U srijedu 20. listopada 2010. u Zagrebu predstavljena je knjiga Nedjeljka Mihanovića "Tuđmanova baština". Knjigu su predstavili: Ivan Miklenić - urednik Glasa Koncila, književnik Hrvoje Hitrec - predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća i autor Nedjeljko Mihanović. U nastavku donosimo reportažu u slikama Oskara Šarunića i izlaganje Hrvoja Hitreca.

Tuđmanova baština

Razmišljajući kako da predstavim opsežnu knjigu Nedjeljka Mihanovića, "Tuđmanova baština", učinilo mi se da je najbolji način usporediti ju s velikom retrospektivnom izložbom koja se otvara grandioznim povijesnim kompozicijama s temom političkih zbivanja u dvadesetom stoljeću. Iz te prve dvorane posjetitelj stupa u središnji prostor gdje je majstorski naslikan portret prvoga hrvatskog predsjednika. On je u toj dvorani sam i ponešto osamljen kao što je i bio u životu, odlučan da usprkos svim nevoljama i otporima svjetskih i europskih versailleskih nepomičnih klišeja, usprkos srpskoj svetosavskoj mitomaniji i agresiji, stvori slobodnu, suverenu hrvatsku državu. U sljedećoj dvorani posjetitelj može vidjeti portrete silnika i nasilnika, političara i beamtera iz demokratskoga svijeta koji su nesretnu Jugoslaviju čuvali kao oko u glavi, a odmah pokraj su njihovi srbijanski ljubimci i ostali jugoslavenski i protuhrvatski trabanti. Prilično velika susjedna dvorana ispunjena je Tuđmanovim oponentima u Hrvatskoj koji su naslikani vjerno i pomalo bošovski karikaturalno, kao fantazmagorična skupina smušenjaka nedoraslih povijesnom trenutku. Prava zabava za likovnog i literarnog sladokusca slijedi u dvorani s portretima naoko odanih Tuđmanovih sljedbenika koji su ga izdali ili su ispali iz velike igre na razne načine, prevrtljivci, mrzitelji i prodane duše. Nešto je skromnija dvorana u kojoj su izloženi časni politički ljudi iz toga vremena. Iz manje sobe s prigušenim svjetlom koje je prikladno tadanjoj podloj medijskoj sceni, posjetitelj se stubama penje na kat gdje se nalazi drugi dio izložbe pod posebnim naslovom "Rasuta Tuđmanova baština" gdje na slikama u tamnim tonovima defiliraju dekonstruktori samostalne hrvatske države, pristaše crvenoga fašizma i ubojice hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta koji na početku 21. stoljeća vraćaju Hrvatsku u osamnaestu godinu dvadesetog .

Retrospektiva je tako vješto postavljena da čovjek na izlazu ostaje zaprepaštenim i ima potrebu vratiti se na donji kat, u Tuđmanovu dvoranu, te tek tada može shvatiti svu veličinu ali i tragični usud autora moderne hrvatske države. O Tuđmanovoj ulozi Mihanović ne dvoji i slaže se s Francescom de Sanctisom koji kaže da je za uspostavu države potrebno stvaralačko djelo jednog čovjeka, a za upravljanje državom suradnja sviju. Ne dvoji ni o Tuđmanovim neprolaznim zaslugama koje ne može poništiti lavež pasa u ovo vrijeme kulta balzamiranog trupla titoističkih ideala. Navodi Coolidgea koji veli: "Kad nestane duboko poštovanje nacije prema njezinim velikanima, nestat će i slava nacije."

Mihanović ne piše iz druge ruke, nego kao inteligentni sudionik hrvatskoga preporoda, poznavatelj ljudske prirode, povijesti, umjetnosti i nadasve hrvatskoga jezika, kao intelektualac s poljičkim slobodarskim korijenima koji je sklon ironiji i zapažanju skrivenih karakternih svojstava. Pa kada takav čovjek koji je i prije Tuđmanove ere visoko podignuo barjak osobnog i nacionalnog integriteta, kada takav čovjek dakle prisnažuje pred poviješću i potomcima da je Tuđman bio odvažna savjest i bistra svijest nacije, da je Hrvatsku i hrvatski narod volio iznad svega – treba mu vjerovati. Kao i kada točno govori da je Tuđmanu, kao rijetko komu , povijest podmetnula toliko besmislenih prepreka i pakosnih otpora.

Dr. Franju Tuđmana, praeceptora i defensora Croatiae, nisu nagrizli napori na putu do cilja, nije mu stalnu sjetu izazvala bitka s bjelosvjetskim šarlatanima i srpskim barbarima, nego većma politički hrvatski okoliš, ne samo oporbeni, te je zajedno s Berthodlom Brechtom mogao reći: "Tigrovima izbjegoh, stjenice nahranih, udesiše me mediokriteti." Na toj tezi koja je uglavnom točna, Mihanović prelazi iz dvorane u dvoranu u otvorenoj dramaturgiji svoje knjige, vraća se i u daleku prošlost kao poznavatelj hrvatske političke i narodne odiseje ali i raskošne hrvatske kulture, no prvenstveno slika, crta i karikira suvremenike i suvremenost, trijumfalno finale prošloga stoljeća i nove kobne zablude s početka ovoga u kojemu sada živimo.

Mihanović nije apologet, a nije ni zajedljiv portretist Tuđmanovh antagonista, koji su u odsudnom času hrvatske povijesti umovali, mudrijašili, strahovali i oklijevali. Da je rečenima prepuštena sudbina Hrvatske, sada bismo bili u mračnom srpskom vilajetu, što Mihanović ilustrira situacijom nakon predstavljanja Zbora narodne garde u svibnju 1991. kada su dični hrvatski političari poput Račana, Savke, Jakovčića, Gotovca i sličnih histerično zapomagali i osnovali komisiju koja je trebala osuditi taj čin kao avanturistički. Ili, glede Tuđmanova bliskog okoliša, kada su Mesić i Manolić usred rata izvodili saborski puč koji je mogao Hrvatsku stajati glave i kada su se pokolebali i neki tadanji vrlo istaknuti državni dužnosnici. Svladavanju te krize Mihanović posvećuje dosta prostora jer je i sam u njezinu slamanju sudjelovao, na koncilijantan način po preporuci Tuđmana, a na svršetku te priče u kojoj su na strani pučista bili mnogi oporbenjaci kada su nanjušili krv, Mihanović je postao i predsjednik Hrvatskoga državnog sabora. Poznat mu je naravno i podzemlje. Dok je zdravi nacionalni element, kako ga definira Mihanović, dakle dok su radnici i seljaci kojih je bilo 80 posto u Hrvatskoj vojsci branili Hrvatsku, dotle je potkupljiva pseudointelektualna anacionalna bagaža trišila onih nekoliko milijun dolara koje im je Soros dobacio da destabliziraju Hrvatsku, a peta kolona je djelovala iz Kraljevskog instituta u Londonu predvođena Cvijićem, te iz Rima s monsignorom Simčićem, što je odlučno presjekao omiljeni kardinal Kuharić. Usred rata , podsjeća Mihanović, prodane duše, smutljivci i smušenjaci za ne baš sitan novac zagovaraju internacionalizaciju hrvatske kulture, njezinu detuđmanizaciju, znači eliminiranje nacionalnog elementa. Da je Tuđman bio diktator, kako mu podmeću, sve bi to bilo nemoguće. On je trpio, zgrožen i zaprepašten tolikom količinom mržnje i političkoga diletantizma, pa i onda kada se lavina medijskih laži sručila i na njega osobno u povampirenom specijalnom ratu jugointegralista, orjunaških neofašista i polupismenih novinarskih zombija, kako ih Mihanović slikovito naziva.

Čovjek ne može biti dovoljno oprezan kada bira svoje neprijatelje, ironično citira Mihanović Oscara Wildea. Opisujući i ilustrirajući tadanju hrvatsku i Tuđmanovu situaciju, Mihanović ne skriva ni zamjerke predsjedniku države, ograđujući se da ne treba tražiti buhe u glavi lava, no ipak ne može prešutjeti nekoliko bitnih: izbor suradnika, neprovođenje lustracije barem nakon 1995. i deytonsko odustajanje od Herceg-Bosne, odnosno hrvatske teritorijalne jedinice, to jest republike. No duboko poštuje Tuđmanovu čvrstinu da se Hrvatska nikada više ne veže uz Srbiju i ostatak fatalne državne jugosfere, njegovu vidovitost da bi i do toga moglo doći nakon što njega ne bude, kao i Tuđmanovo stajalište o Hrvatskoj u Europi ali ne pod vlašću Europe, za Europsku uniju ali ne kao njezin subkolonijalni dio. Upravo te dvije opasnosti hrvatska politika poslije Tuđmana ne samo da nije pokušala izbjeći nego je bezočno radila u njihovu korist, što je Mihanoviću auftakt za velika poglavlja o političkoj gluposti, o povijesnoj nesvjesnosti ali i besramnoj izdaji u kojoj su sudjelovali Mesić, Račan i Sanader, sa stožernom mračnom pričom o odnosu prema Haaškom sudu i prepuštanju zapovjednika Hrvatske vojske jednom ne samo političkom nego i očito protuhrvatskom ruglu međunarodnoga prava, na temelju optužnice u kojoj je i mrtvi Tuđman, i mrtvi Gojko Šušak, mrtvi vojskovođe Bobetko i Červenko, te naravno živi simbol hrvatskoga vojnog trijumfa Ante Gotovina i uz njega silni junak Markač koji je shvatio da Velebit nije samo sveta hrvatska planina. Uz njih Čermak, ali i svi hrvatski ljudi, znani i neznani. I na takvu optužnicu Sanader nije imao veće primjedbe, štoviše, uputio se u lov na Gotovinu. Bio je to sumrak hrvatske politike i ujedno signal svim domoljubima da se opet moraju snažno vratiti na političku scenu kako Hrvatska ne bi nestala u magli amoralne makijavelističke politike reformiranih nacionalista koji sinkrono djeluju s reformiranim komunistima u cilju reformiranja hrvatske države u pokrajinu zapadnoga Balkana.

Na kraju knjige Mihanović sažima Tuđmanovu baštinu kao škrinju u kojoj se čuva jasna svijest o nacionalnoj slobodi , demokraciji i živom osjećaju vlastite državnosti, škrinju u kojoj je na središnjem mjestu ostvareni državni suverenitet, a na skrovitijem mjestu testament s porukom nekim budućim naraštajima da porade , ako Boga znaju, na općehrvatskoj pomirbi koja je njemu uspjela tek u kratkom trenutku a zatim se raspršila u otrovnoj pjeni."Zlo ne će imati posljednju riječ", ipak optimistično zaključuje Mihanović sagu o Tuđmanovoj baštini, što je lijepo i utješno, ali i nedovoljno ako se zlu ne suprotstavimo djelatno i odlučno, upravo u Tuđmanovoj maniri.

I posve na kraju, preporuka od srca: ovu knjigu treba pročitati ne samo iz povijesno-političkih razloga, ne samo kao veličanstveno svjedočanstvo o vremenu kada je, kako veli Mihanović, neuništiva narodna energija još jednom dokazala da je Hrvatska vječno i egzistencijalno biće, nego i iz posve literarnih razloga jer je Mihanovićevo umijeće pisanja dostojno njegove teme i čini čast hrvatskom jeziku.

Hrvoje Hitrec
slike: Oskar Šarunić