Vezano za posljednje izjave bivšega predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića u svezi njegove odgovornosti za ilegalno objavljivanje dokumenata s oznakom državna tajna, ali i općenito uz prijepore koje je potaknula presuda hrvatskim generalima u Haagu, objavljujemo studiju prof. dr. Miroslava Tuđmana "Hrvatski scenaristi haških optužnica". U ovoj se vrlo zanimljivoj studiji na vrlo podroban način uz niz relevantnih citata, brojki i dokumenata daje potpun uvid u širu sliku i scenarij djelovanja kojim je trasiran put do presude za "zajednički zločinački pothvat". Radi se dakle o štivu koje će biti interesantno kako stručnjacima i dobrim poznavateljima prilika, tako i onima koji se mnogih pojedinosti možda više ne sjećaju. S druge strane, te pojedinosti trebale su već odavno biti zanimljive i poznate Državnom odvjetništvu, no čini se da ono neke stvari zaboravlja i brže od hrvatskih medija, koji i inače zaboravljaju čudesnom brzinom.(mm)

Prof. dr. Miroslav Tuđman: Hrvatski scenaristi haških optužnica*

Pripremanje optužnica

Hrvatski scenaristi haških optužnicaHrvatska službena politika nikada nije negirala da su u Domovinskom ratu i s hrvatske strane, u obrani od agresije, počinjeni zločini i nedjela tijekom ili nakon vojno redarstvenih operacija, bilo od strane pripadnika hrvatske vojske i policije ili pak civila. Podaci o takvom stavu i o djelovanju pravne države su neumoljivi. Do konca 1999. podignuto je 3.978 kaznenih prijava [1] i procesuirano je 1.949 počinitelja samo s "hrvatske strane" za ubojstva, paleže, pljačke, itd. [2] Prema tome, i policija i pravosuđe su radili svoj posao, podjednako intenzivno prije kao i nakon promjene vlasti, 6. siječnja 2000. godine.

Štoviše, za zločine i nedjela što su ih u obrani od agresije počinili pripadnici hrvatskih snaga ili civili, osuđeno je dva puta više ljudi nego za zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku. Prema godišnjem izvješću Državnog odvjetništva Saboru RH, u razdoblju 1991.- 2001., za ratne zločine u agresiji na Hrvatsku osuđeno je 726 osoba. Sve te osobe osuđene su do 2001. godine.[3]

Te se činjenice u domaćim i stranim medijima prešućuju od onih grupacija kojima je u interesu da se za "zajednički zločinački pothvat" kao glavni krivac optuži hrvatski vojni i državni vrh.[4] Jedni to čine jer navodno u stvaranju suverene hrvatske države vide obnavljanje NDH, a drugi zato jer im nije odgovarala nova neravnoteža u međunarodnom poretku do koje je došlo kao posljedica raspada Jugoslavije. I za jedne i za druge raspad Jugoslavije bio je porazan po njihove interese. Zato su pripremali optužnicu za "zajednički zločinački pothvat"  s namjerom da se uspostavi stara ravnoteža na području bivše Jugoslavije stvaranjem nove regije Zapadni Balkan, područje koje do 2000. godine nije postojalo ni kao geografski, ni kao politički niti kao kulturni pojam. Zato se gradi novi mit o brojnim hrvatskim zločinima u Domovinskom ratu, a prešućuje se da se radi o pojedinačnim zločinima, kao i da se sustavno radilo na njihovu procesuiranju.

Na mitu o krivnji Hrvata gradili su se unutarnji odnosi u bivšoj Jugoslaviji. Optužba da su Hrvati krivi za slom i monarhističke i socijalističke Jugoslavije je konstanta teza hegemonističkih i unitarističkih jugoslavenskih elita.  Hrvati su prema takvim tumačenjima bili krivi za kapitulaciju prve Jugoslavije 1941., za genocid nad Srbima za vrijeme NDH, te za dezintegraciju socijalističke Jugoslavije već 1971. a pogotovo 1990. iako su i tada prvo tražili konfederalno uređenje.

Velikosrpska politika pravdala je agresiju na Hrvatsku, a pobunjeni hrvatski Srbi tražili su pripojenje Srbiji od 1990., jer su smatrali da je svaka hrvatska država zločinačka tvorevina. Optužba hrvatskog političkog i vojnog vrha za "zajednički zločinački pothvat" u  medijima slijedi taj mit,  amnestira velikosrpsku politiku za agresiju i pobunu, a svima onima koji su u socijalističkoj Jugoslaviji vidjeli i doživjeli ostvarenje svojih ideala daje opravdanje što nisu sudjelovali u dekonstrukciji komunizma i dezintegraciji Jugoslavije.

MesićS druge pak strane, dio međunarodnih čimbenika uvijek je bio zainteresiran za opstanak Jugoslavije. Doduše, većina je tih međunarodnih čimbenika željela vidjeti Jugoslaviju u kojoj se poštuju "ljudska prava" i "tržišna ekonomija", ali su izričito bili protiv priznanja novih država na tlu Jugoslavije. Oni su sustavno radili na obnovi neke nove Jugoslavije [5] ili jugoslavenskog saveza, i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, Slovenije, BiH. Zato njima nije bilo u interesu da se u Haagu sudi agresoru na Hrvatsku i BiH, jer bi time  bilo onemogućeno zagovaranje bilo kakvih novih jugoslavenskih ili zapadnobalkanskih integracija i asocijacija. Dijelu je međunarodnih moćnika politički odgovaralo izjednačavanje agresora i žrtve. Zato ne iznenađuje da se djelovanje i interes tih čimbenika može prepoznati već i na početku suđenja generalima Gotovini, Čermaku i Markaču.

U svjedočenjima, posebice onih koje je tužiteljstvo predstavilo kao svoje glavne svjedoke, nalaze se izjave koje otkrivaju pozadinu tog procesa i kako je nastala optužnica. Kanadski general Leslie sam je otkrio zašto je slao pretjerana izvješća o Oluji. – Naš je zadatak bio da zaustavimo napade HV-a, da se oni povuku iz zone razdvajanja i vrate na početne položaje – barem o tome iskreno tvrdi Leslie.

On je bio jedan od zapovjednika UNCRO-a, a mandat im je bio (za razliku od UNPROFOR-ova) – demilitarizacija područja i povratak civilnom načinu života, te integracija. No, Leslie je objasnio “stvarni” mandat UN-ovih snaga u okupiranim dijelovima RH. Priznao je vezu njegovih izvješća o “uništenim gradovima krajine i granatiranju civila”, s napadom međunarodne diplomacije i politike, dva dana poslije početka Oluje, kada su u Ženevi političari (prije svega Carl Bildt, ali i moćni Solana) otvoreno prijetili Hrvatskoj zbog akcije i, doslovce poručili – “ovo je zločin koji spada u mjerodavnost haaškog suda”. Dobar dio EU bio je oštro protiv Oluje. UN je dobio zadatak da učini sve da spriječi da HV uspije.[6]

U prostoru javnoga znanja postoje informacije i podaci o tome kako su pripadnici i velikosrpske politike, ali i određeni međunarodni čimbenici, "zaslužni" za pripremanje optužnica protiv hrvatskog vojnog i državnog vrha za "zajednički zločinački pothvat". Međutim, gotovo da nema kritičkog prikaza o onome što je mnogo očitije: da su optužnice protiv hrvatskog vojnog i državnog vrha sustavno pripremane u Hrvatskoj i da su se formulacije i "dokazi" koje iznosi haaško Tužiteljstvo protiv hrvatskih generala i dužnosnika godinama prije toga ponavljale u hrvatskim medijima.[7]

O sudjelovanju i političkih čimbenika i dijela hrvatskih medija u pripremi haaških optužnica upozorit ćemo s nekoliko primjera.

Pisanje optužbi: predsjednik Republike Stjepan Mesić

Glavni cilj udruženog zločinačkog pothvata prema Tužiteljstvu je "etničko čišćenje" pobunjenih Srba iz sektora jug. U ožujku 2007. Tužitelj je to obrazložilo na sljedeći način:

18. Cilj uklanjanja Srba iz Krajine odražavao je dugogodišnju težnju predsjednika Tuđmana za etničkom homogenošću. Pored neprijateljstva prema Srbima, koje je nastalo tijekom ratnih godina, predsjednik Tuđman je etničku raznolikost smatrao povijesnim problemom koji se može riješiti primjerice preseljavanjem stanovništva.[8]

Takva formulacija o "Oluji" kao zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja Srba nije postojala u prvim optužnicama protiv hrvatskih generala.[9] Nažalost na optužbi da je "Oluja" poduzeta s ciljem etničkog čišćenja radili su i neki najviši hrvatski dužnosnici. Tu je optužbu uporno ponavljao Stjepan Mesić i to kao predsjednik Republike tijekom svojih službenih posjeta i međunarodnih susreta, od 2000. godine, dakle prije nego što su bile napisane haaške optužnice protiv hrvatskih generala:

Druga je tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako je istina da su oni, izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i to da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika.[10]

Gotovo iste formulacije Stjepan Mesić, kao Predsjednik Republike Hrvatske, koristi tijekom službene posjete Austriji početkom 2001.:

Jednako otvoreno moram progovoriti i o odnosu režima Franje Tuđmana prema Srbima u Hrvatskoj. Istina je, doduše, da je dio srpskog stanovništva, podlegavši manipulacijama Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, krenuo u otvorenu pobunu protiv Hrvatske.

Ali, istina je isto tako da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika.[11]

Predsjednik Mesić svoju optužbu protiv "režima Franje Tuđmana" ponavlja i tijekom službena posjeta NR Kini u svibnju 2002. godine:

Mada je rat u Hrvatskoj zaustavljen godine 1992., mi smo tek 1995. vlastitom vojnom akcijom, a potom mirno, uz pomoć međunarodne zajednice, okončali pobunu dijela srpske manjine. Na žalost Tuđman je to iskoristio i kako bi se riješio dobrog dijela Srba koji su inače u Hrvatskoj živjeli stoljećima. Mi to sada nastojimo ispraviti, pozivajući sve one Srbe - naše građane, koji su izbjegli iz Hrvatske, da se vrate u miru i sigurnosti.[12]

Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, nije optužio samo "režim Franje Tuđmana" za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj, nego i za agresiju na Bosnu i Hercegovinu:

Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Zbog tog "istočnog grijeha" hrvatske politike, zbog njenog pokušaja da pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, Hrvatska se dovela u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu. A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih pretvorila se iz žrtve agresije - što je nesumnjivo bila - sama u agresora.[13]

Mesić i u Austriji ponavlja gotovo iste formulacije kao i u Švicarskoj, optužujući hrvatsku politiku da je silom oružja htjela pripojiti dio međunarodno priznate BiH, te da je postala od žrtve agresorom:

Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Upravo zbog jedva prikrivenih pokušaja hrvatske politike da Republici Hrvatskoj pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, mi smo se doveli u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu.

A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih Hrvatska se pretvorila iz žrtve agresije u agresora.[14]

Franjo TuđmanOptužbama za agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu, te za pokušaj stvaranja "velike Hrvatske", kao protuteže Miloševićevoj "velikoj Srbiji" Mesić nije samo izjednačio politike i političke uloge predsjednika Tuđmana i Miloševića, nego je pisao optužnice protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH, godinama prije nego što su se te optužnice pojavile 2004. godine.[15]

Hrvatski predsjednik Tuđman bio je sklon vjerovati da će Milošević u svojem naumu uspjeti, da će u najmanju ruku stvoriti malu "veliku Srbiju" i smatrao je da bi to bila dobra prilika za Hrvatsku da se i ona proširi, da anektira dijelove Bosne i Hercegovine.[16]

Činjenica je da su ove optužbe iznijete tijekom službenih posjeta predsjednika Mesića stranim zemljama i da se nalaze na službenoj web stranici predsjednika Republike. Dakle, ne radi se samo o Mesićevim vrijednosnim sudovima i Mesićevim interpretacijama politike njegova prethodnika.[17] Mesićeve optužbe treba čitati kao cilj njegove politike, koja je po kvalifikacijama optužbi čak radikalnija od sadržaja haaških optužnica.[18] Osim toga Mesićeve optužbe nisu stav njega kao pojedinca, nisu samo njegovo osobno mišljenje. To je stav predsjednika Republike, dakle državne institucije, koja formulira državnu politiku. Službeni stavovi služi kao orijentir za organizaciju javnih poruka po kojima svoje djelovanje usklađuju  državne a često i društvene ustanove.

Mesićeve optužbe prethode haaškim optužnicama – a kada se tumače povezano s njegovim djelovanjem, onda je nedvojbeno da su te optužbe jasno definirani ciljevi scenarija koji je imao za cilj podizanje haaških optužnica. Kao predsjednik Republike Stjepan je Mesić imao sve podloge da provede svoj scenarij: a) sam je definirao ciljeve i sadržaj scenarija; b) odredio je metode i ljude za proizvodnju "pseudodokaza"; c) razradio je plan proizvodnje "pseudodogađaja" objavljivanjem arhive predsjednika Tuđmana; d) odabrane medije planski je koristio za dostavljanje "transkripata" haaškim istražiteljima, a hrvatsku Vladu prisilio da legalizira njegove nezakonite radnje, itd.

Da se radi o scenariju sustavnog i planskog optuživanja "režima Franje Tuđmana", te nezakonitom postupanju s arhivom kako Prvoga predsjednika tako i arhivama obavještajnih službi, može se vrlo lako dokazati. Navest ćemo tek nekoliko primjera od mnoštva koji stoje na raspolaganju.

Proizvodnja krunskih pseudodokaza

HaagHaaško tužiteljstvo kako u optužnici protiv trojice hrvatskih generala tako i u postupku protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH, kao glavni dokaz za postojanje "zajedničkog zločinačkog pothvata" i namjera zločinačke organizacije koristi tzv. "Tuđmanove transkripte", a zapravo zapisnike sjednica iz ureda Prvog predsjednika RH. Da haaško Tužiteljstvo nije raspolagalo tim transkriptima, ne bi imalo čime potkrijepiti svoje optužnice, i teško da bi uopće bilo u mogućnosti postaviti konstrukciju o ZZP. Kako su pak predsjednički transkripti glavni dokaz za ZZP, onda je "logično" da  na čelu ZZP mora biti sam predsjednik Tuđman, pa se zapravo tako konstruiranom optužnicom sudi prvenstveno njemu, a tek potom ostalima kao sudionicima u ZZP. Što je već samo po sebi pravno dubiozno, jer se sudi čovjeku koji se ne može braniti. Kako još od rimskih vremena svaki pravni sustav polazi od presumpcije nevinosti, tj. da je svatko nevin a da se krivnja mora dokazati, to optužnica protiv Prvog predsjednika ni po jednom civiliziranom pravnom standardu nije prihvatljiva.

Vrlo je znakovita i činjenica da se samo transkripti koriste kao dokaz o ZZP. Neosporna je činjenica da je dr. Franjo Tuđman – kao povjesničar, političar i državnik - napisao na tisuće stranica teksta - desetke knjiga, mnoštvo članaka i rasprava – a da haaško Tužiteljstvo u njima nije našlo ništa što bi potkrijepilo navode iz optužnice za ZZP.

Štoviše, kao predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman održao je na stotine, vjerojatno i tisuće javnih nastupa i govora – od predizbornih govora do službenih govora u zemlji i inozemstvu, a ni u njima Tužiteljstvo nije našlo ni jednu rečenicu kojom bi potkrijepilo navode iz svoje optužnice.

Zato za konstrukciju ostaju samo tzv. transkripti, službeni zapisnici iz Ureda Predsjednika. O vjerodostojnosti tih zapisnika, odnosno vjerodostojnosti zaključaka koje iz pojedinih riječi i rečenica iz tih zapisnika izvlači Tužiteljstvo bit će riječi kasnije. Sada želimo upozoriti na metode i tehnike kako su transkripti našli svoj put do haaškoga Tužiteljstva i svoje mjesto u optužnicama protiv hrvatskih generala.

Plasiranje "Tuđmanovih transkripata", kako hrvatskoj javnosti tako i haaškome Tužiteljstvu, rađeno je prema pravilima i metodama specijalnog rata što ga je vodio predsjednik RH Stjepan Mesić sa svojim najbližim suradnicima protiv svog prethodnika, mrtvoga predsjednika Tuđmana.[19]

Medijska diskreditacija  predsjednika Tuđmana bila je potrebna da bi se moglo činiti ono što se po pozitivnim zakonima svih zemalja ne smije činiti: otvarati državna arhiva i objavljivati dokumente s oznakom tajnosti.

Kako bi se sotoniziralo predsjednika i pokazalo da su transkripti nečasna rabota bolesna uma, a ne dio pogona svake uređene državne institucije to se umnažala brojka "transkripata" a istovremeno se prešućivalo da je vođene zapisnika obveza osoba na najvišim državnim položajima.

Naime, i na sudu je potvrđeno [20] da je u spornoj arhivi, u kojoj su se nalazili transkripti, bilo 10.493 dokumenta. Od toga je broja bilo "1814 zapisa  razgovora s jednom osobom, a 2466 je bilo zapisa razgovora s više osoba"; Ostali dokumenti odnose se "na izvješća i informacije SZUP-a i HIS-a … u 5861 koverti, a više od 300 se odnosilo na sjednice različitih državnih tijela". Prema tome transkripata, zapisnika razgovora predsjednika Tuđmana s jednom ili više osoba, bilo je ukupno 4280. Što jeste mnogo, ali ako se uzme u obzir da se to odnosi na period "od 1990. do 1. studenog 1999. godine", dakle na period od skoro deset godina, te da je poznato kako je Predsjednika radio sedam dana u tjednu, u pravilu od 8.30 do 23 sata, da su to godine stvaranja hrvatske države, borba za međunarodno priznanje i oslobađanje okupiranih teritorija; ako se zna da u tom periodu gotovo da nije bilo dana kada Predsjedniku ne bi dolazili predstavnici međunarodne zajednice, visoki dužnosnici, državne posjete, itd.; kada se zna da je Predsjednik ponavljao kako to treba ostati građa za povjesničare o tome tko i kako se ponaša u tom povijesnom vremenu -  onda u cijelom tom razdoblju u prosjeku je snimljeno nešto više od jednog razgovora dnevno. Jasno da manipulatori javnim mišljenjem s javnim prikazom takve statistike ne bi mogli puno postići.[21]

Jednako tako manipulatori s Pantovčaka nikada nisu upozorili javnost da su tijekom službenih sastanaka sa stranim delegacijama, u pravilu, s druge strane nazočili i "note takeri" – koji su vodili bilješke o tim istim razgovorima, te da  i druga strana ima svoje zapisnike nekih od "Tuđmanovih" proskribiranih sastanaka. Osim toga javnosti nije rečeno da se snimaju i sve sjednice hrvatskog Sabora, i sve sjednice hrvatske Vlade, te da je to uobičajena praksa u svim državama. Štoviše, i ratno Predsjedništvo BiH, u nemogućim ratnim uvjetima kada u Sarajevu često nije bilo ni struje, snimali su svoje sjednice Predsjedništva.[22]

Na manipulaciju s informacijama o transkriptima upućuje već i terminologija koja se rabi: cijelo se vrijeme govori o transkriptima, a ne o zapisnicima kako na tim dokumentima stoji. Osim toga uporno se ponavlja izraz "nađeni" transkripti – što želi sugerirati kao da su ti zapisnici bili izgubljeni ili skriveni, a ne uredno i po arhivskoj struci evidentirani, sređeni i pohranjeni u arhivi Ureda Predsjednika Republike.

Nakon sotonizacije predsjednika Tuđmana i prikazivanja "transkripata" kao nečasne rabote i  proizvoda njegova bolesna uma, moglo je uslijediti objavljivanje transkripata s obrazloženjem: nema govora da se radi o dokumentima s oznakom državna tajna, a osim toga radi se o dokazima koji trebaju poslužiti "senzibiliziranju javnosti" kako bi se sudilo protagonistima kriminalne politike "Tuđmanova režima".

Medijska  priprema haaških optužbi

Savjetnici predsjednika Mesića danonoćno su čitali arhiv Prvoga hrvatskoga predsjednika, izdvajali ono što su smatrali kompromitirajućim za hrvatsku politiku do 2000. godine i to su dostavljali Mesićevim novinarima i listovima "Feralu", "Nacionalu" i "Globusu". Za tu ekskluzivu "Feral" i "Nacional" su transkripte i druge dokumente prerađivali i prikazivali tako da budu u funkciji potvrde Mesićevih optužbi.

Na upit novinara Vjesnika tko iz Ureda predsjednika Republike daje transkripte Nacionalu i Globusu glasnogovornica predsjednika Mesića je odgovorila:

.. Predsjednik je i ranije, u nekoliko svojih izjava, najavljivao da će puštati dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju. Neke se stvari moraju rješavati, pa zato predsjednik povremeno pušta određene dokumente u javnost. On osobno smatra da treba potaknuti da se neke stvari riješe, a na rješavanje ključnih problema u državi ne može se dugo čekati.

Nakon ovakva obrazloženja - da predsjednik Republike "pušta dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju" - bilo bi normalno da je novinar upitao zašto predsjednik Mesić ne  preda dokumente državnom odvjetniku kako bi se 'kriminalce procesuiralo'. Umjesto toga, novinar je pitao glasnogovornicu predsjednika Mesića "kako to da među prvima sve dokumente .. svaki put dobije 'Nacional'?":

.. Predsjednik, kad se određeni dokumenti nađu, procjenjuje kad što treba izaći u javnost kako bi ona bila senzibilizirana i kako bi se potaknulo rješavanje problema. Nacional je doista prvi dobio dokumente … zato što oni .. vrlo dobro istražuju, pa su i zaslužili da to dobiju prvi.

medijiOni su "zaslužili da to dobiju prvi", jer je i Mesića i Nacional uvezivala ista "istraživačka" politika i doktrina koju je vrlo precizno  opisao jedan od pokretača Nacionala: "Doktrina Nacionala … bila je jasna, jednostavna - to je bio list koji je vodio specijalni rat protiv hadezeovske vlasti.[23]

Dakle, primarni je cilj predsjednika Mesića da "senzibilizira javnost", a to će učiniti tako što će dokumente dobiti prvi oni koji to "zaslužuju". I nije istina, tvrdi glasnogovornica predsjednika Mesića, "ono što se priča među novinarima, a to je da službenici Ureda koji daju dokumente to dobro naplaćuju". To nije istina, jer "Odgovorno tvrdim da iz Ureda ne 'cure' dokumenti i da službenici nisu nikad vidjeli te transkripte. Vidjelo ih je samo dvoje, troje ljudi, uključujući predsjednika. Može se reći da dokumenti iz Ureda izlaze ciljano".[24]

Od 2000. žuti tisak zapljusnuo je javnost selekcioniranim dokumentima, jer "dokumenti iz Ureda izlaze ciljano", od zapisnika [25] a sjednica VONS-a i sastanaka predsjednika Tuđmana s visokim hrvatskim dužnosnicima, do izvješća članica obavještajne zajednice upućenih predsjedniku Republike. Sve je to bilo u funkciji medijske pripreme za slanje tih dokumenata u Haag (ili, kako se stručno izjasnila glasnogovornica predsjednika Mesića, njegove želje da "senzibilizira javnost"), kako bi ti "ciljani" dokumenti naknadno potvrdili izjave svjedoka optužbe Stjepana Mesića u slučaju Blaškić.

Predsjednik Mesić je odlučivao "kad što treba izaći u javnost" kako bi "senzibilizirao" javnost ali i Haaško tužiteljstvo. Jer ako je vjerovati Mesiću onda on nije dao dokumente iz arhiva predsjednika Tuđmana haaškim istražiteljima prije nego što su oni ciljano objavljivani u Mesićevim medijima, nego tek nakon toga. "Haaškim istražiteljima dali smo jedino na uvid  transkripte objavljene u hrvatskim medijima kako bi se uvjerili u njihovu autentičnost", tvrdi Mesić.[26]

Iz ovih izjava nedvojbeno proizlazi da je Stjepan Mesić scenarist i redatelj "senzibiliziranja javnosti", ali i Haaškog tužiteljstva, pomoću "ciljanih dokumenata", kako bi ti dokumenti završili u Haagu. Ali, kako  bi ti dokumenti završili u Haagu na način – ne da ih on nudi Tužiteljstvu, nego da Haag od njega dokumente traži – te da Stjepan Mesić još bude politički honoriran za svoju suradnju s Haaškim tužiteljstvom.[27]

Prema novinskim izvješćima, koje u ovome slučaju možemo smatrati pouzdanima, jer dolaze iz pera pouzdanih Mesićevih novinara i novina, iz Ureda predsjednika predano je Haaškim istražiteljima 8.000 stranica izvještajnih dokumenata i 4.000 stranica transkripata. Svi ti dokumenti imali su oznaku tajnosti, nisu bili deklasificirani i nisu prošli čak ni normalnu proceduru predaje službenih dokumenata Republike Hrvatske Haaškome tužiteljstvu putem Vladinoga ureda za suradnju s Haagom.

William Tomljanovich, "stručnjak za hrvatske dokumente" djelatnik ali i svjedok Tužiteljstva, daje još precizniju potvrdu o razmjerima Mesićeva nezakonitog postupanja s arhivom iz Ureda predsjednika RH. Tomljenovich je svjedočio 18. 1. 2006. na Haaškome sudu u slučaju Ivice Marijačića i Markice Rebića te je potvrdio da "Haaško tužiteljstvo posjeduje točno 666 transkripta iz Ureda Predsjednika RH".[28]

Nedostatak Mesićeva scenarija predaje dokumenta s oznakom tajnosti [29] arhiva predsjednika Tuđmana Haaškim istražiteljima jest taj da je protuzakonit i podliježe krivičnim sankcijama po pozitivnim hrvatskim propisima; s druge, pak, strane nedostatak toga scenarija za Haaško tužiteljstvo jest taj što na Sudu ne mogu "legalizirati" autentičnost dokumenata koje su dobili iz Ureda predsjednika, jer sva službena suradnja mora ići preko Vladina ureda za suradnju s Haagom.

Prvi je nedostatak Mesić pokušao otkloniti pred hrvatskom javnošću, prelazeći preko svojih nezakonitih radnja, sljedećim argumentima: "Ubuduće će Haaški tribunal preko Vladina ureda za suradnju s Haagom dobiti sve što budu tražili… Transkripti nisu nikakav dokaz i to smo uvijek tvrdili".[30]

Time je Mesić Vladu Ivice Račana stavio pred gotov čin - da "legalizira" dokumente koje je Mesić već predao haaškim istražiteljima.[31] Vlada Ivice Račana legalizirala je većinu dokumenata koje je Haaško tužiteljstvo tražilo [32] ako je i to imalo niz političkih potresa unutar vladajuće koalicije.[33]

Haaško je tužiteljstvo također moralo "legalizirati" dokumente koje je dobilo bez ikakve pravne odluke iz Ureda predsjednika Republike. S tim su se problemom suočili u sudskim procesima. Tako su svjedoci na suđenju tvrdili da je 'dostavljanje predsjedničkih transkripata od predsjednika Mesića tijekom 2000. godine, kako medijima tako i Uredu haaškog tužitelja, kršenje tada postojećih hrvatskih zakona'. Haaško je tužiteljstvo taj prigovor pokušalo otkloniti na različite načine, između ostalog i argumentom da je problem deklasifikacije unutarnja politička stvar Hrvatske, a osim toga da je arhiv predsjednika Tuđmana predsjednik Mesić učinio javno dostupnim. To je tužitelj Bos argumentirao citatom iz članka objavljenog u engleskom listu Independent: "Zapisi su izišli na vidjelo nakon što je novi hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, dao Vijestima Kanala 4 pristup bez presedana do 100 vrpca i 17.000 transkripata pohranjenih u palači".[34]

Saga o putovima kojima je arhiv predsjednika Tuđmana završio u Haagu ima nekoliko verzija. Bez obzira na razlike u  tumačenju kako su dokumenti dospijevali u Haag, neosporno je nekoliko činjenica. Prvo, da je tisuće stranica dokumenata Stjepan Mesić predao Haaškome tužiteljstvu izravno potvrđuje i samo Tužiteljstvo. Drugo,  da je Vlada RH naknadno legalizirala Mesićevu isporuku ili najveći dio te isporuke [35] Haaškome tužiteljstvu, te da je širom otvorila državne i vojne arhive te arhive izvještajnih služba Haaškim istražiteljima [36] koji su preuzeli desetke tisuća stranica državnih, vojnih i izvještajnih dokumenata. Treće, da su po Mesiću "odabrani" mediji (prvenstveno Nacional i Feral) godinama objavljivali dokumente s oznakom državna tajna, a da Državno odvjetništvo nije pokrenulo ni istragu, a kamo li kaznenu prijavu (čak ni protiv nepoznatog počinitelja), što je po zakonu obvezno učiniti kada klasificirani dokumenti postanu dostupni neovlaštenim osobama.

Žalosna je činjenica da danas u Hrvatskoj nema nijednog državnog tijela, institucije ni baze podataka gdje bi se moglo doći do informacije ili gdje bi se mogla prikupiti saznanja o tome koje su sve službene hrvatske dokumente haaški istražitelji i Haaško tužiteljstvo preuzeli i odnijeli u Haag.

O dostavljanju i nedostavljanju dokumenata Haaškome tužiteljstvu već se godinama vodi pravi medijski rat. Mediji su postali prostor međusobnog optuživanja i obračunavanja vlasti i oporbe, bivše vlasti i bivše oporbe, Pantovčaka i Banskih dvora, te Pantovčaka i oporbe.

Željeli smo ovdje upozoriti samo na dvije činjenice. Prvo, da je Stjepan Mesić jedan od redatelja i scenarista toga medijskoga rata te da njemu odgovaraju potpun kaos i potpuna zbrka po pitanju "transkripata" i ilegalnog dostavljanja dokumenata Haagu. Za njega osobno taj je kaos najbolja kamuflaža od suda javnosti i najbolja pravna zaštita od osobne krivične odgovornosti.

Druga je činjenica posljedica Mesićevog "dilanja" transkriptima medijima i Haaškome tužiteljstvu, te posljedica otvaranja vrata arhiva državnih institucija haaškim istražiteljima od strane Vlade RH.  Hrvatska je izgubila pozicije koje je dobila odlukom Haaškoga suda 1997., odnosno, Haaškom su tužiteljstvu predane tisuće dokumenata  a da Hrvatska, prema odluci Haaškoga suda, to nije bila obvezna činiti.

Vladina igra s deklasifikacijom dokumenata

Carla del PontePodatak da je Hrvatska otvorila arhive izvještajnih službi haaškim istražiteljima već u svibnju 2000. godine,  nedavno je dobio svoju potvrdu u javnosti i to od glavne haaške tužiteljice. Dokumenti su kako tvrdi Carla del Ponte studirani "u svibnju 2000. u krajnjoj tajnosti u Samoboru". Dr. Ozren Žunec, tadašnji ravnatelja HIS-a, nije htio bez pismenog naloga dozvoliti pristup haaškim istražiteljima u zgradu i arhivu HIS-a. No, očito nije mogao spriječiti da se dokumenti prevezu u Samobor i stave na raspolaganje haaškim istražiteljima. Iz slijeda događaja može se zaključiti da dokumenti nisu prethodno deklasificirani, jer da jesu ne bi bilo potrebe da se "u krajnjoj tajnosti" prevoze u Samobor.

Del Ponte je natenane ispripovijedala kako je u svibnju 2000. u krajnjoj tajnosti u Samoboru studirana arhiva HVO-a, kako je 23. svibnja objavljen članak o toj operaciji te kako je Vlada poslala specijalce da čuvaju kuću u Samoboru kako vojnici ne bi uništili dokumente. Opis podsjeća na državne udare.

Račan obećava prenošenje svih dokumenata u Državni arhiv, gdje će postati dostupni i haaškom Tužilaštvu, koje ih je zatim “godinama proučavalo”, piše Del Ponte.[37]

Ovaj science fiction da su haaške istražitelje čuvali specijalci "kako vojnici ne bi uništili dokumente", treba prikriti činjenicu da velika pravnica Carla del Ponte protuzakonito prikuplja navodne dokaze, preciznije sudjeluje u nezakonitoj raboti hrvatske Vlade – Vlade koja ne poštuje ni zakone vlastite zemlje niti odluke koje je donio MKSJ, prema kojima Tužiteljstvo ne može tražiti nespecificirane dokumente niti na stotine dokumenata.

Koju su količinu dokumenata i pod kojim uvjetima Banski dvori i Pantovčak dostavljali haaškom Tužiteljstvu, teško da će se precizno saznati u dogledno vrijeme. U ožujku je 2003. Vlada u odgovoru na zastupničko pitanje izvijestila Sabor:

Vlada je od travnja 2000. dostavila Haaškom sudu one dokumente koji se odnose na zločine nad Hrvatima počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, na rat u BiH te na operacije »Medački džep«, »Bljesak« i »Oluja«. Dostavljeni su i transkripti razgovora o tim događajima, vođenih u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana / Sa svih dokumenata prethodno je skinuta oznaka tajnosti, navodi se u odgovoru Vlade.

U vezi s ratom u BiH, hrvatska vlada predala je dokumente HVO-a, HIS-a, SISa i MORH-a, među kojima su vojne zapovijedi i izvješća raznih vojnih postrojbi, popisi Vojske Republike Srpske, osobni dosjei te zapisnici o obavijesnim i presretanim razgovorima.

Istražiteljima Haaškog suda omogućen je i pristup u Hrvatski državni arhiv u kojem su 2000. pohranjeni dokumenti o ratnim operacijama u BiH.

Od dokumenata vezanih uz operacije »Medački džep«, »Bljesak« i »Oluju«, predani su zakoni, uredbe i drugi propisi koje se odnose na djelatnost Hrvatske vojske, vojna izvješća, zapovijedi, ratni dnevnici, dokumenti MUP-a, kao i dokumenti o tijelima pokopanim na groblju u Kninu i o obavljenoj identifikaciji ekshumiranih osoba.

Kako se navodi u Vladinom odgovoru, zabranjeno je objavljivanje transkripata iz Predsjednikova ureda i ratnih dnevnika izvan postupaka pred Haaškim sudom, na što se Carla del Ponte obvezala posebnim pismom.[38]

Očito da se Vladina odluka o zabrani objavljivanja transkripata nije odnosila na predsjednika Mesića, ali ni na pravosuđe 2000. i 2001. godine. Naime, Mesić je uporno tvrdio da na transkriptima nema oznake državne tajne, i da će ih on objavljivati. Kada je udruga HONOS podigla kaznenu prijavu protiv Stjepana Mesića radi odavanja državne tajne, Državno je odvjetništvo tu prijavu odbacilo:

1. Predsjednik Stjepan Mesić omogućio je novinaru britanske producentske kuće Newswatch (iz Londona), Johnu Cooksonu, uvid u neodređeni broj transkripta i audio-zapisa, te njihovo snimanje, a koji su državna tajna.

… novinar Cookson je sačinio desetominutni tv-prilog u kojem se izričito poziva na sadržaj tih transkripata i audio-zapisa. Njegov  TV prilog emitirala je britanska TV -postaja Channel 4 , a zatim i Hrvatska televizija …  na Prvom programu 12. studenog 2000….

2. Predsjednik Mesić je u istom svojstvu učinio dostupnom transkripte razgovora predsjednika Tuđmana s drugim osobama, UP su također označeni kao državna tajna, pa je tako tjedniku Nacional predao određeni broj transkripata koje je taj tjednik objavio u brojevima: 231 do 238, 240, 243, 246, 251 do 253, 255, 256, 258, 259 (svi izašli 2000.)


Isto tako predao je i određeni broj transkripata tjedniku Feral Tribune, koje je taj tjednik objavio u brojevima: 762, 763, 766 do 778, 783 do 787 (svi izasli 2000.[39]

Odgovor Državnog odvjetništva u svezi s kaznenom prijavom protiv S. Mesića, predsjednika RH, uslijedio je za hrvatske prilike vrlo brzo: već u veljači 2001.

Obavještavamo Vas da smo kaznenu prijavu s današnjim datumom odbacili …

Razlog tome primarno leži u činjenici što transkripti na koje ukazujete nemaju na sebi oznaku državne tajne. Pa se niti otkrivanjem sadržaja takvog zapisa ne može počiniti kazneno djelo odavanja državne tajne ili pak špijunaže iz spomenutih članaka.[40]

Takvo je stajalište Državnog odvjetništva omogućilo Mesiću i njegovim savjetnicima da mimo svake pravne procedure izravno dostavljaju haaškim istražiteljima i haškome Tužiteljstvu dokumente iz arhive predsjednika Tuđmana. Ponavljanjem informacije da arhiva Prvoga predsjednika nije klasificirana, te da ne podliježe čak ni zakonu o arhivskoj građi, predsjednik je Mesić organizirao na Pantovčaku proizvodnju "pseudodokaza" za haaško Tužiteljstvo.

Željko Bagić je obnašao nekoliko najviših državnih funkcija od 2000. do 2004. godine: tajnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike te potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. Ujedno je bio glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom.[41]

… Do njih sam došao čitajući tisuće dokumenata iz arhive Ureda predsjednika koje sam sredinom 2000., kao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, po nalogu predsjednika preuzeo na sebe. Između ostalog, tada sam počeo analizirati dokumente i transkripte koji su se odnosili na dotadašnju unutarnju politiku, ali i odnose Hrvatske i Haaškog suda  …

Haaško tužiteljstvo tada je ionako tražilo uvid u dokumentaciju raznih hrvatskih državnih tijela, kako bi moglo kvalitetnije obavljati svoj posao. Vjerojatno su ih prvenstveno zanimali dokumenti koji bi im pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica. Predsjednik i ja smo u četiri oka svaki dan razgovarali o toj problematici. Odmah sam mu rekao da bi u kontekstu suradnje s haaškim tužiteljstvom njima trebalo dostaviti apsolutno svu pisanu građu … Predsjednik mi je tada dao odobrenje da iskoristim sve raspoloživo vrijeme kako bih analizirajući arhivu Ureda predsjednika pronašao i dokumente koji bi mogli pomoći haaškim optuženicima. Za te smo aktivnosti imali i zakonsku obvezu.

Bili smo i u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima koje smo o tom otkriću također informirali.

Bagić otvoreno priznaje da je Ured predsjednika bio angažiran, po nalogu samoga Stjepana Mesića koji je "dao odobrenje" za "dostavu apsolutno sve pisane građe", kako bi haaškim istražiteljima "pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica".

Savjetnik za nacionalnu sigurnost Stjepana Mesića, izrijekom potvrđuje da je svo raspoloživo vrijeme koristio kako bi pronašao "dokumente koji bi mogli pomoći haaškim istražiteljima" (!). Radi toga je on bio u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima, jednako kao i predsjednik Mesić:

… Haag je imao potrebu i izravno informirati predsjednika Mesića o nekim svojim aktivnostima. Ja sam kontaktirao, a predsjednik je znao svaki detalj razgovora s istražiteljima.

… Potom sam o njihovu postojanju /dokumenata u slučaju Gotovina – prim. MT/ informirao vladin Ured za suradnju s haaškim sudom i osobno Gorana Granića. Usporedo s njima, o svemu sam informirao haaške istražitelje. Pozvao sam Thomasa Osoria, glavnog čovjeka za Hrvatsku i pomoćnika Carle Del Ponte te ih obavijestio o tome da će izaći intervju s generalom Gotovinom te ih informirao o mogućnosti rješavanja ‘slučaja Gotovina’…. Carla Del Ponte isti je dan doznala što će se dogoditi, ali i da postoje dokumenti koji im u slučaju Gotovina nisu bili dostupni zahvaljujući istoj ekipi koja je smjestila Blaškiću.[42] Po objavi intervjua redovito sam se jednom tjedno sastajao s Thomasom Osoriom koji je dolazio i direktno mi prenosio poruke Carle del Ponte o slučaju Gotovina. Izvještavao sam ih redovito o svakome dokumentu koji sam našao.

Savjetnik za nacionalnu sigurnost, potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi Predsjednika Republike te glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom otvoreno govori da je Predsjedniku savjetovao: "da bi u kontekstu suradnje s haaškim tužiteljstvom njima trebalo dostaviti apsolutno svu pisanu građu". Na to je predsjednik Mesić, osobi kojoj je dao toliko dužnosti dodao, kako veli Željko Bagić i "odobrenje da iskoristim sve raspoloživo vrijeme" kako bi "izvješćivao Tužiteljstvo dnevno o svakom dokumentu", te kako bi "o svemu sam informirao haaške istražitelje".[43]

Račan i MesićKako pak Račanova Vlada nije bila presretna s Mesićevim dostavljanjem dokumenata haaškom Tužiteljstvu to je donijela odluku da se arhiva predsjednika Tuđmana pohrani u Hrvatskom državnom arhivu. Tu je odluku Vlada donijela na svojoj sjednici od 11. siječnja 2001. godine.[44] U odluci stoji i ovo: "Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja".

Saga o  arhivi predsjednika Tuđmana, nije završila "danom donošenja" spomenute odluke. Stjepan je Mesić imao svoje tumačenje, i svoje poglede što i kako čini s arhivom svojega prethodnika. Zato nije predao arhivu predsjednika Tuđmana, jer kako veli nema garancije da će se s arhivom postupiti s "dužnom kriminalističkom pozornošću".[45] Za našu je temu bitno utvrditi činjenicu da je arhiva Prvoga hrvatskoga Predsjednika putovala od Pantovčaka do  Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu četiri do pet godina. Arhiva s Pantovčaka preuzimana je u HDA u razdoblju od 31. ožujka 2005. do siječnja 2006. godine. Transkripti su preuzeti 2. 11. 2005. godine.

Svo to vrijeme do 2006. godine arhiva je bila na raspolaganju Stjepanu Mesiću i njegovim savjetnicima [46] koji su se očito prema arhivi odnosili s "dužnom kriminalističkom pozornošću", i svo svoje vrijeme posvećivali "pronalaženju" dokumenata i fabriciranju pseudodokaza kao dio strategije koja je imala za cilj kako podizanje optužnica protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha, tako i pripremu javnosti na haaške optužnice.

Arhiva Prvoga hrvatskog predsjednika bila je glavni izvor informacija za vođenje informacijskog rata. Stjepan Mesić  imao je uvid i kontrolu nad tom arhivom od 2000. godine i nije se toga htio odreći. Kada je Vlada RH, 11. siječnja 2001., donijela odluku da se ta arhiva preda Hrvatskom državnom arhivu, Stjepan Mesić se tome otvoreno usprotivio, i odbio ju je predati s obrazloženjem da se prema toj građi neće odnositi s "dužnom kriminalističkom pozornošću". Mesić otvoreno poručuje 2001. da tu arhivu želi i dalje koristiti za kriminalizaciju politike i političkih suradnika svojega prethodnika. Mesić tu arhivu nije predao sve dok je nije medijski iskoristio za svoje političke ciljeve: optuživanje politike predsjednika Tuđmana kako pred domaćom i svjetskom javnošću tako i pred haaškim Tribunalom. Kada su u Haagu podignute posljednje optužnice protiv hrvatskih generala, Mesiću je ta arhiva postala nepotrebna, i tek tada, tijekom 2005. i 2006., ta je arhiva predana Hrvatskom državnom arhivu.

Koliko je arhivska građa bila presudna za politiku "detuđmanizacije" ukazuje i podatak da se i policija koristila kako bi se spriječilo da ta građa završi u HDA. Naime, kada se predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS-a) Tomislav Karamarko razišao s predsjednikom Mesićem i podnio ostavku, Karamarko je donio odluku da se UNS-ova arhiva pohrani u Hrvatskom državnom arhivu "zbog njezina povjerljiva karaktera i izbjegavanja svake moguće zloporabe".[47] Međutim, na zahtjev novoimenovanog ravnatelja Obavještajne agencije.[48] Damira Lončarića arhiva UNS-a je nakon dva dana policijskom intervencijom oduzeta Hrvatskom državnom arhivu i vraćena "onako kako je i primljena". O tome su izvijestili i svi mediji: "Nakon što je prošli petak dopremljen prvi dio građe /UNS-a – prim. MT/ u Arhiv, stigla je policija koja je bez obavijesti ravnatelja Arhiva i pismenog rješenja ušla u HDA, zapečatila prostoriju s građom i postavila stražu".[49]

Uporaba policije za ulazak u državne institucije i pečaćenje prostorija bez valjanog naloga [50] da stari i novi ravnatelji Obavještajne agencije donose suprotne odluke u vezi s arhivom UNS-a, da Mesić godinama ne sprovodi Vladinu odluku o pohranjivanju građe u HDA, itd., samo su indikatori tvrdokornosti Mesićeve odluke da sam kontrolira arhivsku građu, unatoč nastojanja dijela njegovih koalicijskih partnera i političkih istomišljenika da se ta arhivska građa pohrani u HDA.

Predsjednik Mesić arhivu predsjednika Tuđmana nije zadržao kako bi je "analizirao" te predao nadležnim institucijama (državnom odvjetništvu, policiji, pravosuđu) "dok se kriminalci ne procesuiraju". Ni jedan sudski proces u Hrvatskoj nije pokrenut na temelju dokumenata iz arhive Prvoga predsjednika. Kako su Mesićevi savjetnici "svo svoje vrijeme" koristili za pronalaženje, istraživanje i analiziranje tih dokumenata, očit je zaključak da ti dokumenti nisu bili dostatni za ostvarivanje Mesićeve namjere pred hrvatskim pravosuđem. Međutim, selektivnim izborom dokumenata, fabricirani su pseudodokazi koji su našli mjesto u haaškim optužnicama. Kakav će stav Sud zauzeti prema tim dokumentima to ćemo tek vidjeti.

Zato ostaje zaključak da se arhiva Prvoga predsjednika prvenstveno koristila kao izvor podataka za vođenje informacijskog rata. Jedan od ključnih scenarista i stratega tog informacijskog rata je Stjepan Mesić, "građanin predsjednik i predsjednik svih građana", koji vodi informacijski rat protiv hrvatskih građana.

Prof. dr. Miroslav Tuđman


*Izvod iz studije: Informacijski rat protiv Domovinskog rata.

[1] Do rujna 1999. podignuto je ukupno 3.978 kaznenih prijava. Do tada, Prema fazama kaznenog postupka. bilo je odbačeno 184 kaznenih prijava, nedovršenih istraga 841, obustava 38, a postupaka u tijeku po optužbi 811. "Pravosudna tijela nisu odbacila niti jednu kaznenu prijavu zbog kaznenog djela ubojstva, a nakon provedene istrage u jednom je predmetu obustavljen postupak. Optuženo je 26 osoba i kazneni su postupci dovršeni u 26 kaznenih predmeta donošenjem presuda.  Pravomoćnom presudom za ubojstvo osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 1 do 15 godina"  (Prilog III, KAZNENA DJELA POČINJENA U SVEZI S VOJNO-REDARSTVENIM AKCIJAMA "BLJESAK" I "OLUJA", u: Bijela knjiga o suradnji s Međunarodnim sudom za kazneno gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od godine 1991., Zagreb: Vlada RH Ministarstvo pravosuđa, rujan 1999.).

[2] Od ukupno 1.949 bilo je osuđujućih presuda 1.492, oslobađajućih 179, a odbijajućih presuda 278. (Prilog III, KAZNENA DJELA POČINJENA U SVEZI S VOJNO-REDARSTVENIM AKCIJAMA "BLJESAK" I "OLUJA", u: Bijela knjiga o suradnji s Međunarodnim sudom za kazneno gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od godine 1991., Zagreb: Vlada RH Ministarstvo pravosuđa, rujan 1999.))

[3] “Za deset godina tužiteljske statistike (1991-2001) za ratne zločine u Hrvatskoj, pred nacionalnim sudovima optuženo je 1634 ljudi, osuđeno ih je 726, a oslobođeno kaznene odgovornosti 77.” (Izvješće o radu tužiteljstva, Vjesnik, 9. listopada 2002., str.5).

[4] Za potkrepu te teze hrvatski državni i politički vrh optužuje se za diskriminaciju hrvatskih građana pred zakonom te da nije "funkcionirala pravna država" (S- Mesić); kada se ti kritičari moraju suočiti s činjenicama, onda ih osporavaju tako što nisu zadovoljni s kvalifikacijama presuda  počiniteljima nedjela i zločina počinjenih u obrani od agresije. Sve te optužbe i teze imaju za cilj nametnuti simetriju krivlje, te izjednačavanje odgovornosti agresora i žrtve.

[5] Plan EU o stvaranju nove zajednice: 6+1-1, već 1995. godine, projekt Zapadnog Balkana koji je već predložen u Tindemasovu izvješću europskim vladama 1996., godine, itd.

[6] Davor Ivanković:"Dovoljno je jednom poslušati svjedoke tužiteljstva da bi se shvatilo: Suđenje Oluji je osveta", Večernji list, 28.4.2008., (URL www.vecernji.hr/home/kolumne/3069237/index.do 1.5.2008.)

[7] Mislimo pri tome i na optužnice protiv generala Gotovine. Čermaka i Markača, ali i protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH: dr. Jadranka Prlića, generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, te Brune Stojića, Valentina Ćorića, i Berislava Pušića.

[8] Predraspravni podnesak Tužiteljstva u slučaju generala Gotovine, Čermaka i Markača, 16. ožujka 2007. godine.

[9] U prvoj optužnici protiv generala Ante Gotovine od 21.5.2001. godine koristi se  druga formulacija: "16. Između 4. kolovoza 1995. i 15. studenog 1995., veliki broj krajinskih Srba prebjegao je ili je bio prisiljen prebjeći u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Neki od njih, koji nisu prebjegli zbog bolesti, nemoći ili starosti, bili su sustavno šikanirani i/ili protupravno lišeni života. Imovina krajinskih Srba je pljačkana. Ante GOTOVINA je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskog stanovništva u Krajini"..

[10] Stjepan Mesić: Predavanje predsjednika Republike na temu: "Nastanak samostalne Hrvatske - demokratska Hrvatska", Widenmoos, Švicarska, 2.11.2000.  (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)

[11] Govor predsjednika Mesića na temu "Hrvatska - godinu dana poslije", održan u Haus der Industrie, 21.2.2001, Beč, Austrija.  (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)

[12] Predavanje predsjednika Republike Stjepana Mesića na Diplomatskom institutu u Pekingu. Peking, Kina , 17.05.2002. - - službeni posjet NR Kini  (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)

[13] Stjepan Mesić: Predavanje predsjednika Republike na temu: "Nastanak samostalne Hrvatske - demokratska Hrvatska", Widenmoos, Švicarska, 2.11.2000.  (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)

[14] Govor predsjednika Mesića na temu "Hrvatska - godinu dana poslije", održan u Haus der Industrie, 21.2.2001, Beč, Austrija.  (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)

[15] Optužnica protiv dr. Jadranka Prlića, generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića napisana je 2. ožujka 2004. godine. (URL: http://www.un.org/icty/indictment/english/prl-ii040304e.htm, 7.5.2008.)

[16] Predavanje predsjednika Republike Stjepana Mesića na Diplomatskom institutu u Pekingu. Peking, Kina , 17.05.2002. - - službeni posjet NR Kini  (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)

[17] To da u europskim zemljama i u SAD-u postoji norma da novi predsjednik ne kritizira politiku svojega prethodnika, to je za komunistički mentalitet različitih mesića neprihvatljivo ponašanje.

[18] U nekoliko verzija optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, nigdje se ne navodi da je cilj predsjednika Tuđmana bio svesti srpsku zajednicu na 3%, već se citiraju procjene drugih dužnosnika o tome da je u RH ostalo nekoliko posto Srba.

[19] Prvo su plasirane medijima poruke koje su imale za cilj diskreditaciju predsjednika Tuđmana: Mesić je na početku svojeg mandata osobno isfabricirao priču kako je postojala direktna telefonska veza na Pantovčaku  s Miloševićem, ergo Tuđman je ili zločinac ili izdajica; britanska TV kuća Channel 4 emitirala je 2000. godine emisiju u kojoj tvrdi kako je predsjednik Tuđman opljačkao milijarde dolara; stalno se ponavlja teza (Feral, Nacional, Mesić) postoje dokazi o podjeli Bosne: traže se karte i transkripti razgovora u Karađorđevu; Tuđman je odlučivao o svemu, "odluke su se donosile gdje se nije smjelo"; VONS – Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, tijelo koje po Ustavu RH ima zadaću koordinaciju državne politike, mediji sotoniziraju i proglašavaju "zloglasnim tijelom"; Tuđman je bio bolesno opsjednut svojom povijesnom veličinom tako da je snimao i prisluškivao sve i svakoga; prislušna mašinerija u uredu na Pantovčaku može se vidjeti još i sada (sic); snimljeno je 13-14.000 transkripata.

[20] Jutarnji list 20.3.2003., prenosi svjedočenje generala Kašpara na sudu u slučaju tužbe obitelji Tuđman protiv hrvatske države, u svezi prava na privatnu ostavštinu predsjednika Tuđmana. General Krešimir Kašpar bio je pobočnik predsjednika Tuđmana, ali i predsjednik povjerenstva koje je imalo zadaću popisati arhivu predsjednika Tuđmana.

[21] Ilustrativno je i pod kojim naslovom Jutarnji list donosi svjedočenje generala Kašpara: "Kašpar: Nađena 10.493 Tuđmanova transkripta" (Jutarnji list, 20.3.2003.). A Kašpar svjedoči da je u arhivi bilo 4280 "transkripata".

[22] Časopis National Security and the Future, objavio je u godištima 2006., i 2007., u sedam svezaka na oko 1500 stranica dio od dostupnih 4.500 stranica "transkripata" ratnoga Predsjedništva BiH.

[23] Denis Kuljiš. Majmuni gangsteri & heroji. Zagreb: Globus international, 2001., str. 560.

[24] Svi navodi su iz intervjua Vjere Šuman, glasnogovornice predsjednika Stjepana Mesića, objavljenog u Vjesniku, 26. 5. 2000.

[25] U javnosti se udomaćio naziv transkripti, za ovu vrstu dokumenata, iako oni i formalno nose naziv zapisnici, a svi su klasificirani s oznakom vrlo tajno, državna tajna.

[26] Stjepan Mesić u Vjesniku, 11. 11. 2000.

[27] Prema Mesićevoj izjavi on je davao haaškom Tužiteljstvu "transkripte objavljene u hrvatskim medijima". Prema izjavama njegovih savjetnika, haško je Tužiteljstvo dobivalo dokumente izravno iz Ureda Predsjednika. Iz tih izjava slijedi zaključak da su se prakticirale obje metode dostavljanja klasificiranih dokumenata haaškom Tužiteljstvu.

[28] Večernji list, 19.1.2006., str. 4.

[29] Čak je sasvim svejedno imaju li dokumenti oznaku tajnosti, jer se ni po zakonu o arhivskoj građi ne mogu davati na uvid i korištenje bez adekvatnog rješenja. Pravno je pitanje može li predsjednik Republike izdati takvo rješenje. Pogotovo nakon promjene Ustava, kada je polupredsjednički sustav zamijenjen parlamentarnim.

[30] S. Mesić, Vjesnik, 11.11.2000.

[31] Vlada Ivice Račana jedva da je imala izbora, jer da nije "legalizirala" Mesićeve pošiljke dokumenata Haagu, bila bi pod pritiskom međunarodnih čimbenika  zato što "surađuje s Haaškim tužiteljstvom". Ako, pak, procesuira Mesićeve nezakonite radnje, to bi zahtjevalo njegov opoziv, što bi se opet tumačilo opstrukcijom suradnje s Haagom. "Legalizacijom" dokumenata što ih je Mesić dostavio Haagu Vlada je i sama bila prisiljena postati sudionikom u nezakonitim poslovima, jer je prikrila i pokrila Mesićeve nezakonite radnje.

[32] Tužitelj Bos, u predmetu protiv Mladena Naletilića Tute, iznio je sljedeći podatak tijekom svjedočenja Milana Kovača: Ured vlade RH za suradnju s Haagom dostavio je Haaškom tužiteljstvu 127 predsjedničkih transkripata od siječnja 2001. (Izvor: Svjedočenje Milana Kovača u predmetu IT-98-34, od 13.-14. 5. 2002. godine). (ww.un.org/icty/transe 34/020513 ED.htm)

[33] Vada je tako trebala "legalizirati" i zapisnik razgovora predsjednika Tuđmana s Draženom Budišom koji je 2000. postao zamjenik predsjednika Vlade, i nije bio predmetom Haaških istraga. Međutim, bio je protukandidat Stjepanu Mesiću na predsjedničkim izborima.

[34] Svjedočenje Milana Kovača u predmetu (IT-98-34) 13.-14. 5. 2002. U izvorniku: "The recordings came to light after Croatia's new president, Stipe Mesic, gave Channel 4 News for use unprecedented access to the 100 items and 17.000 transcripts stored at the palace". (Ove su snimke objedinjene nakon što je novi predsjednik Stipe Mesić, na uporabu kući Channel 4 News dao, bez presedana, 100 vrpca i 17. 000 transkipata pohranjenih u predsjedničkim dvorima).

[35] Takozvanim "Brijunskim traskriptom" (od 31. 7. 1995.), koji je ključan za podizanje optužnice protiv generala Gotovine, koristio se u svojoj obrani Slobodan Milošević već 2002. godine, iako je taj zapisnik legalizirala i njegovu autentičnost potvrdila (unatoč izjavama nas svjedoka – sudionika sastanka da nije autentičan) tek Vlada Ive Sanadera 2005. godine.

[36] Prema pisanju Slobodne Dalmacije, 40 istražitelja Haaškoga tužiteljstva u Hrvatskom državnom arhivu "istražuje" dokumente HIS-a i MORH-a o BiH. "Pregledali su više od tisuću registratora te napravili više od 57 tisuća raznih snimaka" (Slobodna Dalmacija, 1. 8. 2001.)

[37] Jutarnji list, 1.4.2008.

[38] Vladin odgovor na pitanje HSLS-ova zastupnika Joška Kontića, Vjesnik, 20.2.2003.

[39] Kako se transkripti i audio-zapisi, koje je predsjednik Mesić dao stranim i neovlaštenim osobama odnose i na Domovinski rat, a te su osobe to iskoristile za činjenično neistinito i lažno prikazivanje Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana. Time je nanio neprocjenjivu štetu Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu. KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE.Kaznena prijava, 17.11.2000. Citirano prema Nenad Ivanković: "Mesiću i Račane zašto tako?" ???

[40] Izvor: N. Ivanković: "Mesiću i Račane zašto tako?", str. 327-328.

[41] Nacional, 3.8.2004.

[42] Bagićevu tvrdnju da je ista ekipa "koja je smjestila Blaškiću" (spominje ranije u Interviewu da je "za pravu verziju događaja u Ahmićima sigurno znali Franjo Tuđman, njegov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, šef HIS-a Miroslav Tuđman i šef SIS-a Markica Rebić. Kako su se svi čelnici sigurnosnih službi sastajali na sjednicama SONS-a (Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost) za te su informacije mogli saznati i šefovi SZUP-a.") nije dostavila dokumente haaškom Tužiteljstvu u slučaju Gotovina. Jedino je zaboravio reći da je optužnica protiv generala Gotovine podignuta 2001. godine, te da se do 2000. godine vodio spor s Tužiteljstvom o jurisdikcijom MKSJ nad "Olujom" pa ista ekipa nije mogla ništa "smjestiti" generalu Gotovini, jer haaško Tužiteljstvo do okončanja spora o nadležnosti nad "olujom" nije moglo ni tražiti ni dobiti ni dokumente niti pak razgovor generalom Gotovinom. Osim toga cijela priča o HIS-ovim izvješćima koji su pomogli promjeni presude generalu Blaškiću je izmišljena. Jedino je istinito da su te dokumente prije žalbenog postupka generalu Blaškiću s Pantovčaka dostavili haaškom Tužiteljstvu koje je te "spasonosne" dokumente za Blaškića prethodno već koristilo u slučaju Kordić. Znači da su ti HIS-ovi dokumenti već  bili dostupni i Tužiteljstvu i obrani. Samo pak značenje tih HIS-ovih izvješća, koja su nastala godinu dana nakon što se zločin u Ahmićima dogodio nisu imala bitnu ulogu u slučaju generala Blaškića. Ona su imala veliko značenje u medijskom ratu i optužbama da je "Tuđmanov režim" skrivao dokumente, koje je "Mesićev režim" pronalazio i spašavao Blaškića – a da bi se prikrilo kako je Mesić u slučaju Blaškić bio krunski svjedok optužbe.

[43] Svi citati iz interviewa Željka Bagića Nacionalu, 3.8.2004. godine.

[44] Odluka o preuzimanju i korištenju dokumentacije nastale djelovanjem dr. Franje Tuđmana, kao predsjednika Republike Hrvatske. Klasa: 020-01/01-01/01; Urbroj 5030109-01-1, Zagreb, 11. siječnja 2001.

[45] Vjesnik, 15.11.2001.

[46] Prema medijskim prikazima za transkripte su bili zaduženi tajnik Mesićeva ureda Damir Vargek (Vargek je ubrzo maknut, ali ne zbog transkripata nego je otkriveno da se lažno predstavljao kao diplomirani inženjer – Nacional, 26.10.2004), Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost Željko Bagić (kojem je 2004. zabranjen ulaz u Europsku uniju, pa ga je Mesić morao maknuti. U svakoj drugoj državi takva bi skandal imao negativnih posljedica i po predsjednika Republike, ali to "pravilo" ne vrijedi za Stjepana Mesića); te   savjetnik u uredu Predsjednika general Imra Agotić (do prelaska u Hrvatsku vojsku 1991., Imra Agotić je "bio pukovnik OB JNA  5. VO Zagreb" – Nacional,  27.2.2006.; kao iskusni obavještajac general Agotić najmanje se eksponirao u javnosti u svezi svojih zasluga za plasiranje transkripata bilo javnosti bilo haaškome Tužiteljstvu).

[47] Vjesnik, 5. travnja 2002., str. 2. UNS-ova arhiva sadržavala je sva HIS-ova izvješća, koja su upućivana svim korisnicima. Predsjednik Tuđman je bio primarni korisnik izvješća obavještajne zajednice, ali njemu se nisu slala sva izvješća. UNS-ova arhiva također sadrži sve dokumente o planovima, programima i izvješćima obavještajne zajednice, i sl.

[48] Hrvatska izvještajna služba (HIS), preimenovana je u Obavještajnu agenciju.

[49] Vjesnik, 5. travnja 2002. prenosi Hininu obavijest.

[50] Za takav postupak policija ne morala imati nalog s najvišeg vrha, a to znali i ministra unutarnjih poslova.

Uto, 20-08-2019, 08:25:06

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.