Simbol ponosne Hrvatske

Simbol ponosne Hrvatske
(Predstavljanje knjige „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ autora Mate Kovačevića i Josipa Pečarića u Splitu 29.4.2009.)

Kada je poglavarstvo Splitsko-dalmatinske županije na svojoj sjednici 30. listopada 2002. godine odlučilo dodijeliti Marku Perkoviću Thompsonu povelju „za promicanje vrijednosti Domovinskoga rata i domoljubne glazbene kulture kod mladoga naraštaja“ splitsko-dalmatinski župan mu je priliko dodjele povelje 27. prosinca 2002. godine rekao, među ostalim, ovo:“ Uručujemo povelju čovjeku, koji u današnjem ozračju beznađa i bezvoljnosti svojim pjesmama naviješta nadu i radost življenja, koji u ozračju sustavnog uništavanja ljudskoga tijela i duha pjeva o svetosti života, koji u vrijeme kada se u športskim dvoranama uz zaglušnu buku ratničkih bubnjeva pjevaju pjesme mržnje („ubij, zakolji, nek' Hrvat ne postoji „) pjeva o čovjekoljublju („sreću treba zagrliti, dobar prema svima biti, svi da se promijenimo, i Bogu se obratimo“)“. I tada je župan nastavio:“Uručujemo danas povelju čovjeku, koji u vrijeme kada nas neki žele međusobno zavaditi da bi lakše nad nama vladali, i da bi nas strpali u tzv. Zapadni Balkan sa „goodyear delijama“, pjeva o jedinstvu i slozi hrvatskoga naroda („mi smo narod jedan, podjednako vrijedan, bez ljubavi gladan, bez radosti žedan“).

Neprijatelji koje bi svaki demokratski Hrvat mogao samo poželjeti

Ove su riječi i danas aktualne. Tko je taj čovjek koji je, kako svjedoči i ova knjiga o njemu, unatoč napadima na njega, postao simbol nade i ponosa izmučene, razočarane i razapete Hrvatske? Najbolje ćemo upoznati čovjeka kada upoznamo njegove neprijatelje. A Marko Perković Thompson ima neprijatelje koje bi svaki pošteni, demokratski Hrvat mogao samo poželjeti. Ako ih pozornije promotrimo, to su uglavnom pripadnici onih skupina, koje je hrvatski narod u Domovinskome ratu definitivno pobijedio i odbacio. To su mahom anacionalni, jugonostalgični, kriptokomunistički, antihrvatski pojedinci, koji se rado kite podcjenjivačkim rasizmom i anticivilizacijskim kvazieuropskim stavom.

Neki od Thompsonovih protivnika gaje prema njemu i njegovim porukama ne samo nacionalnu, političku i vjersku, nego upravo metafizičku nesnošljivost, nesnošljivost doista dijabolično-mističnog naboja. Oni mu niječu pravo javnog pjevanja na onim mjestima, na kojima to dopuštaju osobama bliskim četništvu i talijanskom fašizmu. Tako, na primjer, ovome hrvatskom pjevaču i branitelju nije dostupna pulska arena da bi u njoj pjevao o ljubavi prema Bogu i svome narodu, dok je aktualnom predsjedniku Hrvatske dopušteno da u njoj hvali ratnog i poratnog zločinca Tita i komunističku partiju, koji su za 60 godina više zla nanijeli hrvatskome narodu nego Osmanlije za 450 godina.

Domoljublje kao izraz slobodnog izbora

I upravo je slučaj htio, da je danas u prodaji u Splitu knjiga „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.“ koja donosi 110 izvornih dokumenata o masovnim i pojedinačnim likvidacijama koje su provodili u tome razdoblju pripadnici partizanskih postrojbi, prije svega OZN-e i KNOJ-a sa znanjem i naređenjem Tita. Knjiga je došla u prodaju nekoliko dana nakon što je predsjednik hrvatske države u svome javnom govoru branio komunizam i ratnog i poratnog zločinca Josipa Broza usprkos činjenici, da tu najkrvaviju utopiju u povijesti čovječanstva osuđuje Europska Unija, zemlje istočne Europe i cijeli demokratski svijet. Za „thompsonofobe“ je već sam pojam hrvatskog domoljublja ognjištarski, dinaroidni, primitivan, dapače nacionalistički. Jesu li njihovi umovi shvatili istinsko značenje pojma domoljublje? Znaju li oni da ta riječ označava odnos pojedinca prema njegovu narodu, a ne odnos među narodima?

Domoljublje je izraz slobodnog izbora sličan izboru bračnog druga s kojim želimo dijeliti dobro i zlo. Tko voli svog bračnog druga ne mrzi niti prezire druge bračne drugove. Hrvatsko je domoljublje kroz povijest uvijek bilo obrambene naravi. Svrha mu je očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta naspram gospodarske, političke, kulturalne i nacionalne hegemonije brojčano većih susjeda. Domoljubna misao kod Hrvata traži priznanje na postojanje, samostalnost i dostojanstvo Hrvatske. Stoga je hrvatsko domoljublje uvijek iskazivalo poštovanje prema drugima i različitima, i nije nikada počivalo niti na rasističkim postavkama da postoje više i manje vrijedni narodi, niti na klasnim postavkama da postoji više i manje vrijedne klase. Zato Marko pjeva:“Ljubi zemlju svoju, na njoj ti sagradi dom, i brani je krvlju svojom, povezan si s njom. Ljubi svoju zemlju, blagoslovljen plod,i ponosno po njoj hodaj, svoj zemaljski hod“.

Plebiscitarna podrška

No usprkos ovim kritičarima i protivnicima Marka Perkovića Thompsona ostaje nepobitna činjenica, da ljudi, poglavito mlađi, iz cijele Hrvatske hrle na njegove nastupe, da su dvorane i stadioni prepuni, da se rado slušaju i pjevaju njegove poruke protiv droge, samoubojstva, protiv beznađa, za slogu hrvatskoga naroda, za ljubav prema domovini, za nadu. Skupštinski vijećnici Splitsko-dalmatinske županije su pred nekoliko mjeseci velikom većinom, uz suzdržanost vijećnika SDP-a, potpisali javnu podršku Thompsonu. Kao što svjedoči i ova knjiga, ugledni ljudi u domovini i inozemstvu nazivaju njega glasom ponosne Hrvatske, prvim bardom narodne slobode, ratnikom svoga naraštaja. Intelektualci, čiji odnos prema Thompsonu ova knjiga posebno obrađuje, plebiscitarno su mu dali podršku kao simbolu hrvatskog zajedništva. Takvu plebiscitarnu podršku, osim dr. Franje Tuđmana, ni jedan političar u Hrvatskoj nije doživio kroz zadnjih stotinu godina.

Dopustite mi da završim ovo prikazivanje neznatno izmijenjenim riječima od onih, koje je splitsko-dalmatinski župan uputio Thompsonu prilikom dodjele povelje 27. prosinca 2002. godine:“Marko, neka i ova knjiga, i njezino prikazivanje, bude znak zahvalnosti tebi za motiviranost koju prenosiš na svoje slušatelje, osobito one mlade, da se odupru beznađu i bezvoljnosti života, da se kane kratkotrajne euforije i lažne sreće koju daje droga, i da potraže čvrstu sreću u svojoj obitelji, u svome hrvatskom domu i u vjeri u Boga. I da hrvatski narod posluša tvoj savjet, da on sam uzme u ruke svoju sudbinu i sreću, i da to ne pripusti ni globokratima, ni preživjelim sablastima iz komunističkoga vremena.

Prof. dr. Branimir Lukšić