Na znanje ignorantima i provokatorima s Pantovčaka

U ponedjeljak, 24. svibnja, održana je tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom "Istina o odnosima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u devedesetim godinama 20. stoljeća". Tribina je održana u dvorani "Hrvatskoga slova", koja je bila prepuna zainteresiranih, kao što je to bio slučaj i sa svim tribinama HKV-a održanim u prvoj polovici ove godine – poradi uvijek zanimljivih i aktualnih tema.

Zašto je ova tema aktualna, premda se radi o događajima (poglavito) od l990. do l995.? Zato što je krivotvorenje odnosa Hrvatske i BiH u ratnim godinama dosegnulo vrhunac upravo prije nekoliko tjedana, kada je nitko drugi do predsjednik RH pred parlamentom BiH optužio Hrvatsku za agresiju na BiH, ne posve izravno, ali dovoljno da se govor shvati upravo na taj način, kao što su ga istoga časa interpretirali u Srbiji (Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova), zadovoljni usput što Josipović u istom govoru nije imenovao pravoga i jedinog agresora – Miloševićevu Srbiju i Srbe u BiH koji su na crti projekta stvaranja Velike Srbije osvajali teritorije, uz najveće brutalnosti i etničko čišćenje. Tako se Josipović, koji pred očima hrvatske javnosti stvara na Pantovčaku novi Pokret za Jugoslaviju, ciljano pridružio cijeloj armiji krivotvoritelja bliske povijesti, koji se nalaze u medijima ali i u institucijama i kojima su ti falsifikati sredstvo za dostizanje cilja - općega balkanskog "pomirenja" koje na njihov način može biti samo lažno i zato opasno jer se temelji na lažima o jednakoj krivnji i stvara lažnu sliku o "građanskim ratovima."

One man show

Budući da je general Ante Rosso bio spriječen, tribina HKV-a pretvorila se u one man show, to jest lavlji dio posla obavio je dr. Josip Jurčević, koji je već godinama duboko u temi, ne samo poradi činjenice da je napisao knjigu "Odnosi Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1990.- 1995." Na tribini je, uz pomoć video-projekcija, dokumenata, analiza i vlastite zavidne elokvencije koja se ne gubi u detaljima, argumentirano, znanstveno dokazao da su stereotipi koji se pokušavaju nametnuti hrvatskoj javnosti bez ikakvih temelja, da Hrvatska i dr. Franjo Tuđman nikada nisu "dijelili Bosnu", da nikada nije bilo hrvatsko- muslimanskoga rata nego samo izdvojenih sukoba i da je Hrvatska vojska – kad god je bila na teritoriju BiH – ulazila na temelju međunarodnoga prava ili na temelju sporazuma sa službenim vlastima BiH.

Jurčević je knjigu napisao na prijedlog obrane generala Slobodana Praljka (koji se godinama, sam, bez pomoći hrvatske države, u pritvoru Haaškoga suda bori da dokaže istinu i o ulozi RH u ratnim zbivanjima u BiH). Kao ekspert, stručnjak, povjesničar, Jurčević je dvadeset sati odgovarao na pitanja u Haaškom sudu i izložio sve dokaze, pod prisegom da će govoriti istinu, što je i učinio. Njegova je ekspertiza trebala uvjeriti (nadajmo se da i jest) suce kako nikakvoga zločinačkog pothvata nije bilo od strane Praljka i ostale petorice optuženih Hrvata iz BiH (kojima su u optužnici dodani dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak itd. te svi znani i neznani – upravo kao i u sličnoj optužnici za Hrvate iz Hrvatske ). Treba naglasiti i to da se ni Praljku ni ostalim optuženima ne sudi ni za jedna određeni zločin.

Sudu je Jurčević prikazao dokumente koji potječu iz različitih izvora, hrvatske, bosanske, srpske i međunarodne. Ni u jednom dokumentu nema potvrde da je Hrvatska radila na podjeli BiH.

Šokantno neznanje

Jurčević nije mogao odoljeti da na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća ne progovori i o još jednom svojem iskustvu sa svjedočenja u Haagu. Premda je u trenutku kada je svjedočio, tužiteljstvo već bilo "duboko upućeno" u "predmet", pokazalo se da u Sudu malo znaju o povijesnom kontekstu, ali i da nemaju pojma ni o porijeklu "dokaza" s kojima barataju, pa je tako tužitelj predočio Sudu (i Jurčeviću) dokumente Republike srpske (ili kako se već tada zvala) uvjeren da su to dokumenti države BiH.

A što tek ondje (ne) znaju o povijesti prostora koji je danas naziva BiH. Malo ili ništa, no možda ipak više od Josipovića i njegove udbaško-orjunaške družine na Pantovčaku, koje to i ne zanima. Možda znaju nešto više o devedesetim godinama, ali sumnjam. U svakom slučaju, trebaju znati ovo: od svršetka 1991. ključni akter u BiH bila je međunarodna zajednica, te na njezinu dušu padaju sve tragedije koje su se potom dogodile, a i planovi i podjeli Bosne (službeno izloženi) također su iz radionice "međunarodne zajednice". Mijenjanje tih planova, odstupanje, pogodovanje srpskoj agresiji i stvaranju velikoga "srpskog" teritorija u BiH kao dijela buduće Velike Srbije – slika je djelovanja prvenstveno europskih sila koje su bile (i ostale) naklonjene Srbiji.

Je li Hrvatska prva priznala samostalnu BiH? Jest. Je li Hrvatska (Tuđman) nagovorila Hrvate u BiH da na referendumu glasuju za samostalnu BiH? Jest. Da nije bilo Hrvata, referendum bi propao. Je li Hrvatska, premda i sama četvrtinom (i više) okupirana, pomagala ne samo Hrvatima u BiH nego i muslimanima/ bošnjacima? Jest, i to na mnoge načine – politički, vojno, financijski. Znaju li Josipović i njegova klatež da su zapovjedništva Armije BiH bila (i) u Zagrebu, da je na teritoriju Hrvatske bilo mnogo baza Armije BiH, da su temelji Armije BiH izrasli u Hrvatskoj, koja je savjetom i djelom, školovanjem i novcem rađala tu Armiju BiH, da su hrvatski piloti dostavljali pomoć dijelovima Armije BiH u nedostupnim područjima, da je MUP BiH slao u Hrvatsku specijalce na obuku, te postoji dokument s imenima i prezimenima specijalaca (njih 436) koji su se obučavali u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku. Znade li Josipović o potpisima na tim dokumentima, o Hasanu Čengiću i ostalima? Ne zna jer je obični ignorant i podupiratelj falsifikatora. Znade li da su pripadnici Armije BiH obučavani na petnaest lokacija, od Varaždina i Pule do juga Hrvatske? Znade li da postoji popis tih postrojba i kamo su upućivane? Znade li da su obučavanu piloti helikoptera itd.

Kako je dakle Hrvatska, koja je činila sve navedeno, izvodila agresiju na BiH?

(Usput rečeno: Sulejman Tihić, bošnjački član predsjedništva BiH, istoga je časa poklopio Josipovića, odmah nakon govora pred parlamentom BiH, priznajući de facto da bez Hrvatske BiH ne bi mogla biti obranjena, odnosno barem onaj dio koji je ostao muslimanima i Hrvatima, a zatim je Sulejman to isto ponovio u Zagrebu, kamo ga je Josipović pozvao da valjda na domaćem terenu smanji štetu, na što Tihić nije pristao.)

Goli geopolitički interes

Je li Hrvatska bila samo dobrodušna humanitarka u svemu tomu ili je imala geopolitički interes. Naravno da ga je imala. Kada se pogleda zemljovid tih godina, razvidno je i posve neupućenom da je teritorij Hrvatske pod srpskom okupacijom posve povezan s teritorijem što su ga zaposjeli Srbi u BiH, odnosno da čine jednu cjelinu, jednu (rekli bismo) "državu" .

Što bi bilo kad bi bilo – što bi bilo da je Hrvatska inzistirala na podjeli BiH? Istoga trenutka postavilo bi se pitanje slične situacije u samoj Hrvatskoj, dakle možemo reći:

Da je došlo do podjele BiH došlo bi i do podjele Hrvatske, ergo – hrvatska država više ne bi postojala.

Pa, sjetimo se malo toga vremena kada su Srbi bili na rukohvat do mora niže Zadra, kada se putovalo preko Paga a s njega preko krhkoga mosta koji je na jednoj traki imao ogromnu rupu (raketiran) itd. – tko bi tada mislio na podjelu BiH?

Jurčević odgovara i na pitanje koje "muči" mnoge neupućene Hrvate. Oni, naime, više-manje znaju za sporazume Alija-Franjo na temelju kojih je Hrvatska vojska bila u BiH, ali zastaju kada se spomene situacija iz 1992. Pa zbog takvih eto razjašnjena: JNA je povlačila snage iz neokupiranih dijelova Hrvatske, povlačila se prema Bosni i iz Bosne je napadala Hrvatsku. Dakle, gledano potpuno formalno, Hrvatska je napadana iz BiH, agresija na Hrvatsku dolazila je dakle ne samo iz Srbije (i iznutra iz Hrvatske) nego i iz BiH, koja je već bila samostalna država, kakva bila da bila. I što da čini Hrvatska? Ona je po međunarodnom pravu imala pravo štititi se, a da bi to mogla morala je dijelom ući i na teritorij BiH. Da je to zatim i formalizirano, svjedoči Sporazum o prijateljstvu (Alija-Franjo) od srpnja 1992.

Što je HVO?

Hrvatsko vijeće obrane, štovana klateži s Pantovčaka, nije bilo paravojska, bilo je sastavni dio Oružanih snaga BiH, koje su imale dvije komponente – Armiju BiH i HVO. Kako je došlo do sukoba između tih komponenata? Uzroke i opet treba tražiti izvan BiH i izvan Hrvatske, prvenstveno u onim (javno, službeno izloženim) planovima međunarodne zajednice o podjeli Bosne na tri republike, koji su planovi natjerali zaraćene da što prije "zaokruže" životni prostor, pri čemu su muslimanima/bošnjacima smetali Hrvati, ali i u spletkama (poglavito britanskim) koje su dovele do nepotrebnih sukoba, a u tim su sukobima počinjeni i zločini s obje strane. Britanci i Srbi u tomu su odigrali ključnu ulogu.

Događalo se to 1993., no povijesna istina jest da ti sukobi nikada nisu bili širih razmjera, da su bili kratkotrajni i lokalni, i da su u vrijeme sukoba u srednjoj Bosni istodobno odnosi Hrvata i Muslimana u zapadnoj BiH, Posavini i Tuzli bili gotovo idilični. Sam Tuđman je nastojao da se sukobi neodgodivo prekinu, a otišlo je u Bosnu i izaslanstvo Hrvatskoga sabora. Priča je završila u Ženevi, gdje su Izetbegović i Tuđman sklopili tajni sporazum o konfederaciji, koja je zatim (ne samo kao ideja) bila inkorporirana u Washingtonski sporazum, ali nikada nije realizirana.

Kako je to Hrvatska uopće mogla podnijeti?

Doista je pitanje o kojemu će razbijati glavu povjesničari u budućnosti: kako je Hrvatska, više nego četvrtinom okupirana, stalno pod srpskom (i crnogorskom paljbom), gospodarski teški ruinirana, kako je mogla prihvatiti i brinuti se o tolikom broju izbjeglica iz BiH, uz brigu o vlastitim prognanicima ( s okupiranih dijelova Hrvatske)? Iz današnje perspektive taj se herojski humanitarni pothvat čini gotovo nemogućim. Što kažu brojke? Da je u Hrvatskoj bilo 600.000 izbjeglica iz BiH, od toga 425.000 muslimana/bošnjaka te 175.000 Hrvata. I potom još sto tisuća, u svemu 700.000 izbjeglica. Istodobno i 250.000 prognanika. Milijuna ljudi trebalo je zbrinuti, a te 1994. u Hrvatskoj je bilo samo nešto više od milijun zaposlenih, blizu milijun umirovljenika i oko 250.000 nezaposlenih. Te uz to Hrvatska u to vrijeme nije bila zadužena!

To su ta zla i nevolje koje je počinila u BiH "hrvatska politika" u tim godinama, nepoštovani gospodine Josipović.

Znadete li vi iz novoga Pokreta za Jugoslaviju da su liječnici u Hrvatskoj, da su medicinske sestre u Hrvatskoj imali u svojim bolnicama u Hrvatskoj 10.633 ranjenika iz Bosne i Hercegovine (sve o trošku Hrvata u Hrvatskoj), jeste li vidjeli muslimanske potpise pod zahvalnicama kojih je bilo toliko da su morale biti tiskane kao obrasci. Jeste li znali da su u Hrvatskoj djelovale 234 strane humanitarne organizacije, a samo tri nisu bile u korist BiH? Jeste li znali da je Protokol o suradnji BiH i Hrvatske potpisan upravo u vrijeme sukoba (lokalnih, dakle) HVO-a i Armije BiH i da su upravo humanitarne organizacije kao Crveni križ ali i Mešihat demantirale šire sukobe i ukazivale tko to pokušava posvaditi Hrvate i Muslimane? Jeste li znali da su djeca izbjeglica iz BiH mogla redovito pohađati hrvatske škole, ili su uključena u eksteritorijalno školstvo po bošnjačkom programu?

I onda vi, Josipoviću, pričate prljave izmišljotine usred Sarajeva?

Da ne govorimo o kulturnoj suradnji, a posebnoi o športskoj.

Laži o Starom mostu

Čak i bezočni krivotvoritelji ne spominju više Stari most u Mostaru? Zašto? Zato jer je nedvojbeno dokazano da ga nisu srušili Hrvati, što je ustanovila skupina eksperata, od kojih su tri etnički Srbi a jedna Bošnjak. Most nije srušen paljbom s hrvatske strane, ispod mosta je bio fitilj a taj je uveden s lijeve strane Neretve, što je ekspertizom dokazano u Haagu. I od tada vlada šutnja oko mosta.

Vlada i šutnja oko Trusina, gdje su muslimani počinili zločin nad Hrvatima, brojčano nekako nalik onome u Ahmićima, ali hrvatski mediji (po statistici) Ahmić spominju do sada oko tisuću puta, a Trusine 3 puta.

Rasprava na tribini

Sudjelovalo je mnogo nazočnih, no meni je ostala u oku slika čovjeka srednjih godina, Hrvata koji se borio u Uskoplju. Ispričao je što se događalo na terenu: muslimani, školovani i naoružani svim darovima koje su im dali Hrvati, jednoga su se dana odvojili i iskopali nove rovove – a cijevi okrenuli prema Hrvatima. Istu priču čuo sam od mnogih Hrvata iz BiH. No, to je bilo lokalno, valjda, na više lokacija. Ali i to se dogodilo, i to se događalo, i ništa ne treba biti zaboravljeno jer onda pati istina.

Hrvoje Hitrec