od kojih je svakako najvažnija bila obrana od agresije. Tu učinkovitu koncentraciju izvršne vlasti u Uredu predsjednika i njegovoj osobi vrlo dobro je uočio i srpski agresor, što je i rezultiralo barbarskim bombardiranjem Banskih dvora 7. listopada 1991. godine.

Ali ta hitnost utjecala je i na kadrovsku politiku koja se u mnogome i dalje oslanjala na ljude iz dotadašnjih struktura vlasti i ranije ustrojenih mreža. Bila bi npr. izuzetno zanimljiva poimenična i sustavna analiza izbora spomenutih savjetnika, njihovih ranijih kao i kasnijih funkcija i postupaka, političkih i ostalih pripadnosti, itd. Sve te pojave treba pažljivo proučiti, u kontekstu tadašnjih mogućnosti i neposredne ratne ugroze, jednako kao i kasnije nastale posljedice tih poteza.

Tuđman i suradnici

Ovo je sigurno tema koja se prekriva sa svim dosadašnjima, jer je ispravna «kadrovska politika» u svim situacijama i u svim strukturama daleko najvažniji zadatak, ali će istovremeno – a možda i baš zato - izazvati i najviše kritičnih rasprava i primjedaba. Neosporna je činjenica da je Tuđmanov izbor suradnika često izazivao čuđenje i pokazao se pogrešan, čega je i sam bio svjestan, i što se ponekad pokazalo odmah, a ponekad s odgodom. Konačno, i «detuđmanizaciju» su započeli i proveli, ili barem dozvolili, mnogi ljudi kojima je poklonio povjerenje i uključio ih u državne i stranačke strukture. No prije pojedinačne analize ili prebrojavanja takvih slučajeva želim ovdje upozoriti na tri donekle zaboravljena aspekta tog problema s kojima se Tuđman susreo u svom radu, a koji objašnjuju i, barem djelomično, „opravdavaju" takve pogrješke.

Prvo, pogledajmo kakve je to ljude, suradnike Tuđman trebao i mogao naći u prvoj fazi političkog djelovanja, tj. za vrijeme osnivanja Hrvatske demokratske zajednice, te zatim organizacije izborne kampanje i izbora u kojima će premoćno pobijediti. Uloga političkih stranaka u demokraciji - koliko god nesavršena - ipak je vrlo bitna, a upravo izbori su onaj proces u kojima to najviše dolazi do izražaja, jer tu se testira funkcioniranje vladajućih političkih elita, što dovodi i do njihove eventualne transformacije. Unutar stranaka formiraju se i provjeravaju političke opcije i rješenja nacionalnih problema, svaka demokratska stranka ima neke intelektualne centre koji promišljaju i kreiraju takva rješenja, političke programe, bez obzira je li stranka na vlasti ili to tek želi postići. Pritom se formiraju i selekcioniraju budući političari, počevši od onih najmlađih, i čitava infrastruktura odnosno logistika potrebna za djelovanje stranke. Sve - i programska rješenja i logistika - najviše dolazi do izražaja na demokratskim izborima. A taj proces formiranja zrelih i odgovornih političkih stranaka zahtijeva mnogo vremena, koje možemo mjeriti brojem izbornih ciklusa od 4 ili više godina.

Evidentno je da je baš zbog toga totalitarni komunistički režim uništio političke stranke. Tuđman se stoga nije mogao osloniti na svoju stranku, koja je bila tek u nastajanju, u koju su ulazili mnogi pozvani i nepozvani, uključujući najvećim dijelom dotada potisnute državotvorne ljude, koji su činili približno 90% ranije politički marginaliziranog hrvatskog pučanstva. No većina tih dobronamjernih, usprkos entuzijazmu, bila je bez ikakvog iskustva koje se stječe radom u demokratskim strankama, bez međusobnog poznavanja i "neumrežena". Samo 10% je pripadalo i na razne načine djelovalo unutar komunističke partije, što im je dalo određeno iskustvo i uzajamnu povezanost, ali i u tih 10% postojale su različite političke tendencije, ne uvijek hrvatskog državotvornog usmjerenja.

U toj situaciji Tuđman je pragmatički prihvaćao i angažirao različite ljude vođene jednako različitim motivima, koji su prihvaćali njegovu političku platformu, svjestan i mogućih slabosti takvog postupka i opasnosti od neprijateljske infiltracije. Važnu ulogu u veličanstvenoj izbornoj pobjedi odigrale su dakle dvije skupine ljudi. Prva, većinska, su domoljubi i entuzijasti iz one skupine od 90% posto ranije marginaliziranih. Druga skupina, manja ali važna, su razočarani bivši članovi komunističkih struktura, koji su entuzijazmu dodali i praktično poznavanje političkog rada na terenu u pripremi i provođenju izbora.

Ovdje moram spomenuti jedan Tuđmanovi suradniciVažnu ulogu u veličanstvenoj izbornoj pobjedi odigrale su dakle dvije skupine ljudi. Prva, većinska, su domoljubi i entuzijasti iz one skupine od 90% posto ranije marginaliziranih. Druga skupina, manja ali važna, su razočarani bivši članovi komunističkih struktura, koji su entuzijazmu dodali i praktično poznavanje političkog rada na terenu u pripremi i provođenju izboradetalj koji karakterizira djelovanje Franje Tuđmana u to kritično vrijeme, ali je zanimljiv jer se može povezati i s nekim današnjim pokušajima osnivanja političkih stranaka državotvorne orijentacije. Tuđman je bio duboko svjestan mogućnosti infiltracije projugoslavenskih elemenata u sam vrh stranke, i to je sprječavao oslanjajući se na provjerene suradnike i prijatelje iz ranijeg razdoblja. No postojala je još jedna opasnost - sukob taština i liderskih ambicija i najdobronamjernijih ljudi koji u danoj situaciji nisu spremni na nužne kompromise i na zajedničko konkretno djelovanje. Tuđman ih je - "nedemokratski" ali učinkovito - zaobišao i oslonio se na stare suradnike od kojih su mnogi stasali u duhu "demokratskog centralizma", ali su pod Tuđmanovim vodstvom optimalno funkcionirali. Doduše, kasnije je i taj kompromis imao svoju cijenu.

Recentni događaji i neuspjesi u formiranju državotvorne alternative postojećim anacionalnim političkim snagama pokazuju kako je mudar i potreban u svoje doba bio taj Tuđmanov postupak, ma kako nepopularan i "nedemokratski".

Takav nužno pragmatični pristup Franje Tuđmana u formiranju HDZ-a doveo je do dramatične izborne pobjede koja je mnoge iznenadila i bila temelj uspostave demokratske i suverene hrvatske države, ali su se kasnije, a posebno u sljedećoj fazi, nastavile poteškoce. Ta sljedeća faza bila je formiranje nove demokratske vlasti, i to u uvjetima neposredne ratne opasnosti i zatim agresije. I u najpovoljnijim uvjetima taj prijelaz je dugotrajan i težak, kako pokazuju najbolje primjeri ostalih "tranzicijskih" zemalja koje nisu bile izložene agresiji i razaranju. Tu se zapravo pojavljuju dva problema. Prvi je načelan i (skoro?) nerješiv: kako demokratskim sredstvima promijeniti strukture vlasti - zakonodavne, izvršne, osobito sudske, ali i ostale centre moći - gospodarske, vojne, akademske itd., - koji su formirani i čvrsto utvrđeni nedemokratskim metodama. Oni se, naravno, brane pozivom na demokratska načela kojih se ranije nisu držali, što im je omogućilo dobivanje povlaštenog položaja i privilegija koje grčevito (i nažalost uspješno) brane. Drugi problem je jednostavno manjak adekvatnih kadrova, koji se u uređenim državama sustavno školuju, odgajaju i selekcioniraju, postupno i kroz dugo razdoblje. Tome treba biti prilagođen i školski sustav, osobito visokoškolski, ali i struktura i metoda valorizacije rada u državnim i ostalim javnim institucijama. U komunističkom režimu sve je to bilo u službi uspostave i održanja apsolutne vlasti komunističke partije, što je rezultiralo u prvom redu nestručnim i neadekvatnim znanjem, ali i stvaranjem negativnog mentaliteta, odgovornosti samo prema interesima ranije spomenutih centara moći, a ne prema nacionalnim interesima koje nitko nije ni formulirao ni zastupao.

Prvi mjeseci nakon demokratskih izbora stoga su prolazili u dosta kaotičnoj aktivnosti, u kadrovskim promjenama koje su odražavale sve ove gore spomenute poteškoće, pa i krivim kadrovskim potezima koji su dijelom odgovorni za kasnije probleme. No treba naglasiti da su sve ovo aspekti povijesno vjerojatno jedinstvenog fenomena - prijelaza, ili tek pokušaja prijelaza - iz totalitarnog u demokratski društveni poredak, problema koji dosada nije nigdje uspješno riješen, pa ga je stoga potrebno tim pažljivije proučavati. U tom okviru treba i analizirati i kritizirati Tuđmanov odnos prema suradnicima i njegove kadrovske odluke.

Državne strukture bez državotvornih ljudi – forma bez sadržaja

Usprkos svim gore spomenutim teškoćama, u izuzetno kratkom roku 1990-1992 Hrvatska je stvorila sve bitne institucije moderne države – zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, - dvodomni Hrvatski državni sabor, Ustav, sudstvo, vojsku, policiju, osnovno zakonodavstvo, odbačene su mnoge naslijeđene anomalije poput samoupravljanja, itd. Sve bitne elemente tih struktura, uključujući naravno i polupredsjednički sustav, u glavnim crtama očito je već ranije razradio i definirao tijekom ranijih desetljeća sam Franjo Tuđman, iako su u provedbi sudjelovali brojni stručnjaci i političari iz različitih političkih opcija. To je bio gigantski poduhvat koji se danas nedovoljno cijeni, pa bi i to bilo vrijedno bolje istražiti i dokumentirati, od osnovnih načela jednog konzistentnog i adekvatnog političkog sustava - koji je kasnijim izmjenama izgubio i efikasnost i koherentnost - pa do najsitnijih detalja poput državnih simbola, uniformi, obnove tradicije itd.

Formalno su dakle bili uspostavljeni svi elementi demokratske moderne države. No, ubrzo se pokazalo, a naročito nakon smrti predsjednika Tuđman, da država ne funkcionira kako je očekivala većina njezinih građana. Moramo se zapitati koji su tome razlozi??

Nije ih teško pronaći - odmah se nameću gospodarski problemi - posljedice komunizma, agresije i ratnih razaranja i neuspjele «pretvorbe», zatim stari totalitarno-samoupravni mentalitet, pa utjecaj međunarodnih čimbenika, gdje nalazimo sličnost s ostalim postkomunističkim državama, globalizacija, politički i ekonomski pritisci ... Spominje se ponekad i mistično "Zvonimirovo prokletstvo" i hrvatska nesloga i nesposobnost da u miru sačuvaju što su obranili u ratu...

No ja želim naglasiti da je do ovakvog razvoja događaja dovelo u prvom redu nepostojanje novih, državotvornih elita, a dominacija starih centara moći u institucijama države. Dakle, formalno smo imali - i još uvijek imamo - sve strukture jedne demokratske države, ali u njima djeluju ljudi koji ne promiču nacionalne interese. Taj problem stvaranja novih državotvornih elita, a istovremeno i promjena strukture centara moći, odnosno njihovo usklađivanje s nacionalnim i državnim interesima, ključan je problem tzv. tranzicijskog procesa, i zasad se pokazao nerješivim.

Pojam političkih elita i centara moći

U demokraciji se veći dio njezinih nedostataka kao političkog sistema eliminira kroz pluralitet centara moći koji se međusobno Centri moćiCentri moći pak svoju «moć» crpe iz svojih posebnih – korisnih – funkcija bez kojih društvo ne bi efikasno funkcioniralo i koje ono prepoznaje, a ne iz neke sile ili nasilja kao u totalitarnom sustavuuravnotežuju i kontroliraju. To bi čak mogla biti i jedna od definicija ili barem bitno svojstvo demokratskog sustava.

Centri moći pak svoju «moć» crpe iz svojih posebnih – korisnih – funkcija bez kojih društvo ne bi efikasno funkcioniralo i koje ono prepoznaje, a ne iz neke sile ili nasilja kao u totalitarnom sustavu.

Jasno je da društvu trebaju različite akademske, znanstvene, kulturne, vjerske, gospodarske ili vojne institucije i strukture, zatim političke stranke, razne udruge, ustanove izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, bezbroj organizacija kroz koje moderno društvo ostvaruje svoje vrlo složene potrebe. Posebno treba naglasiti ulogu medija, nažalost najčešće kontroliranih, koja u suvremenom društvu postaje još dominantnija. U tim strukturama djeluju ljudi koji čine političke elite društva djelujući - načelno - u pozitivnom smislu. Iako je prirodno da će svi ti centri zastupati svoje interese – u okviru nekih prihvaćenih pravila, naravno - ključan je faktor njihova međusobna kontrola i uravnoteženje, čime se izbjegava mogućnost apsolutne vlasti.

Totalitarni sistem pak nastoji uništiti takve elite koje bi mu mogle svojim autoritetom ograničiti apsolutnu vlast, i nadomjestiti te centre moći jednim jedinstvenim centrom – uspostaviti monopol vlasti. To zahtijeva radikalne mjere, pa su stoga komunisti nakon osvajanja vlasti 1945. godine fizički eliminirali – poubijali ili protjerali ili pozatvarali sve što je «mirisalo» na takve elite, i uspostavili svoje centre moći – ne na temelju posebnih sposobnosti korisnih za normalno društvo, nego golim i brutalnim nasiljem. Sve institucije su bile ili uništene ili stavljene pod striktnu kontrolu Partije – vojska, policija, akademija, sveučilište, kulturne ustanove, mediji, gospodarstvo...S vremenom, nakon skoro pola stoljeća, takva situacija se ustalila i nažalost postala dijelom novog mentaliteta kojemu se bilo teško opirati.

Važan «centar moći» u demokraciji je narod - ili bi to trebao biti, više ili manje posredno, koji glasovanjem bira između različitih – opet više ili manje dobro profiliranih stranaka – onu političku opciju kojoj će povjeriti vlast u sljedećem razdoblju, da bi na kraju tog razdoblja njezino djelovanje ponovno bilo podvrgnuto kritici i ocjeni na novim izborima. Dvije su dakle nužne pretpostavke za funkcioniranje demokratskog sustava: postojanje dobro profiliranih i odgovornih političkih stranaka i korektan sustav javnog informiranja.

Ponavljajući raniji argument o teškoćama prijelaza iz totalitarnog u demokratski sustav, može se zaključiti da je taj prijelaz uvjetovan opisanom transformacijom centara moći, a takva radikalna promjena najčešće u okviru revolucionarnih kretanja, ratova, oštrih socijalnih sukoba koji rezultiraju fizičkom - genocidnom - eliminacijom jednih, "neprijatelja", i ustoličenjem novih struktura, čemu smo svjedočili prilikom komunističkog osvajanja vlasti nakon II. svjetskog rata. Moramo biti svjesni da demokratske promjene u Hrvatskoj 1990. godine nisu imale takav revolucionarni karakter i centri moći se nisu promijenili, samo su privremeno modificirali svoje djelovanje.

Umjesto zaključka

Današnju političkuDanašnja situacijaDanašnju političku situaciju u Hrvatskoj karakterizira osjećaj nemoći i beznađa, nepovjerenja – u prvom redu u političke stranke i sve nositelje vlasti, što je i više nego opravdano. Ali sustavno se medijski uništava i povjerenje u vlastiti narod. I to u vremenu koje traži mudre i odlučne vođe, kakav je bio Tuđman, i narod ujedinjen oko svog nacionalnog programa situaciju u Hrvatskoj karakterizira osjećaj nemoći i beznađa, nepovjerenja – u prvom redu u političke stranke i sve nositelje vlasti, što je i više nego opravdano. Ali sustavno se medijski uništava i povjerenje u vlastiti narod. I to u vremenu koje traži mudre i odlučne vođe, kakav je bio Tuđman, i narod ujedinjen oko svog nacionalnog programa. Ovog časa nema ni vođe ni programa, ali imamo bogato povijesno nasljeđe, uključujući neposrednu prošlost, iz kojega bi trebalo puno naučiti i učinkovito ga primijeniti. Stoga je ovaj tekst samo poticaj da se na temelju analize nekih važnih faza hrvatske politike u posljednja dva stoljeća pokušaju sintetizirati smjernice za budućnost. To se posebno odnosi na najnoviji i velikim dijelom uspješan čin realizacije hrvatskog nacionalnog programa, pod vodstvom predsjednika Tuđmana, koji je sada njegovom smrću prekinut, te se sada postavlja se pitanje, kako nastaviti ono što je tako slavno postignuto u prvih deset godina samostalne i suverene Hrvatske?

Stoga u prvom redu moramo kritički razmotriti i vidjeti u čemu, kako i zašto je Tuđman uspio, a u čemu i zašto nije? To iskustvo mora biti iskorišteno da se ne bi ponavljale pogrješke koje su karakterizirale djelovanje hrvatskih i "hrvatskih" političara u prošlosti i koje su pridonijele opisanim diskontinuitetima u provedbi hrvatskog nacionalnog programa, a vidimo da se i danas ponavljaju. Tako ćemo na najbolji način nastaviti monumentalni pothvat Franje Tuđmana, koji je svojim dobro promišljenim i hrabrim djelovanjem doveo do uspostave najdragocjenijeg što imamo – hrvatske nacionalne države.

Prof. emeritus dr. sc. Marijan Šunjić
Objavljen u zborniku "Pamćenje i suvremenost: Rasprave o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske", ur. M. Ljubičić i M. Tuđman (UHIP, Zagreb, 2011)

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 Izvanredna analiza — Boljunac 2011-12-23 00:45

Šteta što je autor analizu završio pitanjima na koja nije dao i moguće odgovore.

"Današnju političku situaciju u Hrvatskoj karakterizira osjećaj nemoći i beznađa, nepovjerenja – u prvom redu u političke stranke i sve nositelje vlasti, što je i više nego opravdano. Ali sustavno se medijski uništava i povjerenje u vlastiti narod. Stoga je ovaj tekst samo poticaj da se na temelju analize nekih važnih faza hrvatske politike u posljednja dva stoljeća pokušaju sintetizirati smjernice za budućnost."

Tko će napisati te smjernice i za koga ? Vidimo da je politička elita, gotovo bismo mogli reći, kasta, odvojena od biračkog tijela. Birači su razjedinjeni i demoralizirani. Mnoštvo izbornih glasova se raspršuje i postaju plijen "političke elite" po D' Hondtovoj metodi. Izborni bi se sustav moralo izmijeniti, ali za njegovu izmjenu najprije treba pobijediti na izborima. Stranačka bi se politička scena morala pročistiti i programski odrediti, umjesto karijeristički s ciljem da se uskoči u elitno političko društvo.

Prijavi Administratoru

#2 Bravo Boljunac - to je pravo pitanje?! — stameni 2011-12-23 11:26

Šteta što je autor analizu završio pitanjima na koja nije dao i moguće odgovore. (Bravo, Boljunac!)

Uvaženi Marijan Šunjić profesor emeritus ima čast i mogućnost(i koliko mnogih u njegovu položaju) da može na svom fakultetu/znans tvenoj ustanovi u nas uz svu pomoć nastaviti i raditi, pa predlažem da se posveti okupljanu hrvatske pameti po svijetu, e, da bi se s povelikim osobnim kapitalom vratili u Domovinu i osnovali/uložil i, uvjetno rečeno, u Institut za prijedlog akcija o probitku Hrvatske u neposrednoj, srednjeročnoj i dugoročnoj budućnosti! Pronaći u nas aktere da takove programe/tehnol ogije realiziraju. Sad je prilika kroz mogućnost EU fondova! Zanima me reakcija uvaženog Pavune i njegov povratak na predloženi način (malo vjerojatno), dok mislim da bi se uvaženi Bach iz Njujorka, možda priključio itd.?!

Lako je na 'ex cathedra' način iz zapadnog svijeta i zapadne civilizacije -soliti pamet hrvatskom puku, kao na pr. ne idite u EU, a njih nitko ne bi istjerao iz tih i sličnih zemalja gdje svijetom rade i nadprosječno zarađuju? Farizejština - ''par exellence''?

Da, da - nego sve na razini ''analiza i analiziranja - analizine analize analiza''?! Da nije smiješno, bilo bi glupo, pa ne znam koliko to bilo uhu ugodno pročitati?

Prvi prijedlog bi tih uvaženih, možda, bio - ući u EU, već sada tražiti svekolike poveznice sa srednjoeuropski m i mediteranskim zemljama (što i kako), a ovako s ne u EU - biti ćemo u srbosferi i prije, nego što shvatimo da smo u njoj?!

Lupamo već izlupanu praznu slamu?!

Stoga ja uskoro idem uzgajati ''cvijeće''! Staklenik je pri završetku, kao i prostor otvorenog cvjetnjaka!

Čao Vam, stameni

Prijavi Administratoru

#3 Začarani krug Damira Pešorde — Boljunac 2011-12-23 14:00

U posljednjem broju HS pod naslovom "Začarani krug" ima kolumna D. Pešorde. Autor je pronicljivo zaključio kako se u hrvatskoj politici vrtimo u začaranom krugu.

Da bi se provele neophodne promjene, trebalo bi promijeniti Ustav i neke temeljne zakone. To bi trebala učiniti nova od naroda ne otuđena vlast. Dakle, najprije treba pobijediti na izborima da bi se promijnili zakoni i da bi se potom promijemnila i politika.

G. Paešorda nije baš tako to obrazložio, ali se stvar svodi na to.

Međutim, g. Pešorda je u svojoj kolumni pošao od pogrješnog stajališta. Postavio je pitanje svrhe nacionalne države. Pitanje samo po sebi i nije loše, ali je na to pitanje ponudio odgvore koji nikako ne stoje.

Na pitanje svrhe vlastite države treba posve drugačije gledati. Nacija, država kao projekt za budućnost. To je lijepo rečeno, ali posve pogrješno jer je suviše pretenciozno. Takav projekt mogu postaviti jedna Rusija, Kina, Indija, SAD, itd. koje imaju svoju težinu i upliv na svjetski projekt, ako takav uopće postoji. Naime, kretanje svijeta se događa u dobrom mjeri u odmjeravanje snaga (projekata) svjetskih moćnika. Mali narodi, male nacije, male države, ima da se prilagođuju promjenama svijeta. Kad je rat tj. kad se tuku moćne države, treba se skloniti "pod stol" kako je pametno izjavio, čini mi se , Vladko Maček.

Kad se usporedi brojnost Hrvata sa svjetskim stanovništvom tada se dobije brojku 0.06 %. Toliko ima nas Hrvata u svjetskom stanovništvu. Jest da nije sve u brojnosti, ali ipak svjetska, pa i europska zbivanja, za nas Hrvate predstavljaju nešto što se ponaša kao što se ponaša klima. Na klimu ne možemo utjecati. Možemo joj se samo bolje ili lošije prilagoditi.

Drugim riječima, svrha hrvatske države bi trebala biti što bolje pozicionirati svoju državu u tom svijetu, napose u Europi, bez pretenzija za osvarivanjem nekog svog nacionalng projekta za budućnost neovisno o okolini koja se stalno mijenja neovisno o našoj volji i nastojanju.

Pitanje države i nacije i jeste važno kao i za druge male nacije , države, da same skrbe o svom pozicioniranju u svijetu. Država odnosno nacija su instrumnet, a ne svrha po sebi. Dok postoje države i nacije ne trebamo se njih odricati. Mali narodi neka se ugledaju na velike narode. Kad se budu veliki odrekli svoje države i nacionalnosti, tada ih tek mogu, veoma oprezno, slijediti i mali narodi.

Prijavi Administratoru

#4 Lijevo-desno, nigdje HČiK stana... — Ecce Homo 2011-12-23 14:17

Vidiš, Boljunac, kako su brojke nemilosrdne... Evo, da te citiram: „Kad se usporedi brojnost Hrvata sa svjetskim stanovništvom tada se dobije brojku 0.06 %. Toliko ima nas Hrvata u svjetskom stanovništvu. Jest da nije sve u brojnosti, ali ipak...“

E sad, uzmi još da je vas HRKLJUŠ domoljuba u tih 0,06 % otprilike, kad nategneš do besmisla, možda 2 %... i, onako optimistično, predstavljate otprilike 0,0002 % intelektualnog fonda ove nacije...

Uh.... srećom, postoji ona – blago siromašnim duhom. Ako ništa drugo, uvijek čeka neko carstvo nebesko. Samo, možda i tamo ima regionalista, ateista, čak i Srba & Jugoslavena, siguran sam. Koji zaj.b, a? Mislim, ipak je Krist bio daleko od nacionalizma, kozmopolit reklo bi se danas, krajnje lijevo orijentiran.

Prijavi Administratoru

#5 Pamet post festum — Boljunac 2011-12-23 16:06

Citat Ecce Homo:

Vidiš, Boljunac, kako su brojke nemilosrdne... Evo, da te citiram: „Kad se usporedi brojnost Hrvata sa svjetskim stanovništvom tada se dobije brojku 0.06 %. Toliko ima nas Hrvata u svjetskom stanovništvu. Jest da nije sve u brojnosti, ali ipak...“

E sad, uzmi još da je vas HRKLJUŠ domoljuba u tih 0,06 % otprilike, kad nategneš do besmisla, možda 2 %... i, onako optimistično, predstavljate otprilike 0,0002 % intelektualnog fonda ove nacije...

Uh.... srećom, postoji ona – blago siromašnim duhom. Ako ništa drugo, uvijek čeka neko carstvo nebesko. Samo, možda i tamo ima regionalista, ateista, čak i Srba & Jugoslavena, siguran sam. Koji zaj.b, a? Mislim, ipak je Krist bio daleko od nacionalizma, kozmopolit reklo bi se danas, krajnje lijevo orijentiran.

To je komunistička pamet.

U tzv. provobitnoj zajednici tj. plemenskom društvu su vidjeli prvobitni komunizam, prije toga je bilo divljaštvo uči nas sociologija. A "lijevi" i "desni" su proizvod novog doba kad su počeli djelovati parlamenti. I sada, po toj komunističkoj "lijevoj" pameti Isus je postao ljevičar, komunist čak !

Prijavi Administratoru

#6 E.H. radi popis svetaca — henok 2011-12-23 16:06

Citat Ecce Homo:

Uh.... srećom, postoji ona – blago siromašnim duhom. Ako ništa drugo, uvijek čeka neko carstvo nebesko. Samo, možda i tamo ima regionalista, ateista, čak i Srba & Jugoslavena, siguran sam. Koji zaj.b, a? Mislim, ipak je Krist bio daleko od nacionalizma, kozmopolit reklo bi se danas, krajnje lijevo orijentiran.

lijevo orjentirani su oni,
koji su totalno neorjentirani glede
svojih korijena,
ne znaju dal su Hrvati ili Srbi ili ...
ne znaju dal su kršćani ili 'pravoslavci' ili muslimani ...
...
pa na kraju nisu ništa od toga,
nego jedna velika praznina u glavi i u srcu,
koja se naziva ljevičarem, ateistom, internacionalistom
i danas su vrlo tražena roba-cigle
od strane arhitekata novog svjetskog poretka

dakle, vrlo male su mogućnosti da netko
tko nema nikakve korijene,
bude dobar kršćanin,
jer kršćanstvo nije nastalo iz zraka,
nego ima duboke korijene u proteklih dva tisućljeća

ne poznajem niti jednog jugoslava a koji ne bi bio ateist ili agnostik,
i takav obično odbacuje vjeru oba dva roditelja misleći da je ateizam rješenje
da se ne zamjeri niti majci niti ocu,
a slično je i po pitanju nacionalne pripadnosti kao i pripadnosti kulturi,
takvi onda postanu 'regionalci' i kozmopolite i najbolje se osjećaju kod nas u Istri gdje je hrvatstvo najslabije

na kraju, E.H. opet pokušava od Isusa,
učiniti ateistu, pardon, ljevičara, kozmopolitu, regionalistu,
kao da Isus nije bio kraljevski Davidov potomak,
nego je bio nalik modernim bastardima
koji ne znaju ni tko su ni što su,
nego znaju samo da su za 'napredak',
jer ono prije, kad su ljudi pripadali nekom narodu i religiji,
za njih je prestrašno

Prijavi Administratoru

#7 Gdje mu je mjesto?(!) — Tom 2011-12-23 16:34

Pitam g. "boljunca":
da li i vi (kao što i ja), ste mišljenja da ovaj "homo-sapiens", se vjerojatno, javlja iz nekog od Centara za rehabilitaciju?
(ako ne, onda je dobar kandidat za smještaj u neku sličnu ustanovu, pa da tamo vodi svoje zlonamjerne rasprave...)

Prijavi Administratoru

#8 Proljev — bosanac 2011-12-23 17:08

Ovom Ecce homo nikako da prestane proliv. Pa on je gori od Igora Mandića. On je fenomenalan.

Prijavi Administratoru

#9 ISUS KRIST? — MIJO F 2011-12-23 17:12

..kao čovjek..a upravo za sve navedene...Citat:

...učiniti ateistu, pardon, ljevičara, kozmopolitu, regionalistu, kao da Isus nije bio kraljevski Davidov potomak, nego je bio nalik modernim bastardima..

..je i danas samo čovjek..puku kršćanskom on oduvijek bijahu sinom Božijm,s time je naravno i sam Bog(a njega se i čeka u slavi i da sudi i živim i mrtvim)..a kao političar u doba rimskih imperija..bio je totalno apolitičan.Jer Židovi su čuli za njegova čudesa i riječi presvjetle,te su od njega tražili da ih povede istjerati Rimljane što on kategorično odbih.Nu,mi znademo i to pouzdano Isusov boravak na zemlji 'zašto'?..ali staro zavjetni Židovi su se razočarali u njega..tek ga hladno pustiše u ruke Pilatove,ali i da nisu,njegov zemaljski život je morao tako okončati i onda se dogodi vazmeno uskrsnuće,jer bez uskrsnuća?..tko bi danas u NJ' vjerovao??..koj eg opisahu onako evanđelisti.Tak o nema potrebe Isusa utrpavati u političke predmnijeve i revolucionare,j er kako rekoh,bio je ali 'totalno' apoltič an..nađoh slično mišljenje na 'veritatis splendoru' i oduševjeh se enormno!?..MFP!

Prijavi Administratoru

#10 ISUS KRIST JE OTJELOVLJENJE LJUBAVI I OPRAŠTANJA...TO G "ANTIREVOLUCION ARNOG OSJEĆAJA NEMA MEĐU LJEVIČARIMA I BOLJŠEVICIMA — preporod 2011-12-23 17:27

Poruka "fenomenalnom "ECE HOMO"-u:
Nemislim da bi ISUS po svojoj beskrajnoj ljubavi (ljubav je zaista najveća sila u
svemiru)(Univer zumu),
podržavao "LJEVIČARSKU IDEOLOGIJU" zabrane
govora,tj "verbalni delikt",služenj u slikama , portretima i izrekama bezbožnih (ateističkih)di ktatora a posebice
(U to sam sto posto siguran(100%)
nebi podržavao masovna streljanja ratnih
zarobljenika i civila koji misle nešto drugačije od "PARTIJSKE LINIJE",
omiljenom boljševističkom metodom :
"METAK U POTILJK IZNAD SVJEŽE ISKOPANE JAME".
Da,to "LJEVIČARSTVO" dolazi od SOTONE u krajnjoj analizi.
kao uvijek,
"PO DJELIMA NJIHOVIM ĆE TE IH POZNATI".

Prijavi Administratoru

#11 Duhovna bolest — Boljunac 2011-12-23 17:32

Citat Tom:

Pitam g. "boljunca":
da li i vi (kao što i ja), ste mišljenja da ovaj "homo-sapiens", se vjerojatno, javlja iz nekog od Centara za rehabilitaciju?
(ako ne, onda je dobar kandidat za smještaj u neku sličnu ustanovu, pa da tamo vodi svoje zlonamjerne rasprave...)

Tome, bolest "homo-sapiensa" je moralne prirode. Za tu su bolest nadležni moralni autoriteti odnosno oni kojie se takvima prave, a ne liječnici. Nema ustanove koje bi zbrinjavala takve. Zato ih ima svugdje i slobodno zagađuju duhovnu i svaku drugu atmosferu.

Prijavi Administratoru

#12 Uz proljev idu pelene — Boljunac 2011-12-23 17:36

Citat bosanac:

Ovom Ecce homo nikako da prestane proliv. Pa on je gori od Igora Mandića. On je fenomenalan.

Imam pelena na zalihi. Ali ih nikome ne namećem. Neka smrdi kome se smrdi. Čuvam ih za svoje stare dane.

Napomena: pelene su za "proliv" koji "nikako da prestane".

Prijavi Administratoru

#13 Poštivam.. — MIJO F 2011-12-23 17:46

..primirje..ha, ha.. MFP!

Prijavi Administratoru

#14 .˛.*.★* *★ 。* — Ecce Homo 2011-12-23 19:54

Uf, henok, ne brini za moje korijene – uredno su zabilježeni od prve polovice 17. stoljeća, a ja duboko sumnjam da ti znaš svoje dalje od pradjeda. I, vidi čuda, nema nikakvog 'miješanja', mada takvo što meni ne bi nimalo smetalo; mislim da je to čak prednost.

Nego, reče ti: "... kao da Isus nije bio kraljevski Davidov potomak...", pa me zanima po čijoj liniji, očevoj ili majčinoj?

I, slažeš li se s jadnim preporodom kad kaže da On „nebi podržavao masovna streljanja ratnih
zarobljenika i civila koji misle nešto drugačije...“ Mislim, Biblija je puna masovnih pogubljenja zarobljenika, uz Njegov blagoslov, a i tvoje pomalo relativističko tumačenje nasilja od prije nekoliko dana nekako mi je nesukladno s ovim preporodovim 'mišljenjem' (pitanje: može li netko kao preporod imati mišljenje?).

I, hvala boljunac, nisam ni sumnjao da imaš pelena na zalihi. Samo, nekako mislim da mi neće trebati sljedećih nekoliko desetljeća, najmanje. Bitno sam mlađi od prosjeka ovog gerijatrijskog doma.

No, vjerovali vi ili ne, zbilja mi nije bila namjera pokvariti blagdansko raspoloženje – samo sam vam skrenuo pažnju da upravo vi duboko vrijeđate duh Božića i Isusovog nauka neprestanim prosipanjem mržnje unaokolo. Pobogu, pa kod vas je čak i post u kojem jednu običnu pjevačicu, samo zato što pjeva tamo gdje vi mislite da ne bi trebala, nazivaju kobilom (do jučer ste se kleli u nju), dobio pedesetak pluseva u samo dan-dva! E sad, ozbiljno se pitam, što je više u duhu kršćanstva – njeno opraštanje ili vaša mržnja?

Neću vam više smetati uz blagdane koje smatrate svojim (proslava zimskog solsticija puno je starija od kršćanstva), želim vam sve najbolje, manje mržnje, a više zdravlja, duhovnog i tjelesnog. Ne mislim se ovih dana više javljati, osim ako stvarno debelo zastranite – vrijeđajući Isusa, vrijeđate i mene. Ipak mi je on nekakva rodbina.

Preko Adama i Eve.

Prijavi Administratoru

#15 This Is Gonna Hurt – apsurdni henok opet vrijeđa Krista i vjernike — Ecce Homo 2011-12-23 23:54

henok, rekao sam da se neću javljati osim ako netko vrijeđa moju rodbinu, pa makar i jako daleku (preko Adama i Eve). Moram te podsjetiti na tvoje lupetanje:

„...EH opet pokušava (...) kao da Isus nije bio kraljevski Davidov potomak...“

Dakle, po čijoj je to lozi Isus potomak Davidov?

I zar nije ovaj grčevit pokušaj dokazivanja rodbinskih veza Isusa-Boga, s nekakvim lokalnim plemenskim vladarom Davidom, da bi se Božjemu Sinu priskrbilo nekakav kredibilitet, apsurdno, ako ne i smiješno. I uvrjedljivo za Krista?

Prijavi Administratoru

#16 Dio1 — Nikica 2011-12-26 00:11

Najprije Čestit i blagoslovljen Božić svima uz i oko HKVa, i redakciji i kolumnistima i čitateljima i komentatorima!
Dr Franjo Tuđman je za mene Otac Domovine! On je jedinstvena i najvjerojatnije , neponovljiva osoba, zahvaljujuči kojoj Hrvatska nije, poput mnogih nekadašnjih relativno postojanih, manjih i većih država, nestala u „ropotarnici povijesti“ i ostala, poslije neslobodnog i nesamostalnog tisućljeća samo na zemljopisnom pojmu. Čovjek, koji je toliko sposobno, snalažljivo i lucidno brodio ovom našom hrvatskom korabljom između Scille i Haribde, po uzburkanom moru svih bližih i daljnjih neprijatelja konstituiranja, a i same primisli na hrvatsku državu, brod doveo u mirnu luku!
Stajao sam tada nekoliko sati u prohladnoj noći, kako bih mu prošao pored odra, izmolio za pokoj duši i iskazao hvalu i poštovanje za njegov životni projekt.
Doduše, mnogo je i tada bilo a i sada je njegovih protivnika, iz raznih razloga, kako iz redova hrvatskog naroda, tako i iz redova nekih drugih naroda koji nastanjuju ove, i naše hrvatske prostore. Kako iz prostih ljudskih, ljudskih, imovinskih i gospodarskih razloga, tako i iz jednostavne netrpeljivosti i političke i nacionalne, a i svjetonazorske.
No njegov rad nije nikad za mene bio, a mislim da nebi ni trebao biti za prosječnog hrvatskog intelektualca „Sveto pismo“! Doduše, kritika često ne poznaje ni gradaciju ni mjeru, pa je utoliko teže i o našem velikanu pisati, bez opasnosti da se mišljenje krivo interpretira, a stavovi preokrenu ili iskoriste kao „voda na mlin“ protivnicima svih boja i predznaka.
I čini mi se da upravo u Tuđmanovoj „nedovršenoj proizvodnji“ kako bismo mi nekad u „inventuri“ zvali jedan konto, leži i odgovor na dobar dio današnjice koji „nam se događa“.
Za mene su dvije strateške griješke, koje je napravio Franjo Tuđman, a koje, ne samo što su označile i odredile dosadašnji sociološko politički (ma svekoliki!) tijek Hrvata i Hrvatske na ovim prostorima, nego će to značiti i u jednoj bliskoj, barem za još ovoliko vremena, budućnosti:
1.Koncept TE I TAKOVE pretvorbe i privatizacije (koji, bez obzira na kritike i nevolje svekolikog hrvatskog puka traje i dan danas!),
2. Potpis TOG I TAKOVOG Daytonskog sporazuma (kojem je prethodilo zaustavljanje svih hrvatskih vojnih operacija u BiH).
Ovim, Tuđmanovim griješkama mora se dodati još jedna, koja nije njegova, no koja je, makar se nasljednici busali u prsa i govorili drugačije, zasadila svoje TE I TAKOVE korijene (na onim gornjim dvjema) još u njegovo vrijeme. Ona je, rekao bih, slijednica i sastavnica nebrojenog niza manjih, pojedinačnih, ali ukupno, kao snoplje rezultira izrazito negativno:
3. Svi veliki i mali ustupci, koje smo kao suverena i samostalna država napravili za (ničice, na koljenima, puzajući) ulazak Hrvatske u političku i gospodarsku „naddržavu“ Europsku Uniju.

Prijavi Administratoru

#17 Dio2 — Nikica 2011-12-26 19:01

E sad, postavlja se nekoliko pitanja, od kojih je najprije i najvažnije ono: Da li cjelokupni hrvatski narod i u kojem opsegu („natpolovično, dvotrećinski ili, pak, konsenzusom“) i uopće želi ove stvari promijeniti, s ovih „krivih staza“ vratiti se na prave, te, ako želi, postoji li čovjek ili grupa koja ovo može kvalitetno potaknuti te, uz neizbježnu pomoć svih, svog hrvatskog korpusa, realizirati!
Doduše, danas je teško povjerovati da će ubrzo doći do nekakve teže, najprije ekonomske, a onda i političke krize u zemlji (poznato je iz bliže i daljnje povijesti da Hrvati tek tada nekako reagiraju, jer je prag tolerancije U krščanskih HRVATA neviđeno velik!), jer je za pretpostaviti da će i nova vlast, poput stare, uspješno balansirati između potreba (naroda, svekolikog i ukupnog narodnog spokoja, koji je i inače princip vladanja, uz poneke parcijalne, grupne stresove, za koje, makar i u našem demokrščanskom okruženju nema baš prevelikog suosjećanja) i zaduženja kod svjetskih bankara (čitaj: istih onih krugova koji pozajmljuju da bi se njihovo i kupovalo i trošilo).
Ovdje je dobro navesti primjer Grčke, kojoj je, u strahu da se taj dužničko – vjerovnički simbiotski proizvodno („zapad“) - potrošački („istok“) sustav ne raspadne, od preko 300 milijardi Eura duga, jednostavno pobrisano skoro polovina! A naši dečki na vlasti nisu glupi i dobro „kuže“ stvari.
Jer, za relativno mirno i ne baš previše stresno „ispravljanje“ griješke 1. potrebna je ili jedna lukava tiha nacionalna politika, poput Slovenije ili gromoglasna poput Mađarske, uz nužan zaokret i u onom pod 3., postavljanje (polu) barijera uvoženju svega i svačega, uz donošenje hitnih zakona o obustavi TiT privatizacije, formiranje svojih jakih banaka (vidi NLB) i, kao nulto, prije svega, HNB staviti u isključivu funkciju i hrvatske države, hrvatske fiskalne politike i hrvatske privrede,
Ono TiT pod 2. bit će teže, makar mi se ponekad, promatrajući i najnoviju srpsko – muslimansku retoriku čini relativno lako, makar i uz privid da „srpska“ bujica, u BiH i na Kosmetu dobrano nosi vodu i na naš, hrvatski mlin. No ovdje je efekt sličan onom otprije, jer U HRVATA jednostavno nema ni tuzemne narodne, a ni krovne volje da se to iskoristi i da se pokuša pomoći sunarodnjacima s druge strane Kamenskog i Save. Jer, bez, s ove i s one strane Kamenskog, hrvatske podrške i podrške nekih nerazumnih (u općem smislu, ali vrlo pragmatičnih!) hrvatskih stavova unutar BiH, stvari bi brzo došle na svoje. Nažalost, teško je vjerovati da će naši „novi dečki“ (i cure) i pisnuti, kad ni ovi prije njih nisu reagirali na europske tenkove u hercegovačkim bankama, nešto neviđeno čak i u karipskim ili afričkim državicama oblika poput ostalog egzotičnog južnog voća. Ovdje je dobro napomenuti da nespremnost Hrvata i Hrvatske za ove nove mikropolitičke promjene, koje se naziru, bez obzira na „američko vježbanje mišića i zastupanje islama“ s jedne strane i bjesomučno reklamiranje ulaska svih balkanskih država u EU s druge strane, može dovesti do toga da i Hrvatska dobije ponovno, mislili smo već riješen problem Srba u tzv.Krajini. Zahvaljujući principu „spojenih posuda“ s Kosmetom i ostavljanjem sunarodnjaka u BiH na cjedilu, može pasivnost ne samo zadržati već prilično loš „status quo“, nego i vrlo pogoršati i unutrašnju i ukupnu geopolitičku situaciju današnje Hrvatske u 21. stoljeću!

Prijavi Administratoru

#18 Nikica dio 1. — Boljunac 2011-12-27 00:08

Ne sumnjam u dobronamjernost Nikice. Svjestan je značenje Tuđmana za Hrvatsku. To je dobro.

Međutim, nije svjestan u kakvim je okolnostima stvarana nezavisna Hrvatska.

1. Privatizacija

Ja sam u tim procesima sudjelovao svjestan da činim dobru stvar za Hrvatsku. Da bi se razumjelo što je privatizacija značila i kako ju je bilo moguće provesti, treba odgovoriti zašto je uopće bila potrebna privatizacija. Pretvorba je nešto drugo. Pretvorbom su nekadašnje organizacije udruženog rada (OUR-i) pretvorene u trgovačka društva koja poznaje cijeli svijet. A OUR-e nije imao nitko u svijetu osim SFRJ. Nitko, tobože, nije bio vlasnik UOR-a odnosno tzv. društvenog vlasništva. Vlasništvo bez vlasnika ! Zar je i to mguće. Naravno da nije bilo moguće. Društveno je vlasništvo bilo maska za partjsko, mafijaško vlasništvo ( SK). Ali znamo kako funkcioniraju mafijačka društva. Capi nad capima, šefovi nad šefovima su imali kontrolu nad svim područjma društvenog života (obrazovanje, kultura, gospodarstvo, uprava, pravosuđe, zakonodavstvo itd. itd. Dakle, partijske vrhuške su bile stvarni vlasnici koji su se krili iza tzv. društvenog vlasništva.

Kad je komunistički društveni koncept propao kao ideja i praksa u čitavom svijetu, (Kina nije iznimka; ona je samo po imenu još komunistička; Kinu je najbolje poimati kao jedan oblik fašizma, jer je najbliža toj pojavi) naši OUR-i su postali trgovačka društva i trebalo ima je odreditit vlasnika. Jer, je nezamislivo trgovačko društvo bez vlasnika. Vrijeme maskiranja (s društvenim vlasništvom) je prošlo.

Dakle, moglo se je OUR-e pretvoriti u trgovačka društva i svima odrediti državi kao vlasnika. Što bi se bilo time postiglo. ? Ništa, apsolutno ništa. Gospodarstvo bi ostalo državno kao to je i bilo jer je bila Partija = Država. Partija (zločinačko društvo) je osvojila i prisvojila državu 1945. g. i držala je u svojim rukama do 1990.g.

Radikalnu promjenu je mogla značiti jedino privatizacija gospodarskih subjekata.

Privatizaciju je lako izreći , ali je veoma teško ostvariti. Naime, to je kao kad razbijete jaje. Hajde, vratite jaje u ljusku, pa da opet dobijete cijelo jaje. Nemoguća zadaća.

Zašto nije bila moguća nekakva "pravedna privatizacija" ?

Za odgovor na ovo pitanje treba posegnuti za tim kakvo je bilo naše gospodarstvo u vrijeme propasti komunizma.

Prije toga treba imati na umu činjenicu da se nikada u povijesti nije provodila privatizacija državne imovine. Kad je sve državno, tada nema nitko novaca da bi otkupio državnu imovinu. Jednostavno, nema platežno sposobnih kupaca državnih poduzeća. U mome se rodnom mjestu općinsko šumsko zemljšte podijelilo seljacima besplatno. Čini mi se da je to prvedeno u vrijeme Italije, tj. pod fašizmom. U Americi, sjećamo se iz fimova, privaticacija ničijeg zemljišta se provodila u pravu po postupku poznatom pod nazivom okupacija. Tko je prvi stigao i omeđio teren njegova je bila zemlja.

U nas je proces privatizacije bio određen među inim i činjenicom da su jugoslavenska privreda, pa tako i hrvatska bile na koljenima. Većina industrija osim famaceutske i prehrambene bile su u kolapsu. Sa zastarjelim proizvodima, sa zastarjelim tehnologjama, prezadužene kod banaka i koje su mogle isplaćivati plaće tek novim zaduživanjem kod banaka, a banke pak kod Narodne banke čiji su strojevi na Topčideru radili dan i noć, bez praznika i odmora. Ta je činjenca, paradoksalno, olakšala privatizacviju. Poduzeća su uglavnom vrijedila manje nego što je to proizlazilo prema bilancama. Pa su tako obezvrijeđena lakše nalazila kupce.

Međutim, tako niska cijena poduzeća nije bila niti blizu kupovnoj moći zainteresianih. Zato se pribeglo pogodovanju pri kupnji po osnovi :
- hrvatskog državljanstva -svaki državljanin je automatski uživao popust 20 % od procijenjene vrijednosti poduzeća;
- o osnovi radnog staža - za svaku godinu radog staža imali su kupciravo na 1 %-tni popust od procijenjeni vrijednosti. Tako onaj koji je imao npr. 40 g. radnog staža imao je popust od 40 %. Uz onaj temeljni popust od 20 % to je već 60 % popusta;
- popust za plaćanje cijene dinica/udjela odjednom; ako se dobro sjećam, također 20 % popusta
- mogućnost plaćanja ugovorene cijene u razdoblju od 5 godina, da bi se olakšalo plaćanje tako snižene kupovne cijene; ubrzo se pokazalo kako niti to nije dovoljno , pa se rokmšlaćanja produži na dvadeset (20) godina.

Uz sve te pogodnosti, po Zakonu o retvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća uglavnom su prodana manja i srednja poduzeća. Najveća su, većinom, propala iako su ostala u državnom vlasništvu. Odnosno propala bi vjerojatno i da su bila privatizirana.
Brodogradnja je opstala iskjučivo zbog obilate državne pomoći koje je kontinuirana od iz 1945. do danas.

Jedno od najboljih poduzeća (TDR) je privatizirana besplatno još u vrijeme Ante Markovića, za što Tuđman nije nimalo dgovoran. Zaba je pak nekim merifetlukom "ukradena" i Hrvatska nkada nije niti lipe naplatila prodajom te banke. Netko se je ipak omastio. Tuđman niti za to nije odgovoran. Ta je operacija prethodila osamostaljenju Hrvatske.

Famozan podatak o sanaciji banaka u vrijednosti od oko 87 milijarde kuna i njihovoj prodaji za oko 7 milijarde kuna nije uvjerljiv. Naprijed sam spomenuo kako je funkcionirala komunistička privreda. OUR-i su bili prezaduženi kod banaka, a banke kod HNB. Takvo stanje gospodarstva je bilo puno prijetnji. Zamilite da se krenulo u naplatu tražbina. Propala bi sva poduzeća i pošla u stečaj, u stečajevima, jer ne bi bilo kupaca bla bi prodana u bescijenje, većinom strancima. Banke bi također propale jer ne bi mogle naplatiti svoje tražbine, a niti isplatitit one koji su mali depozite u bankama. Nastao bi nezapamćeni kaos.
Da se to ne bi dogodilo, bilance su banaka "očišćene" kroz njihovu sanaciju: nenaplative bančine tražbine preuzela je Agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i zauzvrat bankama dala državne obveznice i nešto gotovine i tako ih učinila likvidnima. One velike silne dubioze je preuzela država. Te dubioze vjerojatno čine onih toliko uta spominjane 87 milijade kuna koliko je stajala sanacija banaka. A to nije to. U tih 87 milijarde ulazi i prva sanacija banaka kad se saniralo devizne gubitke zbog deviznih depozita građana koje se banke prislino ustupale NB Jugoslavije. Banke su za te deozitne devize bobivale topčiderske bezvrijedne dinare i njima kreditirale svoje propale komitente iz društveng sektora.

Dakle, Hrvatska je spasila devizne depozite građana kroz sanaciju banaka tj. izdavanjem državnih obveznica u korist banaka u visini deviznih depozita za koje banke nsu male pokrića, ni deviznog ni dinarskog.

Nisam te stvari posebno proučavao. Radio sam deset godina u tekstilu, preko četiri godine u vinarstvu, deset godina u osiguranju i oko trinaest godina u bankarstvu. Od toga više godina gotovo isključivo na privatizaciji. Želim reći da ovaj komentar nije rezultat knjiškog učenje, nego učenja iz iskustva.

2. Daytonski sporazum

To je bio diktat moćnika koji je tražio prekid ratnih sukoba u BiH. Kad je o tomu riječ ima veoma malo manevarskog prostora. Taj je sporazum tada bio najblje što se je moglo postići i dogodit. Ne vidim što je Tuđman mogao drugo učiniti, a da se to Hrvatskoj ne obije o glavu.

3. Ustupci za ulazak u EU

EU je interesna zajednica i naravno da svatko brani svoje interese. Ne vidim da je tu Tuđman nešto skrivio. Da je na čelu Hrvatske bio državnik Tuđmanova profila vjerojatno bismo već bili u EU i uz daleko manje žrtava i ustupaka nego što smo ih dali pod vodstvom Račana, Sanadera i Kosorove, te Mesića i Josipovića.

Prijavi Administratoru

#19 Nikica dio 2. — Boljunac 2011-12-27 00:41

Citiram:
"E sad, postavlja se nekoliko pitanja, od kojih je najprije i najvažnije ono: Da li cjelokupni hrvatski narod i u kojem opsegu („natpolovično, dvotrećinski ili, pak, konsenzusom“) i uopće želi ove stvari promijeniti, s ovih „krivih staza“ vratiti se na prave, te, ako želi, postoji li čovjek ili grupa koja ovo može kvalitetno potaknuti te, uz neizbježnu pomoć svih, svog hrvatskog korpusa, realizirati! "

Na postavljeno najvažnije pitanje moglo bi se odgovoriti da svako vrijeme ima svoje heroje, velike ličnosti. Nekad su to veliki državnici, vojskovođe, a nekad pak tihi graditelji i organizatori društvenog života.

Naš je problem što Hrvatska još nije stvorila osvještenu političku elitu koja bi ustrajno provodila politiku nacionalnih interesa. Uzroci toga su poznati. Najistaknutiji hrvatski politički mislioci su likvidirani ili od strane velikosrba ili od strane komunista ili od jednih i drugih zajedno. Tako je i proces za ostvarenje hrvatske nezavisne države morao biti pokrenut od strane ljudi iz ljevičarskog miljea, jer druge hrvatske političke elite nije postojalo. Nju treba tek stvoriti.

Nema sumnje da će Hrvatska kao neovisna država veoma brzo stvoriti svoju političku elitu.

Za mene su temeljna pitanje današnje i sutrašnje Hrvatske :

1. kako uspostaviti demokratski politički sustav po kojemu će političari biti odgovorni biračkom tijelu

2. kako osvjestiti biračko tijelo da bude sposobno razlikovati dobru od loše politike u svim područjima društvenog života

3. kako organizirati okupljanje naroda u pokretu za ostvarenje Hrvatske kao društva i države prava, pravde i blagostanja; drugim riječima, kako ostvariti Hrvatsku kao zdravo društvo.

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments