Tijekom posljednjih godina objavljene su neke zanimljive raščlambe bogatih diplomatskih, obavještajnih i memoarskih materijala o nedavnim ratovima na području bivše Jugoslavije. Služeći se u dobroj mjeri tim studijama a i nekim vlastitim iskustvima bivši veleposlanik Branko Salaj nedavno je govorio o politici velikih sila na našim prostorima od početka Miloševićeva pohoda 1987. do kraja 1991. s posebnim težištem na borbu oko priznanja RH. Na internetskoj stranici HDK-a objavljeno je u izvornom engleskom obliku njegovo izlaganje na panelu Udruge za hrvatske studije (ACS), u okviru Konvencije Američke udruge za unaprjeđenje slavističkih studija (AAASS), u Bostonu 13. studenoga 2009. U nastavku je sažetak na hrvatskom jeziku.

 

 

Izlaganje Branka Salaja na panelu Udruge za hrvatske studije

Jugoslavenskim ustavom iz 1974.g. – kao dijelom priprema za vrijeme poslije Tita – i formalno je ozakonjen postupni prijelaz na jednu vrst konfederalnog ustroja zemlje, koji je počeo formalnom konfederalizacijom vladajuće partije još sredinom 60-ih godina. Dok je Tito bio živ on se nametao kao arbitar između suprotstavljenih velikosrpsko-centralističkih i republičkih, „federirajućih“ snaga. Nakon njegove smrti, tijekom 1980-ih godina, formalna su pravila – kao na pr. ono o osmeročlanom predsjedništvu države – dobila na važnosti. S druge strane, u praksi su u Beogradu jačali centralistički zahtjevi a Memorandum Srpske akademije znanosti poslužio je Miloševiću kao platforma za široko okupljanje velikosrpskih snaga u istom smjeru.

Svoj dolazak na vlast Milošević je znatnoj mjeri mogao zahvaliti velikosrpskoj generalskoj frakciji u JNA, koja je, kako priznaje admiral Mamula, u generalštabu ukratko zatim već počela pripremati i državni udar, što na Zapadu nije bilo nepoznato. Emisari Generalštaba dobivaju na Zapadu 1988. i 1989. signale da su vojsci u odnosu na slovenski liberalizam odriješene ruke – Zapad to smatra unutarnjim problemom Jugoslavije.

Slobodan MiloševićPočetkom 1988., kada je trebalo imenovati novog predsjednika savezne vlade, Milošević je povukao svoju kandidaturu u korist Ante Markovića, nakon što je za svog čovjeka osigurao mjesto ministra unutarnjih poslova, odnosno kontrolu nad tajnim službama. I Marković je namjeravao ojačati središnju vlast ali bez izrazito velikosrpskog predznaka. Za svoje gospodarske mjere trebao je, međutim, veliku financijsku pomoć izvana i u odnosu na taj konkretni problem velike sile javno iskazuju svoje sklonosti. One se, naime, bez iznimke izjašnjavaju za centraliziranje Jugoslavije – dakle za labavljenje stožernoga federalnog načela, na kome je druga Jugoslavija uopće mogla nastati i na kome se održavala tijekom više od četiri desetljeća – i pri tome daju verbalnu podršku Markoviću.

No iza riječi nije slijedio novac. Sve je ostalo na formalnom (i neuslišanom) prijedlogu Amerikanaca Europljanima da oni preuzmu financiranje Markovićevih reformi. Taj je signal mlakosti nametao zaključak da ključni igrači u SAD i u tadašnjoj Europskoj zajednici jedino iza pokreta Slobodana Miloševića razaznaju moć dovoljnu za provedbu svojih ciljeva. Gospodarska kriza mu je mogla samo olakšati cilj rušenja, odnosno bitnog redefiniranja jugoslavenskog federalnog sustava. U svakom slučaju je sâm Milošević tako protumačio njihov postupak i zaključio da sa Zapada, osim povremenih javnih kritika njegovih metoda jake ruke, ne treba očekivati značajnijih protivljenja.

Dapače, zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Lawrence Eagleburger je uporno predstavljao Miloševića kao zagovornika slobodnog tržišta koji se samo prolazno služi srbijanskim nacionalizmom kako bi si osigurao vlast. Zanimljivo je da su istodobno najpovjerljivija izvješća CIA-e američkom državnom vodstvu procjenjivala situaciju uglavnom upravo obrnuto. Nakon implozije komunističkog bloka Jugoslavija je izgubila svoju stratešku važnost no stvarna međunarodna potpora nasilnom Miloševićevu projektu (ili u svakom slučaju njegovo toleriranje) nastavila se u nadi da će ostvariti „državno jedinstvo“. Neke procjene zapadnih analitičara tradicionalno su opravdavale Titovu politiku „čvrste ruke“ upravo tim argumentom no ta je logika zadržana i u novim prilikama opće demokratizacije istočnog bloka. Potpora Miloševiću nije izostala ni nakon što su njegove prijetnje destabilizacijom Slovenije i Hrvatske dovele do povlačenja partija tih dviju republika iz SK Jugoslavije i do njihove odluke da dozvole višestranačke izbore.

Uoči tih izbora, u veljači 1990. Eagelburger posjećuje Beograd, privatno priznaje da se „možda zabunio“ što se tiče Miloševića i informira novinare da bi budućnost mogla biti „puno krvavija nego što smo mislili“. Iako opasnost krvoprolića u tom trenutku može doći jedino od Miloševića i njegovih sljedbenika u JNA, State Department nakon Eagelburgerova povratka u Washington tumači svojim veleposlanstvima u Europi da opasnost prijeti od izbora (!) u zapadnim republikama - jer bi mogli dovesti na vlast one koji „zagovaraju konfederaciju ili čak razlaz Jugoslavije“ pa je vjerojatno da će „stradati jedinstvo“!

Održani u naletu slobode nakon pada berlinskog zida, izbori su doista doveli na vlast stranke, koje su afirmirale suverenost dotičnih republika ali bile voljne ostati u jugoslavenskoj konfederaciji, ako se ona konstituira po uzoru na Europsku zajednicu. Ne treba zaboraviti ni činjenicu – koja se često zaboravlja - da su prvi slobodni izbori u Hrvatskoj doveli u Sabor znatno više predstavnika Srba nego što ih je bilo u pučanstvu. Predsjednik Tuđman pokušava postići sporazum s predstavnicima Srba, jamči kulturnu autonomiju i više nego proporcionalno sudjelovanje u vlasti, ali Milošević zaustavlja pregovore. JNA pak reagira na izborne rezultate razoružanjem teritorijalne obrane nesrpskih republika a Miloševićev glavni obavještajac u kolovozu 1990. organizira pobunu u Kninu. Ta tzv. balvanrevolucija zatim se planski širi i tijekom zime svodi na minimum veze između Sjeverne i Južne Hrvatske, pri čemu JNA od prvoga dana igra ključnu ulogu osiguranja pobunjeničkih operacija i zamrzavanja stanja stvorenoga nasiljem.

Čak i onda kad generali te jeseni počinju okupljanjem u Pokret za Jugoslaviju i intenzivno traže pomoć od sovjetskih kolega, zapadne sile odgovaraju jedva prikrivenim bojkotom – zapadnih republika! Francuski predsjednik Mitterrand u početku ide tako daleko da zabranjuje diplomatske kontakte s njima. Miloševićev cilj centralizacije države, u kojoj bi Srbija dominirala, očito se uklapao u želje Zapada da se Jugoslavija očuva i učini, po njihovu mišljenju, učinkovitijom. Pri tome se potpuno zapostavljala i nije se shvaćala, ili željela shvatiti, besperspektivnost svakog pokušaja zatiranje federalnog ustroja zemlje, posebice u novo doba demokratizacije zemalja Srednje i Istočne Europe.

Hrvatska je krajem 1990. donijela demokratski ustav (s mogućnošću ostajanja u istinski konfederalnoj Jugoslaviji), a Slovenija održala referendum, koji je političarima ostavio šest mjeseci da ostvare takvo rješenje ili proglase neovisnost. Miloševićev je odgovor bio dvojak: Za financiranje svoga osvajačkog programa potpuno si je nelegitimno prisvojio novoemitirane dinare u vrijednosti od preko 2,6 milijardi njemačkih maraka (što savezni premijer saznaje tek tjedan dana kasnije!) a sa slovenskim predstavnicima sklapa sporazum, kojim im odobrava pravo da napuste federaciju. Oni pak za uzvrat iskazuju razumijevanje za ambicije srpske nacije da živi u jednoj državi. Hrvatska ostaje sama na udaru velikosrpskog pokreta.

Preko Generalštaba intenzivirao se vojni pritisak. Prvih mjeseci 1991. generali JNA bili su u dva navrata iznimno blizu da provedu državni udar – prvi put ga je vjerojatno zaustavilo američko-britansko upozorenje, da treba izbjeći uporabu vojne sile, a drugi put dosljednost predstavnika BiH (srpske nacionalnosti) u kolektivnom predsjedništvu. Zanimljivo je da tek u toj situaciji dolazi do prvih nedoumica u zapadnoj podršci Miloševićevoj politici i njegovom nasilnom prepravljanju Jugoslavije.

Šef za Europu američkog State Departmenta James Dobbins se 27. veljače 1991. u Haagu zalaže za snažniju podršku Europske zajednice očuvanju Jugoslavije a politički direktor nizozemskog ministarstva vanjskih poslova Van Walsum ga upozorava da se među Europljanima sve više širi uvjerenje da je integritet Jugoslavije „izgubljena stvar ... EZ se skanjuje zauzeti previše čvrst stav jer se ne želi unaprijed identificirati sa svim onim sredstvima, kojima bi se Beograd mogao poslužiti kako bi osigurao jedinstvo zemlje. Na kraju krajeva, upravo se oni s najlošijim poštivanjem ljudskih prava najviše zalažu za jedinstvo federacije“.

Busheva je administracija, međutim, nastavila pritiskati svoje europske saveznike na aktivizam u spomenutom smjeru. Ministar vanjskih poslova Luksemburga Jacques Poos, vođa EZ-trojke, uvjerava u Beograd 4. travnja Miloševićeva najbližeg suradnika Jovića da EZ ne samo da „ne će podržati raspad Jugoslavije“, nego „ne će, čak da se on i dogodi, prihvatiti odvojene pregovore s njenim pojedinim dijelovima“. Jović bilježi u svoj dnevnik da se idućeg dana sastao s Miloševićem, te vojnim vrhom i da su tada „prešli Rubicon“. Nakon manje od mjesec dana, 2. svibnja 1991. u Borovu Selu brutalno je ubijeno 12 hrvatskih policajaca a 20 ranjeno. Kad su krajem svibnja u posjet Beogradu dohrlili predsjednik EZ Vijeća Jacques Santer i Komisije Jacques Delors s ponudom financijske pomoći od 4-5 milijardi dolara, ako se ispune određeni uvjeti, gotovo su im svi sugovornici odmahnuli rukom.

Veljko Kadijević i Blagoje AdžićState Department je pokušavao zaustaviti raspad Jugoslavije djelomice i zbog bojazni da to ne postane primjerom Sovjetskom savezu, gdje su SAD pokušavale pomoći Gorbačovu. U korištenju tog argumenta išlo se tako daleko da se zagovornike priznanja Hrvatske i Slovenije u Kongresu plašilo čak i mogućim nuklearnim opasnostima u slučaju nereda u SSSR-u! Početkom lipnja, u situaciji, kada je RH izložena agresiji na širokom frontu i gotovo prepolovljena a Ratko Mladić upravo postao zapovjednik kninskog garnizona, američki veleposlanik Zimmermann upozorava predsjednika Tuđmana da SAD ne će poduprijeti – militarizaciju Hrvatske!

Par dana prije proglašenja slovenske i hrvatske neovisnosti, u Beograd dolazi američki ministar vanjskih poslova James Baker i u intenzivnim konzultacijama 21. lipnja pokušava održati jedinstvo Jugoslavije. Kritizira Miloševića ali najveće zahtjeve postavlja Sloveniji i Hrvatskoj kojima upravo predstoje objave neovisnosti. Odlazi razočaran, dobacujući svojim suradnicima da SAD „nemaju pseta u toj trci“. U završnoj javnoj izjavi rekao je da Amerika podupire „jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije“, što je u zemlji općenito shvaćeno kao zeleno svjetlo Armiji i Miloševiću. SAD se privremeno povlače, možda više simbolički nego praktički, s balkanskog diplomatskog poprišta i prepuštaju inicijativu Europskoj zajednici.

Bakerovi su razgovori, međutim, vjerojatno ohrabrili saveznog premijera Markovića da tjedan dana kasnije na proglašenje slovenske neovisnosti odgovori vojnom silom i osigura saveznu kontrolu graničnih prijelaza. Loša vojna organizacija i odlučan slovenski otpor a najviše protivljenje Miloševića, koji je pola godine ranije već postigao dogovor sa slovenskim vodstvom, ubrzo su zaustavili intervenciju JNA. Sukob se okončao sporazumom na Brijunima, koji je poslužio kao izlika za potpuno povlačenje JNA iz Slovenije. Hrvatska i Slovenija prihvaćaju tromjesečni moratorij stupanja na snagu deklaracija o neovisnosti a EZ šalje na teren svoju promatračku misiju, „sladoledare“. Rat u Sloveniji je bio samo prolazna epizoda na putu u pravu agresiju na Hrvatsku a zatim na Bosnu i Hercegovinu.

U europskom kolektivu, suočenom sa zahtjevima za priznanjem novostvorenih država, od samoga su početka prisutne značajne razlike između velikih sila. Velika Britanija i Francuska žele sačuvati Jugoslaviju, koja je nakon raspada komunističkog sustava doduše izgubila svoju ulogu međublokovskog umetka ali bi, vjeruju neki, mogla ponovo poslužiti u prvobitno zamišljenoj ulozi brane protiv njemačkog „nadiranja na Istok“. Najviši francuski dužnosnici (Dumas, Mitterrand) uvjeravaju Britance (Hurd) da je situacija blizu one tijekom dvaju prošlih svjetskih ratova!

No postojale su nove razlike. Nastavljajući golističku tradiciju, Francuska je stavljala naglasak na aktiviranje europskih vojnih jedinica u okviru Zapadnoeuropske unije, koje bi na hrvatskom području zapravo održavale novostvoreni status quo, dočim je Velika Britanija, atlantska pobornica NATO-a, procjenjivala da vanjska intervencija te vrsti nije potrebna. Britanci su i inače u znatnoj mjeri bili skloni da prepuste kontrolu regije Srbima, za koje su smatrali da su jedini sposobni da njome upravljaju.

Njemačka, koja je poslije 2. svj. rata davala veliku podršku Jugoslaviji, ostvarila je do travnja 1991. svoj najveći i svemu nadređeni prioritet vanjske politike, ujedinjenje. Suočeni sa sve intenzivnijim ratom i sve brojnijim žrtvama u Jugoslaviji, Nijemci sredinom 1991. počinju najprije načelno a onda sve konkretnije naglašavati pravo samoodređenja i važnost demokratskog odlučivanja, dok Britanci i Francuzi stoje na stajalištu nepromjenljivosti granica postojećih država. Na ministarskom sastanku EZ 23.6. njihovo stajalište podržavaju Španjolska i Italija te reagiraju na načelno razmišljanje njemačkog ministra Genschera kako treba raspraviti, na koji način bi se mogle smanjiti opreke između dva sučeljena načela europske sigurnosti, nepromjenljivosti granica i samoodređenja. Svega par dana kasnije Mitterrand se na Vijeću EZ oštro suprotstavlja Kohlu tvrdeći da bi priznanje Hrvatske i Slovenije u Europi otvorilo barem 17 problema s novim državama odnosno nesređenim granicama.

Nizozemska se kao predsjedavajuća Europskom zajednicom tijekom druge polovice 1991.g. tako našla između dvije vatre a položaj joj u ovom slučaju nije olakšao ni tradicionalni naslon njene vanjske politike na američke sugestije. Osim toga postojao je u odnosu na Hrvate i Hrvatsku i problem iz 2. svj. rata: U svojoj doktorskoj disertaciji nizozemski diplomat Norbert Both spominje da Hrvati nisu bili dobro viđeni s obzirom na teška ratna iskustva Nizozemske s Nijemcima i njihovima progonima Židova a Hrvati su bili „čvrst saveznik nacističke Njemačke“ pa je teška ostavština 2. sv. rata, uključivši ustaške progone Židova, „utjecalo na mišljenja ljudi, što je pravedan pristup srpsko-hrvatskom sukobu“.

Jugopropaganda je takve ideje o Hrvatima sustavno širila tijekom cijelog poratnog razdoblja, i to naravno ne samo u Nizozemskoj. Bilo je, međutim, posebno žalosno da se tako iskrivljen pristup povijesti uvriježio u zemlji,koja je u presudnom razdoblju za hrvatsku neovisnost imala važnu koordinirajuću ulogu u Europi. Koliko je pak stvarnost u 2. svj. ratu bila složena, pokazuje na pr. podatak da se preko 9.300 nizozemskih SS-dobrovoljaca potkraj 1943. borilo na području NDH na njemačkoj strani protiv partizana i to u vrijeme kad je Glavni partizanski štab Hrvatske imao u svojim redovima nekih 120.000 boraca, među kojima je tada bio daleko najveći broj Hrvata. Isto tako, zna se da su partizanski gubitci u Hrvatskoj dvostruko premašili ukupan broj poginulih članova otpora u Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj i Norveškoj zajedno.

U svom prvom načelnom prijedlogu EZ-članicama, kako bi se jugoslavenska kriza mogla riješiti, nizozemsko je ministarstvo vanjskih poslova sredinom srpnja 1991. nabacilo ideju promjena granica između republika, dakle, upravo Miloševićevu zamisao. To su ostale članice odbacile a nizozemska politika je nakon toga doživjela niz metamorfoza i završila u dosta čvrstim stajalištima da se na srbijansku agresiju mora odgovoriti odlučno, pa i europskom vojnom intervencijom. Informiranje o stvarnom stanju u Hrvatskoj utjecalo je na medije i diplomatske krugove do te mjere da je upravo politički direktor ministarstva, i autor spomenute inicijalne preporuke da se granice mijenjaju, bio taj, koji se četiri mjeseca kasnije, u dane pada Vukovara, najodlučnije zauzeo da se spram Miloševića nastupi krajnje oštro.

Već rano u vrijeme svoga mandata Nizozemska je uspjela proširiti djelovanje europskih promatrača na Hrvatsku što je formalno uslijedilo tek 1. rujna 1991. Za taj korak, kao i sve ostale, koje je međunarodna zajednica poduzimala na našim prostorima, smatralo se naime da je potreban pristanak Slobodana Miloševića, šefa države koja formalno nije sudjelovala u sukobu! A njegov je pristanak uzimao vremena. Otprilike istodobno sazvana je i Konferencija EZ za Jugoslaviju, kao tijela u kome će velike sile moći usklađivati svoje razlike i pregovarati sa „zaraćenim stranama“ a na mjesto predsjedatelja imenovan je lord Peter Carrington.

Nakon privremenog povlačenja SAD-a s regionalne pozornice sve se oštrijim ratom u Hrvatskoj pored EZ počelo baviti i Vijeće sigurnosti OUN-a. Ministar vanjskih poslova Baker osudio je na sjednici Vijeća 25. rujna JNA i Srbiju kao glavne krivce za eskalaciju nasilja i za pokušaj stvaranja Velike Srbije, što je bio izraz inače rijetke solidarnosti s mišljenjima sve brojnijih američkih parlamentaraca, koji su zahtijevali odlučnije poteze protiv takve politike. Iza lijepih riječi nisu, međutim, slijedila djela: Na toj istoj sjednici Vijeće sigurnosti uvelo je rezolucijom 713 embargo na uvoz oružja za cijelo područje Jugoslavije, što je izložilo praktički nenaoružane branitelje golemoj oružanoj sili JNA.

Domovinski ratHrvatski branitelji blokiraju vojarne, a neke i zauzimaju, pa u njima dolaze do ozbiljnijeg naoružanja. Unatoč embarga nešto oružja uspijeva se tajno nabaviti i u inozemstvu. Moral u JNA opada a crte bojišnice u Hrvatskoj se stabiliziraju, što jača argumentaciju u korist priznanja hrvatske i slovenske neovisnosti. U toj situaciji Lord Carrington predlaže da se Jugoslavija očuva kao konfederacija. Za konačni neuspjeh toga plana Britanac je običavao okrivljavati njemačku „žurbu“ da priznaju neovisnost novih država ali je pri tome zaboravljao ključni čimbenik, američku politiku.

Vrlo brzo se, naime, pokazalo da i nakon Bakerova nastupa u Vijeću sigurnosti američka administracija nastavlja utrtim putom. Par dana nakon sjednice VS-i glavni tajnik UN-a imenuje bivšeg američkog državnog tajnika i Eagelburgerova ranijeg mentora Cyrusa Vance-a svojim Posebnim predstavnikom za Jugoslaviju. Tri tjedana kasnije, 17.10., šef za Europu State Departmenta Ralph Johnson uvjerava senatore, po uzoru na Mitterrandovu omiljenu formulaciju, da Hrvatsku ne treba priznati jer „svijet ne može zaustaviti Jugoslavene da se međusobno ubijaju dok su oni odlučni da s time nastave“.

Otprilike istodobno Eagelburger povjerava jugoslavenskom veleposlaniku (koji je lojalan Beogradu) da su mu jasni planovi stvaranja Velike Srbije i da će SAD kazniti srpskog predsjednika samo s gospodarskim sankcijama i to nakon što je plan ostvaren. Cijelo američko državno vodstvo, od predsjednika na dolje jednodušno se, kazao je, protivi političarima u Kongresu i ne će ni na koji način pomoći zapadnim republikama. Za Miloševića je to ključna informacija. Još uvijek se smatra dovoljno jakim da vojnim sredstvima ostvari svoj velikosrpski plan pa odbija Carringtonov prijedlog pretvaranja Jugoslavije u konfederaciju, koji su u međuvremenu prihvatile ostale republike.

Američka politika, a naravno i Carrington kao bivši glavni tajnik NATO-a, u tom su trenutku jako iritirani zanimanjem Njemačke za francuske ideje o oživljavanju europske obrambene suradnje. Krajem rujna Nijemci su, naime, imali potrebu pokazati da ni njima ne nedostaje diplomatske težine: U dogovoru s Francuzima odbili su prijedlog ugovora o političkoj uniji Europe, u koji je nizozemsko EZ-predsjedništvo među ostalim unijelo i neke NATO-inspirirane prijedloge vojne suradnje. Nešto što bi Njemačka vjerojatno podržala u nekim „normalnijim“ vremenima, sada je poslužilo da ilustrira jaz između britanskih i francuskih polazišta, ojača vlastitu pregovaračku poziciju i stvori podlogu za oštriju konfrontaciju s Miloševićevom politikom.

Pritisnuta istekom tromjesečnog zamrzavanja neovisnosti, postignutog na Brijunima, Nizozemska uspijeva dogovoriti produljenje procesa priznanja od dva dodatna mjeseca. Dok je Carrington na konzultacijama u Washington, njegov zamjenik Wijnaendts dodatno naglašava potrebu rješenja u tom roku pa EZ tom logikom počinje nastupati čvršće spram Miloševića. Na sastanku na vrhu NATO-a u Rimu 7-8. studenog dolazi, međutim, do snažnog povratnog pritiska SAD-a na europske saveznike. Iritiran, Bush sr. im kaže: „Ako se mislite sami brinuti za svoju sigurnost, morate nam to odmah reći“. Kao što se moglo očekivati, na rubu sastanka ministri EZ se zatim dogovaraju da se u politici spram rata u Jugoslaviji u znatnoj mjeri vrate na ranije pozicije nemiješanja. Formulacija, da nove države mogu biti priznate samo kao dio sveobuhvatnog sporazuma, daje Miloševiću stvarno pravo veta. Kako se takvo usmjerenje ne bi dovodilo u pitanje, Carrington predlaže a Konferencija prihvaća prekid rada do daljnjega, jer napadnuta Hrvatska kasni – prekinuti blokadu vojarni!

Četiri dana kasnije, 12.11., i Vance i Carrington hrle u Beograd da istraže, na koji bi se način mogla iskoristiti načelna prihvaćanja hrvatske i srbijanske strane da se u Hrvatsku pošalju mirovne snage. No dok Hrvati žele te snage na granicama republike, Milošević ih zahtijeva kao štit oko područja, koje su Srbi zauzeli silom. U razgovoru s Vanceom i Gouldingom toga dana u amsterdamskoj zračnoj luci nizozemsko predsjedništvo je „duboko razočarano“ da UN-dvojac zastupa srbijansko stajalište, koje vodi u „ciparsku“ podjelu. Carrington, pak, u Beogradu istoga dana raspravlja s Miloševićem u okvirima srbijanskog prijedloga i – sasvim van svojih pregovaračkih ovlasti – precizira da bi se stanovništvu „zaštićenih dijelova“ s vremenom pružila prilika da se izjašnjavaju, žele li ostati u Hrvatskoj ili se priključiti Srbiji.

U očekivanju nadasve važnog sastanka EZ-vrha u Maastrichtu 9-10.12., za koji su se pripremale ključne odluke za budućnost Zajednice, njemački kancelar Kohl i predsjednik Mitterrand su se 15.11. dogovorili da pitanje bivše Jugoslavije stave na led do kraja sastanka. Koristeći to razdoblje kolektivne pasivnosti od skoro mjesec dana i ohrabren koncilijatnim tonom svojih sugovornika, Milošević tada strateški griješi i snažno pojačava ofenzivna i razorna djelovanja JNA i paravojnih bandi. Hrvatske postrojbe uglavnom drže crte bojišnice a prikazi ratnih strahota i užasa Vukovara, Dubrovnika i ostalih žrtava agresije probijaju se u medije i preko njih u zapadno javno mnijenje.

U toj situaciji se događa nešto nepredviđeno. Carrington koristi zatišje u burnim odnosima velikih sila i 20.11. traži od komisije ustavnih stručnjaka pod predsjedavanjem Roberta Badintera da procijeni da li se u slučaju Jugoslavije radi o odcjepljenju (kako tvrde Srbija i Crna Gora) ili o raspadu države (kako tvrde ostali). Komisiji treba samo devet dana da utvrdi da se radi o raspadu no iznenađeni Carrington ne objavljuje ovaj rezultat tijekom daljnjih devet dana, što ne znači da je u međuvremenu sabirao prašinu u nekoj ladici.

Dva dana prije nego što će Carrington objaviti to nadasve važno mišljenje, i četiri dana prije održavanja summita u Maastrichtu počinje, naime, široka i intenzivna američka kampanja protiv priznanja Slovenije i Hrvatske. Glasnogovornica State Departmenta Margaret Tutweiler informira medije da se SAD ne slažu s argumentima kojima Njemačka zagovara priznanje. SAD uvode demonstrativno gospodarske sankcije protiv cijele Jugoslavije a američki veleposlanici u svim glavnim gradovima EZ dobivaju upute da se kod svojih domaćina založe protiv priznanja. Na zahtjev SAD, glavni tajnik OUN-a se u istom duhu obraća nizozemskom EZ-predsjedništvu a taj se zahtjev u tek malo diplomatski prikrivenim formulacijama krije i u prijedlogu rezolucije VS, što su podnijeli američki, britanski i francuski veleposlanici pri OUN-u.

Smatrajući da je tijekom zasjedanja u Maastrichtu Njemačka učinila velike ustupke Velikoj Britaniji i Francuskoj i očekujući povratno razumijevanje za svoja stajališta, njemački je ministar Genscher oštro odgovorio na ove izazove ukazujući i na krajnje negativne posljedice koje bi nastavak ovakve politike imao za francusko-njemačku suradnju. Tekst prijedloga rezolucije bio je zatim od predlagača razvodnjen pa se prije sastanka ministara vanjskih poslova EZ 16.12. očekivalo se da će i taj sastanak, zakazan da bi se donijela odluka o priznanju, proći bez većih problema.

Bio je to, međutim, jedan od najsvadljivijih sastanaka toga tijela, koji se zavukao do rano ujutro idućeg dana. Velika Britanija, Portugal, Nizozemska, Španjolska, Irska i Grčka kritizirale su planove za „prerano“ priznanje dočim su ih Njemačka, Danska, Belgija i Italija podržavale. Tek je francuskom intervencijom pronađen izlaz tako da se priznanje uvjetuje nizom već dogovorenih kriterija a čija bi se prosudba prepustila Badinterovoj komisiji. U toj situaciji, želeći skratiti agoniju ali i izbjeći da se do tada savjetodavna komisija ustavotvornih stručnjaka pretvori u arbitražni sud, Njemačka je ubrzo zatim utvrdila da je Hrvatska kriterije ispunila i da će je, koristeći svoje suvereno pravo, 15.1.1992. priznati. Taj korak, kojim je gordijski čvor priznanja konačno presječen, slijedile su i ostale članice.

Nakon teških porođajnih muka Hrvatska je tako konačno bila međunarodno priznata, u velikoj mjeri zaslugom Njemačke.. Nakon promjene administracije u Washingtonu američki pristup regiji se postupno mijenjao, što je u konačnici ključno pridonijelo da hrvatska vlast preuzme kontrolu nad cijelim državnim teritorijem. Spram velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini u velikoj je mjeri nastavljena politika velikih sila, o kojoj je ovdje riječ, s time da je Njemačka „za kaznu“ bila stvarno isključena iz međunarodne pregovaračke operative. Pojavila se kao ozbiljan čimbenik tek u završnoj fazi rata, kad je odigrala važnu diplomatsku ulogu u okončanju bošnjačko-hrvatskog sukoba. No i u BiH su odlučujuću ulogu u zaustavljanju rata odigrale SAD – ispostavilo se da europskim velesilama još uvijek predstoji polaganje ispita zrelosti u pronalaženju zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

Završno se nameće pitanje, Zašto su zapadne sile tako grozničavo željele očuvati Jugoslaviju i nakon što joj je Miloševićeva velikosrpska politika oduzela ostatke legitimiteta i nametnula nesrpskim narodima rat i politiku etničkog čišćenja? Kako je bilo moguće u vlastitim zapadnim javnostima obraniti ponašanje koje se stvarno svodilo na prihvaćanje, pa i olakšavanje provedbe zločina? Jednoznačnog odgovora nema. U pregrštu mogućih tumačenja možda je nedovoljno uočeno da se u zapadnim javnostima i političkim krugovima Zapada, s obzirom na ulogu Jugoslavije tijekom hladnog rata i ideološku pozadinu komunističkog prebjega koja ga je zapravo smještala u drugi tabor, svjesno podržavalo romantiziranje stvarnosti bivše države Ona je prikazivana kao svijetao primjer skladnog života i to u regiji, koju su predrasude inače opisivale kao simbol rascjepkanosti i opakih strasti.

Kad se ta tvorevina počela urušavati, bilo bi normalno postaviti pitanje odgovornosti za krivo informiranje u prošlosti i za pogrešnu aktualnu politiku. Pozivanjem na stare predrasude – opisima regije kao bunjišta iracionalnih vjekovnih etničkih mržnji i patogenog društvenog ponašanja – ta je diskusija vješto izbjegnuta. A predrasude su ostale.

Branko Salaj

Uto, 18-12-2018, 17:42:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).