Dr. Milan Vuković – Hrvatsko sudstvo i Europska unija

Moramo prihvatiti obvezu da nam najviši zakon povijesnog kazivanja bude životna istina koja pobjeđuje i prodorno krči putove u svijet i bolju hrvatsku budućnost. Iako smo narod silnih lomova i velikih promjena, uvijek vjerujući i gradeći vjeru u sretniju i za život bolju hrvatsku budućnost, prihvatimo problem odnosa hrvatskog sudstva i Europske unije kao rezultat misaonog promatranja svih povijesnih lomova u hrvatskom sudstvu.

Svjedoci smo različitog dnevnog objašnjavanja stanja u sudstvu od strane političara, raznih dužnosnika i gospodarstvenika, koja nam objašnjenja nameću zaključak da se ustroj i nadležnost hrvatskog sudstva mora promijeniti i dovesti do zakonske organizacije trostupanjskog sustava hrvatskog sudstva raskidom s posljedicama reforme sudstva iz 1977. godine, kad su se u organizaciju hrvatskog sudstva uveli "sudovi udruženog rada". Tadašnje promjene organizacije sudstva i stvarne nadležnosti imaju do danas određene posljedice kod Općinskih i Županijskih sudova, a Vrhovni sud je, suprotno odredbi Ustava da "kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana", postao običan žalbeni sud.

Raznoliki sadržaj rasprave na okruglom stolu održanom u Zagrebu, 9., 10. i 11. ožujka 2000. godine, s radnim naslovom:"Hrvatsko pravosuđe na prijelazu u novi milenij", na kojemu je sudjelovalo 37. izlagača, profesora Pravnih fakulteta, odvjetnika, javnih bilježnika, sudaca, prema objavljenim najavama niti jedan učesnik nije govorio o potrebi, nužnosti, reforme hrvatskog sudstva, to jest trostupanjske organizacije u hrvatskom sudstvu. Zanimljivo je istaknuti da je na tom okruglom stolu nastupio i odvjetnik Gredelj, koji je izlagao na temu: "Aktualni trenutak sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj s osvrtom na stanje u pravosuđu i prijedlog mjera koje treba neodgodno poduzeti",što nije, koliko se zna, izazvalo neku posebnu reakciju. Međutim tu je nastupio i dr. sc. Ivo Josipović, današnji predsjednik RH, s temom: "Hrvatsko pravosuđe u izvršavanju međunarodnih obveza koje se odnose na progon ratnih zločinaca", što je, sigurno, imalo snažni odjek na donošenje Deklaracije Hrvatskoga sabora o suradnji s Haaškim sudom, 14. travnja 2000. godine, a i danas se te posljedice na unutarnjem životu Hrvatske osjećaju (Vukovar, Split i Zagreb siječanj 2011.). Neka nas zato ne čudi pomahnitalost u progonu hrvatskih branitelja čak i od agresorske Srbije.

Za prevladavanje sveukupnih posljedica jugokomunističkoga sustava koji je vladao 45 godina na hrvatskim prostorima i kojega smo bili žrtve, bit će nam potrebno, kako stvari stoje, još izvjesno vrijeme. Upravo iskustvo u građenju hrvatskoga sudbenog sustava znakovito nas upozorava na tu činjenicu. Iako se promijenio značajni broj ministara pravosuđa, nekoliko pokušaja Vrhovnog suda za poticaj reforme hrvatskog sudbenog sustava, nije prihvaćen s ustaljenim tvrdnjama "da još nije vrijeme za to".

Značajna je činjenica da je u predsjedništvo RH 1990. godine, kao član bio izabran tadašnji sudac Vrhovnoga suda Milojko Vučković. Taj izbor je Vjesnik, 5. lipnja 1990. godine prokomentirao sljedećim riječima: "Ulazak čovjeka iz pravosuđa u najviši organ republike shvaća se kao dokaz da nova vlast namjerava baš toj djelatnosti posvetiti punu pažnju. Radi se o djelatnosti od neposredne državne provincijencije, problemi koji su do sada rješavani s mnogo nekompetentnosti, a što je onda uvjetovalo materijalno, kadrovsko i stručno siromašenje profesije suca". Sam gospodin Vučković dodao je: "funkciju u predsjedništvu sada shvaćam kao tribinu na kojoj će se ta stručna analiza pretvoriti u reformski dokument i pravosuđe u republici postati moderna institucija, primjerena razvijenim sudskim mehanizmima u svijetu", dodavši da su u promijenjenim okolnostima, na pragu temeljite reforme sistema, nužni veliki zahvati. Na crti takvog razmišljanja očekivali su se zaista odlučniji koraci u reformi sudskog sustava, u reformi ustroja i nadležnosti hrvatskog sudbenog sustava i njegovo dovođenje na stupanj usklađenosti s činjenicom da je Hrvatska samostalna država, da ne postoje načela "jugokomunističkog federalizma", niti samoupravnog socijalističkog sustava, koji su okrunili 1977. godine reformu sudstva, utemeljenu na "sudovima udruženog rada", kojima je data prednost pred redovnim sudovima, jer se tvrdilo da smo se opredijelili za samoupravni socijalizam i da nam nisu potrebni "Državni sudovi". (Vidjeti u časopisu Naša zakonitost br.4/1979).

Uz više značajnih posljedica te reforme, najznačajnija je bila po svojim i danas posljedicama "prijenos nadležnosti s viših na niže sudove", ne vodeći računa hoće li se i kako osigurati kvaliteta prvostupanjskih odluka, iz sasvim objektivnih razloga što su to teški slučajevi, pravno i činjenično, a u Općinskim sudovima su vrlo mladi suci s malim stručnim i životnim iskustvom. Znajući za takvo stanje gospodin Vučković ustvrdio je: "Sramotnom stanju u sudstvu predlažem veliki zahvat u poduzimanju reforme u sudstvu», ali taj njegov apel ni do danas nije uspio.

Tijekom kolovoza 1991. godine, u sekciji Društva hrvatskih sudaca, provedena je rasprava o "prednacrtu prijedloga za donošenje Zakona o redovnim sudovima" i dostavljena je Ministarstvu pravosuđa. Bila je formirana i stručna grupa Društva u sastavu: mr. Vojislav Kučekovic, sudac Vrhovnog suda, dr. Davor Krapac i dr. Mihajlo Dika, redoviti profesori Pravnoga fakulteta u Zagrebu, Vlado Fuček, sudac Okružnog suda u Zagrebu, Branimir Majanovič, tadašnji sudac Okružnog privrednog suda u Zagrebu, Mladen Piškorec, sudac Okružnog suda u Bjelovaru te Mladen Turkalj, sudac Upravnog suda RH. Nakon prispijeća svih prijedloga i primjedbi, formirana je uža stručno-znanstvena grupa, u sastavu dr. Petar Novoselec, mr. sc. Vojislav Kučeković i Zlatko Crnić koja je načinila i formulirala primjedbe i prijedloge te sve zajedno dostavila podnositelju prijedloga, to jest stručnoj grupi Društva hrvatskih sudaca.

U toj fazi traženja reforme hrvatskog sudstva Vrhovni sud uopće nije bio pozvan, da "bi Opća sjednica Vrhovnog suda dala svoj prijedlog i uključila se u akciju traženja Reforme hrvatskog sudbenog sustava.

Raspoloživi materijali Društva hrvatskih sudaca (viđeni 1993.) pokazuju da je "posebna redakcija bila jednoglasna o potrebi radikalnog raščišćivanja s totalitarnom i nedemokratskom prošlošću, naglašavajući potrebu ustrajanja na rješenjima kojima se, u suvremenim europskim demokratskim društvima, jamči samostalnost i neovisnost sudstva kao nužni preduvjet pravne države".

Umjesto poduzimanja i ustrajanja na traženju reforme, u točki 14 stranica 5 tog materijala, ističe se smiješan zaključak koji glasi: "S obzirom na globalno postojeće stanje u našoj Republici, a napose na izuzetno teške gospodarske prilike, nije, na žalost, prilika da se već sada, osim u izloženom pravcu, značajnije mijenja postojeće stanje, ustrojstvo, sastav i djelokrug sudova, bez opasnosti da radikalnije promjene ne izazovu potrebu angažiranja većih materijalnih sredstava koja ova Republika, na žalost, nije u mogućnosti osigurati". Od tada do danas ništa nije dozvoljeno da se učini usprkos svim poduzetim akcijama u smislu traženja reforme hrvatskog sudbenog sustava. Nakon utemeljenja Županijskog doma Hrvatskoga državnog sabora, s obzirom na činjenicu da je revolucionarno sudstvo bilo jedno od stupova održavanja bivšeg režima, imajući u vidu politički ustroj Republike Hrvatske na principu županija, na Općoj sjednici Vrhovnog suda 24. svibnja 1993 godine prihvaćen je prijedlog nacrta Zakona o sudovima ustrojstvom: Općinski sudovi, Županijski sudovi, Visoki žalbeni sud i Vrhovni sud.

Na toj crti prijedloga nastavit će se polemike i rasprave, bez nekog transparentnog izjašnjavanja, ali uvijek s onom poznatom sintagmom da za to "još nije vrijeme", ili tvrdnjom "nova organizacija lokalne uprave i samouprave ne smije usitnjavati sudove, jer bi se time dovela u pitanje njihova nezavisnost", uz tvrdnju da je "stav Ministarstva da treba sačuvati ono što trenutačno dobro funkcionira, te da drugostupanjski žalbeni sudovi budu Okružni sudovi", ne vodeći računa o činjenici da su nestali "okružni sudovi" i da su već tada bili nominirani županijski sudovi.

Ustrajući na reformi sudstva koja bi, prema tvrdnjama tadašnjeg Vrhovnog suda, dovela hrvatsko sudstvo u relaciju s europskim dostignućima organizacije i nadležnosti sudova, trebalo je izvršiti smanjenje stvarne nadležnosti Općinskih sudova, koja je bila poremećena 1977. godine, te u težim slučajevima prenijeti ju na nadležnost Županijskih sudova, kao prvostupanjskih sudova, te utemeljiti Visoki žalbeni sud između Vrhovnog i županijskih sudova. Nevjerojatnu iracionalnu logiku onih koji su još uvijek gledali na bivša vremena, izazvao je taj prijedlog Vrhovnog suda. U Vjesniku od 23. lipnja i 2. srpnja, pod naslovom "Sudovima ne trebaju lokalni moćnici", s tezom da nema razloga da mreža sudova prati teritorijalnu organizaciju države, što je, na nekim stranama izazvalo reakcije neobičnog karaktera i sadržaja.

Ondašnji predsjednik Okružnog suda u Puli napisao je nešto nezamislivo: "Neka pitanja ne vode dovoljno računa o tradiciji i to ne zbog tradicije kao takve već zbog neuočavanja da svaki kraj ima svojih specifičnosti (struktura stanovništva, mentalitet podneblja i sl.), a očigledno je da sudbeno povezivanje Istre i Rijeke (što je prema tom konceptu nužno s obzirom na zajednički Viši žalbeni sud u Rijeci) ne vodi računa o tome da takav brak nikada nije bio dugog vijeka. Radi se o takvim regionalnim specifičnostima i razlikama koje teško mogu naći zajedničko ishodište u činjenici da se konačna prava iz sudbene vlasti jedne regije trebaju ostvarivati u drugoj regiji". Na toj crti, Vjesnik od 5. srpnja 1993. pokazujući raspoloženje u Zastupničkom domu Sabora, zauzimajući se da "ne treba sve odbacivati samo zato što se do nekih znanja, iskustava, pa i pozitivnih rezultata došlo u ona komunistička vremena", ističući da ne postoji prijedlog Zakona od strane Vrhovnog suda nego njegovog predsjednika, kojemu je zamjereno što sugerira austrijski model sudstva, iako je Austrija savezna država, a Hrvatska unitarna, što uvodi feudalizaciju sudske djelatnosti, te što ne vodi računa o troškovima koje osiromašena hrvatska, država ne bi mogla podnijeti instaliranjem čak i patuljastih sudova".

Današnji problemi oko hrvatskog sudstva, u pripremi ulaska Hrvatske u Europsku uniju, u sveukupnoj demokratizaciji koja je nastupila osamostaljenjem Hrvatske i njezinim međunarodnim priznanjem, najvjerojatnije ne bi postojali da se na vrijeme izvršila reforma hrvatskog sudbenog sustava kojeg je trebalo dovesti na razinu europskih dostignuća u organizaciji i u nadležnostima sudova. Pozivanje na austrijski model bilo je jednako kao da smo se pozivali na bilo koji drugi model u demokratskim državama, jer je u svima zagarantiran normalni razvoj sudaca početnika. Upravo zato u demokratskim zemljama imaju dvije razine prvostupanjske nadležnosti sudova: razinu općinskih sudova i točno određenu zakonom razinu županijskih sudova u težim i kompliciranijim predmetima gdje se traži iskustvo, i u rješavanju statusnih i imovinsko-pravnih problema, a osobito kaznenih slučajeva.

Činjenica da Hrvatska nema ustrojstvo i nadležnost sudova, kako je to u Europi učinjeno onemogućava i dan danas Vrhovni sud Hrvatske u obavljanju ustavne funkcije najvišeg suda, u državi da osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana (primjer nam može biti i slučaj Hrastov).

Osjećajući veliki politički naboj u nastupima protiv prijedloga Vrhovnog suda, obratio sam se u ime Vrhovnog suda hrvatskoj javnosti i svim političkim institucijama, izlažući stajalište Vrhovnog suda o problemu ustroja i nadležnosti hrvatskog sudbenog sustava, 2. studenoga 1993. godine sljedećim riječima:

"U Vrhovnom sudu smatramo da Republika Hrvatska, kao država, mora imati novo i bitno drukčije ustrojstvo i djelokrug sudova, prema Ustavu Republike Hrvatske i suvremenim europskim kriterijima....Zbog toga je novi Zakon o sudovima osobito u dijelu u kojem se treba odrediti ustrojstvo i djelokrug sudova — uz Zakon o Državnom sudbenom vijeću – temelj hrvatske sudbene vlasti, dakako i pravne države...Zbog toga predlažemo kao sudove opće nadležnosti: općinske za područje jedne ili više općina, županijske za područje županije, Viši žalbeni sud ili prizivni sud za područje Republike ili pak sa sjedištima tih sudova u četiri republička centra: Zagreb, Osijek, Split i Rijeka, te Vrhovni sud kao najviši sud u državi koji osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana..."

Analizu prijedloga organizacije sudstva u Hrvatskoj napravila je, 18. XI. 1993. godine, tajnica koordinacije gospođa Andreja Gabrijel, i ta je analiza poslužila kao podloga razgovoru kod predsjednika Republike dr. Tuđmana 19. studenoga 1993. u 18. sati u uredu predsjednika. Razgovoru su bili pozvani i nazočili ministar pravosuđa Ivica Crnić, pravni savjetnik predsjednika dr. Smiljko Sokol, savjetnik predsjednika za unutarnju politiku dr. lvić Pašalić, pomoćnik ministra pravosuđa Jurica Malčić, dopredsjednik Vlade i tadašnji šef Vladine koordinacije Vladimir Šeks, sudac Vrhovnog suda Ante Potrebica i tada u funkciji predsjednika Vrhovnog suda Milan Vuković. Poslije izlaganja svakog prisutnog i govora predsjednika dr. Tuđmana, predsjednik se opredijelio za prijedlog Vrhovnog suda, naglašavajući da taj prijedlog uređenja sudstva više odgovara Hrvatskoj kao samostalnoj državi! Gospodin Šeks također je bio za prijedlog Vrhovnog suda, a isti odgovor su dali i gospodin Pašalić i Potrebica. Gospodin Sokol je imao primjedbu samo na onaj dio prijedloga Vrhovnog suda o utemeljenju Visokog prizivnog suda smatrajući "da bi se to pitanje moglo riješiti i odjelima u Vrhovnom sudu". Približno tome je i Jurica Malčić, kao dobro rješenje ocijenio i jedan i drugi prijedlog, dok je ministar Ivica Crnić bio za prijedlog ministarstva dodavši na prijedlog Vrhovnog suda da on "to ustrojstvo ne želi i ne mogu provoditi. Gospodine predsjedniče primite moju ostavku". Na pitanje predsjednika dr. Tuđmana - zašto - odgovorio je "Ja to neću provoditi i moja je ostavka neopoziva".

Ovakvim završetkom susreta kod predsjednika dr. Tuđmana postalo je svima jasno koji su se sve problemi nagomilali oko reforme hrvatskoga sudbenog sustava te do danas ostali, jer je tadašnji ministar, bio sin Crnić Jadranka koji je 1977. godine utemeljio onu "famoznu reformu o sudovima udruženog rada" i "izboru sustava samoupravljanja koji sustav minorizira rad redovnih državnih sudova". Konačno, nakon svih ovih izlaganja iz vlastitog iskustva, mislim da se uporno problematiziranje uvjeta iz članka 23. (odnosno poglavlja 23.) o ulasku u EU itekako moglo izbjeći da se reforma hrvatskog sudbenog sustava, kako je predlagao Vrhovni sud Hrvatske, dovršila 1993.-1995. godine. To će nam postati vrlo brzo jasno i nadam se da će ipak sve biti, na kraju, pozitivno riješeno za Hrvatsku i njezinu budućnost u Europskoj uniji.

Milan Vuković dr. iur.
sudac USRH u mirovini