Izvješće predsjednika HKV-a na Godišnjoj skupštini

Utorak, 16. ožujka 2010.

Izvješće predsjednika HKV-a na Godišnjoj skupštini

Hrvoje Hitrec Hrvatsko kulturno vijeće ušlo je u petu godinu službenoga postojanja i postojanog djelovanja na programu očuvanja hrvatske državne samostojnosti i čuvanja i razvitka naše kulturne samosvojnosti.

Činjenica da smo opstali sama je po sebi začudna u okolnostima krajnje nepovoljnim, bez vlastitoga prostora i bez ikakve materijalne pomoći. Kada jednom u budućnosti netko bude pokušao objasniti fenomen Hrvatskoga kulturnog vijeća, teško će moći razumjeti kako je uopće moralo doći do toga da takva jedna udruga bude ne samo potrebna nego i nasušna u vremenu samostalne hrvatske države koja ima svoje institucije. I drugo, taj će istraživač vjerojatno biti iznenađen količinom obavljenoga posla, širinom tema i ulaženjem u sve pore hrvatske zbilje, a istodobno zgranut nad činjenicom da je ista ta država za čije se dostojanstvo HKV zalagao – ignorirala tolika značajna imena hrvatske kulture, ne samo u članstvu HKV-a nego i impozantan broj intelektualaca koji su u našoj agori našli pravo mjesto na kojemu mogu otvoriti srce i dušu jer to nisu mogli učiniti unutar institucija kojima pripadaju ili su pak odstranjeni iz institucija u jednoj od čistka koje su obilježile početak stoljeća.

Oni su se, zaključit će taj istraživač iz budućnosti, razlikovali od klišeja stvorenog o hrvatskom intelektualcu kao o bespomoćnom i zdvojnom biću, izgubljenom u vrtlogu života, podatnom gospodarima svijeta i prisiljenom na kameleonsko preživljavanje ispod kamena politike.

Radilo se i radi se – da prijeđem u prezent – o domoljubnim intelektualcima koji se ne povlače pred nasiljem, koji su kompetentni i odlučni, koji poznaju prošlost i sadašnjost pa zato mogu razgrnuti na prvi pogled nepronične zastore budućnosti. Radi se o ljudima slobodnim i nezavisnim, a to su karakteristike koje ih čine nepoćudnim u ovim vremenima izigravanja demokracije,političkoga diletantizma i relativiziranja hrvatskih i univerzalnih vrijednosti.

Hrvatsko kulturno vijeće opstalo je jer poznaje Kranjčevićeve stihove «Mrijeti ti ćeš sam kad u ideale svoje počneš sumnjati» i zato, eto, nismo umrli niti namjeravamo.

Opstali smo i zato što se međusobno uvažavamo i djelujemo bez razimirica i jer se uprava u cijelom ovom razdoblju ponašala odgovorno, žrtvujući ne samo svoje slobodno vrijeme nego i pridonoseći novčano i na različite druge načine.

Zato vas molim da pljeskom pozdravite ljude za ovim stolom, uz one koji su opravdano odsutni.

Naše je članstvo, koje i dalje broji oko 1300 ljudi, vrlo stabilno i članovi nas napuštaju samo kada ih Bog pozove k sebi, no pristupaju drugi, sve više i mladi ljudi. Pokretanjem internetskih stranica koje su vrlo čitane i o kojima će danas još biti riječi, donekle smo svladali poteškoće u komunikaciji koje su bile problem u klasičnim kontaktima, s napomenom da svi, naravno, nemaju računala, a za neke je to i luksuz , no ne smijemo dopustiti da nas vrijeme pregazi. Kako reče Dragutin Tadijanović kada mu je bilo stotinu godina: «Vrijeme me je ipak pregazilo. Nikada nisam naučio voziti automobil.»

Ono što nije učinjeno a ostaje kao grijeh i nas u upravi i povjerenika u hrvatskim gradovima jest činjenica da ogranci još nisu zaživjeli u potpunosti, na čemu ćemo dalje raditi uz napomenu, ali ne kao alibi, da su i naše tribine zagrebocentrične jer je uglednike koji nastupaju kao predavači teško nagovoriti da s istom temom kruže Hrvatskom i odvajaju se od svoga posla.

U pregledu rada HKV-a koji ste dobili, nedostaje napomena da smo nekoliko jesenskih mjeseci bili djelatnom potporom našemu članu dr. Miroslavu Tuđmanu, kandidatu za predsjednika Republike Hrvatske. Njegov se program temeljio na istim izvornim načelima hrvatske državotvorne misli i na istim vrijednostima koje zastupa Hrvatsko kulturno vijeće. U kampanji se dr. Tuđmanu dogodilo ono što se inače dešava i HKV-u, znači bojkot medijsko-političke korporacije, prešućivanje i bagateliziranje, no usprkos tomu dr. Miroslav Tuđman je postigao zavidan rezultat na kojemu može graditi političku budućnost, što od njega očekujemo i na parlamentarnim izborima i na sljedećim izborima za predsjednika države. Pokazalo se da je najkompletniji i najkompetentniji u šarenom društvu koje se natjecalo, ali za veći rezultat nije bilo šanse u dizajniranim izborima koji su iznjedrili Josipovića, vjerojatno ne samo u doslovnom smislu Mesićeva nasljednika.

Isto tako moram upozoriti da smo, za razliku od ravnodušnih institucija , reagirali našim prijedlozima na nacrt promjena Ustava RH, s tim da neke od naših intervencija imaju karakter upozorenja kako ne bi došlo do ridikulizacije Izvorišnih osnova ili narušavanja instituta jednakog i općeg prava glasa na izborima i na referendumu, ili pak do ispuštanja iz članka 144. one povijesno važne zabrane udruživanja u novu jugoslavensku državnu zajednicu.

Gospođe i gospodo,

vremena su teška ne samo u gospodarskom, i ne samo u socijalnom smislu. U duhovnoj je sferi recesija ili bolje rečeno retardacija, započela davno prije i ne pokazuje znakove oporavka. Može se reći da živimo u izokrenutom svijetu, u tragikomičnoj fantazmagoriji koja nije samo duboko protuhrvatska nego i protivna zdravom razumu. U tom izokrenutom svijetu laž postaje istinom, krvnik postaje žrtvom, oslobađanje vlastitoga teritorija zločinačkim pothvatom, nacionalni heroji postaju kriminalcima, a većinska manjina čiji je znatan dio bio u neprijateljskim redovima – postaje privilegiranom i nedodirljivom kastom. Onaj pak dio hrvatskoga naroda koji voljom povijesne sudbine živi u neodredljivoj državi Bosni i Hercegovini, postaje zaboravljenim narodom i čak žrtvom unutarhrvatskoga šovinizma koji se promiče iz same Hrvatske. Hrvatski iseljenici na čijoj su patriotskoj logistici branitelji spasili Hrvatsku od srpske i crnogorske agresije, postaju opet sumnjivom emigracijom. Crkvu u Hrvata pokušava se vratiti u sakristiju. Ograničeni suverenitet postaje idealom državne politike, sluganstvo poželjnom vrlinom, zanemarivanje naših simbola običajem, vrijeđanje Hrvata i Hrvatske svakodnevnim medijskim poslom, krivotvorenje povijesti znanstvenim radom, a komunistički zločini postaju dijelom» pozitivne», povijesne tradicije nekažnjavanja genocida nad Hrvatima. Umjesto na slozi, radi se ne podjelama,lustracija ostaje šaljivim zahtjevom, a antifašizam licemjernom parolom u vremenu i u zemlji gdje fašizma nema. Dostojanstvo mrtvih pripadnika hrvatske vojske i civila pobacanih u stotine jama postaje predmetom poruge i falsifikata. Hrvatska retardira, doista, u moralnom i tvarnom smislu, kultura života promeće se u kulturu smrti, obećana zemlja znanja u invalidno školstvo koje pada sve niže, a kultura u užem smislu, svedena na umjetnosti, nasilno se promeće od hrvatske u umjetnu regionalnu kulturu. Tim smjerom pokušava se uputiti i hrvatski jezik, jedan, jedinstven i veličanstven u svojoj posebnosti, pa smo svjedoci da nam i iz Europske unije prodaju velikosrpske ideje o jednom zajedničkom srpskohrvatsom jeziku kojemu dodaju pridjeve bosanski i crnogorski.

U tom izokrenutom svijetu stanuje državna politika bez vizije i političari koji ne razumiju umjetnost strategija. Dogodilo se ono najgore moguće – stoka sitnog zuba o kojoj je govorio predsjednik Tuđman – zavladala je Hrvatskom u 21. stoljeću i ako se ovako nastavi dovest će u pitanje i sam opstanak hrvatske države. Jer se šuti ili podilazi naopako shvaćenoj ideji regionalizacije koja vodi prema federalizaciji Hrvatske i rasapu po onim šavovima koje smo jedva spojili u ne tako davnoj povijesti. Šuti se ili čak podilazi otvorenim najavama autonomija, što otvara put i planu Z-4, a sve su to etape na putu u «Zapadni Balkan», što je krajnji cilj ne samo britanske politike. Jedini pravi posao kojim se bavi državna vlast jest izručivanje – ne samo junaka Domovinskoga rata, nego izručivanje naših materijalnih dobara i hrvatske kulture konjanicima kaosa, izručivanje Hrvatske sumnjivim integracijama bez budućnosti, ali koje će nam nanijeti zla i sljedeći će naraštaji voditi teške bitke za povratak punoga suvereniteta – a nas spominjati u kletvama od kojih se najteža već ostvaruje a kaže

«Da Bog dao da imao pa nemao.»

Ukratko, u tom se izokrenutom svijetu suverena nacionalna država Hrvata kojih ima devedeset posto, pokušava predstaviti multinacionalnom, samosvojna hrvatska kultura pokušava se prometnuti u multikulturalnu neodredljivost.

Naša je zadaća da taj izokrenuti svijet vratimo u prirodni položaj. Izokrenuti svijet je virtualan svijet, umjetan svijet koji se održava političkim, medijskim i pravosudnim nasiljem i kao sve što je umjetno ne može dugo živjeti, ali ne trebamo čekati da se sam u sebi razori nego stalno i odlučno razotkrivati mračnu grotesku kao negaciju naših temeljnih ljudskih i nacionalnih težnja. Mi ćemo na kraju pobijediti, na ovaj ili onaj način. Ako je točno što kaže naš vrsni politički karikaturist Nikola Listeš, naime da su nas vratili u osamdesete, onda mogu reći da u tomu ima i nešto za nas povoljno – naime poslije osamdesetih slijede devedesete.

Na našoj je strani istina i povijest koja kaže da Hrvatska ne može propasti ni kad se sve sile i sva zla sruče na nju, pa čak ni onda kada sama radi na svojoj propasti. Jednostavno je osuđena da bude vječna.

Živjela Hrvatska i živjelo Hrvatsko kulturno vijeće.

Hrvoje Hitrec

KOMENTARI ČITATELJA

#1 Laudatio to H, Hitrec — Guest 2010-03-15 21:12

, no ne smijemo dopustiti da nas vrijeme pregazi.

Internet kafice stvoti, i odrdavat kao redno mjesto ?
;-)

, u ostalome pripada i u Marketing BRANDA HKV i molim vas i morenija odjeca za pripadnike i prijatelje HKV , to se zove strategija.
Na primjer neke NOVE MAJICE, ILI ODJECA sa i LOGO HKV a. To kosta ali je PR. :-)