9. lipnja 2011. u Zagrebu predstavljena je knjiga akademika Josipa Pečarića „Rasizam suda u Haagu“. Knjigu su uz autora predstavili: prof. Ozana Ramljak, prof. dr. Miroslav Tuđman, gospodin Mate Kovačević i akademik Dubravko Jelčić. U nastavku donosimo izlaganje samog autora, akademika Josipa Pečarića popraćeno slikama Oskara Šarunića sa samog događaja.

Akademik Josip Pečarić: Je li Papa generala Gotovinu proglasio svetim?

Prije svega dozvolite mi da vas sve lijepo pozdravim. Pozivnica je upućena i Predsjedniku RH, predsjednici Vlade RH, ministrima, glavnim tajnicima, Predsjedniku Sabora, klubovima zastupnika, veleposlanicima. Svima im se zahvaljujem. I onima koji su se ispričali kao Predsjednik RH i onima koji nisu. Zapravo, svojevremeno je na promociji jedne moje knjige bila i tajna policija, pa je bolje da svi budu izravno obaviješteni, zar ne?

Zahvaljujem se Nadbiskupskom pastoralnom institutu što su nam ustupili ovu prekrasnu dvoranu za današnje predstavljanje. Posebna zahvala g. Frani Marusiću koji je (po tko zna koji put) omogućio da se ova knjiga tiska. Nadasve se zahvaljujem današnjim predstavljačima. Zapravo i nisam siguran da im se trebam zahvaliti. Poznato je da je akademik Jelčić itekako grješan što sam se dao u publicističke vode. I to toliko puno da imamo i zajedničke knjige. Druga dva predstavljača, profesor Tuđman i Mate Kovačević su izravno suodgovorni i za nastajanje ove knjige. Naime, kada sam, poslije rasističkih presuda u Haagu, popisao sve svoje tekstove koji su se isključivo bavili tim "sudom", Mate je, a potom i Miro, tražio da sve te članke objavim kao knjigu. Poslušao sam njihovu sugestiju i da pošaljem ministrima zahtjev za financiranjem knjige. Zapravo je to bio test jer su u to vrijeme govorili o tome ono što znaju da narod misli. Trebam li se uopće zahvaliti gospođi Ozani Ramljak, kada ona uvijek sve nas zasjeni pa svi jedva čekaju da mi završimo svoju priču da bi ona opet došla na red?

Koristim ovu prigodu da se zahvalim supotpisnicima Pisma Haškom tribunalu. Pismo ima već više od 360 supotpisnika, a potpisivanje traje i dalje. Zapravo, knjiga koju danas predstavljamo pokazuje da ne treba ovo pismo poslati onima koje rasizam vodi u njihovom odlučivanju. Prava adresa treba biti Vijeće sigurnosti UN-a i to kao pismo akademika (do sada nas je potpisalo osam) i biskupa, a sa svim drugima kao supotpisnicima.

Zahvala bi trebala biti sve što autor u ovakvim prigodama treba reći. Ali, ja ću po običaju prekršiti to zlatno pravilo.

Vjerojatno smo svi još uvijek po dojmom posjeta Svetog Oca. Svi danas razmišljaju o porukama ovog posjeta, pa i ja. Mene muči pitanje koje će vas vjerojatno šokirati:

Je li Papa generala Gotovinu proglasio svetim?

Uoči posjeta Svetog Oca Ivan Miklenić u Glasu Koncila piše:

"...haška presuda hrvatskim generalima 15. travnja - koja je, kao što je opće poznato, izazvala golemo jednodušno nezadovoljstvo, razočaranje i novu ranu većini pripadnika hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvatskoj - dala je još jednu novu dimenziju tom pastoralnom i državnom pohodu. Hrvatski nadbiskupi, članovi Stalnoga vijeća HBK-a, u svojoj poruci pred Papin pohod doslovno su istaknuli: »Sveti otac Benedikt XVI, poglavar Katoličke Crkve, vrhovni autoritet suvremenoga čovječanstva, dolazi nama Hrvatima u vremenu kad je povrijeđeno dostojanstvo našega naroda da bi nas ojačao u vjeri u Boga, apsolutnoga gospodara povijesti.« Premda nitko u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i ne pomišlja da bi papa Benedikt XVI. trebao javno zauzimati stav o toj nepravednoj prvostupanjskoj haškoj presudi, sam njegov dolazak u Hrvatsku potvrda je neokrnjenoga dostojanstva hrvatskoga naroda..."

Naše neokrnjeno dostojanstvo? Zar je moguće da to misli g. Miklenić. Pa svi znamo koliko je puno istine u Thompsonovom stihu:

Jučer gledam sliku naroda
baca cvijeće po herojima
a već sutra pobjednike sude
prodaše ih za Judine skude

Kako Miklenić u daljnjem tekstu kaže kako je naše dostojanstvo danas ranjeno, a znamo da "neokrnjeno" i "ranjeno" isključuju jedno drugo, vjerojatno je mislio kako je naše dostojanstvo u očima Svetog Oca – neokrnjeno.

Doista, Sveti Otac nije mogao izravno govoriti o presudama. Jasno je da se sve ovo vrijeme tzv. detuđmanizacija (tj. rashrvaćivanje našeg naroda) sprovodi udarima na ponos i dostojanstvo našeg naroda. Vrhunac tog udara su upravo presude našim generalima!

Papa nije mogao govoriti o Gotovini, ali je o Stepincu

Kada se pitamo što je netko želio postići nekim svojim postupkom, najbolje je vidjeti po rezultatima koji su polučeni tim postupkom. A nedvojbeno je da su ponos i dostojanstvo našeg naroda ovim posjetom doista porasli.

Presude u Haagu su na razne načine u izravnoj vezi i s Katoličkom Crkvom. Uoči posjeta Svetog Oca na to nas upozorava talijanski tjednik Espresso pišući o epizodi kada je glavna tužiteljica Carla del Ponte "zaratila" i s Vatikanom zbog generala Ante Gotovine koga je navodno skrivala Crkva u Hrvata. Iz teksta lako možemo razabrati divljenje prema ponosu i dostojanstvu generala Gotovine, u odnosu na hrvatsku Vladu (Del Ponteova je nakon fijaska u Vatikanu bila izrazito bijesna. Iskalila se i na tadašnjem premijeru RH Ivi Sanaderu). O tome više možete vidjeti u trećem pismu ministrima. Bilo je jasno da će se i nasljednik Carle del Ponte na isti način odnositi prema današnjoj Vladi, zar ne?

Naravno, Papa nije mogao govoriti o Gotovini. Ali mogao je o Stepincu. Podsjetimo se samo nekih njegovih riječi izgovorenih u našoj katedrali o našem blaženiku:

Ovu se večer želimo u molitvi i pobožnosti prisjetiti blaženoga Alojzija Stepinca, neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu. Zasluge toga nezaboravnoga Biskupa bitno proizlaze iz njegove vjere: u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, „odvjetnik" svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je „branitelj" Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom.

Na montiranom političkom procesu Stepinac je osuđen. Osuđen je onaj koji je spasio mnoge, bez obzira na to kome narodu pripadaju. Na montiranom procesu u Haagu, iz istog razloga su osuđeni i naši generali. To i slijepac može razabrati iz same presude. Odvjetnik generala Gotovine kaže:

Raspravno vijeće je zaključilo da su transkripti sa sastanka na Brijunima, kao i Gotovinina naredba za napad u Oluji dvosmisleni te da Raspravno vijeće treba vidjeti rezultate operacije Oluja kako bi utvrdilo je li bilo udruženog zločinačkog pothvata...

Sagledali su i zaključili da je bio zločinački pothvat. Znamo da je glavni rezultat Oluje bilo spašavanje 100.000 – 150.000 muslimana u Bihaću. Generalu Gotovini je to bio drugi put da ih spašava. To je njegov zločinački pothvat zbog kojega je osuđen. Sigurno je da blaženi Stepinac nije spasio toliko puno ljudi. Zar ta paralela nije ono sto su prepoznali mnogi koji napadaju Svetog Oca zbog njegova govorenja o Stepincu. Pa što je logičnije od toga da jedan papa u katedrali u kojoj je stolovao jedan blaženik govori o tom blaženiku?

Zašto se zločin u Škabrnji ne vodi kao zločin?

Koliko smo bili u pravu mi koji smo odmah upozoravali na to, potvrdio je ovih dana i Mario Borghezio, talijanski zastupnik u Europskon parlamentu. On je izjavio, nakon uhićenja Ratka Mladića, u razgovoru za talijanski radio Sole-24, kako je Mladić za njega domoljub; da su Srbi u BiH mogli zaustaviti napredovanje islama u Europi, ali su, nažalost, bili spriječeni. Prema pisanju talijanskog tiska, do sada su se samo dvojica političara distancirala od njegove izjave. Je li onda uopće čudno zašto Mladićevi zločini u Hrvatskoj nisu zločini? Zašto im zločin u Škabrnji nije zločin?

Naravno, ja sam u svom pitanju istakao samo generala Gotovinu. „Zločin" koji smo zapravo mi napravili spašavanjem tolikog broja muslimana od stravičnog pokolja koji im je bio namijenjen, a koji bi bio mnogo, mnogo veći i stravičniji od onoga u Srebrenici, još je i veći jer je bilo planirano da se poslije takvog pokolja Srbi proglase pobjednicima u ratu. Borghezio samo javno govori istinu - ono što se ne smije javno reći.

Ali takva je današnja EU. Zapravo iz povijesti Katoličke Crkve baštini ono što je bilo najgore. To je sjajno opisao njemački zastupnik Klaus-Peter Willsch kada je presude našim generalima usporedio s jednim događajem iz crkvene povijesti. Naime, 897. tadašnji papa Stjepan VI. upriličio je sudski proces - protiv svog pokojnog prethodnika na prijestolju sv. Petra, Formozusa. Mrtav papa je doista izvučen iz groba, navučena mu je papinska odora - i stavljen je pred sud gdje se od početka znalo, kakva će biti presuda: kriv je.

Tuđman je kriv za sve

Willschu je jasno ono što je svima. Sve presude Hrvatima su presude mrtvom hrvatskom predsjedniku. Zato bi mi zapravo trebali zamjeriti što sam u naslovu ovog teksta stavio generala Gotovinu (on je kao i Stepinac osuđen živ).

Svi znamo da je za "zločin" spašavanja tolikog broja muslimana najveći krivac predsjednik Tuđman.

Tuđman je kriv i što uopće postoji hrvatska država.

Tuđman je kriv što svjetskim moćnicima nije uspjelo instalirati nekakvu srpsku državu u Hrvatskoj.

Tuđman je kriv što je od vojske te kvazidržave napravio, kako kaže Slobodan Milošević, zečeve! A time je ponizio svjetske moćnike, jer je ona stvorena po njihovoj želji i za ostvarenje njihovih interesa.

Itd., itd.

Zar Sveti Otac Benedikt XVI. zato ne govori o našoj misiji u EU, kao što je i Sveti Otac Ivan Pavao II. govorio o nama kao o narodu nade? Griješe oni koji tvrde da smo malobrojni za tako nešto. Zar tračak svijetla u mraku ne znači puno?

Zato vas zapravo pitam je li pravo pitanje u naslovu trebalo biti:

Je li Sveti Otac zapravo proglasio Oca hrvatske države akademika Franju Tuđmana svetim?

akademik Josip Pečarić

Valentin Pozaić i Mate Kovačević

slike: Oskar Šarunić