Hrvoje Hitrec - Povijest, kultura i zapadni Balkan

Povijest, kultura i zapadni Balkan

Nedavno je u putopisnoj televizijskoj emisiji izronio iz zaborava američki veleposlanik pri Sv. Stolici, koji je l990. imao zadaću uvjeriti papu Ivana Pavla II. da zastupa cjelovitost Jugoslavije, te da u tom smislu - kao poglavar Katoličke crkve - djeluje posebno na Hrvate. No, dogodilo se suprotno. Amerikanac je čuo papino predavanje o hrvatskoj povijesti i kulturi, doživio je obraćenje i zatim postao istinskim prijateljem Hrvatske i poštovateljem predsjednika Tuđmana.

Povijest i kultura. Dvije ključne riječi, u hrvatskom slučaju toliko povezane da čine jedno, jer gotovo da i nema povijesnoga spomenika koji nije ujedno i umjetničko djelo, književno, likovno ili arhitektonsko, te takvo svjedoči o posebnosti hrvatske kulture, o hrvatskom jeziku, običajima i načinu života. Kultura jednoga naroda i nije drugo do ona neponovljivost, koja taj narod čini povijesnim. Da nismo razvili svoju kulturu, sada bismo bili prašina u knjizi zaborava.

Znao je to Ivan Pavao II., znamo to i mi, a znaju i naši protivnici.

Nije zato neobično da je u ovim našim danima upravo preko kulture započela rekonkvista, u kojoj sudjeluju oni kojima je hrvatska država mrska. Organizirali su se unutar Hrvatske već u pozno Tuđmanovo doba, i dobili potporu i poticaj od onih izvan Hrvatske, koji hrvatsku državu smatraju virusom u svojim geostrateškim računalima.

Početkom ovoga stoljeća potpuno su odbačene krinke, a tada uspostavljena vlast toliko je išla na ruku termitima da više nisu trebali novčanu potporu iz inozemstva. Nisu više ni trebali skrivati da je njihova nazovikulturna misija u službi rekonstrukcije bivše naddržave. Utemeljenjem zapadnoga Balkana kao institucije u Zagrebu 2000., i formalno je pokrpana mreža starih veza, te je raspodijeljen posao na razaranju i krivotvorenju hrvatske kulture i povijesti. Povratkom na vlast - prije nekoliko godina -stranke koja bi trebala imati nacionalni predznak, protuhrvatsko djelovanje je nastavljeno bez potresa.

Ne reformirana, nego uzurpirana, ta je stranka prešutno pristala na zapadnobalkansku misao i podigla ju, štoviše, na razinu službene ideologije, pod okriljem Europske unije.

Od tada razaratelji sve uspješnije osvajaju institucije, ulaze u strukture državne vlasti.

Ukratko ću opisati načine njihova rada.

U krivotvorenju povijesti krenulo se doslovce od udara na prapočetke. Svako propitkivanje hrvatske prapovijesti, posebno prije slaveniziranja jezika (po jezičnoj razdjelbi Hrvati jesu, naravno, slavenski narod) dočekuje se bjesomučnom galamom, jer treba spriječiti istraživanje hrvatske posebnosti. Znanstveno neupitni novi dokazi o genetičkom porijeklu Hrvata - koji pokazuju da se Hrvati gotovo potpuno razlikuju od svojih slavenskih susjeda, dočekuju se na nož. Zašto? Zato jer padaju u vodu fantazmi o više-manje istom, jednom južnoslavenskom, dotično jugoslavenskom narodu.

Nadalje, etnogeneza Hrvata pokušava se pomaknuti za više stoljeća, sve do l9. stoljeća, a takvim domaćim i srbijanskim falsifikatorima pridružuju se i poneki bošnjački, glede sličnih krivotvorina o Hrvatima koji žive u Bosni i Hercegovini. Dvadeseto stoljeće se falsificira upravo bezočno, komunizam se proglašava plemenitijim od fašizma i nacizma, pa je i laiku vidljiv povratak na model povijesne paraznanosti iz doba Jugoslavije, koji se sve više nameće i hrvatskom školstvu.

No, najdrskija krivotvorina događa se pred našim očima, a riječ je o najbližoj povijesti, čiji su sudionici živi, osim poginulih branitelja. Teze, već pretvorene u optužnice, naglavce postavljaju tijek i smisao Domovinskoga rata, uzroke i posljedice, krvnike i žrtve, uz bijedno opiranje državne vlasti, koja mlako ili nikako reagira i na krajnje opasnu optužbu o "zajedničkom zločinačkom pothvatu".

Toliko o povijesti, a što se događa s kulturom? I ona se krivotvori, i nju prisvajaju drugi - posebno kada je riječ o književnosti. A cijelu suvremenu hrvatsku kulturnu scenu prisvojili su predstavnici svjetonazora, koji je duboko suprotan hrvatskoj tradiciji. Hrvatskim novcem tiskaju se očita protuhrvatska podmetanja, financiraju se regionalni, dakle zapadnobalkanski filmski projekti, kako u igranom, tako i u dokumentarnom filmu, gdje se, primjerice, ignorira ogromna dokumentarna građa o srpskim zločinima i zločincima. Ignorira se svjesno, jer su ti zločini preveliki i preteški da bi se na njima mogla graditi zapadnobalkanska vizija.

Hrvatsko glumište bježi od nacionalnih tema i gubi se u slijepim ulicama tzv. novog europskog teatra. Klasična glazba je nedodirljiva, zahvaljujući svojoj univerzalnosti, ali je zato hrvatska zabavna glazba potisnuta od narodnjaka istočnoga melosa, koji je na pučkoj razini možda najvitalnije balkansko ljepilo.

Standardni hrvatski jezik je ugrožen, a nema političke volje da se donese zakon o hrvatskom jeziku i da se napokon prevlada dugo razdoblje kontaminiranosti. Štoviše, namjerno se izaziva kaos, ne samo pravopisni, posebno u većini medija, kako bi jezik ostao u onom stanju koje je pogodno za jezično amalgamiranje zapadnobalkanske tvorevine. Poznato je da Europska unija forsira BHS jezik, navodno zbog prenatrpanosti jezicima, pa ne bi trebalo čuditi ako sluganska hrvatska politika prihvati i tu tragičnu ucjenu. (Bila bi to, s druge strane, kap koja bi prelila čašu , s vrlo sagledivim posljedicama.) 

Engleski jezik se toliko nameće da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti morala upozoriti da u visokom školstvo može biti u uporabi samo - hrvatski jezik.

I što sada? U nedostatku opće strategije, nedostaje naravno i strategija razvitka hrvatske kulture. Jedina strategija koja sada postoji jest strategija uguravanja Hrvatske u različite integracije, u gotovo bjesomučnoj želji da se što prije ograniči hrvatski suverenitet, a usporedo se - preko kulture - nagriza hrvatski identitet.

Jedina kultura koja sada cvjeta jest kultura podaništva, kultura ucjene i kultura sitne političke osvete. Oni koji se daju ucjenjivati izvana, pokušavaju ucijeniti one unutar Hrvatske. Pudlice svjetskih moćnika bahati su prema vlastitim građanima, koje drže za budale. I u svemu tome najstrašnije: Hrvati opet uhićuju Hrvate, kao i u doba komunističke Jugoslavije, te nose hrvatske skalpove u važna europska središta, podastiru javna dobra i gaze hrvatsku dušu. Kako je do toga došlo? Bilo je potrebno pronaći ljude koji će voditi beskarakternu politiku, i takvi su nađeni. U ovom trenutku u političkom smislu nitko ne zastupa hrvatski narod, i to je bit suvremene političke tragedije. Zato je na sljedećim izborima potreban politički hitrorez koji će prije svega maknuti sa scene sve kratkovidne unioniste i vratiti se izvorima hrvatske državne misli i hrvatske samostalnosti. Neka se ljudi okupe oko snažnih i nepotkupljivih pojedinaca, koji će nezavisnim listama konkurirati takozvanim velikim strankama, da bismo dobili novi i autoritativni sastav Hrvatskoga sabora, a ne ovaj anonimni i bezbojni, i da bismo dobili ljude u izvršnoj vlasti koji će baciti u koš i spomen ideje "zapadnoga Balkana".

Glede ujedinjene Europe – da, ukoliko se bude radilo o zajednici suverenih i samostalnih država, a ne o birokratskoj superdržavi, koja može biti kobna po zemljopisno i demografski nejaku Hrvatsku.

I na kraju: trebamo ljude koji će, kao svojedobno Ivan Pavao II. i dr. Franjo Tuđman biti duboko svjesni povijesnosti Hrvata i posebnosti naše kulture.

Hrvoje Hitrec