Govornica od 16. listopada 2007.: Vjernik u politici

 

Uvodničar: Marko Matić
Voditelj: Ivo Dužević

 

Govornica je održana u koncertnoj dvorani makarske Glazbene škole. Nazočilo je 50-tak sudionika od kojih je više njih sudjelovalo u raspravi. Tribina je trajala sat i po.

Voditelj Ivo Dužević je u uvodu spomenuo neka nedavna događanja. U Zagvozdu kao i na Širokom Brigu održane su mise i obredi pokopa za franjevce koje su partizani pobili u veljači 1945. Izrazio je zadovoljstvo što je jedan broj nas iz Makarske također odao počast onima koji su za domovinu i vjeru dali svoje živote. Također smo kao župa pohodili župu na Udbini i predali kamen sa natpisom „Makarska 1942.-1946.“ koji će kao spomen na Makarske žrtve iz tog razdoblja biti ugrađen u Zid hrvatske patnje u okviru crkve Hrvatskih mučenika na Udbini, sada još u izgradnji. I slika A. Gotovine je postavljena u znak potpore i spomena na one koji su se žrtvovali za nas, doveli nas do slobode, a danas se opet moraju boriti na političkim, montiranim postupcima. Uputio je i pozdrav svim našim braniteljima, hrvatskim generalima, ma gdje im sudili. Zahvalio se gđi Nadi Beuc za svu pomoć i doprinos našoj govornici. Teško je danas organizirati govornice i okupljati ljude. U prilog tome govore dva prošlotjedna događaja. Vrlo slabo posjećena tribina Matice hrvatske kao i ona neodržana saborske zastupnice Ruže Tomašić o prevažnoj temi droge i ovisnosti. Zato zahvalnost ide svima koji dolaze na naše govornice, koji su i večeras došli i time pokazuju koliko žele čuti druge, ali i sami svjedočiti o našoj teškoj stvarnosti. Cilj Novog svjetkog poretka jest osamiti i raspršiti ljude. Zato je važno nalaziti se i raspravljati, jačati svijest i boriti se za Hrvatsku, na žalost, sada već za puki opstanak. Ponovo smo svjedoci nasilja u školama. Znakovito je kako nema razumijevanja za pomoć koju dr. Dužević kao psihijatar i psihoterapeut nudi u razumijevanju a potom i poboljšanju školskih neprilika. Prilično je nevjerojatno da bi bilo kome mogao biti interes da stvari idu od lošeg ka gorem. Potom je voditelj pozdravio gosta u publici, gospodina Luku Podruga s kojim je dogovoreno da će biti uvodničar na našoj idućoj govornici «Vjernik u politici». Potom je ukratko predstavio uvodničara.

Gosp. Marko Matić rodjen je u selu Borčanu na Duvanjskom polju. Završio je klasičnu, fratarsku gimnaziju u Splitu a potom i pravni fakultet u Mostaru. Danas radi u Studentskom centru u Zagrebu. Piše pjesme, prozu, književne kritike, eseje, putopise, publicističke članke te je objavio više knjiga. Jedan je od osnivača Književnog kluba „Narenta“ Sveučilišta u Mostaru. Bio je osnivač i glavni urednik Hrvatskog mjesečnika „Tomislav“. 1998. je urednik u „Hrvatskom slovu“ gdje se posebno pročuo člankom „Sionisti“. Država Hrvatska, u koju, po njegovom mišljenju, spadaju Hercegovina i Bosna, okvir su mu za trajanje osobe, obitelji i naroda.

Kao uvod u razgovor o temi rastajnja od sebe samih i gubitka osebnosti (identiteta), dr. Dužević je spomenuo dva primjera. Prvi iz nogometa. Svjedoci smo kako sve više stranih igrača na svim razinama dolazi u hrvatski nogomet, od Nijemaca, Brazilaca, Japanaca, raznih afrikanaca. I premda se to događa, u razmjerno kratkom vremenu, sve učestalije, za nas to sad već postaje najnormalnija stvar. Jednako je, otprije već učestao, odlazak hrvatskih nogometaša u inozemstvo, također najnormalnija stvar. Ali kad se dogodilo da je Niko Kranjčar iz Croatie (Dinama) prešao u Hajduk, nastala je neviđena pometnja, prava histerija. Organizirana je prava hajka u ime „svetosti“ imena kluba kojeg je Kranjčar, po njima, uprljao. Navijači, zajedno sa dojučerašnjim suigračima su mu se pjesmom izrugivali da je svinja. Menadžer koji ga je doveo u Hajduk je ubijen. Dakle, u bilo koji dio Hrvatske se iz inozemstva može slobodno dolaziti, iz bilo kojeg dijela Hrvastke se u inozemstvo može slobodno odlaziti, i to je sve normalno i prihvatljivo. Ali ako netko svojim prelaskom poveže Zagreb i Split, Hrvatski sjever i jug, onda je to nešto što se ne smije nikako dopustiti. Nešto slično, iako manje opako, se događalo i pri dolasku Ćire Blaževića u Hajduk, a što je i pospiješilo njegov brzi odlazak.

Drugi je primjer da ljudi koji su prije hrvatskog osamostaljenja činili državni aparat, se postupno vraćaju na svoja nekadašnja mjesta potiskujući pritom Hrvate koji su tu priliku dobili tek nakon oslobođenja od srpskog terora. Tako je, na žalost, u svim državnim službama, vojsci, diplomaciji, državnoj upravi. Lustracija je zapravo provedena. Kako je na jednoj od naših govornicâ rekao Josip Jović, lustrirani su domoljubni Hrvati koji žele slobodnu i neovisnu Hrvatsku.

Tu je i primjer Tonija Kukoča, bivšeg hrvatskog vrsnika (reprezentativca) u košarci, a donedavno igrača američke NBA lige. Za njega se putem sporta osjećajno vezalo i s njim poistovjetilo jako puno ljudi, pogotovo mladih. Sada ga na dalekoglednici (TV) vidimo u Srbiji na slavlju povodom oproštaja Vlade Divca od košarke. A tom prilikom su skupljani prilozi za tzv. «izbjeglice» iz tzv. «SAO Krajine». A taj Vlade Divac je javno gazio hrvatsku zastavu. A taj Kukoč sada u Beogradu skuplja priloge za srpske «izbjeglice» i sa takvim Divcem sada slavi. I zato je pitanje, «Rastajemo li se od sebe?», u potpunosti na mjestu. A što reći za Igora Zidića, predsjednika Matice hrvatske, do jučer još čovjeka dušom i srcem predanog hrvatstvu. Ali čini se kako su u nas Hrvata „kopernikanski obrati“ mnoštvena pojava. Dakle Zidić nam „rame uz rame“ sa Zorislavom Lukićem predstavlja „najnoviji“ Novosadski pravopis, sada kao „Matičin“. Niz hrvatskih jezikoslovaca je osudilo ovakav Zidićev potez, među kojima i akademik Stjepan Babić, čiji članak sa portala Hrvati-AMAC su posjetitelji govornice mogli dobiti.

Dr. Dužević je spomenuo i sotonske udruge koje sve više i bezobzirnije izlaze u javnost. Sve učestalije skrvnavljenje grobljâ i izvrtanje križeva svakako nije jedini a svakako ne i najmanje opasan oblik njihovog djelovanja. Umjesto guranja glave u pijesak, dok ne bude prekasno, moramo se suočiti s tom pošasti. Zato i nedavno upozorenje vlč. Damira Bistrića o postojanju sotonističke udruge u Makarskoj moramo shvatiti ozbiljno ali i učiniti nešto, svatko u skladu sa svojim mogućnostima. A te mogućnosti još ni iz daleka nisu iscrpljene.

Potom je svoje izlaganje započeo gosp. Matić. Na početku je izrazio zadovoljstvo što smo se ovdje, u Makarskoj, okupili u ovako lijepom broju te što možemo svi zajedno razgovarati. Prilika je ovo da jedni drugima proširimo saznanja o onome što nam se događa. Sama knjiga je završni dio publicističke trilogije kojoj su prethodile još i „Hrvatski pravac“ i „Čija je naša država?“. Kad se kaže za nekog da se „rastao od sebe“, znači da više „nije svoj“ a što onda već ulazi u područje psihijatrije. Radi se o uglavnom neobjavljenim napisima. Pet članaka koji su ipak nekako objavljeni su toliko iznakaženi da kao i da nisu objavljeni. Dakle, danas u našoj „slobodnoj“ državi nitko te napise nije smio objaviti. Podnaslov knjige je „Ad rem et ad hominem“. U knjizi se naime govori o problemima ali i o osobama koje su te probleme izazvale. Svejedno, je li riječ o Sanaderu, Šeksu, Bozaniću, onoj trinaestorici koji su htjeli biti predsjednici hrvatske države ili kome drugome. Kad se radi o manjoj skupini koja radi nešto loše, treba reći osobno, ali kad većina počinje raditi ono što je s drugu stranu pameti, što je nemoralno, što je nastrano, onda ih treba imenovati, kazati o kome je riječ, i zato Matić piše i „ad rem“ i „ad hominem“. Rastajanje od sebe je evropski i planetarni problem na osobnoj, nacionalnoj, vjerskoj, državnoj razini. U tijeku je stvaranje jedinstvene Svjetske vlade a kad je predsjednik države o tome govorio, u prigodi polaganja prve zakletve, rabio je niječni oblik: „Nije istina da Novi svjetski poredak želi svoriti jedinstvenu Svjetsku vladu“. Naš „Glas koncila“ je ispustio tu rečenicu. To se nalazi u knjizi. Jedinstvena Svjetska vlada je naumila od cijele kugle zemaljske napraviti jednu državu s tri konfederalne jedinice, unije: Europskom, Azijskom i Američkom. Afrika je samo spremnik za popunjavanje unijâ. Po prvotnom njihovom planu nije bila predviđena konfederacija ali su procijenili da bi to bio prevelik zalogaj pa su, nagodbeno, pristali na konfederaciju. I dok su oni bili zauzeti raskapanjem velike Rusije, mi smo se ovdje borili za vlastitu državu. Kao primjer kako nam se prenose protuvjerske poruke Matić je spomenuo primjer iz slikopisa „Titanic“ u kojem se vidi preko cijelog brodskog trupa napis: „Ni Bog mu ništa ne može“. Ti koji misle da su nezaustavljivi, su pristaše zla. Oni žele uništiti svaki identitet ali i doslovno smanjiti broj pučanstva na Zemlji sa 6 milijardâ na dvije, čak na jednu. I zato se događaju tsunamiji, i zato se događaju nove bolesti. Puste se iz epruvete kad se nađe način kako ih spriječiti.

Matić vjeruje u Boga koji je jači od Zla, od Sotone, ali smatra kako smo premalo poučeni o moći Zla. Često se pitamo, zašto Zlo galopira, zašto ga toliko ima, zašto je često ispred Dobra? Svjetska vlada živi u dijelu Washingtona gdje se od prošle godine dežura i danju i noću, i to u civilu. Objavljeno je to u jednom člančiću u Vjesniku. Najčešće se upravo iz takvih malih članaka sazna puno više nego iz onih velikih. Koga li se boje kad su toliko moćni? Rade nam o glavi, u prvom redu, onima koji su malobrojniji, nemoćniji a veliki dolaze na red kasnije. Zato provode regionalizaciju. U svakoj normalnoj, pravnoj državi Jakovčić bi već bio u zatvoru. Sada i druge županije osnivaju svoje urede u Bruxellesu. Samo je budala protiv globalizacije u smislu tehnologijskog povezivanja. Ali Sotona nam nameće globalizam, nešto najgore u povijesti civilizacije. U njemu su ujedinjeni svi –izmi: i fašizam, i antifašizam, i komunizam... Volio bi da naša Crkva puno glasnije, jasnije i otresitije (u zadnje vrijeme su prilike u tom smislu ipak bolje) govori o opasnostima ove ideologije. Globalizam pokušava učiniti ono što fašizam i komunizam nisu uspjeli, ovladati čitavom kuglom zemaljskom. U svemu tome mi smo zadnji mravi. Pa ipak zmija ne prelazi preko mravinjaka, smota se u krug i mravi je pojedu. Mi mravi imamo posla sa zmijom, Sotonom i ako još vjerujemo u Boga, s pomoću Božjom zmiju je moguće zaustaviti. Bitno je da se ne predamo, da ostanemo kao osobe, vjernici, Hrvati, normalni ljudi. Bitno je da, ako već sami ne uspijevamo sačuvati Okvir za trajanje (državu), da to prenesemo na svoju djecu, na unučad. Ako se mi sada predamo, ni oni nemaju budućnosti. Da bi se obranilo, Dobro mora konačno početi napadati. Nedavno je Papa u Hrvatskoj misiji u Austriji rekao da trebamo plivati uzvodno. Trebamo shvatiti dubinu te poruke. Kao pripadnik Crkve, Matić osjeća da ima pravo ponešto prigovoriti i kardinalu ali je od govora na Bleiburgu i on počeo drugačije. U Mariji Bistrici on čak predlaže Savez za zaštitu identiteta.

Potom se gosp. Matić osvrnuo na pokušaj uobličavanja hrvatskog političkog okupljanja. U srpnju je mjesecu u Zagrebu propao pokret «Savez za Hrvatsku». Toliko je bilo jakih imena, među njima očito i masona tako da je sve propalo. Dogodine, možda i u doslovnom smislu, kad dođe do nemira, neće biti vođâ kojima se prikloniti, da nas ima tko voditi. I koga onda zaokružiti na izborima? Ne preostaje drugo nego, najmanje zlo. A nije lako ni to procijeniti. Sâm je sudjelovao u počecima HDZ-a ali može reći kako ovaj današnji nema veze s onim kojeg je osnivao. Za današnji HDZ može reći da su to Sanaderisti. Matić nas podsjeća na žalosnu stvarnost kako je Hrvatski jug u znatnoj mjeri već prodan. Ali Slavonija još nije. Potom se pita, zašto moramo ginuti da bi u miru predali sve? Franjevac Šimunić koji je 1945. prebjegao u Njemačku još je 1988. u Ingolstadtu rekao: «Bit će Hrvatske, stvorit će je idealisti ali će je preuzeti komercijalisti». Poznati smo kao „blagi narod“, „narod najbliži Bogu“. Zato, nemojmo se pretvarati u švercere nego pokušajmo živjeti svoje ideale. Ajmo ih počet branit a u samoobrani ako treba i napadat.

Od svih zalâ koja su nam se dogodila najveće je ono sa priopćavalima. Tridesetak novina su Wazove a ne Pavićeve. Waz je gazda Europe, masonska tvrtka sa sjedištem u Njemačkoj koja određuje što će se pisati u novinama, što govoriti na radiju a što prikazivati na TV. Šuvarov učenik Pavić je uveo njihov kapital prije nego je hrvatskim zakonom uopće uređeno pitanje ulaska kapitala u medije. Slobodnu Dalmaciju je postalo nemoguće čitati. Matić se čudi da i Crkva veću pozornost nije posvetila priopćavalima. Podsjetio je i na svoje uređivanje lista «Tomislav» koji je išao u 23 države svijeta. Nakon njegova gašenja, uzalud je predlagao tiskanje katoličkog, laičkog (ne kleričkog) tjednika. Ne misli da je rješenje ni organizacija „Opus Dei“, osnovana da se suprotstavlja masoneriji. Smatra kako je M. O' Brian, židov, katolik, u svom romanu „Posljednja vremena“, jako dobro opisao stanje koje je sve donedavno vladalo u Vatikanu. Vremena su takva da se dobro zatire na svakom koraku. Volio bi razgovarati sa čovjekom koji danas ne vjeruje u Boga a još se nečemu nada. Naša tri čelna čovjeka nisu zabrinuti ovim tijekovima. Svaki od njih je potpisao dvanaest pravnih akata koji su protivni Hrvatskom ustavu (objavljeno u Hrvatskom listu). 12. travnja 2007. objavljeno je 12 sporazuma protivnih Ustavu. Priopćavala nas zabavljaju svačijim privatnim životima a pred dva dana Hido Bišćević je sa suradnicima održao sjednicu koordinacijskog tijela od dvadesetak članova na kojoj pripremaju izbore za parlament Balkanije, predviđene za dogodine. Već su pripremljena tri sporazuma o suradnji, trgovinskoj, carinskoj i energetskoj. Ovih dana je i Crna Gora potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Potom se pita: «A je li Sporazum pročitao itko u Hrvatskoj? Kao pravnik i političar mogu reći da je to suspenzija Hrvatskog ustava. To je atentat na Hrvatski ustav. Dogodine je na dnevnom redu akcija „Balkanija“».

Za Franca Broza, Srbi su objavili, na temelju izvoda iz matičnih knjiga u Beču, kako mu pravo ime nije bilo Josip. Nije uspio stvoriti Balkaniju pa je svoj grijeh iskupljivao nesvrstanima. To što on nije uspio napraviti, prave sada čelni ljudi ove države. A šezdesetak posto Hrvata nije za njih glasovalo. Ako ne izađemo na izbore to će nam se ponoviti. Na izbore treba izaći i, ako ništa drugo prekrižiti listić, da ga ne bi ispunio netko umjesto nas. Dvadeset posto građana, iz raznih razloga, mrze Hrvatsku državu, ne podnose je. Smeta im. Oni će svi izaći. Izaći će i nas dvadesetak posto ali ćemo se podijeliti na stranke i strančice. Nada se kako će i knjiga o kojoj je riječ pomoći ljudima da izađu na izbore i da glasuju. Svoj uvod je zaključio riječima: “Bitno je ne predat' se“.

U raspravi se prvi za riječ javio Tonči Glavina koji s ponosom ističe da je hrvatski nacionalist. Smatra kako nije problem u onih 20% koji ne žele nikakvu Hrvatsku nego onih 80%. Među njima je samo 10-15% onih koji Hrvatsku istinski vole i koji su se za nju spremni žrtvovati. Smatra da je Mesić neprijatelj, jednako kao što je to bio i pokojni Račan, a za narcisoidnog predsjednika vlade smatra da je izdajica. Vrhuška HDZ-a je izdaja. Dakle, nisu samo komunisti izdajice. Hebrangov otac nije izdajica ali njegov sin jest. Predsjednik vlade se potrudio da i zadnji dnevni list ode pod masonski nadzor. Hrvatska je u težem položaju nego 1946. kad su zločinci ubijali bez suda. Projekt «Savez za Hrvatsku» je propao. Nema ni hrvatske ni kršćanske solidarnosti, vladaju egoizam i karijerizam. U drugom projektu, „Jedino Hrvatska“ je sudjelovao od samog začetka i zbog toga je ponosan, ali i taj je projekt propao. Pita se, zašto ti projekti propadaju kad su Hrvatskoj najpotrebniji? Gosp. Matić se nadovezao na mišljenje o predsjedniku vlade. Kao da je sve popljuvao, sve sveto, sve što su ga učili u sjemeništu i na Bogosloviji, i domoljublje i rodoljublje i bogoljublje. I zato nije mogao razumjeti potporu nadbiskupa Barišića Sanaderu kad je potonji nije smio dobiti. Nije mogao razumjeti nadbiskupovu rečenicu: „Ja vjerujem ovoj vladi“. I dodaje: «Daj Bože da ne budemo morali maltretirati naš narod sa novim suđenjima za veleizdaju jer ne postoji samo kriminalna zločinačka organizacija nego i politička zločinačka organizacija».

Potom se skupu obratio Luka Podrug. Pitanje zašto propadaju hrvatski projekti pogađa bit problema. I sam je bio sudionikom okupljanja „Jedino Hrvatska“ u Lisinskom, sretan što nas je ujedinila zajednička nevolja. Potpuno je suglasan sa mišljenjem iz „Glasa koncila“ o Saboru da su to ljudi koji slušaju samo stranačke vođe a ne svoj hrvatski narod a slično se događa i na općinskim, gradskim i županijskim vijećima. Kao primjer iznosi svoj prijedlog sa splitskog Gradskog vijeća o podizanju spomenika predsjedniku Tuđmanu na splitskoj obali. Samo je pet vijećnika glasovalo za. Ističe veliku razliku u onome što ljudi zastupaju javno i kako misle privatno. Velika prepreka su osobne taštine i karijerizam. Privatno ti ljudi idu u crkvu, ispovijedaju se, pričešćuju, pohode Tuđmanov grob i kažu da je Mesić izdajnik, Haaški sud sramota itd. A onda dignu ruku da generala Gotovinu treba uhititi, da se odriču Tuđmana i sl. Zašto se od normalnih ljudi pretvaramo u Jude. Tako se događa i sa hrvatskim projektima. Krene se zajedno a onda tražeći međusobne razlike, jedan po jedan otpada a u samoj završnici sve pada na taštini i karijerizmu. Projekt napuštaju svi koji se nisu uspjeli staviti na njegovo čelo. Nedostaje središnji autoritet, što nije čudo, budući da je ta svjetska, masonska vlada stvorila opće ozračje da je sve podložno novcu. Sve što nam se događa jest posljedica činjenice da je ta svjetska pošast zarazila i nas. Ne mogu to drukčije objasniti. Kad bi postojala jedna lista „Za Hrvatsku“ i druga „Protiv Hrvatske“, ona „Za Hrvatsku“ dobila bi 90% glasova. Protokola nema, ali po njima se živi. Jedna manjina je ukrala cijelu javnost, prije svega priopćavala. Ako svaki od nas svjedoči svojim životom, onda je Hrvatska budućnost neupitna. A što se nama događa? Uzmimo primjer Zagreba. Na izbore izađe 20% birača. Od toga za Bandića glasuje 20%. To znači da je gradonačelnik izabran sa samo 6%-tnom potporom biračkog tijela i tako izabran, postane apsolutni vladar polovice Hrvatske. Slično je bilo i sa izborom Stjepana Mesića ali i svih drugih. Jedan dio vođa hrvatskih politički stranaka, ne samo velikih nego i manjih je kupljen. Jedan dio su pak samo mali tašti ljudi koji vide samo sebe i svoju fotelju. Oslikao je to primjerom. Prije nekoliko godina zamolio je jednog našeg poznatog svećenika i zamolio ga da upriliči duhovne vježbe za 15-20 ljudi iz ovih naših malih stranaka i strančica da bi se tri dana našli, bili na duhovnim vježbama, molili Boga, družili se. Poznati naš karizmatik je s oduševljenjem prihvatio ali ne i vođe tih naših strančica. Zbog onih drugih, koji su trebali doći. Pa ako ne mogu skupa ni Boga moliti, kako će sutra voditi Hrvatsku? Da se ne bi dogodilo da za četiri godine „Glas koncila“ bude ponovno pisao kako u Saboru sjede stranački poslušnici koji slušaju Europu, Zapadni ili Istočni Balkan, Sanadera ili Mesića. Poslušnici, koji će pognuti glavu a dignuti ruku i izglasovati ulazak u Zapadni Balkan. Politika je časna i moralana obveza. Gosp. Podrug nije mogao vjerovati da će zbog nekoliko nepovoljnih prosudbâ o Miljenku Smoji, on i njegova obitelj biti izvrgnuti javnom linču. Kad je izjavio da je Stjepan Mesić izdajnik u kuću mu je na Cvjetnicu došla policija. Pokreti za objedinjavanje hrvatskih stranaka propadaju zbog vođa i njihove sujete.

Sljedeći se za riječ javio gosp. Ferdo Šarić. Objedinjeni pravaši bi mogli osvojiti 17-18% glasova, ali su bilo kakvo pravaško okupljanje, uključujući i neke muslimanske intelektualce, onemogućile upravo umobolne taštine. Zauzima se za povezivanje sa iseljeništvom koje bi pomoglo u utemeljenju hrvatskih dnevnih novina ili pak osnutku dalekoglednice. Nije se htio osvrtati na nebuloze Gojka Borića, a potporu je dao prof. Branimiru Lukšiću u njegovoj polemici sa zadnjim šefom Udbe u Splitu, Krešimirom Sršenom. Što se medijske scene tiče sada nam je gore nego nakon Karađorđeva. Ističe kako je i sâm u komunizmu imao više prilike objavljivati svoje napise nego danas. Mišljenja je kako se Slobodna Dalmacija pretvorila u haaško-četničku novinu. Usprkos svemu je optimist. Nije moguće da će narod Dalmacije to toliko trpiti.

Gosp. Matić je ustvrdio da, što se više budemo bavili politikom, tim manje će se ona baviti nama. Moramo se boriti a ne govoriti „to je politika, što će mi to?“. I baveći se politikom uzdajmo se u Boga. Tako ćemo jedino opstat. Nada se, samo zahvaljujući vjeri u Boga. Ističe primjer župnika u zagrebačkim Vrbanima. Redovito nedjeljna čitanja povezuje sa tjednim događanjima. Neki mu prigovaraju da govori previše o politici ali upravo takav način pruža nadu.

Na ono «politika, što će mi to?» se nadovezao dr. Dužević. Često mislimo kako se stvari oko nas odvijaju same od sebe. Teško možemo razumjeti da su neki osjećaji, neka raspoloženja pa i stavovi u nama zapravo proizvedeni. Tako je našu Govornicu tjednik Kronika optuživala da zapravo predstavlja predizborne skupove, pokušavajući tako u nama izazvati osjećaj odbojnosti. Živimo sudbinska vremena. Spomenuo je i roman Michaela O'Briana o zadnjim vremenima kako je već spomenuo i gosp. Matić. Stvarnost koja nam se sustavno prikazuje i uporno nameće nije prava stvarnost. Postoji jedna druga stvarnost koja ide za tim da Hrvata nestane. I sad je pitanje, koliko ćemo mi to moći iščitati, koliko ćemo se moći odbraniti i koliko ćemo moći izabrati prave ljude.

Gosp. Matić je dodao kako je i sam mogao gledati utakmicu ali je došao iz Zagreba reći ono što je saznao od drugih i smatra dobrim da čujemo i mi. Informacija vlada svijetom, u tom smislu i ova govornica može pomoći da budemo jači dovodeći razne ljude koji su došli do spoznaja, mahom skrivenih. Mi smo prvi narod na svijetu koji je podijeljen u dvije države. Hrvatski državni sabor nije odobrio zaključke ni Berlinskog kongresa, ni Jalte, ni Daytona.

Na jedan vrlo uljuđen komentar u Glasu koncila, Šeks reagira prijetnjom. Dakle Šesto (Šeks) sa četiri prsta (locirati, identificirati, uhititi, transferirati) prijeti „Glasu koncila“. Otkud mu tolika drskost?

Gospodin Stipe je upozorio na izostanak pjesme «Lijepa li si» sa nogometne utakmice makar ta pjesma jako puno znači našim igračima. Pita se, što je briga Zuroffa što ćemo mi pjevat' i svirat' na našim utakmicama? Uvodničar je odgovorio kako je o Thompsonu napisao u ovoj knjizi. Inače je od 15. rujna do 25. studenog 1998. zbog članka Sionisti bio izložen pravoj priopćavalnoj vatri. Popis svih koji su ga napadali objavio je u knjizi «Čija je naša država?». Napad na Thompsona je medijski terorizam. Thompsonova pjesma nije puštena na utakmici, uvjerenja je, zbog naloga jednog od čelnih ljudi države. Upozorio je i na provokatore koji se u pravilu pojavljuju u takvim prilikama. Thompson je kriv zato što svojim pjesmama gradi i čuva Hrvatsku. Gospodin Pero Šimić smatra kako Izrael nema što tražiti na Europskim natjecanjima jer da bi onda to pravo imali i Sirija i Libanon, npr. Gosp. Matić je ustvrdio kako se cionizam, nacionalni pokret sličan ustaškom, borio za nacionalnu državu. Sa Hitlerom su surađivali do 1943. Poslije je svjetska javnost htjela da se Židovima da Madagaskar a Englezi su odlučili da to bude Palestina. Epizodu sa zastavom smatra provokacijom.

Ferdo Šarić smatra kako je Izrael na jedan perverzan način izbačen iz azijske skupine i također upozorio na značajne doprinose Židova hrvatskoj ideji.

Dužević je također odbacio poopćavanja i naveo primjer židovskih intelektualaca koji se i sami svojim člancima i knjigama bore protiv cionizma, poput Henrya Makowa («Okrutna obmana, feminizam i Novi svjetski poredak »), Johna Sacka («Oko za oko»), Normana Finkelsteina («Industrija holokausta»). Potom je zaključio tribinu zahvaljujući gosp. Matiću na dolasku ali i na riječima potpore sa željom da ova naša Govornica i dalje bude mjesto okupljanja ljudi koji hrvatski misle i osjećaju te da to i javno svjedoče. Da nam se ne dogodi da osobno mislimo jedno a javno pokazujemo nešto sasvim drugo. Za ovakvo licemjerje moglo bi se reći da postoje dva razloga. Jedan je onaj očigledni, da u Hrvatskoj lustracije nije bilo i da mi danas zapravo ne znamo tko je tko. Drugi bi razlog mogao biti to što se putom priopćavala sustavno proizvodi malodušje koje mi, kao osjetljivi prijamnici, ipak upijamo (tzv. projekcija u psihologiji). Zato je važno prvo prepoznati te zle, protuhrvatske, sotonske poruke i utjecaje a potom im se i oprijeti, i to javno. Važno je ne prodati se za razne povlastice, nezaslužene položaje. Važno je očuvati svijest da ako nešto prodajemo, da prodajemo sebe, svoju djecu, svoju Hrvatsku. U skladu sa naslovom njegovog članka, „Svjedočimo li ili se prodajemo?“ Dužević je pozvao sve na svjedočenje a ne na prodaju. A svi možemo nešto učiniti i svako od nas može nešto doprinijeti. Imamo iskustvo da smo neki put popustili, da smo odstupili od načela, od istine, da nismo svjedočili, da smo se prodali. Ljudi smo i slabi smo, ali suočeni sa ozbiljnošću prilika, uvjeren je da moramo pronaći onaj jači dio sebe, bolji dio sebe i zajedno doprinijeti hrvatskom opstanku. Na koncu nas je gospodin Matić uz zahvalu pozvao da se ne rastajemo od sebe.

dr. Ivo Dužević

{mxc} 

Uto, 16-07-2019, 20:03:52

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.