Izlaganje akademika Davorina Rudolfa s tribine HKV-a o Zapadnom Balkanu

Europske integracije i balkanske asocijacije

 

Davorin RudolfU svijetu ima svakojakih planova i projekata o budućemu statusu Hrvatske. Dio naše javnosti zabrinut je, primjerice, zbog diskretnih i podmuklih projekata o stvaranju nove balkanske asocijacije poput one jugoslavenske, bilo unitarne bilo federalne, jer nas je jugoslavensko povijesno iskustvo skupo stajalo. To je, naravno, samo jedna moguća varijanta naše sudbine. Ima i drugih. Trajna neutralnost Hrvatske, poput trajne neutralnosti Austrije i Švicarske, koja je, istina, nakon ulaska Hrvatske u NATO teško ostvariva. Ili status izolacionizma, države izvan svih integracija i asocijacija. Ili članstvo u pokretu 118 nesvrstanih država u kojemu Hrvatska ima status promatrača. Tu je i službeni projekt o učlanjenju Hrvatske u Europsku uniju (EU) usvojen u Hrvatskome saboru. Mudrost i umijeće političara i analitičara jest: utvrditi koji je od tih brojnih projekata (politika, alijansi, opcija i sl.) realan i ostvariv, tako da se prema njemu akumulira i usmjerava energija države. Večeras ću govoriti o Europskoj uniji i o političkome projektu asocijacije balkanskih država. Dopustite mi, najprije nekoliko riječi o Balkanu, pod kojim razumijevam širi politički i geografski prostor jugoistočne Europe.

Balkan je zadržao svoju političku pa i geostratešku važnost usprkos raspadu vojnih blokova, dezintegraciji nekadašnjega Sovjetskoga Saveza, i unatoč naglome premještanju svjetskog središta političkoga odlučivanja s područja Atlantika u područja Pacifika i Indijskoga oceana. To dramatično i naglo premještanje staroga središta moći Amerikanac Henry Kissinger je nazvao jednom od revolucija koje danas traju u svijetu. Druga revolucija je pad, deklinacija Europe, a treća uspon Kine.

Balkan je, nažalost, prije svega politički, vojni i geostrateški važan zbog toga jer je najneuralgičnije područje u Europi, premda je na našemu kontinentu još uvijek djelomično vojno okupiran i podijeljen Cipar, nisu smireni nacionalni i separatistički pokreti u Španjolskoj, u sjevernoj Italiji,Velikoj Britaniji primjerice. Tu je, naposljetku, i opasan granični spor u Egeju između Turske i Grčke, koji je skoro izazvao rat između tih dviju država. Ali, unatoč svim tim primjerima, Balkan je najintrigantnije trajno vrelo svih mogućih strahova. Zašto? Jer na Balkanu potmulo tutnje nezavršeni povijesni procesi formiranja nacionalnih država. Učinci takvih erupcija znaju biti na ovim našim prostorima užasno tragični, zarazni. Nikada im se granice ne mogu točno predvidjeti.

A sada, o integraciji europskih država koja je započela krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća. Zašto su europske integracije za Hrvatsku i balkanske države realnije i bliže od ostalih političkih i političko-gospodarskih opcija? Odgovor je: zbog balkanske prošlosti i aktualnih balkanskih prilika europska integracija cjelokupnog balkanskoga prostora je bliska i ostvariva. Među ostalim i zbog za nas apsolutno neprihvatljivih planova o obnavljanju bilo kakvih balkanskih državnih asocijacija koje valja pošto-poto osujetiti.

Učlanjenjem balkanskih država u Sjevernoatlantski savez (NATO) i u EU suzbijaju se nestabilnost i sukobi koje Balkan uvijek iznova može unijeti u relativno miran europski prostor. Balkanska utroba koja rađa sukobe još uvijek je plodna. Stabilnost i sigurnost se postižu najprije uključivanjem u NATO, najjaču vojnu alijansu u povijesti svijeta. Sa sigurnošću se može kazati da je državama članicama NATO-a, uključujući naravno Hrvatsku, zajamčena nacionalna sigurnost. Tijekom proteklih 60 godina nijedna članica NATO-a pojedinačno, nije bila u bilo kakvome oružanome sukobu. Pod Natovim kišobranom države članice EU izbjegle su brojne sukobe. Kazat ću jedan primjer: unutar EU danas ima više od 20 graničnih i teritorijalnih sporova. Neki su daleko složeniji i za mir opasniji od našega spornog razgraničenja sa Slovenijom, nijedan nije prerastao u oružani sukob.

Ako je utemeljeno što izlažem, onda je logično pitanje zašto Hrvatska i druge europske balkanske države nisu već u EU? Odgovor je: jer je EU u svojim institucijama, najvišim operativnim tijelima, težak i spor birokratski mehanizam (samo u Europskoj komisiji EU ima gotovo 40 tisuća zaposlenih), pun ambicioznih, šlampavih i njunjavih političara tipa «Olli Rehn». U Bruxellesu nema velikih državnika, poput Winstona Churchilla, Charlesa de Gaullea, Alcide de Gasperija, Roberta Schumana, onih koji imaju treće oko, poput filozofa i pjesnika. Umjesto da se po hitnome postupku uključe sve balkanske države u Uniju, odugovlači se s učlanjenjem, petlja, a nas se gnjavi kojekakvim zahtjevima i uvjetima u ovome mučnom i dugom postupku pregovaranja. Tragično je što se na taj način samo produbljuje ogroman gospodarski jaz između balkanskih država i država članica EU. Prema nekim podatcima, da bi dosegla razinu gospodarske razvijenosti zapadnoeuropskih država, Bugarskoj je, primjerice, potrebno 4o godina. Drugi primjer oprečnih stajališta EU u ovome europskom području: Bruxelles toliko ističe i hvali svoju zajedničku vanjsku politiku, a pet članica EU nisu priznale državu Kosovo. Kazat ću i ovo: početkom 1992., kada je EU pripremala priznanje novostvorenih država na tlu bivše Jugoslavije, prolaznu ocjenu dobile su samo dvije države: Slovenija i Makedonija. Mi smo morali ispuniti neke zahtjeve glede manjina. Od tada pa do danas Grčka, članica EU, gnjavi Makedoniju zbog njezina imena. Zaustavila je, među ostalim, prijem Makedonije u NATO. Zvuči kao dječja igra: zbog imena koje je sebi izabrala jedna suverena i neovisna država i kojega priznaje više od stotinu država, uključujući SAD, arogantna Grčka je spriječila stabiliziranje čitave ove regije!

Pogledajte sramotu EU u BiH. Utrošene su milijarde eura, a još uvijek Zapad ne zna što uraditi s tom državom. I grub, ucjenjivački način ponašanja Slovenije u graničnome sporu s Hrvatskom, vezivanje ulaska Hrvatske u EU s očiglednim rješenjem teritorijalnih pitanja u korist Slovenije, ilustracija je ravnodušnosti, konfuzije i blamaže Europljana.

Usprkos svemu tome moram kazati: Europska unija možda nije najsretniji izbor, ali je jedini. Širenje EU je objektivno dana zakonitost u međunarodnim europskim odnosima, trend koji ne ovisi ni o vama, ni o meni, ni o predsjednici Vlade, ni o Portugalcu Barossu. Kompaktna Europska unija svih europskih država europska je budućnost. Način europskoga opstanka. Jer se jedino Europa ujedinjena u područjima znanosti, novih tehnologija i s akumuliranim zajedničkim kapitalom može uspješno tržišno sučeljavati sa SAD-om Američkim Državama, Rusijom, azijskim kolosima i latinskoameričkim rastućim gigantima.

A sada o novim balkanskim državnim i političkim asocijacijama. Kada se na umu ima spor i kompliciran ulazak europskih balkanskih država u EU, valja se upitati kakve su šanse da se iznutra, poticajima i voljom država stvorenim 1991. i 1992. na tlu bivše Jugoslavije, ili nastojanjima pojedinih naroda, ili nacionalnih manjina, obnovi jugoslavenska ili neka slična federacija? Naravno, najvažnija su raspoloženja i stajališta o tome naroda u dvjema ključnim državama Hrvatskoj i Srbiji. U Hrvatskoj, usprkos skupinama naših jugo-nostalgičara i mrzitelja države Hrvatske, posebice udarnih postrojbi domaćih mangupa koji godinama harače u hrvatskome medijskome prostoru, nema ozbiljnih društvenih snaga koje bi takvu integraciju ozbiljno zagovarale, poticale ili – usuprot hrvatskome Ustavu - prihvatile. Istodobno, ponižena i osiromašena Srbija nema, niti će u bliskoj budućnosti imati, znatnijega utjecaja na stvaranje balkanskih političkih asocijacija. Srbijanski “Projekt zapadni Balkan”, a pod tim valja razumijevati i staru zamisao o stvaranju Velike Srbije, nije realan. Čak i država Kosovo za većinu građana Srbije postaje iz dana u dan sve više stvarnost, ma koliko god im je i sama ideja o neovisnome i odcijepljenome Kosovu odurna i nepodnošljiva. Nakon srpske agresije na Hrvatsku i BiH 1991. i 1992., na ovim prostorima Hrvatska i Srbija zapravo nisu na popisu tzv. „remetilačkih faktora“. U budućnosti, u takve čimbenike, međutim, valja uvrstiti države Kosovo i Albaniju i albanske manjine u Grčkoj, Makedoniji i Crnoj Gori.

Podsjetit ću da je 1878. Prizrenska liga, nacionalna politička organizacija Albanaca na Kosovu, zatražila od ondašnje Turske autonomiju i ujedinjenje svih područja nastanjenih Albancima. Kada se stabilizira država Kosovo valja očekivati da će se taj projekt, koji je ostao usađen u svijesti Albanaca nastojati ostvariti ujedinjenjem svih Albanaca u jednoj državi (djelovanje Prizrenske lige i oružani otpor Albanaca prekinuti su 1881. pohodom turske vojske na Kosovo). Ako je, dakle, riječ o realnim integracijama država baš na balkanskome prostoru onda vidim jedinu moguću simbiozu – ujedinjene Albanaca. Stvaranje jedne zajedničke albanske države. Taj proces može biti miran, ali i rizičan.

Valja procijeniti i razvoj događaja u susjednoj BiH. U bosanskome kazanu svašta se kuha: Turska želi ostvariti svoj jaki utjecaj, neki dan je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu govorio u Sarajevu o renesansi nekakva osamanlijskoga carstva sa središtem u Istanbulu (“Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča koju sada valja obnoviti”). S druge strane SAD i Rusija strahuju od mostobrana islamskog fundamentalizma u BiH. A EU, posebice Njemačka i Francuska, od uvećavanja broja muslimana na europskome tlu. O ukidanju viza, primjerice, EU na Balkanu ne pregovara jedino sa zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva, s BiH, Albanijom i Kosovom. Zaključit ću: BiH jest sidro uz koje su čvrsto vezane i Hrvatska i Srbija, ali ta država, okrenuta prije svega zamršenim problemima svoga unutarnjega ustroja, ne može biti Pijemont balkanskoga okupljanja. Takvu ulogu ne mogu imati ni dvije periferne države: Crna Gora i Makedonija.

Kada sve to imam na umu dopustite mi da ustvrdim: energiju naše društvene, posebice političke i gospodarske intelektualne elite, valja nam koncentrirati i usmjeriti spram ulasku Republike Hrvatske u EU. Mi ćemo ući u EU prije negoli se ostvari bilo kakva šira balkanska, ili jugo, ili podunavska unija, ponovit ću: za nas apsolutno neprihvatljiva. I za vodeće svjetske sile balkanske su državne i političke asocijacije rizične, pa i opasne. Naposljetku, one su neostvarive zbog povijesnog sjećanja naroda koji žive u ovome dijelu Europe, posebice građana Hrvatske i Bošnjaka.

Ponovit ću: širenje EU na sve europske zemlje, pa i na kršćanske azijske države Gruziju i Armeniju, židovski Izrael, jest jasan i neuklonjiv trend u razvoju europskih odnosa. Stoga mi se čini uputnim usmjeriti, koncentrirati i angažirati naše snage tako da u EU uđemo uspravni, na osnovama ravnopravnosti. Tako da očuvamo nacionalni identitet. Svoj nacionalni osjećaj, osjećaj za zajedništvo, jezik, kulturu, vjeru, običaje. Za dvadesetak godina glavne funkcije država ne će biti u gospodarstvu koje se globalizira, pa ni u području sigurnosti i obrane (posebice od opačina raznih međunarodnih terorističkih skupina) koja će sve više biti zajednička, već upravo u očuvanju nacionalnoga identiteta. Upozorit ću, primjerice, na jednu od opasnosti u EU za male, pa i srednje države. To je snažna dominacija i svojevrsni imperijalizam u svim područjima, u donošenju odluka, u uporabi jezika, u nametanju zakona najvećih, moćnih, preciznije najmnogoljudnijih država u EU. Prije svega Njemačke, Velike Britanije i Francuske.

Da bismo se oduprli tim i drugim nasrtajima moramo pronaći učinkovitu formulu kako ostvariti najvažniji od svih važnih ciljeva: postaviti na hrvatski državni vrh istinsku političku elitu. Upravljačke elite koje vode Hrvatsku posljednjih desetak godina umrtvile su društvenu svijest, razvile gramzljivost i sebičnost, najgrublji oblik partitokracije, puk učinile ravnodušnim i apatičnim. Kako se s takvom elitom lišiti podaništva, puzavosti, mentaliteta preplašene države? S drugoligaškim garniturama ne može se igrati u europskoj premijer ligi.

Ukratko: što učiniti da se ne istopimo i kao narod i kao država u golemoj europskoj integraciji? Za hedonističku Zapadnu Europu Hrvatska je mala, financijski prezadužena, politički i gospodarski nezanimljiva zemlja. Briga njih ako se mi iscrpljujemo u svađama hoćemo li ili nećemo u Europsku uniju. Ako se sami lišavamo vrijednosti koje je Hrvatska imala oduvijek. Ako s nepodnošljivom lakoćom prihvaćamo ucjene arogantne i prgave Ljubljane i bez srama srozavamo vlastito dostojanstvo. Siguran sam da su nedavno u Bruxellesu promatrali s podsmijehom gadljivo servilan prijem u Zagrebu slovenskoga premijera koji nam je, baš on, drsko blokirao pregovore i ulazak u EU.

Na kraju želim reći ovo: trenutna zbivanja kazuju da su Slovenci i kada nisu u pravu jedinstveni. A mi Hrvati, i kada smo apsolutno u pravu, nismo. To je nepodnošljivo. Hoćemo li jednom zauvijek demantirati Krležu koji je ustvrdio: Hrvati kada raspolažu snagom nemaju mudrosti. A kada imaju mudrost, nemaju snage.

 

Akademik Davorin Rudolf

 

 

Uto, 16-07-2019, 20:07:50

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.