Ronaldo ili Domagoj, pitanje je sad
Hvala Vam gospodine Selem što ste me stavili na popis pozvanih na današnju raspravu o položaju hrvatskoga jezika. Na početku želim istaknuti da mi se čini kako je naslov "Položaj hrvatskoga jezika" trebalo postaviti nešto šire pa možda staviti akcent i na stanje hrvatskoga jezika. Jer, o položaju hrvatskoga jezika danas je bilo dosta govora, a o stanju u kome se naš jezik nalazi rečeno je, po mome mišljenju, premalo. Stoga ja razumijem i dijelim uznemirenost kolege Petrača koji je dotaknuo to pitanje prije mene. Stanje hrvatskog jezika je zaista uznemirujuće i to posebice u javnoj komunikaciji, pisanim i elektronskim medijima. S obzirom na snažan negativan utjecaj novina, radija i TV postaja na govornike, odnosno na narod, bez pretjerivanja se može reći da su mediji danas rasadišta nebrige, nepismenosti i primitivizma te posvemašnje neodgovornosti, nekompetencije i to ne samo u mnogobrojnim pitanjima korištenja materinjeg hrvatskog jezika. No, ima krivice i na drugima, ne samo na medijima.
Ni struka nam baš nije nevina. Ako imate nekoliko pravopisa ne možete očekivati ništa drugo nego da se nitko ne drži nijednoga. Kad tome pridodate činjenicu da je uloga lektora savjetodavna i da njihove korekcije i intervencije ne obvezuju onda se ne treba čuditi što je naša jezična njiva toliko podivljala i što je u njoj toliko korova i kojekakvog raslinja koje nikad kod nas nije raslo, ali sada eto buja, zagađuje i guši sve oko sebe. Stoga ja mislim, za razliku od kolegice Brozović, da nam je nužno potreban dobar i provediv zakon o jeziku i da ga je već davno trebalo donijeti. Gospodin Selem je s pravom spomenuo Francusku, zemlju koja je tom problemu vrlo ozbiljno prišla i koja je pomno i apsolutno obvezujuće uredila načine korištenja, njegovanja i štićenja francuskoga jezika. Oni su čak u postotcima propisali koliko tijekom dana u elektronskim medijima smije biti emisija na stranim jezicima. Ali oni imaju jezičnu politiku i znaju čemu ta politika služi! Imamo li mi takvu politiku, a s obzirom da je jasno kako je nemamo smijemo li otvoriti raspravu zašto je nemamo?
Složit ćemo se da nije dovoljno samo donijeti zakon koji će dobro i lijepo zvučati ali će biti nerazrađen i nikoga nigdje i ninašto neće obvezivati. Zakon u razradi mora propisati načine kojima se želi urediti jezični prostor. Uređivanje je prava riječ za to... to je veliko, golemo područje i zaista zamašan i prevažan posao. Hrvatski intelektualci su dužni obaviti taj posao. Pa ne može se događati to da televizijske postaje (RTL) i vodeći dnevni listovi otpuštaju lektore kao nepotrebne djelatnike. A eto to se upravo događa ovih dana i sve to prolazi bez nekog posebnog otpora i reagiranja. Nijedna država to ne bi dopustila – osim naše... Nedavno sam čula da i s HTV-a imaju namjeru otpustiti lektore, no ne mogu to tvrditi jer nisam provjerila istinitost te informacije. Nadam se da to nije točno! Ipak, kad gledate program naše javne televizije počesto Vam se učini kao da ih doista tamo niti nema. Sjetimo se samo kako nas na početku "Dnevnika" svake večeri voditelj vijesti počasti onim nepodnošljivo upornim i pogrešnim – "Dobro veče (ili dobar veče) dragi gledatelji"! Večer je kao što znamo ženskog roda, no iz nekih samo njima znanih razloga pojedinci u medijima ne pristaju na to. Taj primjer se odnosi na sve TV postaje podjednako.
U tom smislu stoji činjenica koju navodi moj dragi profesor Babić o tome da se u vrijeme komunizma vodilo više računa o razini pismenosti nego danas. U to vrijeme jezik je bio stijeg oko kojega su se okupljali hrvatski intelektualci, borba za hrvatski jezik, borba za njegovo ime i budućnost bila je ono po čemu smo se međusobno prepoznavali i razlikovali. Što se dogodilo u međuvremenu. Izborili smo se za hrvatsku državu i odjedanput kao da ta briga više ne treba biti naša... Zavladao je nepodnošljivi nered i kaos. Već su i obični, osrednje obrazovani ljudi iznenađeni količinom nepismenosti koja kontaminira naš svakodnevni život. Brkaju se padeži, krivo se pišu i izgovaraju strana imena, akcentuacija je tragikomično pogrešna. Čovjek se počinje pitati odakle su ti televizijski i radijski voditelji kad na tako nevjerojatno čudan način izgovaraju hrvatske riječi. Tko ih je mogao zaposliti s takvim izgovorom? Pokojni naš veliki pjesnik Tadijanović – i sam začuđen tim karikaturalnim akcentuacijama u našim medijima – jedanput mi je rekao da to njemu sliči na nekakvu neobičnu i neobjašnjivu "mađarizaciju" hrvatskoga jezika. Drugi žalosni primjer tih čudovišnosti je pojava da naši ljudi kao da sve više počinju bježati od vlastitih domaćih imena. I to se može nazvati nekakvim bijegom od ili iz vlastitog jezika. Tu pojavu možete uočiti u krštenicama naših župa, u potpisima i špicama televizijskih emisija i filmova, u novinskim obavijestima iz rodilišta naših bolnica.
Nedavno sam gledala neke suvremene češke filmove i upalo mi je u oči nešto što je u meni izazvalo i osjećaj poštovanja i neku vrst tužne zavisti. Na svim tim špicama čeških filmova uredno su ispisani Vaclavi, Jiržiji, Mareki, Zdenjeki, Krazženke i Kristinke i nigdje nećete moći ugledati npr. Ronalda. Ako bi se takvo što možda i pronašlo bio bi to zaista uočljiv izuzetak. Pred nekoliko dana sam, međutim stjecajem poslovnih okolnosti razgovarala s jednom gospođom koja se predstavila kao Pamfila, pa iako nema nikakvog razloga da se netko tako ne zove to je u meni pokrenulo razmišljanje o sve većoj učestalosti stranih imena u Hrvatskoj. Jer, upoznala sam nedavno i jednu Ksantipu, pa Iru, a o Anteama i Reama da i ne govorim. Pitam se znaju li roditelji te djece i za značenjsku auru pojedinih takvih imena kao što su primjerice Iva, Nirvana, Morana i sl. Nedavno sam bila svjedokom kako jedan djed s mukom doziva svog unuka Noaha. I zaista nije mali problem napraviti vokativ od takvih imena, a da vam to lijepo leži na jeziku i da vam je slatko izreći ga. A što ćemo tek s Derekom i tko zna kakvim sve još "sapuničarskim" hitovima? Zašto ja o ovome imam potrebu govoriti?
Pa zato što je baš ta pojava u izravnom srodstvu s našom nebrigom o jeziku. Ali, ruku na srce, ne može se sve objasniti samo svojevrsnim primitivizmom ili globalizacijskim procesima. Stvar je, naime, puno dublja. Kao da mi, eto, ne volimo svoja imena, kao da mi sve više bježimo od njih, kao da bježimo od samih sebe i svog vlastitog identiteta. Pitam se zašto Česi vole svoja imena (i ne samo Česi), odakle izvire njihova potreba da svi u njihovim filmovima vide koliko oni vole svoju zemlju, svoj zlatni Prag, svoje ljude... to se u njihovim filmovima i vidi i osjeti: oni vole svoju povijest, svoje gradove, svoju zemlju, svoja imena. Kod nas se nažalost događa nešto drugo. Pogrešno bi bilo reći da naši ljudi ne vole Hrvatsku, ali ispada kao da se ne usude voliti je. Pa onda da se ne bi vidjelo da oni vole svoju zemlju, oni se sakriju u nešto tuđe.
Jer, ruku na srce, danas nije lako biti Hrvat, a i najprirodnije izražavanje hrvatstva najčešće biva označeno i predstavlja put u gubitništvo. Najbolji način da se uništi samosvijest jednog naroda jest osporavanje i uništavanje njegova jezika. Jezik je trezor najvećeg blaga našega naroda, mi samo po njemu i postojimo i u njemu je zapamćeno i zabilježeno sve o nama. U hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi su razlozi naše samosvijesti i našega ponosa. Mi smo zato dužni podizati tu samosvijest, štititi i njegovati svoj jezik i boriti se da ovaj narod bude pismen jer je to uvjet njegove samosvijesti i njegove budućnosti. Eto neću više duljiti. Mislim da se sve svodi na to da koliko držimo do sebe, toliko držimo i do svog jezika. Hvala što ste me slušali.
Marija Peakić-Mikuljan, književnica
{mxc}