Izlaganje Miroslava Međimorca s tribine HKV-a o hrvatsko-slovenskim odnosima

Drage gospođe i gospodo, dobra večer. Započinjemo večerašnju Tribinu koju smo nazvali Slovenija-Hrvatska i /ili netko treći. Govornici koji će, svaki iz svog kuta, progovoriti o ovom pitanju su gospoda Mate Kovačević, Zlatko Matijević i Benjamin Tolić. Želio sam da večeras s nama bude i neki stručnjak za međunarodno pravo i pravo mora, kontaktirao sam nekoliko najvrsnijih hrvatskih stručnjaka za to područje, ne bih im želio spominjati imena, ali su gotovo svi, s kojima sam razgovarao, vezani uz Komisiju Ministarstva vanjskih poslova i svojim znanjem pomažu u rješenju graničnog spora s Republikom Slovenijom. Nikako nisu željeli istupiti u javnosti dok se to pitanje ne riješi ili bi njihovo istupanje u javnost moglo poremetiti normalan tijek rasprave i ishoda tog delikatnog međunarodno-pravnog i političkog pitanja. Jedino je prof. dr. Hrvoje Kačić, koji je također sudjelovao u radu te Međudržavne komisije i pred nekoliko godina bio iz nje na čudan način maknut, pristao sudjelovati na ovoj Tribini i govoriti o nepoznatim pojedinostima tog pitanja, ali je zbog malog nesporazuma oko datumu i nadolazećih uskršnjih blagdana večeras na žalost odsutan (otputovao je iz Zagreba). Neke od njegovih kratkih opservacija na tu temu navest ću pri kraju ovog uvoda, jer mi se čine važnima.

Kad sam se počeo baviti organizacijom ove Tribine prisjetio sam se sastanka VONS-a u proljeće 1992. kojem sam prisustvovao. Jedna od točaka dnevnog reda bila i pitanje Svete Gere/ Trdinovog vrha. Na tom sastanku, pod predsjedanjem pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, sudionici sastanka nisu se uopće sporili oko toga je li Sveta Gera dio hrvatskog ozemlja i bili su odlučni da do povratka tog dijela Hrvatske pod njen suverenitet dođe što prije. Uopće nije bilo riječi o nekim drugim spornim točkama razgraničenja između Slovenije i Hrvatske, sve drugo se, uključujući i razgraničenje teritorijalnog mora, činilo riješeno povijesnim granicama između Hrvatske i Slovenije i odlukom Badinterove komisije. Republičke granice su se znale, u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali tu granicu su znali i poštivali stanovnici Istre i Slovenskog primorja, slovenski milicioneri, sud i Jugoslavenska ratna mornarica, ostali dio granice stoljećima bio je isti: Mura, Sutla, Kupa. U to vrijeme ni Slovenija nije problematizirala pitanje granica, čak je u službenom dokumentu sama ustvrdila da je zemlja bez pristupa otvorenom moru.

Što se dogodilo da su danas odnosi Slovenije i Hrvatske na najnižoj razini, postoje li za to osim političkih, pravnih i neki drugi razlozi, na primjer, povijesni? Zato je večeras s nama povjesničar dr. Zlatko Matijević iz Hrvatskog instituta za povijest koji će nam objasniti što se dogodilo da se od gotovo idiličnih odnosa dvije susjedne države krajem devetnaestog stoljeća već u dvadesetim godinama dvadesetoga stoljeća dogodio odmak jednog od drugog naroda (dviju političkih elita) i njihova sve veća razlika u političkim težnjama koja su i dovele do današnjeg stanja stvari. Jesu li razlozi samo u Sloveniji, ona uostalom postupa legitimno svojim nacionalnim interesima, u Hrvatskoj, ne isključujem Hrvatsku kao krivca što nije došlo do rješenja tog pitanja, ili se u tom scenariju može nazrijeti i rukopis, skriveni poticaji i interes trećeg ili trećih? Ne će nam biti na odmet kratka rekapitulacija novije slovenske i hrvatske, zapravo jugoslavenske povijesti. Slovenska politika se s Korošcem u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća priklonila srpskoj monarhističkoj, hegemonističkoj politici i odvojila od Hrvatske, HSS-a s kojim je surađivala u ranim godinama dvadesetog stoljeća. Slovenska politička elita, vođena Korošcem, shvatila je da oslanjanjem na najsnažniju silu (radikale) u monarhističkoj Jugoslaviji može doseći svoje nacionalne težnje.

U Drugome svjetskom ratu slovenska komunistička elita kroz Osvobodilnu Frontu iskazivala je snažne autonomističke tendencije i u komunističkoj Jugoslaviji izborila snažan republički položaj i kroz autoritet partijskog ideologa Edvarda Kardelja samosvojnu političku, kulturnu i gospodarsku poziciju. Na ruku su joj išli poseban jezik, kultura, vjera i povijesne okolnosti. Ponovno su paktirali s najmoćnijim političkim faktorom u novoj državi – komunistima. U burnim osamdesetim nacionalni interesi Slovenije i Hrvatske ponovno su se približili, dvije zemlje su išle prema svom osamostaljenju da bi ga 25. lipnja 1991. zajedno proglasile. Započeo je kratkotrajan rat u Sloveniji u koji se Hrvatska nije uključila, svjesna klopke - opći napad JNA - koja joj se spremala. Bila je nenaoružana i još uvijek uvjerena da će se mirno moći dogovoriti razlaz i osamostaljenje, svijet ne će dopustiti rat, moguć je dogovor, itd. Tada su se počele pojavljivati vijesti o dogovoru Ljubljane i Beograda, o virtualnom (operetnom) ratu JNA u Sloveniji, o dogovorenom odlasku Slovenije iz Jugoslavije kako bi se lakše ostvarila Velika Srbija. Slovenija se tada odlijepila od Hrvatske i dok je Hrvatska ratovala užurbano se pripremala za Europu.

Taj posao bio joj je olakšan političkom odlukom velikih euro-atlantskih sila, na posljetku se ostvarila strategijska želja NATO-a da preko Slovenije spoji svoje lijevo krilo (Mađarsku) s jugom (Italijom), pa je Slovenija ubrzo ušla u NATO, a onda i u Europsku Uniju. Nama, Hrvatima, činilo se da će nam prijateljska susjedna država olakšati put koji je već prošla, pružiti ruku i savjet, olakšati povratak u Europu. Dogodilo se suprotno. Nakon niza pritisaka međunarodne zajednice na Hrvatsku (Gotovina, Haag, ZERP, da spomenem samo najvažnije) Slovenija je osjetila da je došao njen povijesni trenutak u kojem je moguće ispuniti bar dio nacionalnih interesa - izlazak na otvoreno more prisvajanjem hrvatskog ozemlja i mora od slabe Hrvatske - kad je to postalo nemoguće u Štajerskoj, Koruškoj, Julijskoj Krajini (Benetkama) zbog snažne Austrije i Italije. Milan Balažic, slovenski državni tajnik jasno je rekao: Rješenje granice uvjet je za EU. Slovenija ne može dopustiti da njoj vitalno pitanje granice ostane neriješeno. Hrvatska za ulazak u EU mora ispuniti sve uvjete EU pa i slovenski uvjet - rješenje graničnog pitanja. Balažicevoj izjavi prethodile su izjave slovenskog predsjednika, premijera, političara, od krajnje desnice do ljevice, prijetnja referendumom, odluka slovenske Skupštine o proglašenju cijelog Piranskog zaljeva i triju zaselaka na desnoj obali Dragonje slovenskim teritorijem, blokada i da ne nabrajam dalje.

Prava slovenska politika skrivala se iza kurtoaznih riječi o dobrosusjedskim odnosima, prijateljstvu, interesima, povijesno-kulturnoj bliskosti, lijepom hrvatskom moru, prijateljstvu Kučana i Račana, Mesića i Drnovšeka... Nedavno je Alojz Peterle, slovenski eurozastupnik, kurtoazno, u kratkoj diplomatskoj izjavi sažeo cilj slovenske (europske) politike: Na kraju moraju biti tri pobjednika - Slovenija, Hrvatska i Europska Unija. Ali i dodaje nešto što rađa sumnju u iskrenost takve namjere prema Hrvatskoj. Te su pobjede važne za europsku perspektivu cijele regije Zapadnog Balkana (Jutarnji list, 21.3.2009.). Tako Hrvatska ponovno mora biti talac celog regiona, uvjet njenog ulaska u EU ponovno je perspektiva i vladanje cijelog područja Zapadnog Balkana. Nije li to ucjena? Biti odgovoran za politički, sigurnosni, gospodarski, kulturni razvoj drugih, susjednih zemalja s tako različitim interesima, razvijenošću demokracije, gospodarstva. Slovenija stalno, vidljivo ili nevidljivo (velikim ulaganjem u zemlje bivše Jugoslavije, političkom podrškom Srbiji u EU, suprotstavljanjem ZERP-u) koči hrvatski put, podržava koncept Zapadnog Balkana, razvija stare gospodarske veze i ulaže u zemlje bivše Jugoslavije.

Prešutno izjednačava države tog područja kao krivce za rat i ravnopravne kandidate za prolongirani, kad se za to steknu svi uvjeti, ulazak u EU? Dobro obaviješten novinar Mladen Pleša javlja iz Bruxellesa da bi to moglo biti vrlo izgledno rješenje: Može se dogoditi da u EU zaključe kako bi bilo politički važno da dvije najvažnije države s Balkana budu zajedno primljene u Uniju (Mladen Pleše, Jutarnji list, 1.3. 2009.). Svojim svekolikim djelovanjem Slovenija služi interesima moćnih zemalja EU, prvenstveno Velikoj Britaniji, koje zaustavljajući proces proširenja slabe Uniju, ruše „federalistički koncept“ koji zastupa Njemačka i onemogućuju njeno (njemačko) širenje na jugoistok. Zapravo se ponavlja stara politika Velikog Albiona, koji uvijek radi na slabljenju europskih sila, nekad Njemačke i Austrije, danas Europske Unije, kako snažne Sjedinjene europske države jednoga dana ne bi mogle ugroziti njegovu posebnost, duh, strukturu, interese i moć. U takvu strategiju Ujedinjenog kraljevstva uklapa se tvrdoglavost Ljubljane, blokiranje hrvatskog puta u EU, slovenski zahtjev za teritorijalnim odricanjem, prisila Hrvatske na političke ustupke, odricanje od prava na pravo. U tu za Hrvatsku opasnu strategiju uklapaju se glasovi slovenskih radikala o tzv. Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji na kojoj bi se razgraničio/podijelio zajednički teritorij. Prema tom prijedlogu Jadransko more je zajedničko i treba ga podijeliti između sljednica bivše Jugoslavije. Tu su i zahtjevi za Istrom do Rijeke, Jelinčićeve provokacije na meji, suglasnost slovenskih i srpskih radikala. Vrlo logično takve zamisli podržavaju srpski i ini balkanski radikali za koje raspad Jugoslavije još uvijek nije dovršen i trebalo bi ga poantirati nekom, po mogućnosti Versajskom konferencijom, na kojoj bi se podijelilo zajedničko. Hrvatsku na pladanj, noževe u ruke i odsjecaj po miloj volji.....Oš' kopno, oš' more.

Neimenovani europski diplomat u Zagrebu, sklon Hrvatskoj, nedavno je istaknuo kako EU nema zakonsku podlogu za bilo kakvu intervenciju u bilateralni spor i blokadu, jer svaka zemlja EU ima pravo VETA. Na žalost, Slovenija ga je po prvi puta upotrijebila na ovakav način i stvorila opasan predsedan. EU je sve više nezadovoljna postupanjem Slovenije, ali legalno ne može ništa učiniti. Jača strah nekih članica da će taj presedan oslabiti Uniju. Ionako postoji latentan sukob „federalista“ i „konfedaralista“ oko Ustava (Lisabon), tu je odbijanje Irske, čekanje Češke na ponovni irski referendum, jačanje euroskepticizma. Unija je svjesna da se nalazi u fazi prestrukturiranja, po mišljenju nekih značajnih država (Njemačke) širenje valja zaustaviti, svi se nalaze u srce neugodne globalne gospodarske krize (recesije) i valja sačekati njen ishod. Kako neki od najznačajnijih europskih političara vide sadašnji spor Slovenije i Hrvatske? Stojan de Prato u Večernjem listu piše: Slovenija dvostranim sporom ometa europske interese - britanski ministar vanjskih poslova David Milliband....“ je jasno pokazao da Pahorova vlada, zato što svojim ponašanjem prema Hrvatskoj naginje krajnjoj desnici, ne može računati na solidarnost drugih pripadnika Stranke europskih socijalista. Razbio je Milliband time i mit, koji se još pojavi ponekad u hrvatskim glasilima, da se London protivi članstvu Hrvatske. Čak i austrijski diplomatski izvori ističu da vlada Gordona Browna podupire ulazak Hrvatske, iako dodaju da se Britanci nadaju da će brzim proširenjem razvodniti EU, tj. udaljiti je od političke Unije. Hrvatska je zaista imala teškoće s Britancima tijekom posljednje konzervativne vlade kada je ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, koji je imao poslovne interese u Srbiji, te zbog londonskog kontriranja širenja utjecaja Berlina na ovo područje.

(Stojan de Prato, Večernji list, 31. 3. 2009.). Koliko razumijem de Pratovo izvješće Millibanda više zabrinjava snaženje slovenske desnice nego blokada Hrvatske na putu u EU, za razvodnjavanje EU Velikoj Bitaniji više koristi irski referendum nego hrvatski ulazak i najvažniji joj je cilj kontrirati Berlinu. U takvo razumijevanje interesa treće strane uklapa se i ova vijest: Ministri vanjskih poslova Italije i Slovenije Fratini i Žbogar u zajedničkom pismu drugim ministrima EU upozorili su da se građanima Balkana trebaju ukinuti vize, ali i nastaviti približavanje te regije Uniji. Iako je čudno da se Slovenija sada, dok blokira Hrvatsku, zauzima za brži put regije prema EU, to je znak da je svjesna da svojom blokadom Hrvatskoj čini štetu, a time i cijeloj regiji za koju se tobože zauzima. (Augustin Palokaj u Jutarnjem listu, 14.3. 2009.) Mladen Pleše u Jutarnjem listu prenosi izjavu neimenovanog nizozemskog diplomate....da Hrvati i Slovenci prestanu biti političari koji se populistički dodvoravaju glasačima te da izrastu u državnike koji će imati snage donije teške, možda u prvom trenutku i nepopularne, ali dugoročno korisne odluke za svoje građane. Ako se u tome ne uspije, svi ćemo žaliti Hrvatsku, ali ostat ćete izvan EU. I što je najgore, ne baš kratko vrijeme. Upravo riječi nizozemskog diplomata upozoravaju na još jednu veliku opasnost koja se nadvila nad Hrvatskom: mogućnost dugogodišnje odgode ulaska u EU. Osim toga, pred Zagrebom je još puno teških zadataka: mora srediti svoje odnose sa sudom u Haagu, valja riješiti problem korupcije i organiziranog kriminala, funkcioniranja pravne države.

Nije čudno što upravo Kacin najavljuje novo, višegodišnje čekanje Hrvatske pred vratima EU. Kao izvjestitelju Europskog parlamenta za Srbiju, Kacinu je itekako stalo da Beograd što prije započne pregovore s EU. Budući da se do sada još nije dogodilo da jedna država samostalno uđe u EU, postoji vjerojatnost da se zbog kašnjenja Hrvatske ubrza proces pristupanja Srbije. Nitko ne sumnja da će u tom slučaju Beograd, čim riješi problem suradnje sa Sudom u Haagu, započeti proces priključivanja po ubrzanom postupku. A kako Srbija ne može računati na to da će završiti pregovore prije 2015., vrlo se lako može dogoditi da u Bruxellesu zaključe kako bi bilo politički važno da dvije najvažnije države s Balkana budu zajedno primljene u EU (Mladen Pleše, Jutarnji list, 14.3.2009.). Austrija, Italija, Slovenija i Grčka boje se da će zaostajanje Balkana na putu prema EU ondje usporiti reforme i ugroziti njihove investicije. Velika Britanija proširenje EU uvijek smatra i strateški sigurnosnim pitanjem pa se zato toliko zauzima za Balkan.

Milliband: Članstvo u EU, ne samo nabolja već jedina nada koju Europa ima za dugoročnu stabilnost regije: Ispod površine te regije nacionalistička politika još je vrlo živa. I zato pet država bivše Jugoslavije i Albaniju (5+1) treba držati zajedno, nadzirati ih, ne dopustiti isticanje, Hrvatsku blokirati, staviti u za to predviđen okvir (Zapadni Balkan) i nad tom regionalnom, malom EU, stvorenom od drugorazrednih država, ostvariti potpuni nadzor. Sada još samo nekoliko riječi o razgraničenju na moru. Spomenuo sam dr. Hrvoja Kačića za kojeg mi je iskreno žao što večeras nije ovdje. On upozorava na zabludu, koja postoji u hrvatskoj javnosti, da su svi argumenti i pravo na našoj strani. Ukazuje na vezanost pitanja granice na moru/kopnu s Crnom Gorom i Slovenijom i na opasnost sudskog procesa, posebice ako se na sudu u Haagu prvo rješava i donosi pravorijek o razgraničenju s Crnom Gorom. Po njemu je velika greška što se Privremeni sporazum s Crnom Gorom toliko produžuje, jer to može utjecati na pravorijek spora sa Slovenijom.

Ističe da se premalo javnost upućuje na važnost drugog dijela, druge rečenice u članku 15. Konvencije UN-a o pravu mora.

Članak 15.

Razgraničenje teritorijalnog mora između država čije obale leže sučelice ili međusobno graniče. Kad obale dviju država leže sučelice ili međusobno graniče ni jedna od tih država nije ovlaštena, ako među njima nema sporazuma, proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora svake od tih dviju država. Ova se odredba međutim ne primjenjuje u slučaju gdje je zbog historijskog naslova ili drugih posebnih okolnosti potrebno ograničiti teritorijalna mora dviju država na drukčiji način.

U drugoj rečenici članka 15. dr. Kačić upozorava na važnost historijskog naslova i posebnih okolnosti koje u oba slučaja mogu utjecati na presudu o razgraničenju na moru. Ističe da je Bokokotorski zaljev bio 200 godina zatvoren (ratna luka austrougarske i jugoslavenske ratne mornarice), što je historijski naslov dok su posebne okolnosti privremeno rješenje (privremeni Međudržavni sporazum Hrvatske i SRJ/Srbije i Crne Gore, Crne Gore koji traje već previše dugo na zadovoljstvo obje strane ( po mišljenju dr. Hrvoja Kačića te posebne okolnosti idu u prilog Crnoj Gori). Presedan s Crnom Gorom mogao bi utjecati na rješenje spora sa Slovenijom, to su spojene posude...Hrvatski argumenti, koji nam se u sporu sa Slovenijom čine neoborivi, odjednom slabe. Rješenje će, kako smo nedavno saznali od povjerenika za proširenje EU-a Olia Rehna, biti u okviru međunarodnog prava, ali će se u obzir uzeti i princip pravičnosti... Ako je tako onda se i zaključak novinara Jutarnjeg lista Željka Trkanjca i nema nikakvog razloga da se bojimo pravičnosti (lat.ex aequo et bono). U Savudrijskoj vali nikad u povijesti nije bilo granice i sada je prvi puta treba odrediti, dakle, niti je to hrvatsko niti slovensko pa neka napokon netko povuče tu crtu kuda god ona išla. Naslov "Hrvatska se ne treba bojati prijedloga Unije" (Željko Trkanjec, Jutarnji list, 29.3.2009.) može činiti točan i ohrabrujući, iako mi se više čini kao još jedan mačak u vreći, još jedna varka, još jedna priprema za teško hrvatsko uzmicanje, bolan kompromis, otkidanje teritorija i opće otrežnjenje.

Ili moramo vjerovati premijeru Ivi Sanaderu, koji je u govoru Mladeži HDZ-a rekao: Dopusti li Europa da jedna zemlja članica, samo zato što je članica, ucjenjuje drugu kao što danas radi Slovenija, onda europske integracije nemaju nikakve budućnosti, da će on i hrvatska politička elita u europskom duhu i na načelima prava, zašto ne i pravičnosti, braniti hrvatski suverenitet, teritorij/more, dostojanstvo, čast i međunarodno pravo. I na kraju malo ohrabrenja: Danas je slovenski europarlamentarac Aurelio Juri dao ostavku zbog neslaganja s politikom premijera Pahora prema Hrvatskoj - Juri misli da je Slovenija trebala prihvatiti jurisdikciju Međunarodnog suda pravde u Haag. Glas razuma, tako rijedak u trenutku kad je politika podjarila strasti i gdje se, kako reče slovenski premijer Borut Pahor, situacija otela kontroli. Ispričavam se ako sam malo oduljio, u ovom uvodu činilo mi se važnim istaknuti osnovne naglaske koji otvaraju raspravu o odnosu Slovenije i Hrvatske u svjetlu interesa trećih. Sada bih zamolio povjesničara dr. Zlatka Matijevića neka uzme riječ.

Miroslav Međimorec