Govor mons. dr. Mile Bogovića na godišnjoj skupštini HKV-a

Kada su počeli pucati na nama komunistički i drugi nenarodni okovi, osjećali smo se kao nekoć Izraelci čiju radost je ovako psalmist izrazio u psalmu 126:

Kada Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo.

Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja

Među poganima tad se govorilo:" Velika im djela učini Gospodin! "

Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni.

Vrati, Gospodine, sužnjeve naše, ko potoke negepske!

Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.

Išli su plačući, noseći sjeme sjetveno

Vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje.

Bilo je to vrijeme kada smo osjetili da imamo snage opraštati i moliti za oproštenje, da možemo svakome pružiti ruku pomirenja.

Osjećali smo se jedni drugima blizi, na našim licima odražavala se spremnost da se život zajednice brani i vlastitim životom. I mnogi to posvjedočiše!

Nismo ni obraćali toliko pozornost na ona lica s druge strane granice i unutar Hrvatske koja su jednako mrzovoljno gledala na naše klicanje, na naše radosti, na naše sjeme sjetveno i na naše snoplje. Prepoznaše se, povezaše, udružiše i optužiše. Optužiše - matoševski rečeno - ženu koja ima lice moje i tvoje mame.

Zaustavi nam se smijeh na ustima, utihnu klicanje, razbacano nam je snoplje - nismo više radosni.

Suočili smo se s pasminom koja ne zna što je praštanje, koje ne priznaje svoje grijehe, koje prezire ispruženu pomirbenu ruku.

Trebamo priznati da nismo dovoljno predstavili ljepotu praštanja, nismo dovoljno iskreno priznavali svoje grijehe pa je i zbog toga naša ispružena ruka kod nekih ostala neshvaćena.

Dodatni je to razlog da se i mi počnemo međusobno bolje prepoznavati, međusobno se povezivati i udruživati, međusobno se ohrabrivati i raditi na tome da se opet zaore radosne žetvene pjesme u ovom našem narodu koji je poput Izraelaca u Babilonu svoje harfe počeo o vrbe vješati jer mu nije do pjesme (usp. Ps 137). Treba potpirivati zapretani domoljubni žar kroz štovanje i nasljedovanje onih čiji je plamen pred nama svijetlio i ostao kao zapretana vatra u našem tlu.

Iskru takve vatre radosti našao sam i u Hrvatskom kulturnom vijeću i zato sam došao da joj s svojim dahom dadem veći žar i sjaj, a pozivam i sve vas da svi zajedno „božanskim žarom nijetimo, hrvatsku svetu grud", pa i sada kada „na krilih slave" ne letimo.

mons. dr. Mile Bogović