Izvješće predsjednika HKV-a na izbornoj Godišnjoj skupštini 2009.

Detalji

Objavljeno Nedjelja, 22 ožujka 2009 20:19

Izvješće predsjednika Hrvatskoga kulturnog vijeća na izbornoj Godišnjoj skupštini HKV-a 21. ožujka 2009.

Hrvatsko kulturno vijeće živi i radi tri godine formalno, odnosno neformalno četiri godine – od inicijativnoga skupa u veljači 2005.

Širinom djelovanja izdvojilo se iz mnoštva od desetaka tisuća udruga koje postoje u Hrvatskoj. Opstali smo u gotovo nemogućim uvjetima, bez vlastitoga prostora za rad i bez ikakve potpore, u okolnostima prešućivanja i netolareancije.

Paradoksalno je pritom da Hrvatsko kulturno vijeće izražava stajalište većine Hrvata u domovini i iseljeništvu, te je najveći i teško rješiv problem bio kako da komuniciramo uz silne i čvrste blokade – mi, hrvatski intelektualci i hrvatski puk koji je podlo uvjeravan da ga je njegova intelektualna elita ostavila na cjedilu u ovim vremenima zabluda i polaganoga odustajanja od hrvatske samostalnosti i vrijednosti hrvatske kulturne baštine. Taj problem i nadalje postoji, ali je sve manji zahvaljujući suvremenoj tehnologiji.

Broj članova HKV-a u ovom trenutku iznosi oko 1200. Radimo na temelju programa i godišnjih planova, održali smo do sada više od četrdeset tribina i stručno-znanstvenih skupova – poglavito u Zagrebu, te u drugim hrvatskim gradovima , ali i u inozemstvu. Objavili smo više od pedeset deklaracija, rezolucija i priopćenja o ključnim pitanjima hrvatskoga društvenog, kulturnog i političkog života, te o događajima koje je donosilo vrijeme. Artikulirali smo stanje hrvatske kulture i nacije, analizirali zbivanja i predlagali rješenja, obraćajući se javnosti i državnim tijelima.

Kada jednoga dana, a nadam se da to biti uskoro, objavimo probrane tekstove s naših nastupa, bit će to knjiga od mnogo tisuća stranica, uz onih više od tisuću već tiskanih u šest zbornika o Haaškom sudu.

Bez namjere da vas opteretim telefonskim imenikom, ipak ću navesti neka imena između stotinjak govornika na našim skupovima, uz ispriku onima koje sam izostavio. Dakle, povjesničari: dr. Mile Bogović, dr. Mate Ljubić, dr. Josip Jurčević, dr. Robin Harris, Nikica Barić, književnici: akademik Ivan Aralica, akademik Dubravko Jelčić, dr. Nedjeljko Mihanović, Miro Međimorec, Igor Mrduljaš, Marija Peakić-Mikuljan, Vinko Grubišić, Stjepan Šešelj, Nenad Piskač, političari i znanstvenici : dr. Mirsolav Tuđman, dr. Ljerka Mintas-Hodak, dr. Adalbert Rebić, akademik Slaven Barišić, akademik Stanko Popović, Ante Beljo, dr. Branimir Lukšić, Drago Krpina, dr. Goran Granić, Branko Salaj, dr. Zvonimir Šeparović, dr. Mile Lasić, dr. Ivan Pavlović , pravnici : dr. Milan Vuković, dr. Željko Horvatić, dr. Edward Slavko Jambrušić , jezikoslovci: akademik Stjepan Babić, akademik Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, dr. Zrinka Jelaska, naobrazba: dr. Aleksa Bjeliš , rektor Zagrebačkoga sveučilišta , branitelji: Davor Domazet , Danijel Rehak, Ivica Pandža, Željko Sačić, Marinko Krešić, Mladen Pavković , predstavnici franjevačkoga reda, ujedno i pisci:

fra Miljenko Stojić, fra Gabrijel Jurišić, fra Ljubo Krasić , likovni umjetnici poput Kuzme Kovačića i Dine Botterija, filmski redatelji Miroslav Mikuljan i Edo Galić, kazališni ljudi kao dr. Sanja Nikčević i Anja Šovagović, novinari: Josip Jović, Mate Kovačević, Marko Barišić, Višnja Starešina, Branka Šeparović, Željko Raguž. I tako dalje.

Morao sam pročitati ta imena da bi bilo bjelodano kako se za stolom HKV-a našlo praktički ono najvrjednije što imamo u Hrvatskoj. Ne još svi, ali i oni će nam se pridružiti jer Hrvatsko kulturno vijeće nastavlja raditi

- do trenutka kada bude potpuno svladan teror suvremenoga lijevoliberalnog fašizma,

- do trenutka kada se Hrvatska vrati zasadama onih velikana koji su Hrvatsku upućivali na Hrvatsku i nisu tražili tuđe gospodare,

- do trenutka kada će svi totalitarizmi dvadesetoga stoljeća biti prokazani kao isto zlo s različitim licima,

- do trenutka kada i neokomunističke snage osude zločine komunizma u 20. stoljeću i kada bude suđeno još živim zločincima,

- do trenutka kada najljepši trg u Zagrebu više ne će nositi ime po jednom od najvećih zločinaca u prošlom stoljeću,

- do trenutka kada će biti ne samo obilježena grobišta hrvatskih vojnika i civila pobijenih poslije svršetka drugoga svjetskoga rata, nego im - kad je to moguće - bude poznat i dostojan grob,

- do trenutka kada će Hrvati ostaviti za sobom stare podjele, te se sastajati na Udbini, u Crkvi hrvatskih mučenika,

- do trenutka kada budu otkriveni ostatci poginulih branitelja u Domovinskom ratu, a srpski zločinci kažnjeni,

- do trenutka kada budu oslobođeni hrvatski generali koji su pod lažnom optužbom zatvoreni u Haagu,

- do trenutka kada će biti nemoguće da na Pantovčaku sjedi prokomunistički krivokletnik okružen udbaškom i jugoslavenskom klikom,

- do trenutka kada prestanu djelovati radionice krivotvoritelja povijesti, te povijesna istina bude poznata i školskoj djeci,

- do trenutka kada bude nezamislivo da se bilo tko u Hrvatskoj ruga hrvatskoj nacionalnoj i kulturnoj tradiciji,

- do trenutka kada moralni relativizam opet zamijene hrvatske i univerzalne vrijednosti koje su danas uzdrmane prodorom (takozvanih) globalističkih vrijednosti kojima je tuđa svaka ljudskost,

- do trenutka kada će nadnacionalne integracije u kojima Hrvatska gubi suverenitet –posebno zapadnobalkanske integracije – biti bačene u koš zajedno s ostalim nekoliko puta potvrđenim zabludama u novijoj hrvatskoj povijesti,

- do trenutka kada će položaj hrvatskoga standardnog jezika , uključujući jedinstveni službeni pravopis, biti neupitan i štićen zakonom,

- do trenutka kada će Hrvati u Bosni i Hercegovini imati svoj teritorij i siguran i slobodan nacionalni život na svim poljima.

No, vratimo se sebi i današnjem danu, koliko je potrebno, ne samo poradi informacije. Najveći teret u ove tri godine pao je, kao što i treba biti, na leđa Upravnog odbora u sastavu: akademik Slaven Barišić, dr. Mile Bogović, Ante Beljo, Kuzma Kovačić, Marija Peakić-Mikuljan, Miro Međimorec, Josip Pavičić, Stjepan Šešelj i Hrvoje Hitrec. U svim ovim godinama dogodila se samo jedna promjena – iz UO izašao je zbog zauzetosti književnik Josip Pavičić, a ušao akademik Josip Pečarić.

Zahvaljujem dopredsjednicima HKV-a, akademiku Barišiću i književniku Stjepanu Šešelju, koji su – uza sve ostalo – i te kako zaslužni za otvaranje prozora HKV-u u svijet.Zahvaljujem monsignoru Bogoviću čija je nazočnost i duhovna snaga bila okrjepljujuća. Zahvaljujem Anti Belji , koji je ne samo kreativno, nego i prikupljanjem donacija spasio HKV u krizama, a u najvećoj ponudio i utočište.

Zahvaljujem i svim ostalim članovima UO na postojanosti, korektnosti i realizaciji dobrih zamisli.

Zahvaljujem članovima Časnoga suda, dr. Vukoviću, akademicima Aralici i Jelčiću, te članovima Nadzornog odbora Srećku Iliću, Miroslavu Mikuljanu i dr. Marijanu Šunjiću. Zahvaljujem voditeljima naših povjerenstava od kojih spominjem sada samo one koji nisu bili ujedno i članovi UO - Igora Mrduljaša, dr. Ljerku Mintas Hodak, dr. Milana Vukovića i Sinišu Ratkovića.

Zahvaljujem svim članovima Hrvatskoga kulturnog vijeća koji su, svaki na svoj način, pridonijeli učvršćenju naše udruge. Osipanja članstva nije bilo, što je dobar znak. Međutim, odlučili smo poraditi na smanjenju zagrebocentrizma, te zamolili nekoliko sjajnih ljudi da budu naši povjerenici u Splitu, Rijeci, Osijeku i u Bosni i Hercegovini . To su dr. Branimir Lukšić, književnik Andrija Vučemil, dr. Lujo Medvidović i novinar Mate Kovačević. Zahvaljuem udrugama s kojima smo dobro surađivali, poglavito Hrvatskom intelektualnom zboru iz BiH, Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Švicarskoj , udruzi HIP i Hrvatskoj kulturnoj zakladi, te osobito «Hrvatskom slovu».

Također zahvaljujem našim tajnicama, prvoj tajnici HKV-a likovnoj umjetnici Ružici Klarić i sadašnjoj tajnici, Dubravki Rajčić.

I na kraju – pitanje o smislu, zadovoljstvu i nezadovoljstvu. Vjerojatno mnogo puta razmišljate ima li HKV smisla, možemo li biti zadovoljni, zašto uopće postojimo kad Hrvatska ima svoje institucije…

Dopustite da vam odgovorim pričajući jednu zgodu: moj najmlađi sin u sedmom osnovne upravo uči o razdoblju drugoga apsolutizma u 19. stoljeću. Čita rečenicu koja kaže, citiram: «U Hrvatskoj su se protivnici apsolutizma okupljali u kulturnim i srodnim društvima, koja su njegovala hrvatsku tradiciju i u ograničenim uvjetima nastavljala stvaralački rad započet u doba preporoda.» I tada taj trenaestgodišnji dječak kaže meni: « Pa to je nešto kao Hrvatsko kulturno vijeće». Primjedba je doista tragično točna, kao što i spomenuto razdoblje i ovih naših zadnjih osam godina neodoljivo podsjećaju jedno na drugo. S tom razlikom , i to je u svemu strašno, što mi djelujemo u samostalnoj, nezavisnoj, navodno demokratskoj Hrvatskoj, u hrvatskoj državi koja ne bi trebala biti ništa drugo do plašt hrvatske kulture. U Hrvatskoj koja ima svoje institucije! Ali kroz mnoge od njih je već prošao dugi marš novovjekoga totalitarizma, a one koje su odoljele – ne pružaju pravi otpor, nisu dovoljno glasne , ili posve šute.Ima znakova u zadnje vrijeme da se taj led otapa. Dok se ne otopi, naše postojanje će biti potrebno i to je razlog, to je smisao naše udruge.

I posve na kraju još jedno pitanje i jedan mogući odgovor. Naime, što mi možemo poduzeti u djelatnom smislu kako bismo ovaj naš posao «u ograničenim uvjetima» brže doveli do uspjeha jer sadašnji strpljivi rad mnogima je vjerojatno nedostatan – i u pravu su.

Prvi korak su izbori za predsjednika države. Bilo bi dobro da pobijedi kandidat koji je ne samo blizak Hrvatskom kulturnom vijeću, nego i njegov član, osoba koja u ovom trenutku sjedinjuje tradicionalne vrijednosti i politički modernitet. Mislim na dr. Miroslava Tuđmana, kojemu već daje potporu mnogo širi krug ljudi od HKV-a.

Drugi korak koji vremenski treba slijediti prvi – ne prije! – jest osnivanje političke stranke koja će biti emanacija težnja hrvatskoga društva, duboko razočaranog današnjom političkom elitom na vlasti i u opoziciji.

Ovom projekcijom , dakle, Hrvatsko kulturno vijeće nastojat će utjecati ne samo u duhovnom smislu na hrvatsku budućnost , u pokušaju da vratimo Hrvatsku na jedini isprava put pune samostalnosti i samopoštovanja. Hvala.

Hrvoje Hitrec

{mxc}