Izlaganje dr. sc. Ljerke Mintas Hodak s tribinie Hrvatskoga kulturnog vijeća «Dokle je stigao projekt zapadnog Balkana»

Podsjetimo se: pojam „Zapadni Balkan“ konstruirali su politički stratezi Europske unije još koncem 90-tih godina prošlog stoljeća kako bi označili i definirali jedan od smjerova svoje vanjske politike i politiku proširenja prema zemljama-nečlanicama na jugoistoku Europe.

Međutim, Anđelko Milardović sasvim ispravno tvrdi u članku u Vjesniku od 19.03. 2009.g., da je „Zapadni Balkan tipična konstrukcija i plod one imaginativne geografije koja je u stanju konstruirati pojmove i koncepte da bi putem tih konstrukata pokazala svoju moć, definirala svoj identitet i identitet (onih o.p.) drugih. Zapadni Balkan u realnom svijetu nigdje ne postoji, osim u glavama njegovih konstruktora. Oni su ga konstruirali u vidu novog nametnutog identiteta...“ zemljama bivše Jugoslavije minus Slovenija, plus Albanija. Na žalost, u geopolitičkom smislu, ZB je za EU i za nas postao danas nezaobilazna stvarnost, a - ne daj Bože - i budućnost!

S druge strane, i naoko „jedinstvena“ vanjska politika EU-a prema zemljama Zapadnog Balkana, cijelo vrijeme pokazuje kako baš i nema jedinstvenog i koherentnog stava o uključivanju zemalja ZB u EU. Javno se propagira individualni pristup svake zemlje, ali članice EU-a - sklonije britanskoj politici - dosta uspješno zagovaraju i provode tzv. kolektivni pristup Uniji svih ili većeg broja država ZB, i to bilo simultano ili sukcesivno.

Napokon, političke, sigurnosne, ekonomske i ine druge prilike u pojedinim državama ZB toliko su međusobno različite i specifične, da su teško usporedive. Zajedničko im je tek socijalistička prošlost i nekima od njkih želja za što bržim priključenjem Uniji. No, kao područje od preko 20 milijuna stanovnika, ZB je očito tek kao cjelina pogodan da ga se postupno preoblikuje - kroz proces ujednačavanja, a pod egidom „europeizacije“ – u jedno jedinstveno pod-tržište Unije. Da bi se to postiglo i iznivelirale sve različitosti između država na ZB, Unija nužno mora jedne nekritički favorizirati u provedbi potrebnih prilagodbi za ulazak u EU, a druge, kao Hrvatsku, stalno pomalo usporavati.

Hrvatsku, koja je do sada najdalje stigla s pripremama za punopravno članstvo, Unija deklaratorno hvali i ohrabruje, ali joj stalno nameće dodatne prepreke i od nje traži stalno nove ustupke. Tako je hrvatska politika morala do sada progutati mnoge „žabe“ od izručenja i suđenja generalima, iskonstruiranih optužbi o prikrivanju topničkih dnevnika, forsirane privatizacije, do najnovije – arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Svaka od tih i sličnih progutanih „žaba“ značila je žrtvovanje dijela nacionalnog ponosa i nacionalnih interesa u korist tzv. „europske budućnosti“ Hrvatske. Svi oni - koji baš nisu eurofobi – rekli bi možda: nije toliko sporan cilj - članstvo, koliko su do sada bili sporni način i cijena ostvarivanja tog cilja!

No, unatoč tako visoko plaćenoj cijeni, stratezi europske politike Hrvatsku budućnost i nadalje procjenjuju isključivo u sklopu zapadno-balkanske politike Unije. Tome je, dakako, zdušno doprinijela i sama hrvatska politika i vlast koja se sve do nedavno štitila korupciju, organizirani kriminal i stranački klijentelizam, te koja - umjesto ozbiljnih reformi pravosuđa, uprave i socijale - i danas još uglavnom provodi politiku zaduživanja i prodaje najvrednijih resursa.

Imajući, dakle, u vidu sve slabosti naše hrvatske politike kao i sve nedosljednosti i dvostruke standarde europske politike, možda bismo se mogli složiti s tvrdnjom jednog od sudionika Balkanskog foruma, održanog 2004. u Berlinu kad je rekao da bi se s jedne strane europska politika trebala već konačno osloboditi sklonosti da stalno nastoji promijeniti i preoblikovati Zapadni)Balkan prema nekoj svojoj zamisli, ali da bi s druge strane trebale istodobno i države na Balkanu prestati koristiti Europu kao zgodno sredstvo za rješavanje svojih međusobnih sukoba, a ja bih dodala: i pokrivanja svoje loše politike obećanjima o svjetlijoj budućnosti koje donosi već samo članstvo u EU!

Vjerujem da će naši današnji sugovornici bolje od mene analizirati europsku politiku prema ZB i naznačiti odgovor na pitanje koliko su se do sada pokazali uspješnima mehanizmi tzv. „europeizacije“ zemalja ZB koje politika Unije provodi već skoro cijelo desetljeće, te hoće li na kraju ipak individualni pristup biti žrtvovan u korist kolektivnog ulaska većine zemalja ZB u EU. Ne pokazuje li možda i primjer hrvatsko-slovenskog konflikta te način kako ga Unija rješava (uz pomoć SAD-a i forsiranjem arbitražnog sporazuma) odnos Unije prema zemljama ZB, a to je odnos moći a ne suradnje, i to prije svega prema jednoj potpuno kooperativnoj državi kao što je to zemlja-kandidat Hrvatska?

Dr. sc. Ljerka Mintas Hodak