Hrvatska i Zapadni Balkan

Rasprave o suverenitetu, nacionalnom identitetu i vanjskoj politici

Predgovor

Povodom sedme obljetnice smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana Udruga HIP, Forum hrvatske sloge i Hrvatsko kulturno vijeće organizirali su 9. prosinca 2006. u Slavonskom Brodu okrugli stol "Hrvatska i Zapadni Balkan". U ovom zborniku donosimo rasprave sudionika na tom skupu koji su izlagali svoje poglede o suverenitetu, nacionalnom identitetu i vanjskoj politici.

Budućnost Hrvatske ovisi o tome hoće li Hrvatska biti integrirana u zapadni Balkan ili u EU.

Ništa se u Hrvatskoj posljednjih desetak godina nije događa slučajno, ni u medijima ni i u državnoj politici od 2000. Dobar dio toga zbivalo se kao posljedica vanjske politike Europske unije.

Europa unija definirala je vrlo precizno svoju Politiku europske sigurnosti i obrane (European Security and Defence Policy – ESDP) i Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (Common Foreign and Security Policy – CFSP). To ima za posljedicu da je EU angažirana u sve većem broju "različitih vrsta operacija upravljanja krizama na terenu u trećim zemljama", a posebno na Balkanu koji je od posebnog interesa za EU. Da bi realizirala svoju vanjsku i sigurnosno politiku EU provodi: a) vojne operacije, b) civilne operacije, c) vanjske operacije u trećim zemljama.

Strategije kojima se određuju ciljevi vojnih, civilnih i vanjskih operacija "upravljanja krizama" definirane su nizom dokumenata. Te se strategije počinju artikulirati u EU sredinom 1990-ih. Za sudbinu Hrvatske presudno je Izvješće Međunarodne komisije za Balkan iz 1996. objavljeno pod nazivom "Nedovršeni mir". Izvješće Komisije sadrži 57. preporuka europskim vladama i međunarodnim organizacijama što da poduzmu kako bi se "upravljalo krizom" na Zapadnom Balkanu. Komisija polazi od pogrešnih premisa kojima tumači raspad Jugoslavije (stoljetne mržnje balkanskih naroda, dolazak nacionalističkih stranaka na vlast, nesloboda medija), dolazi do zaključka da se od 1991. do 1995. vodio "treći balkanski rat"; te predlaže rješenje prema kojem "balkanske narode" vidi u novim/starim ekonomskim i vojnim asocijacijama s "ciljem stvaranja Južnobalkanske konfederacije".

Strategijom koju je definirala Međunarodna komisija za Balkan, hrvatska je budućnost osuđena na Zapadni Balkan, voljom međunarodnih čimbenika a ne odlukom hrvatskog naroda.

Međutim, na takve političke koncepcije predsjednik je Tuđman odgovorio već koncem 1996.:

"... Hrvatska istodobno daje znati da se odlučno protivi svim osnovama koje bi je prisiljavale na regionalne, balkanske i jugoistočne europske integracije … Hrvatska je odlučna da izbjegne nove križne putove na području iz kojeg se izbavila. Hrvatska, međutim, ne izbjegava svoju odgovornost u uspostavi trajnog mira i novoga međunarodnog poretka u ovom dijelu Europe. [1]

Kada se ima na umu da se predsjednik Tuđman suprotstavio strategiji EU da se stvori Zapadni Balkan, odnosno da se Hrvatska odvede na Zapadni Balkan, da je njegovu politiku potvrdio i Hrvatski državni sabor 1997. adekvatnom izmjenom Ustava, onda je jasno zbog čega i zašto je od 1996. (a ne ranije) "Hrvatska bila u izolaciji".

Promjena vlasti 2000., kao i ona 2003., može biti dobra za demokraciju pa i nacionalni prosperitet. Međutim, malo je razloga vjerovati da stvarno idemo tim putem, jer ni hrvatski narod ni vlada više ne odlučuju o bitnim pitanjima za razvoj hrvatskog društva i budućnost Hrvatske.

Većina reformi koje se provode u Hrvatskoj, kao tranzicijskoj zemlji, diktirane su od strane EU, Svjetske banke, OESS-a, NATO-a, USAID-a. Oni u Hrvatskoj usklađuju svoje strategije i poteze i nastupaju koordinirano.

Implementacija euro-američkih strategija, njihovih planova i projekata, nije nužno u svim segmentima pogubna za Hrvatsku. Štoviše za neke prijedloge i pomoć trebamo biti i zahvalni. Međutim, dugoročno gledano intervencija međunarodne zajednice nije imala za posljedicu razvitak demokracije već dokidanje demokracije. U formalnom smislu (ukidanje županijskog doma) i u sadržajnom smislu Hrvatskoj je oduzeto pravo da sama donosi odluke o svojem razvoju, da sama promišlja o svojoj budućnosti. Hrvatskoj je oduzeto pravo da samostalno misli i samostalno odlučuje. Hrvatska iz dana u dan postaje sve više politička kolonija, a u intelektualnom i duhovnom provincija.

Vodeće parlamentarne stranke u Hrvatskom saboru, prvo SDP a potom i HDZ, pristale su i stvarno i formalno na takav status Hrvatske: zato unisono ponavljaju parolu da Hrvatska nema alternative na putu u euro-atlantske integracije.

Politika koja je svedena na parolu da Hrvatska nema alternative ozbiljno je ugrozila demokraciju u hrvatskom društvu, koje je ostalo bez oporbe, kako u Saboru tako i u javnom životu. Jer u javnosti se na najgrublji način stigmatizira svako mišljenje suprotno tezi "nema alternative".

U Hrvatskoj ne postoje institucije koje kvalificirano promišljaju i pripremaju strategije razvoja Hrvatske, ni one koje istražuju strategije međunarodnih organizacija kojima bi se Hrvatska htjela (ili se pak ne bi htjela) priključiti.

Zbog navedenih razloga rasprave u ovom zborniku imaju posebnu važnost. One argumentirano govore o stavovima hrvatskih znanstvenika, javnih i kulturnih djelatnika o njihovu odnosu prema politici uključivanja Hrvatske u balkanske integracije. Istovremeno, ove su rasprave upozorenje da bi se o toj temi, i o sličnim temama, trebalo raspravljati u središtima za strategiju razvoja Hrvatske, institucijama koje Hrvatska nema ili u koje hrvatske znanstvene i kulturne elite nemaju pristupa.

I na kraju što reći o ovoj temi. Prvi slogan na izbornom plakatu HDZ-a 1990. godine, koji je vodio samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi, bio je "Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske". Kako onda tako i danas to je ključno pitanje za budućnost Hrvatske, ali i ključ za razumijevanje političkih prijepora na hrvatskoj političkoj sceni. Kako onda tako i danas.

Urednici

[1] Dr. Franjo Tuđman, poslanica u povodu primanja Hrvatske u Vijeće Europe 6. studenog 1996.: "Zna se. HDZ SE", Zagreb: Glavno tajništvo Središnjice HDZ, 1998., sv. 4., str. 231. 

Sadržaj

PREDGOVOR

MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE - Zapisnik sa 2. sjednice Predsjedničkog vijeća Republike Hrvatske, održane u Predsjedničkim dvorima, 25. svibnja 1996.

Franjo Tuđman: Hrvatski je narod vlastitim snagama izvojštio svoje mjesto u međunarodnom poretku

Franjo Tuđman: Hrvatski je narod na osnovi prava na samoodređenje odlučio ostvariti svoju suverenu državu

Miroslav Tuđman: Suverenitet ili izolacija. Skica za istraživanje informacijskih strategija i predodžbenih shema u javnome znanju

Milan Ramljak: Pravna država i njezine sastavnice u hrvatskom Ustavu iz 1990. godine

Ljerka Mintas: Vanjska politika u tuđmanovo vrijeme i danas

Davor Domazet-Lošo: 'Zapadni' Balkan klon 'Velike Srbije'

Đuro Njavro, Zoran Stiperski: Hrvatska i Zapadni Balkan

Josip Pečarić: Ulazak u EU i gubitak nacionalnih vrijednosti

Kuzma Kovačić: Ne možemo više trpjeti

Hrvoje Hitrec: Treća Jugoslavija pred vratima

Josip Jović: Mediji u funkciji projekta "Zapadni Balkan"

Božo Žepić: Zapadni Balkan – izazov ili nova zamka?

Zdravko Tomac: Povijesni trijumf tuđmanizma i povijesni slom mesićizma

Mate Ljubičić: Zapadni Balkan ili inačica treće Jugoslavije

Impresum

Nakladnik: UHIP, Zagreb

Za izdavača: admiral Davor Domazet-Lošo

Urednici: dr. Miroslav Tuđman, dr. Mate Ljubičić

Organizacija i priprema teksta: Ana Pašalić

Lektura: Ivan Martinčić

Likovno oblikovanje naslovnice: Dragan Karanušić

Tisak: Tiskara – Zelina

Otisnuto u prosincu 2007.

Copyright © Udruga HIP, Zagreb, 2007. Sva prava pridržana

CIP zapis dostupan u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem XXXXXX.

ISBN 978-953-95617-1-8

Na ovitku je fotografija spomenika dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku u Škabrnji (2001., bronca, 3,20 m, autor ak. kipar Kuzma Kovačić)

{mxc}