Tuđmanizam i mesićizam

 

Najnovija knjiga prof. dr. Zdravka Tomac "Tuđmanizam i mesićizam" organizirana je u tri tematske cjeline: I Mesićizam protiv tuđmanizma, II Povijesni trijumf tuđmanizma, III Povijesni slom mesićizma, te Epilog. Kako već u podnaslovu stoji to je drugi dio njegove knjige "Predsjednik protiv predsjednika".

Kako se radi o knjizi uglednog profesora, vrsnog publiciste i iskusnog političara, kojeg su nam i politički i znanstveni stavovi dobro poznati, te kako se radi o drugom dijelu knjige "Predsjednik protiv predsjednika", dozvolite tek nekoliko riječi više o značenju i smislu tuđmanizma i mesićizma, a manje o sadržaju knjige.  

Sadržaj je knjige o našoj, hrvatskoj suvremenoj povijesti i budućnosti Hrvatske. Autor je dobar poznavatelj prilika, okolnosti i ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, jer je i sam, kao potpredsjednik vlade nacionalnog jedinstva, imao značajnu ulogu u tim događajima. On zato ne troši vrijeme na istraživanje događaja, jer su dio i njegova životnog iskustva, već se bavi prikazom i ocjenom hrvatske političke scene od 2000. do danas, tj. od kada je na djelu politika detuđmanizacije.  

Tomac je više nego zabrinut za budućnost Hrvatske: "Ponovno nam prijeti obnavljanje svih mogućih podjela i starih ideoloških i drugih sukoba unutar hrvatskog naroda. Postoje moćne snage unutar Hrvatske ali još jače izvan Hrvatske koje rade protiv Tuđmanove Hrvatske, Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu, koje Hrvatsku žele vratiti na Balkan koje, kao temelj ove države, umjesto vrijednosti Domovinskog rata žele nametnuti titoistički antifašizam i novo zajedništvo jugoslavenskih naroda bez Slovenije ali zato s Albanijom" (str. 397.) 

Tomac ispisuje stranice i stranice teksta dokazujući kako se "pokušava promijeniti prošlost da bi se nametnula budućnost protiv interesa hrvatskog naroda" (str. 38). To je i zadaća Haškoga suda, i zato traju "snažni pritisci kojima je cilj krivotvorenje novije hrvatske povijesti, kriminalizacija Domovinskog rata i s pomoću krivotvorina nametanja povijesne inverzije kojom bi se Hrvati od žrtve velikosrpske agresije pretvorili u krivce i agresora, hrvatsko državno i vojno vodstvo u zločinačku organizaciju, a oslobodilačke akcije hrvatske vojske u zločinačke pothvate" (str. 43).

U Hrvatskoj su na djelu dva oprečna politička procesa, dvije suprotstavljene politike, koje profesor Tomac naziva tuđmanizam i mesićizam.  

Za profesora Tomca tuđmanizam je cjelovita politička doktrina koja je dovela do zajedništva iseljene i domovinske hrvatske, stvaranja suverene i samostalne hrvatske države, izlaska iz Jugoslavije, pobjede u Domovinskom ratu, doktrina koja je vidjela Hrvatsku kao dio Europske zajednice, ali zajednice ravnopravnih naroda i država, a ne naddržavne zajednice u kojoj se zemlje članice odriču svojega suvereniteta. 

"Tuđmanizam kao politička doktrina, kao državništvo, kao povijesna znanstvena teorija, dao je i odgovore na probleme budućnosti. Dr. Franjo Tuđman prije više od deset godina upozorio je na opasnosti s kojima se Hrvatska danas susreće i s kojima će se još i više susretati u budućnosti" (str. 40).

Tako piše profesor Tomac i dodaje:

"Franjo Tuđman inzistirao je da se u hrvatskom Ustavu zabrani obnova balkanskih integracija kao velike opasnosti za samostalnost i suverenost hrvatskog naroda" (str. 41) ali isto tako "Tuđmanova politička doktrina bez ikakvih dvojbi vrlo je jasno definirala odnos Hrvatske prema euroatlantskim integracijama. Tuđman je smatrao da Hrvatska smije uči samo u one integracije u kojima zadržava svoju suverenost, odnosno integracije u kojima se udružuju suverene i ravnopravne države, a ne u razne naddržavne integracije u kojima hrvatska gubi svoj suverenitet i samostalnost" (str. 42).

Ono što ovome treba dodati jest da dr. F. Tuđman svoju politiku nije izvodio ni iz pragmatičnih, ni dnevno političkih razloga ili situacija, već na temelju povijesnih dugoročnih prosudbi do kojih je došao tijekom desetljeća proučavanja europske i hrvatske povijesti. 

Osnovna postavka njegove filozofije povijesti, ono što dokazuje i potvrđuje u svojim povijesnim istraživanjima jest da je svijet stalno u procesu svestranih međunarodnih integracija ali istodobno se nacionalno sve više individualizira. U Europi su početkom 20. stoljeća postojale 24 države. Sada ih ima oko 60. To je rezultat procesa nacionalnih individualizacija, koji teče paralelno sa civilizacijskim integracijama. Narodi, pogotovo malobrojni narodi, da bi mogli opstati u globaliziranom svijetu, moraju imati svoju državu i mjesto za međunarodnim stolom kako bi u zajednici s drugim narodima odlučivali o svojoj sudbini. 

Dr. Tuđman je još 1968. u vrijeme okupacije Čehoslovačke od strane SSSR-a, pisao o potrebi ujedinjenja Europe – u vrijeme kada je za mnoge to bila znanstvena fantastika: 

" .. oblikovanje europske politike radi preporoda Europe i poradi njezina izlaska iz procijepa dviju velesila kao samostalnog činitelja na pozornicu međunarodnog života – postala je povijesna nužnost. Sadašnje stanje je trajno neodrživo.." .  

Također daje procjenu o potrebi i nužnosti ujedinjenja Njemačke: 

F. Tuđman: «Europa u procjepu između Istoka i Zapada. Ideja o europskoj zajednici nasuprot razudbe europskih naroda između dviju svjetskih velesila», Forum (10-11)623-648(1968), i dalje: «Europa .. kao čimbenik mira i razbora, ravnoteže u svijetu i sigurnosti u Europi, koegzistencije država bez obzira na razlike u njihovim političkim ideologijama i na opreke u društvenim sustavima, čimbenik suradnje malih i velikih naroda i jedinstva pluraliteta na temelju poštovanja načela samobitnosti, ravnopravnosti i suverenosti svakog naroda u životu europske zajednice, što bi bez dvojbe bio znatan prilog i pobjedi tih načela u svijetu uopće» str. 629-630. 

 "Razumljivo, takva zajednica nije zamisliva bez Njemačke. Prema tome, Europa treba ne razjedinjenu i zbog toga opravdano nezadovoljnu nego nacionalno ujedinjenu Njemačku.. .. Njemačka isto tako, i još u mnogo većoj mjeri, treba Europu. Kako sada stvari stoje, bez perspektive ujedinjene Europe i saveza europskih naroda teško je vidjeti i neke stvarne izglede ujedinjenja Njemačke" .

Detuđmanizatori i osporavatelji tuđmanizma i "tuđmanove političke doktrine" nisu se javili 1990-ih godina, oni su na sceni već više od 40 godina. O tome piše sam dr. Franjo Tuđman u "Bespućima" (Matica Hrvatska, 1989, str. 25-79) kada se tuđmanizam u povijesnoj znanosti naziva "erom tuđmanovštine" a sukob se vodio na znanstvenom i političkom planu:

a) s dogmatsko unitarističkim snagama oko strategije općenarodne obrane,

b) interpretacije sloma monarhističke Jugoslavije i uloge NOR-a u Hrvatskoj,

c) pritiscima političkog voluntarizma i znanstvenih spoznaja,

d) o obračunu dogmatskih snaga s demokratskim idejama. 

"Tako se završila institutska era tuđmanovštine" piše dr. Franjo Tuđman i dodaje: "A da u pozadini pohoda na 'tuđmanovštinu' … da je riječ, prije svega, o nepomirljivosti s onim pogledima na našu suvremenu povijest i stvarnost koji su - u biti - ništa drugo nego normalan izraz nacionalnog bića i povijesne svijesti hrvatskog naroda o mogućim pretpostavkama jugoslavenske zajednice - to će se u svoj jasnoći očitovati na daljim primjerima." (str.31) 

Znakovit je i moto ovoga poglavlja u "Bespućima", koje je napisano kada još nisu bili na obzoru prvi višestranački izbori i prije stvaranja samostalne i suverene hrvatske države:

Ivan Aralica:

"Ti kriv si, bijela ptico jata crna,
i kada ništa ne učiniš krivo"  

Sukob zagovornika tuđmanizma i detuđmanizatora, u ovoj ili onoj formi traje već desetljećima. To je sukob onih koji su zagovarali hrvatske nacionalne interese prema kriterijima demokratskog svijeta, odnosno povijesne ocjene i politiku predsjednika Tuđmana, te onih koji su uvijek bili na suprotnoj strani nacionalnih interesa hrvatskog naroda, bilo pod zastavom jugoslavenstva, komunističkog internacionalizma, unitarizma ili pak danas globalizma.

Zato se s pravom možemo zapitati nije li preambiciozno politiku detuđmanizacije nazvati mesićizmom i pridavati toj politici atribut političke doktrine. Pogotovo što i sam autor, dr. Tomac, za Mesića kaže: "nije nikada bio previše zaokupljen idejama i politikom kao borbom za ideje … politika ga je zanimala kao uspješna karijera, kao moć, slast i vlast" (str. 59).  

Mesićizam može samo uvjetno biti politička doktrina, ako se pod tim podrazumijeva politika destrukcije i razgradnje nacionalnih vrijednosti, odnosno bilo kakvih vrijednosti; afirmativne vrijednosti i ciljevi mesićizma nisu definirani i artikulirani kao pozitivni politički program.

Odlike Stjepana Mesića, dr. Tomac opisuje na sljedeći način: "Stjepan Mesić, kao čovjek s velikim političkim iskustvom i izvrsnim političkim instinktom, znao je prepoznati trendove koji dolaze. Pozorno je slušao što mu govore strani veleposlanici, posebno britanski, francuski i američki. Shvatio je da su oni krenuli, bez zadrške, na rušenje Tuđmanova HDZ-a i da traže nove političke snage i nove političare, ali i nasljednika dr. Franje Tuđmana, koji po svojim bitnim kriterijima mora biti 'antituđman'..." (str. 53). Bilo je jasno, piše dr. Tomac, da međunarodni čimbenici traže "novoga vođu koji je spreman bespogovorno provoditi interese međunarodne zajednice i velikih sila" (str. 53). 

Upravo ta činjenica da je mesićizam projekt međunarodnih čimbenika, koji je realiziran s osloncem na ostatke različitih antihrvatskih opcija (od titoizma, jugoslavenstva, autonomaša, internacionalista različitih boja, itd.) može se o mesićizmu govoriti kao o globalnom fenomenu. Razni mesići projekti su javne diplomacije velikih sila ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim tranzicijskim zemljama, koje nisu imale vremena ili snage izgraditi mehanizme zaštite svojih nacionalnih interesa. Prisjetimo se samo da se i javno govori o promjeni vlasti u Hrvatskoj 2000. po "Slovačkom modelu", a prije toga isto se dogodilo i u Bugarskoj. "Hrvatski model" trebao je poslužiti za promjenu vlasti u Srbiji.

Tijekom drugog svjetskog rata, i u doba hladnoga rata, marionetski predstavnici okupatora, kolaboracionisti i izdajice nacionalnih interesa – zvali su se kvislinzi. U doba globalizacije i novoga svjetskog poretka novi vladari svijeta postupaju puno suptilnije. Oni raspisuju javne natječaje u zemljama koje žele disciplinirati, kako bi instalirali moderne kvislinge. Ovi, novi kvislinzi, moraju pobijediti svoju konkurenciju kao uvjet da dobiju potporu za svoj izbor i reizbor – uz uvjet da prihvate obvezu da će odraditi zadaće koje se od njih očekuju. Taj novi tip svjetskih miljenika i poslušnika, u doba globalizacije i interneta, s pravom bi se mogao zvati mesling. Mesling po uzoru na projekt-Mesić, kao dobro odrađeni projekt koji ima međunarodnu primjenu. A mogao bi se zvati i messling (sa dva ss – kao kovanica od riječi messenger i kvisling) u značenju glasnogovornik stranih interesa, realizator stranih interesa.

U tom smislu možemo o mesićizmu govoriti kao globalnom fenomenu i političkom projektu javne diplomacije velikih sila koji ima za cilj dekonstrukciju nacionalnih država instaliranjem i korištenjem messlinga.

Istovremeno, krivo bi bilo tuđmanizam vrednovati i procjenjivati samo sa stajališta hrvatske državotvorne misli i hrvatskih nacionalnih interesa. Tuđmanizam kao "povijesna znanstvena teorija" tumači i objašnjava procese i borbu svih (malobrojnih) naroda za vlastitom državom. Da je povjesničar Tuđman bio Englez, Francuz ili Amerikanac, bio bi svjetski poznat kao povjesničar. (Ostaje pitanje u kojoj mjeri bi bio prihvaćen od internacionalista i globalista).

Dva su razloga zašto će tuđmanizam pobijediti, što tvrdi dr. Zdravko Tomac, a da će detuđmanizatori, messlinzi i mesićizam izgubiti. Prvo, činjenica je da je hrvatska država stvarnost koja se ne može negirati, bez obzira na sve unutarnje teškoće, messlinge te politiku detuđmanizacije. Ta činjenica ostat će u povijesti trajno zapisana i vezana uz ime Prvoga predsjednika, kada će imena svih drugih pasti u zaborav. 

Drugi je razlog da nastajanje novih država, i na tlu Europe, ponovo potvrđuje povijesna uvjerenja i postavke dr. Tuđmana. Osamostaljenje Crne Gore i zahtjev za samostalnošću Kosova, najbolja su potvrda političke doktrine tuđmanizma. Mesićeva nazočnost u samostalnoj i suverenoj Crnoj Gori, pobjeda je svjetonazora tuđmanizma a poraz mesićizma kao međunarodnog projekta. (Znakovito je i to da je jedan strani veleposlanik u Zagrebu, tražio da se na Hrvatskoj televiziji proglašenje samostalnosti Crne Gore prikaže bez euforije Crnogoraca što su dobili svoju državu.)

Dr. Zdravko Tomac je uvjeren da će mesićizam izgubiti, i tu se moramo suglasiti s njime. Već iz pet načela mesićizma, kako ih je autor opisao – može se zaključiti da na destrukciji, nezakonitosti i nemoralu nije moguće graditi ni osobnu ni nacionalnu budućnost.  

Pet načela mesićizma su:

1) osobno kršenje Ustava,

2) primjena dvostrukih kriterija ponašanja,

3) svjesno laganje i prikazivanje laži kao istine,

4) prikrivanje osobnih mana i nedostataka dosjetkama i vicevima,

5) korištenje dopuštenih i nedopuštenih, moralnih i nemoralnih sredstava radi ostvarivanja političke karijere i svojih interesa (str. 267).

Predsjednik države koji se ponaša po tim načelima u bilo kojoj demokratskoj zemlji ne bi mogao opstati na vlasti. Osim u Hrvatskoj u kojoj i vlast i oporba pristaju na takvo ponašanje messlinga. A to znači da su vlast, predsjednik i oporba pristali na iste zadaće i imaju iste strane mentore. Taj trijumvirat prati većina nacionalnih medija sa zadaćom nadzora provedbe međunarodnih projekata tako da nitko ne odstupi od svoje uloge koja mu je određena prema zadanom scenariju. Mesić nema izvršne vlasti. Ali njegova je uloga onemogućiti svaki razgovor i otkloniti svaki odgovor na pitanja od nacionalnog interesa. Odgovor na bilo koje pitanje upućeno Mesiću uglavnom se svodi na frazu: "Ja sam zato da profunkcionira pravna država i onda će problem biti riješen"; odnosno "trebaju profunkcionirati institucije sistema", ili "neka se sastanu stručnjaci u regionu". Takvim svojim nastupom Mesić je potpuno ispraznio predsjedničku funkciju od odgovornosti: on stalno nudi ne-odgovor, neodgovornost. On nije više odgovoran ni za što. Zato jer nema odgovora. Čak i na kritike upućene njemu osobno - ponavlja jedno te isto: "to su besmislice", "u demokraciji svako ima pravo na glupost", njega kritiziraju "seronje", razno "smeće", oni koji su opljačkali Hrvatsku, itd.

Dosjetke i vicevi kojima reagira na pitanja i događaje, mogu pokupiti simpatije ali ne mogu sakriti strah neznalice. Zato optužuje sve i svakoga, ali kako više nema koga izdati, kako više nema dežurnih krivaca, jer on je ostao sam na vrhu – to prostor neodgovornosti koji je izgradio ispunjava njegov strah koji prelazi u paranoju.

Mesićeva je zadaća da nema odgovora: s funkcije na kojoj se nalazi njegove fraze imaju zadaću zabrane razgovora. On zabranjuje odgovore na postavljena pitanja. Njemu se riječ ne može ni uputiti ni uzvratiti. Iza njega stoji praznina bez riječi i bez misli, a dvije tri fraze koje rabi samo su simulacija odgovora. On time zadržava monopol odlučivanja po napisanom scenariju: rasturanje izvještajnih službi, raspuštanja hrvatske vojske, rasprodaju diplomacije, itd.

Zato je Stjepan Mesić faktor nacionalne nestabilnosti, i generator kriza koje Hrvatskoj tek predstoje: zato što se Hrvatska na vrijeme nije pripremila za izazove koji je čekaju, a poništila je prednosti koje je imala.

Dr. Zdravko Tomac piše kako u Hrvatskoj gore duhovne lomače, na kojima se pale i izgaraju temeljne nacionalne vrijednosti i vrijednosti koje određuju nacionalnu samobitnost i kulturni identitet hrvatskog naroda. Tomac vapi da se to zaustavi i da dođe do promjena. Citira svoj razgovor s Olafom Palmeom iz 1968. koji je tvrdio "da su društvene promjene moguće tek onda kada se dogode u ljudskim glavama" (str. 97). Ali možemo si postaviti i pitanje: što kada su se društvene promjene već dogodile ali se nisu dogodile u ljudskim glavama na čelu države? Tada imamo posla s duhovno amputiranim i moralno osakaćenim bićima koja uživaju u duhovnim lomačama.

Možemo to reći i na drugi, općenit, način. Tuđmanizam i mesićizam je sukob dvaju različitih sustava vrijednosti: univerzalnih vrijednosti (slobode, demokracije, kulture, i ljudskih prava) i globalističkih vrijednosti (tehnologije, tržišta, turizma i informacija).  

Zdravko je Tomac s pravom zabrinut za neposredni ishod tog sukoba. On je osoba izuzetno jakog senzibiliteta za politiku, snažnog osobnog osjećaja moralne i duhovne odgovornosti za sudbinu svog, hrvatskog, naroda. I on ne može a da ne komunicira, da ne djeluje, i da se ne bori za svoja uvjerenja.  

I ova je knjiga komponirana tako da bude odgovor za predstojeće parlamentarne izbore. Tomac ne štedi u toj raščlambi nikoga: ni Mesića, ni trijumvirat MPM, ni Sanadera, ni vodstvo HDZ-a koje je odstupilo od Tuđmanove ostavštine i tradicije. On vjeruje da jedino povratkom na tuđmanizam, tj. na političku tradiciju predsjednika Tuđmana, da jedino tako Hrvatska može osigurati sigurnu budućnost.

Heidegger je jednom napisao: "Promišljanje je hrabrost da se istina vlastitih pretpostavki učini dostojnom pitanja". Tomac ima te hrabrosti i svoje je misli otvoreno, kao rijetko koji političar i javni djelatnik ponudio sudu čitatelja i sudu vremena. Mi mu možemo samo zahvaliti i na hrabrosti i na još jednoj sjajnoj knjizi, a ona će biti toliko uspješna koliko mi budemo spremni prihvatiti svoj dio vlastite odgovornosti za našu zajedničku sudbinu i sudbinu Hrvatske, kao što je to učinio dr. Zdravko Tomac.

Miroslav Tuđman
Zagreb, 29. listopad 20007.

{mxc}

Sub, 24-08-2019, 06:12:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.