Hrast hrvatske državnosti

Ne može se sakriti grad koji svijetli na gori, rečeno je na misi za pokojnog predsjednika 10. prosinca ove godine, i taj biblijski citat najbolje tumači uzaludnost zatiranja uspomene na velikana dr. Franju Tuđmana, uzaludnost krivotvorenja povijesti, zloćudnih interpretiranja i beskrupuloznih laži, pa i nekrofilnih poruga koje nisu drugo do nakazna djeca duboke mržnje prema hrvatskoj državi.

Doista, ne može se sakriti grad koji svijetli na gori, ali se njegove zidine, ulice i trgovi mogu još bolje rasvijetliti, što i čine ljudi koji su u zadnjem desetljeću dali brojne pisane priloge o Tuđmanu i njegovu vremenu, kao svjedoci povijesti i suvremenici koji brane istinu i ne dopuštaju da ta veličanstvena epoha u hrvatskoj povjesnici bude pretvorena u otrovni prah kojim će biti posipane učionice naših potomaka.

Ovaj zbornik koji danas predstavljamo još je jedna knjiga u već velikoj biblioteci posvećenoj Tuđmanu i njegovoj Hrvatskoj koja, kako reče borbeni naš biskup Mile Bogović, nije bila ni Pavelićeva, ni Titova, ni bruxelleska ni haaška, nego Hrvatska kakvu je željela ogromna većina njezinih građana. No ovaj zbornik usporedo govori o jednoj drugoj Hrvatskoj koja je nastala poslije Tuđmanove smrti, o Hrvatskoj koja nije samo bruxelleska i haaška i londonska, nego prvenstveno djelo hrvatskih političkih mediokriteta bez povijesne svjesnosti, bez hrabrosti i bez savjesti, sklonih opačinama svake vrste i zato podložnih ucjenama i izdaji temeljnih hrvatskih interesa.

Nije mi namjera nabrajati autore i njihove pristupe bližoj povijesti i aktualnoj zbilji, jer zbornik možete pročitati u miru Božjem, nego želim jednom ilustracijom podsjetiti tko je bio Tuđman i kako je stajao pred svijetom. Ponukala me je na to jedna usputna rečenica u dnevnim novinama, naime, da se Hrvatska nije proslavila kao nestalna članica Vijeća sigurnosti, štoviše kao predsjedateljica. I to je točno, djelovala je krajnje anemično, ne postavljajući na dnevni red ni jedno jedino pitanje koje bi makar i neizravno bilo vezanu uz Hrvatsku, ne postavljajući pitanje kako je to Haaški sud koji je osnovalo to isto Vijeće sigurnosti postao ruglom međunarodnoga prava, i pravde, ne postavljajući neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini i slično. Nije učinila ništa. Sanader se nije htio kockati sa svojim gazdama, a Jurica se otišao kockati u Las Vegas.

A kako je to radio Tuđman koji je doveo Hrvatsku u Ujedinjene narode. U listopadu 1995. Tuđman govori u Ujedinjenim nacijama ne samo o epohalnom značenju nacionalne i državne emancipacije malih naroda nego se stilistički bravurozno upušta u polemiku s onima koji u pozitivnom nacionalizmu ne vide ništa dobro. Njima nasuprot, Tuđman kazuje da bez prava na postojanje nije moguća ni etika solidarnosti, ni odgovorna uporaba slobode, ni civilizacija ljubavi koju je tri tjedna prije za istom govornicom spominjao papa Ivan Pavao II. Štoviše, Tuđman neuvijeno zahtijeva ne samo reformu Ujedinjenih naroda nego reformu svjetskih odnosa i mehanizama. Traži da Njemačka i Japan uđu u Vijeće sigurnosti i tvrdi da se svjetski poredak više ne može zasnivati samo na posebnom položaju antifašističke koalicije niti na nuklearnom klubu, nego na novoj realnosti. A glede Hrvatske koja još u tom trenutku nije posve oslobođena, šalje poruku da se nada kako ne će biti potrebna akcija slična Oluji da bi se vratilo hrvatsko Podunavlje. Vrlo jasna poruka, pametnome dosta. Eto, tako se ponaša hrvatski državnik, hrvatski političar. "Imali smo hrabrosti za rat, imat ćemo hrabrosti za mir", završio je Tuđman taj govor, ne sluteći u tom trenutku da će pet godina poslije mjesta na hrvatskoj političkoj pozornici ispuniti klatež koja te hrabrosti i karaktera nema, hrabrosti da u miru nastavi blistavi uspon Hrvatske na povijesnoj sceni . Dogodila se katastrofalna zabuna spojena s podlim namjerama, oživjele su jugoslavenske sablasti i medijskom presijom instalirana ideologija duboko protuhrvatska, tek ponešto zamagljena blijedim crveno-bijelim kockama. A Hrvati su prestali biti gospodarima u svojoj kući.

Eto, i o tomu govore autori u ovom zborniku, svaki iz kuta svoje struke, svoga stila i temperamenta, ljudi koji su kroz sve ove mučne godine bili na meti proroka detuđmanizacije, izolirani, bojkotirani i progonjeni na razne načine. No čini se da je trebalo proći jedno desetljeće te nove hrvatske agonije pa da naša javnost napokon unisono kaže: Dosta je toga, dosta ste nas izigravali i ponižavali i s lijeva i s desna, vratite nam Tuđmana. Pa budući da to nije realno moguće, neka ljudi koji nikada nisu napustili Tuđmana i njegovu kristalno čistu ideju hrvatske samosvojnosti odlučno stupe na političku pozornicu i na parlamentarnim izborima pometu smeće koje se nakupilo, jer se bez dostojanstva ne može živjeti, jer država mora držati do sebe kao i čovjek, jer Hrvati jednostavno nisu zaslužili da im se događa ova noćna mora. Jednostavnije rečeno, nama je, gospođe i gospodo opet potreban politički pokret koji će vratiti stvari na svoje mjesto i nastaviti ondje gdje je Tuđmana prekinula sudbina. Takav pokret već postoji, zove se HRAST i rasti će do izbora za Hrvatski sabor, a kada uspije rasti će i Hrvatska, takva Hrvatska koja će biti na čast i onome koji ju je neizmjerno volio, prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu.

Hrvoje Hitrec
Snimke: Oskar Šarunić