Izlaganje novinara Josipa Jovića s tribine HKV-a o Zapadnom Balkanu

Povratak u jugo-sferu

U cilju snimanja emisije Nedjeljom u 2, Ekipa HTV-a pohodila je Emira Kusturicu u nekom srbijanskom selu u kojemu ovaj razvikani redatelj živi. Kusturica je, međutim, u jednom trenutku svog polupijanog nadahnuća otjerao goste i oduzeo im snimljeni materijal a da gosti nisu uspjeli pokusati već skuhani srpski pasulj s kobasicama. Ovaj inače već jako poznati medijski događaj ne bi, osim smijeha i podsmijeha, zasluživao veću pozornost da nije jako znakovit za hrvatsko-srpske odnose. Zapelo je na Miloševiću, a u jednom ranijem izdanju iste emisije ozbiljno je zapinjalo i na Draži Mihailovću prilikom razgovora s Aleksandrom Tijanićem. Tako, naime, uvijek završava hrvatsko snubljenje i srpski odgovor. Ovi bi se ove strane htjeli malo po ustašama a malo po četnicima ali oni tamo ne daju svoje. I to ti je.

Povijest je prepuna lomova i nesporazuma, pa tim više začuđuje neumorno nastojanje na obnovi onoga što je jedan britanski list nazvao jugo-sferom, dajući i svoje priloge argumentaciji za takav jedan projekt. Taj list, između ostalog, pišući o bliskosti naroda i kultura bivše Jugoslavije i panično tražeći argumente za svoje teze i svoje planove veoma je pronicljivo zapazio i stanovite gastronomske istovjetnosti ili sličnosti, ne znajući da Dalamatinci jedu pašta-šutu kao Talijani, a Slavonci fišpaprikaš kao Mađari, dok između bečkog i zagrebačkog odreska nema nikakve razlike.

Počelo je to tamo negdje pod kraj života predsjednika Franje Tuđmana koji se žestoko opirao balkanskim asocijacijama i najviše zbog toga bio omražen u tzv. međunarodnoj zajednici. Još 1999. američki je diplomat Warren Zimmerman izjavio kako će na Balkanu biti stvoren novi politički okvir koji se neće više zvati Jugoslavijom ali će se bazirati na tom divnom iskustvu.

Od tada su gotovo u službenu uporabu ušli pojmovi zapadni Balkan, jugoistočna Europa i najnoviji jugosfera, stvoren je niz gospodarsko-političkih institucija poput Pakta o stabilnosti, Procesa približavanja, Igmanske inicijative. Zone slobodne trgovine, Cefte i Vijeća regije. Takozvane nevladine udruga (Centar za regionalizam, Građanska inicijativa, Centar za mir…) pod pokroviteljstvom raznih europskih i američkih zaklada i naklada neumorno organiziraju okrugle stolove na regionalne teme.

Odgođen je projekt pisanja zajedničkih udžbenika povijesti za učenike, ali zato se ta povijest itekako ispisuje u Haagu s polaznom tezom o zajedničkoj i podjednakoj odgovornosti za rat i zločine, što bi trebalo predstavljati psihološku platformu pomirenja i povjerenja. Manjine bi trebale biti instrumentom stvaranja multietničkih društava i relativizacije nacionalnih država.

Besmislena je tvrdnja nekih naših političara kako moramo u EU da ne bismo završili na Balkanu. Pa to su dva, ne suprotna, nego komplementarna procesa. Sve je izglednije, naime, kako će sve zemlje «zapadnog Balkana» u paketu ući u Europsku uniju, kao je to Financiel Times predvidio 2005. godine prognoziravši 2015. kao najraniju moguću godinu kad će se to dogoditi. Otuda i stalno novi uvjeti, odnosno izgovori i stalna odgađanje hrvatskog separatnog uključivanja. Jednom Gotovina, drugi put topnički dnevnici, treći put korupcija, četvrti put slovenska granica i tako u nedogled. Slijedeći bi uvjet, ako je suditi po intervenciji Jelka Kacina, europarlamentarca iz Slovenija, mogao biti i zabrana javnog djelovanja Crkve.

Hrvatski je odgovor tim planovima više nego aktivan, ali i proturječan. S jedne strane postoji u dobroj mjeri još uvijek zaziranje šire javnosti ali i potpuna medijsko-politička kooperativnost. U nas su posve akceptirani izrazi poput «naša regija», «naši prostori», «zajednički region» i slični. Kulturna i supkulturna infrastruktura je posve obnovljena na razini razmjene gostovanja popularnih zabavljača, jedinstvenih sportskih liga, zajedničke filmsko- televizijske produkcije i zajedničkih izdavača. Medijsko zanimanje za događaje u susjedstvu je gotovo izjednačeno sa zanimanjem za događaje na domaćoj sceni. Balkanska regija se uzima kao referentni okvir života, pa su u tim relacijama mjere gospodarski pokazatelji, a sami sebi komplimentiramo kako smo postali lideri u regiji. Malo tko još spominje pripadnost mediteranskom i srednjoevropskom krugu zemalja. Antifašizam kao projekt budućnosti zapravo je smišljeno vraćanje u prošlost. «Nacionalisti» su protjerani iz novina i sa ekrana, a potpunu dominaciju u novinarsko-komentatorsko-promidžbenom žanru uspostavili su pisci neskrivene jugoslavenske, točnije srbofilske orijentacije pa ćemo od njih tako čuti ili pročitati kako je Beograd metropola Balkana, a neki su se tamo i skućili, kako najljepše miriše beogradski hljeb, kako su Srbi i Hrvati jedan dvoplemenski narod, kako je srbijanska kultura superiorna hrvatskoj i kako hrvatski turizam ne bi mogao preživjeti bez gostiju iz Srbije. Kao pravi idoli, uz državni novac, instalirani su pojedinci s javne scene iste orijentacije, od Rade Šerbedžije ili Predraga Matvejevića do Branimira Jonnyia Štulića koji je postao naročito popularan otkako je počeo žaliti za Jugoslavijom i vulgarno psovati Hrvatsku i čije pjesme, primjerice, na Radio Splitu poput himne puštaju početkom svakoga tjedna.

Tu su, dakako, i sada već redoviti konzultativni sastanci predstavnika pravosudnih, policijskih, izvršnih i zakonodavnih vlasti, a posljednji je u tom nizu bio skup predsjednika parlamenta na kojemu je zapažena i pojava Luke Bebića. U rujnu ove godine u UN organiziran je prijem za predstavnike Federacije američko-balkanskih udruga, koja nikada ranije nije postojala, a prijemu je bio nazočan i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, unatoč činjenici da u toj federaciji nema Hrvata koji žive u SAD-u. Valjda je zbog toga Hrvatima prkosno poručio neka se nauče gdje žive. On je tom prilikom razvio bogatu diplomatsku aktivnost, sastavši se na margini Generalne skupštine s predsjednicima Albanije, Crne Gore, BiH i Cipra, dok su, avaj, Srbi opet izbjegli taj susret. U razgovoru s voditeljem Dnevnika HTV, a u povodu dvadesete obljetnice rušenja berlinskog zida, predsjednik je s voditeljem, bez imalo smisla za analogiju, podijelio zabrinutost zbog zidova koji još postoje u nekim našim glavama.

Europa i Amerika imaju svoje interese za ovaj projekt. Oni su ekonomski (lakše ovladavanje tržištem i energetskim resursima) geopolitički (izbacivanje ruskog i muslimanskog utjecaja) i tradicionalistički (obnova propale versajske tvorevine). Hrvatska podložnost tom projektu nije tako racionalna i lako objašnjiva, a razloge treba tražiti općenito u slijepoj poslušnosti prema svim inicijativama i zahtjevima koji dolaze iz Bruxellesa radi mitološke opsjednutosti EU-om, u neuništivoj jugonostalgiji i kroatofobiji baštinika jugoslavenske političke klase. I još nešto, ne malo razočaranje EU u dijelu razočaranih ponekad ima svoj izraz u okretanju Balkanu. Cijeli uznapredovali projekt ima i svoje slabe točke: BiH, radi čega se grčevito nastoji očuvati njezina cjelovitost, odnosi Srbije i Kosova, srpska megalomanija koja ne podnosi ravnopravnost, latentni sukobi u Makedoniji te ipak prevelike civilizacijske razlike i povijesne traume. Hrvatska ima u svoj Ustav ugrađenu zabranu stvaranja bilo kakvih balkanskih asocijacija. No, s obzirom na često mijenjanje Ustava i na praksu njegova proizvoljnog tumačenja prema dnevnim potrebama, može se pretpostaviti kako bi politikom svršenog čina ova prepreka bila lako preskočena.

Kako se odnositi prema zemljama zapadnog Balkana? Valja apriori i trajno isključiti svaki oblik političkih asocijacija i razvijati normalne trgovinske i kulturne veze kao i prema svim europskim zemljama. Nema nikakva razloga da se prema bilo kojoj zemlju na «zapadnom Balkanu» odnosimo drugačije nego prema Mađarskoj, Rumunjskoj Bugarskoj ili Slovačkoj, na primjer. Ipak, uz dvije iznimke: U odnosu na Srbiju, s obzirom na krajnje loša iskustva iz prošlosti i neugasle velikosrpske pretenzije, i nadalje valja zadržati odnos krajnjeg opreza i rezerviranosti, što bi uključivalo i vizni režim. S BiH, pak, valja graditi posebno bliske odnose zbog hrvatskog naroda koji živi u toj državi, zbog prometnih, geografskih, energetskih itd. okolnosti, te općenito zbog specifična geopolitičkog položaj ove susjedne zemlje, koja je urezana ili točnije izrezana iz Hrvatske.

Josip Jović