Dr. sc. Mario Grčević: Hrvatski jezik i Europska unija

(Uvodno izlaganje sa stručno-znanstvenoga skupa "Hrvatski jezik u slobodnoj Hrvatskoj" održanoga 5. veljače 2011. u Tovarniku)

Tijekom pretpristupnih pregovora Republike Hrvatske i Europske unije hrvatskoj je javnosti u nekoliko navrata dano do znanja da zaseban hrvatski jezik nije prihvatljiv kao punopravan službeni jezik EU. Službeno i poluslužbeno predlagano je da se Hrvatska o zajedničkom standardnom jeziku dogovori sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom.[1] Time bi se navodno smanjili nepotrebni prevoditeljski troškovi. Među redcima poručeno nam je još nešto: ako se hrvatski već mora prihvatiti kao službeni jezik, onda bi bilo najbolje da se u što manjoj mogućoj mjeri razlikuje od srpskoga kako bi skupa sa srpskim stao pod jedan nazivnik kao što je BCS-jezik na sudu u Haagu.

Hrvatski su političari zajedno s njima naklonjenim kolegama u EU uspjeli izboriti prihvaćanje hrvatskoga kao 24. službenoga jezika EU nakon što Hrvatska uđe u EU. Ta je radosna vijest obznanjena 5. studenoga 2010., a o njoj je, nasuprot nekim drugim hrvatskim dnevnim novinama, objektivan članak objavio Večernji list.[2] U njemu se kaže da "nisu prošli zahtjevi da se radi ušteda umjesto hrvatskog uvede »srpsko-hrvatski«". Nije poznato je li to priznanje bilo uvjetovano nekim ustupcima, no lako je moguće da jest. U svezi s time treba podsjetiti na nekoliko zabrinjavajućih događaja. Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja (HDKP) uputilo je krajem prošle godine na adrese hrvatskih dužnosnika apel u kojem se poziva na zaštitu hrvatskoga jezika, o čemu je 4. studenoga vijest objavila Hina. U apelu se tvrdi da se hrvatski jezik potiskuje, iako je formalno najavljeno njegovo priznanje. Kao jedan od primjera spominje se međuvladina konferencija na kojoj je bilo prijavljeno dvadeset službenih jezika, no među kojima nije bilo hrvatskoga, iako je Hrvatska bila prijavljena i sudjelovala u radu konferencije. Prevoditelje na takvim konferencijama financira EU. Priopćenje društva za javnost objavili su samo neki mrežni portali (i pod naslovom Europska unija ne želi hrvatski jezik), a najvažniji su mediji tu vijest prešutjeli ili marginalizirali.

Zbog dramatičnih pojava u hrvatskim ispostavama multinacionalnih kompanija, u kojima službeni jezici opće komunikacije sve više postaju jezici stranih vlasnika, Dragutin je Lesar prošle godine u ime stranke Hrvatskih laburista pokrenuo raspravu o Zakonu o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. O Lesarovu prijedlogu nakon početnih senzacionalističkih medijskih natpisa već dugo nitko ništa ne piše, a zna se da Lesarov prijedlog nije ušao i ne će ući u saborsku proceduru. Nejasno je zašto i komu je bilo u interesu zaustaviti Lesarovu inicijativu.

Mnoge članice EU imaju već odavno zakon kao što je trebao biti Lesarov, npr. Francuska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Belgija, a neke druge zemlje, poput Njemačke, jezična pitanja rješavaju i određuju elegantno drugim zakonima i propisima.[3] Iako u Hrvatskoj nemamo zakona koji regulira jezična pitanja, Hrvatska se ipak s različitih strana, već tradicionalno, optužuje zbog svoje navodne rigidne jezične politike, ne samo iz inozemstva, već i unutar Hrvatske.

Dok smo očekivali radosnu vijest da će hrvatski jezik biti priznati službeni jezik u EU nakon što RH uđe u EU, počele su se na čudnovat način mijenjati rijetke jezične odredbe u hrvatskim zakonima. U 44. članku Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju sukladnosti (NN 20/10) kaže se npr. da se "danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji" "u svim odredbama ovoga Zakona" riječi »na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu« zamjenjuju riječima »na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili na jeziku koji mogu lako razumjeti potrošači i drugi korisnici«. S istom je odredbom donesen i Zakon o zaštiti od požara (92/10), a možda već i drugi zakoni. Takve zakonske regulative legaliziraju u javnoj uporabi RH nakon pristupa Europskoj uniji jezične idiome koji nisu u skladu s normama hrvatskoga standardnoga (književnoga) jezika.

Radi stabiliziranja i sređivanja hrvatske standardnojezične (književnojezične) norme ustrojeno je još 2005. godine pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Iste je godine Vlada RH donijela i uredbu o osnivanju Ureda za lektoriranje (NN 26/05). Međutim, Ured do danas nije osnovan. Razlozi zbog kojih je to spriječeno, vjerojatno su istovjetni ili slični razlozima zbog kojih Ministarstvo znanosti do danas nije donijelo odluku da službeni školski pravopis mora slijediti zaključke Vijeća za normu.

Vijeće za normu osnovao je u ime Vlade RH ministar znanosti Dragan Primorac 14. travnja 2005. godine. U odluci o osnivanju Vijeća kaže se da će Vijeće među ostalim "donijeti rješenja u svezi s daljnjim normiranjem hrvatskoga standardnog jezika" te da će "pratiti jezičnu problematiku i utvrditi načela u pravopisnoj normi".[4]

Vijeće za normu radi kao demokratsko tijelo i donosi svoje zaključke glasovanjem. Kako bi bio zajamčen nacionalni konsensus unutar struke, odlučeno je da će u Vijeću biti zastupljeni predstavnici HAZU, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Učiteljske akademije, Matice hrvatske, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Osijeku, Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže, Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, Filozofskoga fakulteta u Puli i Odjela za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu.

Do medijskoga osporavanja Vijeća za normu došlo je čim se je Vijeće oglasilo svojim prvim zaključcima, a posebice nakon što je u studenom i prosincu 2005. godine donijelo normativne zaključke o pisanju skupina tc, dc i o rastavljenom pisanju ne ću, što je išlo u prilog normativnim rješenjima Babić–Finka–Moguševa pravopisa odnosno Babić–Ham–Moguševa Hrvatskoga školskoga pravopisa. Vijeće za normu tim je svojim zaključcima hrvatsku kodifikaciju de facto udaljilo od srpskohrvatske norme propisane Novosadskim dogovorom iz 1954. godine, a ujedno i od nacionalnih pravopisnih norma u hrvatskom susjedstvu. Naravno, onima koji danas u hrvatske zakone uvode odredbe o razumljivim jezicima, takvi pravopisni razvoji nisu bili po volji.

Odmah nakon obznane prvih zaključaka Vijeća za normu dogodilo se je nešto sasvim neočekivano. Osim što su zaključci Vijeća napadnuti u medijima koji se ističu svojim stavovima o Hrvatskoj kao dijelu balkanskoga regiona, bivši je premijer Ivo Sanader u prosincu 2005. godine za javnost izjavio da on osobno nikada ne će pisati rastavljeno "ne ću". Pokojni profesor Škiljan prokomentirao je Sanaderov istup kao ritual koji se odvija između politike i znanosti te je rekao da "je interesantno kako je Sanader u svojoj intervenciji kroz dvije-tri rečenice odigrao taj ritual, a istovremeno je obezvrijedio i struku i segment znanstvene politike i politike ministarstva proklamacijom da će se, bez obzira na odluku, ponašati ustvari po svojoj volji." (Feral Tribune, 23.12.2005.). Možemo samo nagađati pod čijim je utjecajem Sanader odlučio umiješati se na takav način u jezičnu politiku.

Uočljivo je da su oni isti mediji koji danas bezuvjetno protežiraju knjigu Jezik i nacionalizam Snježane Kordić,[5] Ivu Sanadera nakon njegova istupa protiv Vijeća za normu prestali napadati zbog pravopisa. Ti su se mediji samo nekoliko mjeseci prije toga na Sanadera zbog pravopisa upravo obrušavali. Nacional je npr. 22. II. 2005. u povodu izdavanja preporuke za uporabu Hrvatskomu školskomu pravopisu svoju optužbu formulirao tvrdeći da je Sanader "prisilio Primorca da donese preporuku koja ga teško kompromitira":

"Ivo Sanader stoji iza pravopisno-političkog skandala koji je prošli tjedan izazvao niz kritika u hrvatskoj javnosti. Kolateralna žrtva premijerova inzistiranja u korist Hrvatskog školskog pravopisa ispao je ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac, koji je u skladu sa Sanaderovim željama službeno preporučio uporabu pravopisa čiji su autori Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš." (Nacional, 22.2.2005.)

Ništa ne upućuje na to da bi ministar Primorac svoju odluku o izdavanju preporuke Hrvatskomu školskomu pravopisu donio pod Sanaderovim pritiskom, a protiv svoje volje.[6] Riječ je o medijskoj manipulaciji s jasnim jezičnopolitičkim ciljevima.

Nastupajući protiv zaključaka Vijeća za normu, Nacional u jednom svojem tekstu od 13. II. 2007. podmeće da se radi o endehazijskim pravilima: "U slučaju da Ministarstvo prihvati sporan prijedlog Vijeća i nametne građanima Hrvatske pravopis hrvatskog jezika kakvim su govorili Šenoini likovi, po nekima hibrid korijenskog, endehazijskog pravopisa, dogodit će se sljedeće: preko noći postat ćemo nepismena nacija".

A radi se u biti samo o tom da u imenica poput zadatak i pogodak množinske oblike treba pisati sa tc i dc, a ne samo sa c.

Nacional manipulira kada govori o "endehazijskom pravopisu" kakvim su "govorili" Šenoini likovi. Kad se već spominje Šenoa i NDH, treba spomenuti i Kraljevinu Jugoslaviju odnosno njezinu banovinu Hrvatsku i činjenicu da je jedno od izbornih obećanja Hrvatske seljačke stranke 1930-ih godina bilo vraćanje "korijenskoga" pravopisa. Tomu su prethodile aktivnosti društva Seljačka sloga kojemu su tečajevi za nepismene bili jedna od glavnih djelatnosti. Kampanju opismenjivanja Seljačka je sloga 1920-ih i 1930-ih godina provodila s pomoću vježbenica napisanih tzv. korijenskim, tj. morfološkim pravopisom (s posebnošću da se u nekim izdanjima tzv. dugi jatov refleks piše kao danas). Zahvaljujući Seljačkoj slozi, taj je pravopis zagrebačke filološke škole imao neprekinuti uporabni kontinuitet sve do stvaranja NDH, kada je opet proglašen službenim. Od jeseni 1939. godine Seljačku je slogu podupirala i vlada banovine Hrvatske. Vježbenice Seljačke sloge tiskane su u vrlo velikim nakladama. Bosanskohercegovačko društvo Napredak samo je u ljeto 1937. godine za svoje potrebe kupilo 20000 primjeraka Hercegove abecedarke pisane "korijenskim" pravopisom.[7] Ovdje nije potrebno ulaziti u pitanje kako su i zašto vodeći hrvatski vukovci krajem 1930-ih godina uspjeli spriječiti Vladka Mačeka i druge hrvatske političare da znatnije reformiraju hrvatski pravopis u skladu s pravilima zagrebačke filološke škole. Pripadnici Hrvatske seljačke stranke taj pravopis nisu doživljavali "endehazijskim" pravopisom pa čak ni pravopisom zagrebačke filološke škole, već pravopisom braće Radić jer su i oni pisali prema njegovim pravilima.

Da bi neke od tada predviđenih reforma i danas za hrvatsku jezičnu kulturu bile korisne, znadu svi koji u školstvu rade s mladim ljudima. Ako mladim ljudima dadete zadatak da pravopisno točno napišu riječi pod+predsjednik, nad+prosječan, iz+čistiti, iz+čeznuti, ustanovit ćete da iznenađujuće često zapisuju podpredsjednik i nadprosječan, a da velika većina piše razčistiti ili rasčistiti, iako svi aktualni hrvatski pravopisi propisuju potpredsjednik, natprosječan, raščistiti i iščeznuti. I takva bi pravopisna pitanja Vijeće za normu trebalo sagledavati, i to u miru, a ne da ga mediji prozivaju zbog oživljavanja "endehazijskih" pravila i jezika "Šenoinih likova".

Glavni udar na Vijeće za normu nakon Ive Sanadera nisu izvršili mediji, već uprava Matice hrvatske. Ona je u tajnosti pripremila i 2007. godine objavila svoj vlastiti pravopis koji je napisan protiv zaključaka Vijeća za normu i kao da Vijeće za normu ne postoji. Time je znatno narušen pokušaj da se hrvatska pravopisna i jezična norma sredi i dugoročno stabilizira uz pomoć Vijeća za normu pri Ministarstvu znanosti. Zanimljivo je da su oni isti mediji koji danas slave i bezrezervno podupiru knjigu Jezik i nacionalizam, pravopis uprave Matice hrvatske dočekali razdragano i s velikim oduševljenjem.

Primjerice, Jutarnji list 23. VI. 2007. donosi tekst u kojem se nakon tiska Matičina pravopisa kaže ovako: "Jedinstveni pravopis nećemo imati sve dok država bude tiho gurala staračke ludosti kao školsku realnost". Hrvatski školski pravopis i Hrvatski pravopis (autora Babić–Finka–Moguš) nazivaju se u tom tekstu "dva nakaradna pravopisa, koje od 1990. gura zadrta skupina nostalgičnih staraca".

Jutarnji list 20. X. 2009. prenosi izjavu jednoga jezikoslovca da "je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika bilo savjetodavno tijelo ministra Primorca, pa njegovi zaključci nikoga ne obvezuju." On predlaže da bi cijeli posao oko pravopisa trebalo povjeriti Matici hrvatskoj. Vidljivo je da bi on skupa s Jutarnjim listom, da može, raspustio Vijeće za normu. Nejasno je čijim bi interesima to služilo.

Zaključcima Vijeća za normu ponekad se prigovara da nisu svi doneseni jednoglasno. Taj prigovor nije opravdan jer ne postoji nijedno funkcionirajuće demokratsko tijelo koje bi radilo po načelu "svi ili nijedan". Kad netko prihvati sudjelovati u radu tijela koje svoje odluke donosi glasovanjem, onda to u demokraciji i civiliziranom svijetu znači da zbog opće dobrobiti i nacionalnih interesa ne će biti protiv zaključaka koji su doneseni većinom glasova.

Društvo profesora hrvatskoga jezika uručilo je krajem 2009. godine Ministarstvu znanosti peticiju sa 6000 potpisa u kojoj se traži da Ministarstvo hitno donese jedinstveni pravopis u školskom sustavu RH. Jutarnji list piše o tome 20. X. 2009. bez imalo novinarske kritičnosti te kaže "Kako sada stvari stoje, peticija bi mogla biti još jedan pucanj u prazno s obzirom na to da u Ministarstvu kažu kako je za donošenje službenoga pravopisa u institucionalnom odgoju potreban nacionalni konsenzus, a njega nema već godinama." Društvo profesora hrvatskoga jezika svoju je peticiju ponovilo i 2010. godine. O tome je izvijestio Večernji list 15. VI. 2010. i prenio riječi predsjednika društva Srećka Listeša:

"Zahtijevamo da kaos koji sada vlada napokon prestane. Ne zagovaramo ni jedan od postojećih pravopisa, ali se mora znati po kojem se u sustavu institucionalnog obrazovanja radi. U rujnu prošle godine ministru smo poslali sličan zahtjev i peticiju s potpisom šest tisuća profesora. U ministarstvu su to ignorirali".

Ako je HDZ-u i sadašnjemu hrvatskomu državnomu vrhu koji nas vodi u EU, stalo do sudbine hrvatskoga jezika, onda će Vlada Republike Hrvatske što prije preko resornoga ministarstva potvrditi legitimitet Vijeća za normu i odrediti da se u hrvatskom školskom sustavu imaju upotrebljavati samo oni pravopisi koji se pridržavaju zaključaka Vijeća za normu.

Ustanovama poput Matice hrvatske treba omogućiti izdavanje školskih pravopisa, no samo onda ako su napisani u skladu sa zaključcima Vijeća za normu. Nijedna ustanova, pa ni aktualna uprava Matice hrvatske, ne bi smjela partikularističke interese svojih pojedinih članova nadređivati nacionalnim interesima i državnim i stručnim tijelima poput Vijeća za normu. O sudbini hrvatskoga školskoga pravopisa ne mogu odlučivati ni novinari Jutarnjega lista, Nacionala i Globusa. Ona mora biti u rukama depolitiziranoga stručnoga tijela, a to je Vijeće za normu, koje je 2005. utemeljio u ime Vlade RH ministar Dragan Primorac.

Osim rješavanja pravopisnoga pitanja u hrvatskom školstvu, premijerka Jadranka Kosor trebala bi što prije potaknuti da se reaktivira, doradi i prihvati Lesarov prijedlog o usvajanju Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. A kad se to napravi, može se napokon ostvariti i vladina uredba o osnivanju Ureda za lekturu iz 2005. godine. Samorazumljivo je da bi odmah trebalo ukinuti i prestati donositi daljnje zakonske odredbe kojima se najavljuje da će u Hrvatskoj, nakon što pristupi Europskoj uniji, u službenu i javnu uporabu biti uvedeni nekakvi Hrvatima "razumljivi jezici".

Ako HDZ-ova vlada ne prihvati ovdje izložene prijedloge, naći ćemo se, po svemu sudeći, uskoro opet u jezičnopolitičkoj situaciji iz preddeklaracijskoga vremena. Na HDZ-u je da nastanak takve situacije omogući ili onemogući.

Dr. sc. Mario Grčević

[1] Usp. moj tekst "Hrvatska ne smije pristati na bošnjačko-hrvatsko-srpski jezik u EU", Hrvatsko slovo, br. 735 (22.5.2009.) i br. 736 (29.5.2009.).

http://bib.irb.hr/datoteka/396013.Grcevic_Hrvatsko_slovo_2009_05_22_29.pdf; Usp. i tekstove Stojana de Prato u Večernjem listu (mrežno izdanje): "Zeleni maštaju o 'izvornome srpsko-hrvatskom jezik'" (21.1.2010.), "Nema izgleda da će srpsko-hrvatski jezik proći" (26.1.2010.), "Srpsko-hrvatski jezik nije prošao, ali se o njemu i dalje razmišlja" (27.1.2010.).

[2] Riječ je o tekstu novinara Stojana de Prato i Sandre Veljković: "Hrvatski postaje 24. službeni jezik Europske unije" (5.11.2010.). Stojan de Prato istaknuo se je u više navrata svojim objektivnim informiranjem o jezično-političkim promišljanjima o hrvatskom jeziku u EU.

[3] Usp. o tome i o jezičnoj politici u slavenskim zemljama članak Martine Grčević u Filologiji 48, 2007. http://hrcak.srce.hr/file/53619

[4] http://www.ihjj.hr/

[5] Usp. moj tekst "Rat za hrvatski jezik i pravopis" na mrežnim stranicama www.hakave.org .

[6] Usp. vijest o Primorčevu nastupu na predstavljanju Hrvatskoga školskoga pravopisa na mrežnim stranicama D. Primorca: "Govoreći o odluci da potpiše preporuku kojom se odobrava uporaba Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac složio se kako je postupak donošenja odluke trajao dugo, ali je završio, kako je napomenuo, tako da među članovima povjerenstva "u ključnim pitanjima nije bilo razlike". "Kao ministar nikad ne bježim od odgovornosti. Manjak odgovornosti doveo je Hrvatsku ovdje gdje smo danas", ustvrdio je. Napomenuvši kako je Hrvatska pred vratima EU-a, rekao je kako ne misli da će EU imati snage određivati kojim će jezikom Hrvati govoriti. Samo samosvojni u EU smo dobro došli, izjavio je. Govoreći o načelu jedinstva i zajedništva, ministar je istaknuo kako se nada da će ono u Hrvatskoj biti ostvareno i na drugim područjima, kao što je učinjeno s pravopisom.", http://www.draganprimorac.com/?p=423

[7] „Usp. tekst Suzane Leček "Suradnja HKD »Napredak« i Seljačke sloge u kampanji opismenjivanja", Časopis za suvremenu povijest 36:3 (2004.), str. 1101–1125."