U ponedjeljak 7. veljače 2011. Hrvatsko kulturno vijeće priredilo je jednu od svojih najznačajnijih tribina do sada, pod nazivom "Hrvatsko sudstvo i Europska unija". Na tribini su izlagali: Milan Vuković, dr. iur., Vladimir Gredelj - odvjetnik, mr. sc. Lujo Medvidović - odvjetnik, i novinar i publicist Mate Kovačević, čije izlaganje donosimo u nastavku popraćeno fotografijama Oskara Šarunića.

Izlaganje Mate Kovačevića: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!

Gospođe i gospodo,

Evo je prošlo skoro dvadesetak godina od obnove hrvatske državne neovisnosti, a hrvatski narod ponovno stoji pred sudbonosnom odlukom o svojoj budućnosti. Naime, ubrzo će na referendumu sam morati odlučiti hoće li pristati na uvjete što mu ih nudi takozvana Europska unija i na temelju te odluke postati sastavnim dijelom jedne zajednice država koja, unatoč desetljetnom postojanju, još uvijek nije precizno definirala značaj svoga zajedništva. Nažalost u našoj javnosti još nije provedena ozbiljna raspra o prednostima i nedostatcima članstva u toj Uniji. Više je tomu razloga, a jedan od njih jest svakako i pokušaj Hrvatske da se izvuče iz blata balkanskih integracija, u koje je nasilno bila gurnuta 1918. izgubivši tada, nakon tisućljetnoga državnopravnog kontinuiteta čak i pravo na vlastito ime. Pogled na zapad bila je prirodna hrvatska reakcija prema vlastitu povijesnom okruženju i tradiciji, koja Hrvate kao narod čini upravo onim što oni u svom biću zapravo i jesu.

Nu u manipulacije prirodnim hrvatskim težnjama upleli su se različiti međunarodni interesi, a nositelji tih probitaka nisu samo manipulirali nacionalnom željom, nego su iskoristili i sustav međunarodnoga sudstva, a poslije i onoga na nacionalnoj razini, kako bi prikrili političke motive svojih ciljeva, a naše nacionalno pa čak i dijelove međunarodnoga sudstva pretvorili u politički pendrek, kojim reduciraju demokratsku volju naroda, a sudstvo pretvaraju u njegovu izopačenu karikaturu. Takvim je zahvatima, bar zadnjih desetak godina, izborna volja hrvatskih birača pretvarana u odabir političkih vodstava, koja su umjesto provedbe svojih političkih programa, primarno ispunjavala ciljeve prikrivenih ili manje prikrivenih središta moći izvan hrvatske države. U pravno uređenim državama za ovakve postupke režima postoje precizno definirani pojmovi, koji podliježu kaznenom zakonu.

Milan Vuković, dr. iur.

Demokracija je tradicionalno bila politički sustav, koji se zasnivao na dijalogu, a politička borba za osvajanje vlasti svodila se na široku mogućnost iznošenja i promicanja različitih političkih stajališta, naravno, isključujući nasilne metode kao dio baštine terorističkih i totalitarnih sustava. Od hrvatske tradicije, vladalačke elite su povratak nacije u zapadnjačko okruženje pretvorile u ideologiju bezuvjetna pristupa Europskoj uniji, ne vodeći pritom računa ni kojim putem, a ni po koju cijenu će se uvaliti u tu novu zajednicu. Od političkih struktura još su rigidnija bila samo uporišta pojedinih medijskih mogula, koja se zbog snažne tradicije boljševičkoga naslijeđa, ni 20 godina nakon demokratskoga preustroja zemlje nisu naučili toliko isticanom dijalogu. Posebničke medije slijedila je i javna televizija, čiji je neoboljševički ustroj postavila još revolucionarna Račanova vlada. Nedostatak dijaloga i javnih raspri rezultirao je vrlo često donošenjem krivih političkih odluka, a mnoštvo gotovo tajno potpisanih sporazuma sa susjednim zemljama, Hrvatsku je, unatoč javno promicanom cilju, dakle, pristupu Europskoj uniji, učvršćivalo u balkanskom blatu.

dr. iur., Vladimir Gredelj - odvjetnik

Ovo je politički okvir u kojem i danas djeluje ono što se naziva hrvatskim sudstvom. Nu tom okviru ipak nedostaje jedan stožer oko kojeg se vrti sudbina cijeloga hrvatskog naroda i njegove države, ali ne i samo Hrvata. Riječ je o Haaškom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, kojeg bi u pravosudnoj tradiciji zapadnjačkih zemalja, kako su to na prijelazu tisućljeća pisali neki ugledni njemački pravnici, sramotno bilo nazvati sudom, jer je riječ o derivatu staljinističke prakse na kojem se primarno ne sudi za počinjena zlodjela nego za politička stajališta. Kao najgori dio suda ocijenjeno je njegovo Tužiteljstvo, čiju bismo metodologiju mirne duše mogli nazvati suvremenim čekizmom. Rad tužiteljstva mogao bi se osvijetliti s više dimenzija, nu pisanje optužnica nakon uhićenja i beskrajno dugotrajni procesi s medijskim kampanjama u domicilnim zemljama optuženika pokazuju kako je riječ o jednoj od najnakaradnijih političko-pravnih tvorevina u povijesti zapadnjačkoga sudovanja. Na ovom je sudištu nekadašnji simbol zapadnjačke slobode - osnovanost optužbe i nedužnost optuženika dok mu se ne dokaže krivnja pretvorena u linč i javnu presudu.

mr. sc. Lujo Medvidović - odvjetnik

Tako je nekadašnja zadaća tužiteljstva da dokaže krivnju optuženika pretvorena u postupak dokazivanja nevinosti pred mnoštvom „policijskih" i medijskih optužaba. Nu tragedija takvoga sudovanja ne završava u njegovim apsurdnim optužnicama ili još destruktivnijim presudama, nego se očituje i kao prenesena pravna praksa u hrvatsko nacionalno sudstvo. Rezultat takva neodgovorna prenošenja nakaradne pravne prakse u hrvatsku stvarnost jest nametanje povijesne krivnje hrvatskom narodu, valjda zato što se u agresiji na svoju državu uspio obraniti i osloboditi od jugoslavenske i velikosrpske istrjebljivačke politike. Osim razine masovne psihološke manipulacije javnosti na procesima većini hrvatskih branitelja nije zadovoljeno ni osnovno pravilo o pravičnosti suđenja. Uostalom, to su tijekom različitih procesa demonstrirali politički dužnosnici svih razina, koji su bez uvida u bilo kakvu osnovanost podizanja optužnice javno tražili progon i vođenje procesa protiv hrvatskih branitelja, a kao vjerodostojni svjedoci nastupali su pripadnici agresorskih postrojba i jugoslavenskih obavještajnih službi. U pravno nasljeđe Haaškoga suda u Hrvatskoj spada na primjer i pokušaj stanovite Vesne Teršelič da osnuje privatne sudove, na koje bi valjda politički dužnosnik Željko Jovanović po vlastitoj revolucionarnoj prosudbi privodio članove „zločinačkih organizacija" iz hrvatske vlasti. Na ovakve medijski opravdavane pokušaje osnivanja parapravnih sudišta nisu reagirali promatrači Europske unije na čelu s Paulom Vandorenom, inače svojim izaslanikom u Hrvatskoj.

novinar i publicist Mate Kovačević

Iz povijesti znamo kako su ucjene sastavni dio tajnih politika, a to su naravno znale i sve naše trećejanuarske političke strukture, nu istraživači će zasigurno jednoga dana odgovoriti i na pitanje – zašto su se onda te elite tako ponašale, a svojom politikom zemlju dovele u vrlo nezavidan položaj. Nije li sve ovo samo dio nasljeđa koje smo prihvatili kao preduvjete za otvaranje procesa u pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji? Prikriveni sljedbenici bivših komunističkih ideologija danas pak, umjesto nekadašnjeg SSSR-a, dogmatično i slijepo brane EU, a pitanje nacionalnih suverenosti pravdaju takozvanim prenošenjem ovlasti na zajedničke nadnacionalne ustanove. Izgleda kako za njih EU nije interesna zajednica, nu ipak, i prosječno obrazovanu čovjeku površan pogled otkriva kako je svaki slučaj povrede probitaka njezinih gospodarsko-politički najjačih država (V. Britanija, Francuska i Njemačka) strogo sankcioniran. Kakav je pak odnos tih naddržavnih ustanova prema jednoj primjerice samosvjesnijoj mađarskoj nacionalnoj politici najbolje ilustrira slučaj Orbanovih gospodarsko-poreznih reforma, kojima su narušeni financijski interesi velikih europskih korporacija (njemačkih i francuskih) a čija se srdžba prelomila u sve bjesnijoj kampanji protiv madžarskog zakona o medijima.

Tako je na primjer Europska komisija zatražila pismeno pojašnjenje vezano uz taj zakon. "Do kraja tjedna ćemo madžarskoj vladi uputit pismo na koje će madžarske vlasti morati odgovoriti. Zabrinuti smo zbog madžarskog zakona o medijima", izjavio je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso. No koliko je u pitanju navodno sporan sami zakon najbolje potvrđuje odgovor madžarskoga premijera Viktora Orbana, koji im je odgovorio kako je spreman odmah promijeniti zakon samo ako Europska komisija pronađe u njemu nešto što je protivno europskim pravilima. Za razliku od kampanje koja se vodi protiv Mađarske, Europska unija nije se očitovala, a vjerojatno i ne će jer je suglasna s na primjer s pripremljenim novim austrijskim zakonom „Kill Switch", koji bi trebao omogućiti državi gašenje interneta u slučaju cyber-napada na prostor EU. Dakle, restrikcije slobode su moguće tek kad to odgovara neizabranim vladarima Europske unije, jednako onako kao što se trenutno pokušava ozakoniti i poseban tretman prema strancima u pojedinim zemljama EU, a najnoviji je slučaj u Velikoj Britaniji, koja smatra kako se stranci koji ne dijele njihove vrijednosti ne mogu uklopiti u njihovo društvo. Koliko god bile te političke najave eufizmima ublažene, ako se ozakone, one će imati jednako pravno značenje kao i nekadašnji nacistički rasni zakoni. E sad takvi, koji po svojoj slobodnoj volji ozakonjuju derivate rasnih zakona, eto Hrvatskoj drže lekcije o multikulturalnom društvu?

Kad se pak gleda na slobodu javne riječi, gospodarske i tržišne uvjete, a onda i donošenje političkih odluka, restrikcije su uvijek opravdane kada ih, naravno, donose savezna tijela Europske unije pa protiv takvih odluka u pravilu nema niti može biti oporbe. Nu kad niže razine vlasti unutar EU, primjerice nacionalni parlamenti (ovdje u prvom redu mislim na slabije i manje države) donose odluke koje bi mogle uzrujati nebirani europski estabilshment, onda se pokrenu lavine medijskih i političkih napadaja na nacionalne političare. Tipični primjeri ovakva destruktivna odnosa mogu se očitavati na silnim kampanjama takozvane protukorupcijske borbe, koji je zahvaljujući EU nametnut i Hrvatskoj. Dvostruko je obilježje ove sudsko-policijske kampanje. Ponajprije ona je prvenstveno usmjerena na primatelje mita, a ne na podmićivači, što znači da su velike kompanije, koje za sitne novce kupuju lokalne političare, praktično zaštićene od sudske gonidbe, a medijska protukorupcijska kampanja usredotočena ponajprije na rušenje nacionalnih elita u pojedinim državama kandidatima, skoro je istovjetna pa čak i oštrija od kampanje protiv demokracije kao koruptivna sustava, što ga je vodio i opisao nacistički Führer u svojoj knjizi "Mein Kampf". Eto, to je stvarna praksa Europske unije, u kojoj Hrvatska želi biti članicom. Nu o tomu u javnosti ionako ne će biti riječi!

Hrvatska je na primjer, uz sva ograničenja višestoljetnoga, zajedničkog života u uniji s Ugarskom, svojedobno braneći vlastite interese progovorila preko svojih političkih predstavnika na zajedničkom saboru u Požunu „Regnum regno non praescribit leges!" (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!) Hoće li to moći u bliskoj budućnost takvim žarom progovoriti i hrvatski zastupnici u Strasbourgu tek ćemo vidjeti. Umjesto toga naš ministar pravosuđa t. zv. jastrebovima glede otmice i izručenja vukovarskoga branitelja Tihomira Purde poručuje: Birajte, ili Purda ili blokada 23. poglavlja za EU! Tako se nadovezao na stariju praksu jednoga hrvatskog dužnosnika, koji je svojedobno iz Londona poručivao Hrvatima: Ili Gotovina ili kredit! Dali smo im gotovinu, a kredita se više ne možemo riješiti! Treća je dimenzija hrvatskoga sudstva u njegovoj nesposobnosti da pokrene procese protiv ratnih zločina što su ih počinili pripadnici srpske i jugoslavenske vojske u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina. Ovu nesposobnost, ne samo kao strah od Europske unije, ubrajam i u posljedicu medijsko-psihološkoga djelovanja, kojom je zakočen zdrav razum unutar Državnoga odvjetništva, jednako onako, kao što se šutke svih ovih godina prelazilo preko masovnih ubojstva i likvidacije hrvatskoga naroda poslije 1945. godine.

Četvrti pak nedostatak jest u njegovoj, ne koordinaciji, nego subordinaciji pravosuđa susjednim državama, a poglavito Srbiji, što je na svjetlo dana iznijela i srbijanska ministrica pravosuđa Snežana Malović najavivši, kako će Srbija, u slučaju hrvatskoga procesuiranja Tihomira Purde nadzirat proces, a možebitno nezadovoljstvo iskazati nepovlačenjem međunarodnih tjeralica protiv hrvatskih branitelja i logoraša, koji su iskaze davali pod torturom i mučenjima. Hrvatski je narod u svoju višestoljetnu državnopravnu tradiciju ugradio naslijeđa antičkih pravnih norma, a rimsko pravo ili njegova germanska inačica sve su do 1918. bile sastavnim dijelom njegove pravne kulture. Mnogi pravno-povijesni spomenici, a među njima i neki nesačuvani, na koje se na primjer poziva i Ljetopis popa Dukljanina, svjedoče o sposobnosti Hrvata za organizaciju prostora, odnosno uređenja države. Unutar te države nasljeđem ili vlastitim pravnim statutima još su u ranom srednjem vijeku bili određeni međusobni vlasnički, trgovački, prometni i drugi odnosi. Ugovorom s Kolomanom 1102. Hrvatska je, unatoč zajednici, uvijek teritorijalno ostala odijeljena od Mađarske pa posebna teritorijalna individualnost, premda su Mađari, nastojali u pojedinim razdobljima oslabiti Hrvate nikad, sve do 1918. nije došla u pitanje. Mjesna se uprava očitovala u županijskom sustavu, a vertikalna okomica vlasti u županima, hrvatskom banu, saboru i kralju. Srednjovjekovni rimski municipiji kasnije su se pretvorili u primorske gradske, komunalne autonomije, a ti gradovi kao trgovačka središta postali su kulturni posrednici između svijeta i obalnoga zaleđa.

Slučaj Poljičke Republike pokazuje kako pravna organizacija nije bila samo povlastica građanstva nego i širega hrvatskoga puka, koji je znao i demokratski urediti svoju zajednicu. To bogato pravno naslijeđe, prepuno statuta starih primorskih gradova ne može, radi nove integracije, odbaciti ni jedan kulturni narod pa valjda ni današnji Hrvati. Ulazak u zajednicu mora biti uvjetovan posebnošću svakoga entiteta pa tako i hrvatskoga naroda, njegove kulture i države, koja se unatoč različitim povijesnim zajedništvima uspjela održati i očuvati sve do današnjega dana. Hrvatsko pak sudstvo, uza sve okvire europskih pravnih norma, ako želi čuvati uređen život trebalo bi kao sastavni dio hrvatske vlasti sačuvati vlastitu suverenost. U protivnom će se pretvoriti u polugu moći proti vlastitu narodu!

Mate Kovačević
Fotografije: Oskar Šarunić