Crne liste ili bijeda hrvatske demokracije

U ponedjeljak, 5. listopada održana je u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća tribina pod naslovom «Tko je na crnim listama u demokratskoj Hrvatskoj». Predavači su bili književnici Marija Peakić Mikuljan i Đuro Vidmarović, a uvodno je govorio i predsjednik HKV-a, književnik Hrvoje Hitrec, ali nije bilo riječi samo o književnosti i književnicima, nego o svim područjima umjetnosti i društvenoga života, o pravnicima i novinarima, o znanstvenicima i filmskim i televizijskim djelatnicima, o političarima i kandidatima za polo-žaj predsjednika RH. U publici su bili mnogi ugledni hrvatski intelektualci koji su se potom uključili u raspravu, te svojim opažanjima i iskustvima potvrdili navode predavača.

Marija Peakić Mikuljan, predsjednica Društva hrvatskih književnika svršetkom osamdesetih godina prošloga stoljeća – u doba kada je Društvo rušilo komunističke tabue i njihova reprezenta Gorana Babića – govorila je o pojavi nespojivom s demokracijom, naime o strahu. Spomenula je svoj vrlo zapaženi govor na tribini HKV-a prije dvije godine, kada je pobrojila žrtve velikih čistka u medijima početkom stoljeća. Navela je tada njihova imena, dug niz sjajnih novinara, urednika itd. koji su jednostavno nestali s javne scene. Pobjedom na izborima HDZ-a nekoliko godina poslije, njihova se situacija nije promijenila – i dalje su bili osuđeni na šutnju ili rijetka pojavljivanja u medijima i prostorima iz kojih poruke ne dolaze do velikoga broja ljudi. Sanader se umjesto s njima, solidarizirao s protuhrvatski orijentiranim novinarima, koji su mu otvorili stanovitu popularnost i na onoj strani skale koja se uvjetno naziva lijevom, ali nije i hrvatska ljevica.

I sada, 2009. godine, kada HKV opet s razlogom izvlači temu crnih lista, i kada Marija Peakić Mikuljan zove one koje je imenom spomenula 2007. – oni se skanjuju nastupiti na tribini HKV-a, čak izravno ili neizravno izražavaju želju da se njihova imena više ne spominju, jer im je spomen samo (još više) naštetio. Izraz je to straha za egzistenciju, straha od novih progona, straha od mreže koja se sve agresivnije baca na one koji misle, djeluju i pišu hrvatski. Popisu (crnoj listi) iz početka 21. stoljeća, pridružila su se u zadnjih nekoliko godina nova imena, no i oni izbjegavaju javno govorenje o svojem statusu i harangi kojoj su izloženi – iz već navedenih razloga.

Vehementni Đuro Vidmarović, čije ćemo izlaganje donijeti u cijelosti, podsjetio je mlađe naše sugrađane, ali i one koji su možda zaboravili kako je to nekada bilo (i sada je opet) s crnim listama, bijelim knjigama i partijskim presudama, koje su osobe sudjelovale u tome i koje su od tih osoba i dalje nazočne u javnom životu.

Hrvoje Hitrec je rekao da nema suvremenog hrvatskog intelektualca koji nije na vlastitoj koži osjetio da je u vlastitoj državi šikaniran i bagateliziran. Svaki od njih može ispričati cijeli roman o tome što mu se događa – od otvorenih napada medija i osoba koje pripadaju širokom i dobro organiziranom protuhrvatskom, uglavnom jugoslavenskom lobiju, preko podmuklih prešućivanja ili spomena samo u negativnom kontekstu, sve do onoga – u komunističkom sustavu dobro poznatoga – crimena prezimena, što će reći da se mržnja prenosi i na sljedeći naraštaj, na sinove i kćeri. «Ako se pozornije pogleda tko je sve na crnim listama, lako je uočiti da su to, u demokratskoj Hrvatskoj, isti oni ljudi koji su bili na crnim listama u komunističkoj Jugoslaviji. Njima se samo pridodaju u međuvremenu stasali domoljubi srednje i mlađe generacije.

I mrtvi na crnim listama

«Crne liste ne zahvaćaju samo žive nego i mrtve», ustvrdio je Hitrec. Tako će stranice i stranice u medijima dobivati oni pisci, slikari i glazbenici koji su za života pokazivali makar malo zazora prema samostalnoj Hrvatskoj, dok će oni drugi biti potiskivani u zaborav. Slučaj Petra Šegedina čija je stota obljetnica smrti obilježena takoreći mimo institucija, može biti ilustrativan. Što bi rekao duhoviti Luko Paljetak, «neka su imena izvan interesa interesnih sfera». Izrekao je to govoreći o 80. obljetnici Ive Vojnovića, koja je prešućena. (Ministarstvo kulture sigurno nije bilo zainteresirano, jer je ondje ravnatelj odjela za knjigu i knjižnice Čedomir Višnjić, urednik antologije «Srpski pisci iz Hrvatske», među koje je stavio i Ivu Vojnovića.)

To je slika današnje Hrvatske, hrvatske demokracije i hrvatske književnosti. No, udaljujući se za trenutak od svijeta umjetnosti i znanosti, Hitrec je dokazao postojanje crnih lista i u politici. Primjerice, rekao je, dr. Miroslav Tuđman očito ima «krivo» prezime, a isto tako i pogrješan, domoljubni životopis, posebno u devedesetim godinama, pa zato gledamo iz dana u dan slabokrvne Josipoviće i ostale narcisoide, a jednoga ozbiljnog i dostojnog kandidata za predsjednika RH, dr. M. Tuđmana – nema i nema na ekranima ni u tiskovinama. Nema ni dr. Josipa Jurčevića. Njima je dvojici uteg i to što su članovi Hrvatskoga kulturnog vijeća, koje je na crnoj listi nepoćudnih udruga. I tako u beskonačnost. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska na crnoj su listi institucija, te naravno Crkva u Hrvata.

«Dopustite mi da budem ironičan», rekao je na kraju H. Hitrec, «u suvremenim udžbenicima hrvatskoga jezika tiskaju se domoljubne pjesme i proze, dakle djecu se pokušava odgojiti u domoljubnom duhu. Ako neko dijete nasjedne na tu indoktrinaciju, a ima takvih, kao odrasli čovjek doživljavat će u vlastitoj domovini niz neugodnosti i s pravom se pitati zašto su ga krivo podučili. Njihov inteligentniji vršnjak, kojemu su roditelji dali bolje savjete, sjedit će u vrhovima institucija, u nadzornim odborima i upravama velikih poduzeća, u upravama medija i u naoko nepostojećim ideološkim komisijama. Dakle, spasimo djecu dok još ima vremena – izbacimo iz udžbenika domoljublje, ako im želimo dobro.»

«Nezanimljivi» Marko Veselica

U raspravi je sudjelovao velik broj nazočnih, a zahvatila je i niz novih tema, sve do sudbine tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid i pripremljene protutužbe Srbije, koja valjda treba uravnotežiti krivnju, po obrascu već prežvakane floskule. O tome je govorio i profesor emeritus dr. Željko Horvatić, ali je dotaknuo i temu tribine, prisjećajući se kakva je bila atmosfera na «okruglom stolu» sazvanom svojedobno nakon što je hrvatski sud dao pravo književniku Pešordi protiv jugofila Predraga Matvejevića. Naime, velika većina nazočnih na spomenutom stolu navijala je za Matvejevića, svoga duhovnog istomišljenika, koji je između ostaloga bio izjavio da ne priznaje hrvatski sud, našto je dr. Horvatić morao reagirati, upozoravajući Matvejevića da je (i) hrvatski građanin, te da treba poštovati hrvatske zakone.

Filmski redatelj Miroslav Mikuljan govorio je o slučaju prešućivanja najave filma o Marku Veselici.

Kada je dovršio film o Veselici, M. Mikuljan je obavijestio javnost putem HINE, koja je vijest emitirala, ali ni jedna tiskovina ni televizija o tome nisu objavili ni riječ. Ante Beljo govorio je o situaciji u vrijeme komunizma, kada se barem znalo što je crno a što bijelo (odnosno crveno i plavo) i kada se moglo obratiti organizacijama kao što je «Amnesty International».

(hkv)