Za razumijevanje sadašnjih međudržavnih odnosa između Slovenije i Hrvatske ipak treba posegnuti duboko u povijest, a unutar, aktualnih graničnih prijepora, kao što svjedoči i uplitanje u spor europskoga povjerenika za proširenje, Ollija Rehna, više nije upitna ni nazočnost treće ili trećih strana, u uvjetno rečeno, lokalnom sporu, koji Ljubljana pokušava iskoristiti, kako bi na račun hrvatskoga teritorija, za se, stekla povoljniji geostrateški položaj. Povlasticu koju joj pruža članstvo u Europskoj uniji iskoristila je, kao prigodu, da ucijeni Hrvatsku blokadom na njezin ulazak u Uniju. Tim činom je dovela u pitanje masovno promicanu t. zv. europsku solidarnost, podijelila članice Unije na one koje bi Hrvatsku rado vidjele u svom društvu i skupinu zemalja, koje iz različitih razloga Hrvatsku još uvijek ili pak nikako ne žele vidjeti unutar granica Europske unije. O tom kako se brane nacionalni interesi, slovenska je politika na svojevrstan način podučila i anacionalnu hrvatsku elitu, koja je doista povjerovala da će ulaskom u EU nestati granice, a njihovim nestankom, vjerojatno i suverena hrvatska država, koju su tako teško morali prihvatiti.
Prije nego li razmotrimo pozadinu slovenskoga agresivnog ponašanja, valja podsjetiti na neke činjenice, koje se i danas na određeni način zrcale u političkom mentalitetu dvaju naroda. Korijeni međusobnoga nerazumijevanja, dakle, leže u povijesnim činjenicama. Naime, Hrvatska je još od ranoga srednjega vijeka pa sve do 1918. godine svoju sjeverozapadnu granicu dijelila s njemačkim zemljama, odnosno Austrijom. Zato je kod Hrvata, čak i nakon obnove državnosti devedesetih godina, ostala svijest o Austriji kao susjednoj državi. Odgovor na takvu hrvatsku podsvijest, Slovenija je dugo tražila, a pojedinačne akcije očitovane su čak i u nerazboritim i nedržavničkim potezima vlasti, koji su spuštani na razinu akcija prometnoga redarstva, pa su račun međudržavnoga nerazumijevanja uglavnom plaćali hrvatskih vozača na cestama kroz Sloveniju. Za nedavno uvođenje vinjeta, uza svu nekorektnost prema europskim putničarima, koji odmore rado provode u Hrvatskoj, u političkom smislu može se reći kako je riječ samo o praktičnu izrazu državnosti, kojim alpski Slaveni, na njegovo postojanje žele upozoriti svoje južne susjede.
Unatoč novostečenoj nacionalnoj samosvijesti ni Slovenci se nisu uspjeli osloboditi mentaliteta podanika krunskih zemalja „dunajske“ carevine. Dok za se drže da su marljiv i jako discipliniran narod, o svojim južnim susjedima, a što se uglavnom odnosi na Hrvate, imaju manje-više loše mišljenje. Nedavno je na takvo držanje upozorio i ugledni američki dnevnik „The New York Times“. Radna disciplina i marljivost uglavnom su odlike germanskih naroda, a u pretjeranoj političkoj propagandi, neke su ih prošlostoljetne totalitarne ideologije koristile kao podlogu za rasnu nadmoć nad ostalim „lijenim“ narodima. Odredbenice toga “dunajskoga” mentaliteta lako je pronaći u cijelom sustavu slovenske medijske promičbe, a njegove žrtve znaju postati i ugledni predstavnici povijesne struke. Tako je nedavno slovenski povjesničar Janko Prunk, ustvrdio kako se Slovenija u razgraničenju s Hrvatskom zauzima za rješenje koje je "više demokratsko, integralnije i objektivnije" te da to nastoji postići kroz "međunarodno posredništvo koje mora uvažiti tri elementa - povijesni, pravni i etički”.
U prvoj tezi o navodno više demokratskom, integralnijem i objektivnijem rješenju prikrivena je poruka o germanskoj/slovenskoj civilizacijskoj nadmoći, za razliku od navodno manje demokratskoga hrvatskog prijedloga. To svoje rješenje temelje, između ostaloga i na t. zv. povijesnom pravu. Kojem i čijem povijesnom pravu, kad se Slovenija kao država na međunarodnoj političkoj pozornici prvi put pojavila tek 1992. godine? Kao upravna jedinica bivše SFRJ ona postoji od 1945., a tada su joj komunističke vlasti definirale sve granice, uključivši i granicu s tadašnjom SR Hrvatskom. Možebitno povijesno pravo mogla bi tražiti tek bečka carevina, u kojoj Slovenija nije postojala čak niti kao pokrajina, a ona, nažalost od 1918. godine više ne postoji, pa povijesno pravo o kojem govore sadašnji slovenski historiografi, nije ništa drugo do li prežitak mentaliteta, kojeg se unatoč postojanju suverene slovenske države, očito ni slovenska intelektualna elita još uvijek ne uspijeva osloboditi. Negativnu crtu unutar hrvatskoga političkog sklopa mišljenja lako je pronaći u popustljivoj politici Zagreba na sve pritiske koji dolaze sa Zapada.
Naime, višestoljetni rat s istočnim osmanskim osvajačima i svijest o zaštiti kršćanskoga Zapada potpuno su otupjeli hrvatska osjetila za osjećaj pogibelji koja bi im eventualno mogla zaprijetiti sa zapadnih strana. Naravno, svijet se u međuvremenu promijenio, kršćanstvo je na Zapadu prestalo biti dominantna snaga, nu Hrvati su i dalje zadržali potpuno nekritično stajalište prema darovima koji im u „paketima“ sve češće stižu sa Zapada. Upravo je višegodišnje popuštanje Sloveniji u njezinim posezanjima za hrvatskim teritorijem posljedak hrvatske političke svijesti, koja je još pedesetih godina, pod krilaticom „kako komunizam ne pozna granice“ pod jurisdikciju slovenske vlasti prepustila pedesetak hrvatskih sela u Istri. Jednako su tako, tijekom devedesetih godina Slovencima prepušteni župa Raskrižje, a šutnjom se prelazi i preko višegodišnjega vojnog zaposjednuća Svete Gere. U sudskom pak sporu što ga je Zagrebačka nadbiskupija vodila protiv slovenske države, zbog otimačine dvorca Mokrice, hrvatske su vlasti bile potpuno indiferentne, jednim dijelom upravo i zbog nasljeđa u vlastitu političkom mentalitetu. Slovenska pljačka hrvatskih štediša Ljubljanske banke, nije zainteresirala ustanove pravne države u Hrvatskoj da se zaštite prava štediša ili pak na neki drugi način od slovenske imovine u Hrvatskoj, nadoknadi šteta suverenim građanima hrvatske države!
Problemi Slovenije i Hrvatske, premda se kadšto tako manifestiraju, zacijelo ne proistječu iz njihova različita političkoga mentaliteta. Zadaća je povijesne znanosti da jednoga dana, na temelju dostupnih činjenica, utvrdi pozadinu agresivne slovenske politike prema Hrvatskoj. Ono što je javnosti poznato, potječe iz javnih političkih događaja, a seže neposredno u vrijeme prije raspada bivše SFRJ. Moglo bi se politološki čak objasniti i događajima sa zadnjega, odnosno 14. kongresa SKJ, gdje je Slovencima bilo dopušteno, naravno oni su to i htjeli, napustiti zasjedanje. Premda su napustili Beograd, predstavnici komunista iz Hrvatske, učinili su to nevoljko i vrlo neodlučno. Tadašnji srpski vožd Slobodan Milošević, Slovencima je jednostavno poručio „Idite bre, što pre!“, a u toj se poruci očito skrivala strategija preustroja prostora bivše Jugoslavije, koju su zdušno podupirale političke opcije iz Londona. Koju godinu kasnije, nakon kratkotrajne pucnjave sa slovenskoga se teritorija ubrzo povukla i JNA, koja se usredotočila na Hrvatsku.
U hrvatskoj politici postoje mnogi pokazatelji kako je vojna epizoda JNA u Sloveniji bila tek mamac za ulazak Hrvatske u sukob, na što su tada nasjeli i neki dobronamjerni kritičari hrvatske politike, ali i neki visokopozicionirani časnici unutar hrvatskoga ministarstva obrane, koji su još do koji dan ranije bili generali JNA. U tom kolopletu događaja, znakovit je bio prijedlog tadašnjega hrvatskog ministra obrane, generala Martina Špegelja, koji se u slovensku epizodu htio uključiti krajnje riskantnom taktikom, čije su žrtve trebali postati civili, odnosno članovi obitelji jugoslavenskih oficira. To bi tadašnja JNA, u stanju kad je Hrvatska bila potpuno nenaoružana, naravno iskoristila kao casus belli i lakoćom likvidirala tako kompromitiranu vlast. Srećom je na čelu države stajao mudri predsjednik Franjo Tuđman, koji je odbio Špegeljev sumnjivi prijedlog te ga zbog tog i maknuo s mjesta ministra obrane. Valja podsjetiti kako je također jedan dio slovenskih političara očito pristao na spomenutu igru, a u javnosti se kasnije ta igrica manifestirala u izjavi predsjednika Predsjedništva Slovenije Milana Kučana, kako je spreman Srbima priznati pravo autonomije na područjima koja su u Hrvatskoj okupirale JNA i srbijanske snage.
Koliko god bila moćna tadašnja JNA i Srbija, pa čak i uz pomoć nekih ljudi iz slovenske politike, u uvjetima sloma komunističkoga sustava i raspada višenacionalnih tvorevina u Europi, oni zajedno, a ni sami nisu mogli Hrvatsku prisiliti na inačicu suvremene amputacije, koja se u velikosrpskoj politici pojavila, kao moguće rješenje hrvatskoga pitanja nedugo nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. godine u Beogradu. Ulazak Slovenije u EU i okolnosti koje su utjecale na sprječavanje da se Hrvatska uključi u skupinu srednjoeuropskih zemalja te stvaranje plana o integraciji zemalja zapadnoga Balkana, bez Slovenije plus Albanija, pokazuje kako se, najprije iza politike Beograda, a onda i Ljubljane, skrivaju ipak neki viši, a ne samo slovenski ili srpski interesi. U te interese uskočili su srpski, a sada i slovenski nacionalizam te pokušali naplatiti t. zv. sukladnost interesa na račun težnja hrvatskoga naroda za vlastitom državom. Ti isti netransparentni, nevidljivi, viši interesi, stajali su i iza politike Haaškoga suda prema Hrvatima, a tijekom rata u Bosni i Hercegovini poticali su međusobne sukobe Hrvata i Muslimana. Kad je uplitanjem SAD-a riješeno pitanje rata u BiH, a hrvatska politika odlučila da svoje ratne junake izruči Haaškom sudu, ili ih pak sama javno okleveta i osramoti, otvoreno je pitanje slovenskih posezanja za hrvatskim područjem, što je, na kraju dovelo i do blokade ulaska Hrvatske u EU. Snažnu potporu slovenskim zahtjevima davale su tada iste one zemlje, koje su poticale kriminalnu i ucjenjivačku politiku Haaškoga suda prema Hrvatskoj.
Političke događaje valja nam ipak promatrati u njihovu vremenskom nizu, a kad se ustanovi vrijeme poticanja sve agresivnije slovenske politike prema Hrvatskoj te blokada hrvatskoga ulaska u EU, onda se razvidno može zaključiti kako su slovenski nacionalizam i teritorijalne pretenzije poslužili određenim europskim interesima, da pokušaju spriječiti ulazak Republike Hrvatske u NATO-savez. Tom bi blokadom Bruxelles doista stekao čvrste argumente za odbijanje hrvatskoga ulaska u Uniju. Kad su u Londonu shvatili da Washington ne odustaje od Hrvatske, Britanija je u politici primijenila svoje tradicionalno načelo, kako njezina politika „ne poznaje niti vječna prijateljstva niti neprijateljstva, već gleda samo na svoje nepromjenjive interese“. Odatle i potječe zdvojnost hrvatske javnosti, koja nije mogla objasniti nedavna stajališta Londona, o tom kako Slovenija postaje sve veći gnjavator Europe ili pak nagli politički zaokret Carla Bildta, koji se u slovensko-hrvatskom sporu stavio na stranu Hrvata. O geostrateškom značenju istočne jadranske obala, čijim najveći dijelom suvereno vlada hrvatska država, već je bilo podosta govora, ali ipak valja podsjetiti kako je riječ o obali prema kojoj, zbog putničarskih, prometnih, prijevoznih, gospodarskih, kulturnih i političkih razloga teži cijela srednja Europa i baltičke zemlje.
Na prostoru od jadranske obale do Baltika proteže se cijeli niz bivših komunističkih zemalja, koje su glavom bez obzira pobjegle ispod šape bivšega sovjetskog lava, a ulaskom pod skute Europske unije nisu uspjele osigurati pristojan razvoj i postojanje vlastitoga identiteta. Uostalom, riječ o uglavnom katoličkim narodima, koji čine svojevrsni koridor između istočnoeuropskoga pravoslavlja i sekularne zapadne Europe. Taj prostor, vječitoga sukoba Istoka i Zapada, svoju sigurnost sve manje želi povjeriti u ruke Bruxellesu, pa jamstvo traži u savezu sa SAD-om. Povijest pak zadnja dva tisućljeća svjedoči o snažnim pokušajima sila sa zapadne jadranske obale da istočnu stranu mora podvrgnu pod svoj nadzor. Još od antičkoga sukoba Rima i dalmatskih plemena, srednjovjekovnih Mletaka i Hrvata te novovjekih pokušaja talijanske države da jadransko more pretvori u svoj rukavac. Dok je istočnojadranska obala imala snažno etničko zaleđe, vlast nad njom je pripadala domicilnom narodu, dakle Hrvatima, još od ranoga srednjeg vijeka. Nestajanje homogene etničke mase u zaleđu obale te osmanski prodor u to područje, omogućio je Veneciji da održi prevlast u gradovima, a nakon Kandijskoga rata i neznatno proširi vlast u njihova zaleđa. Kao posljedak te politike, današnji prostor južne Hrvatske poznat je pod nazivom Dalmacija.
Zakašnjeli pokušaj habsburške politike da Monarhiju preuredi na trijalističkom načelu, čija bi sastavnica uz Austriju i Ugarsku postala i na svom povijesnom prostoru obnovljena Hrvatska, mogao je sačuvati istočnu obalu u sastavu hrvatske države, a vjerojatno i Monarhiji produljiti život. Nakon početka Prvoga svjetskog rata i pokušaja da Italiju pridobije za svoju saveznicu, britanska je politika tajnim dogovorom u Londonu 1915. godine ponudila teritorijalne koncesije Talijanima na račun hrvatske obale. Tada je obala, unatoč načelu o samoodređenju naroda, praktično bila podijeljena između Italije i Srbije. Zbog svijesti o t. zv. slavenskoj uzajamnosti i potrebe snažnoga etničkog zaleđa, u borbi za očuvanje obale od talijanskih posezanja, jedan se dio hrvatske politike okrenuo prema Beogradu te cjelokupnu hrvatsku sudbinu usmjerio na gotovo jednostoljetnu podložnost srbijanskoj vlasti. Kad je početkom Drugoga svjetskog rata britanskoj kruni zaprijetila opasnost da joj Hitlerova Njemačka, nakon pristupa Jugoslavije Trojnom paktu 1941.godine, ugrozi pomorsku nadmoć u Sredozemlju, njezina je obavještajna služba, uz pomoć Srpske pravoslavne crkve organizirala masovne prosvjede u Beogradu i srušila vlast koalicije Cvetković-Maček te na čelo države, nakon puča dovela generala Simovića. Pedesetak godina kasnije, u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, strateški poraz je doživjela upravo britanska politika. Ona je iz zaleđa obalnih gradova, preko t. zv. srpske krajine pokušavala nadzirati jadransku obalu.
U tom porazu valja gledati višegodišnje pokušaje kriminalizacije hrvatskih oslobodilačkih akcija povezanih u skupnom imenom Oluja. Poraz srpsko-britanskih pokušaja u Dalmatinskoj zagori, hrvatske pobjede u BiH te zauzimanje ključnih točaka u zaleđu Knina, usmjerili su britansku politiku na višegodišnji prljavi rat protiv hercegbosanskih Hrvata. Tim se ratom i dalje pokušava razbiti snažno hrvatsko etničko zaleđe na istočnoj jadranskoj obali. Umjesto manje uspješnih srpskih pokušaja, britanska se politika poslužila i muslimanskom strategijom o prodoru na more. Zato je bivši britanski upravitelj BiH Paddy Ashdown, izvodio poseban pritisak na Hrvate u području Stolca i Drvara te ključnom hercegovačkom gradu Mostaru. Ako bi se doista ostvario crni scenarij da Hrvati, nakon političke, izgube i etničku premoć na prostoru od Drvara do Stolca i Ravnoga, iz zaleđa bi doista izravno bila ugrožena istočna jadranska obala, a obalni gradovi i cijeli istočni Jadran bili bi, kao lagani plijen dovedeni u mat poziciju. Danas, nakon ulaska Hrvatske u NATO savez zajamčena je hrvatska državnost, a na hrvatskoj obali, ostala su doduše još tri neriješena pitanja – otvoreno granično pitanje i slovenske pretenzije na sjevernom dijelu obale u Savudrijskoj vali, područje Neuma na srednjem dijelu, koje bi svoje značenje moglo izgubiti tek izgradnjom Pelješkoga mosta te na jugu pitanje razgraničenja s Crnom Gorom oko Prevlake. Od svih susjeda, Podgorica je, unatoč ratu tijekom devedesetih, postupila kao država susjed, te pitanje međusobnoga razgraničenja s Hrvatskom stavila pred Međunarodni sud.
Zaključak
Ostaje, dakle, neriješeno pitanje hrvatsko-slovenskih odnosa, što Republici Hrvatskoj u ovom trenutku manje-više i odgovara. Na primjeru pokušaja da t. zv. arbitražom ili medijacijom, odnosno političkim putem nametne rješenje pitanja o proširenju slovenskoga teritorija na račun Hrvatske, europski povjerenik za proširenje Olli Rehn je pokazao kako je Europska unija ponajprije vrlo složena tvorevina te da unutar odnosa njezinih zemalja i dalje vladaju načela interesa pa i onih nacionalnoga značaja. Od prevelike količine moći u rukama skupine velikih država, potpuno je razumljivo da zemlje jadransko-baltičkoga koridora od novoeuropskoga kolonijalizma traže zaštitu SAD-a. Odgovorna hrvatska politika ne bi se na političkoj tržnici smjela cjenkati hrvatskim državnim područjem, pa put za rješenje međudržavnoga razgraničenja sa Slovenijom, a na to upozorava i kandidat za novoga hrvatskog predsjednika dr. Miroslav Tuđman, ne može biti prijedlog koji se ne bi temeljio na međunarodnom pravu i već dogovorenoj ulozi Međunarodnog suda u određenju granice.
To, kako kaže, za Hrvatsku, ne može biti prihvatljiv prijedlog, jer se hrvatski narod s takvim prijedlogom nikad ne će suglasiti. S druge pak strane, hrvatska bi politika u pregovorima sa Slovenijom i Europskom unijom trebala biti mnogo strpljivija, jer svaka agresivna politika, a to je upravo otvoreni slučaj slovenskoga posezanja za hrvatskim teritorijem, osuđena je, prije ili kasnije, na propast. Propast će tako i politika Ljubljane, a tu prigodu politička bi elita u Hrvatskoj trebala iskoristiti za definiranje svojih interesa prema Sloveniji i svim politikama, koje su Sloveniju koristile za realizaciju širih regionalnih koncepata – jednako onoga 1918., kao i 1945. pa i svih zadnjih godina, sve do nedavnoga ulaska u NATO savez.
Mate Kovačević
{mxc}