Obnova hrvatske šutnje – govorimo a zapravo šutimo!

Razgovarajući s kolegama o pripremama za ovaj skup pala mi je na um tvrdnja: Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo. Naoko paradoks, a zapravo turobna istina. Jugokomunizam je 1945. godine zatvorio usta hrvatskog građanskog društva, pa ga potom politički i tjelesno prorijedio i zamalo zatro kao klasnog neprijatelja. Građanska kultura povukla se u zakutak, zatvorila pomno vrata svojih stanova i održavala se tinjajući u obiteljskom krugu. Javno, strahovlada Partije slamala je kralježnice i duhove. Jedan profesor pričao mi je kako se na nekom skupu protiv Informbiroa «strah mogao rezati nožem», a nazočni se zavili u duboku šutnju i spustili poglede dok su s govornice urlikali partijski instruktori. O Bleiburgu i pokolju franjevaca na Širokom Brigu načuo sam istom kao maturant od kolege Hercegovca i to šaptom na školskom igralištu. Roditelji nam se nisu osuđivali govoriti o svojoj prošlosti, čak ni onoj bezazlenoj, da ne ugroze nas i sebe.

O slušanju hrvatskoga programa Deutsche Welle nismo nikada govorili susjedima, a ljeti smo zatvarali prozore da možemo slobodnije razgovarati s prijateljima ili rodbinom. Bili smo natjerani na bezglasje, budući da smo bili podanici jednoumne diktature. Na sav glas govorile su režimske uzdanice, politički radnici, funkcioneri, ulizice i «prodane duše». Prisvojili su sav javni prostor i smjelo se čuti samo njih. Ali oni nam uza svu proizvedenu buku nisu ništa govorili, jer im nismo nimalo vjerovali. I za bezazleno puštanje glasa postajalo se žrtvom totalitarizma. Glumac Boris Festini napio se i pred izlogom s Titovom slikom promrmljao: «Kaj me glediš?» ili nešto slično i dospio u zatvor. Za pjevanje «Ustaj bane» ili čitanje tiskovina «neprijateljske emigracije» odsjedili su mnogobrojni Hrvati.

I u šutnji znalo se tko je tko

Dakle, moralo se šutjeti i nitko se tome nije čudio. S vremenom je splasnuo i bijes na vlast koja guši, ostao je samo trpak osjećaj nemoći. Šutjeli smo, ali ipak...govorili. Ne vikom i krikom, nego potiho ali čujno. Ne svi, samo neki. Odabirem znakovit primjer one skupine hrvatskih dramatičara koji su u silnoj potrebi da progovore o svome vremenu posegnuli za starom dobrom kazališnom farsom i njome zakrabuljili svoje drske poruke gledateljima, istomišljenicima i onima drugima. Isprva oprezno, mutno, pomno osluškujući reakcije partijskih ideoloških komisija. Poznih šezdesetih godina Fabrio piše Reformatore, a Šoljan Dioklecijanovu palaču i tim dramama započinje niz predstava koje su značile osvajanje polje govorenja o nasilju vlasti i skidali masku tobože demokratskog režima. Sjetimo se Bakarićeve Smrti Stjepana Radića, Brešanova Hamleta u selu Mrduša Donja, Nečastivoga na filozofskom fakultetu, Hadžićeve Revolucije u dvorcu, Domagojade trolista Mujičić-Senker-Škrabe, a poglavito Kušanovih sjajnih i drskih Tornja, Svrhe od slobode, Naivaca, Vaudevillea.

Kušan je u povodu svoje Svrhe od slobode u Dubrovniku izjavio: «Naša je želja bila da riječ koju izgovorimo bude takva da se čuje». I čuli smo je, jer Kušan nije šutio. To su doduše 1970. i 1971. godina kada smo napokon duboko udahnuli i osjetili se pozvanim da napokon progovorimo kao slobodni ljudi. Nije dugo trajalo, ali nam je vratilo ufanje kako režim koji rabi zlosilje nije vječan. Onda su slijedile olovne godine i teškoga muka. Pisalo se i izvodilo, ali nestalo je prvotnog poticaja, malodušje je zavladalo, kao da je težak pokrov pokrio ljude i njihov duh. No, više nije bilo muteži – i Partija i nepartijci znali su tko je tko. Društvo se raslojilo na sluge režima (među njima brojne intelektualce i stvaroce), preplašene poslušnike i šutljive protivnike komunističke diktature.

Branitelji se ubijaju, mi šutimo

Onda je došla 1990. i opijenost dosegnutom slobodom. Spalo je breme straha od izgovorenoga ili napisanoga, počeli smo opet živjeti kao ljudi. Da nije krenula velikosrpska pomama za otimanjem i slamanjem hrvatske mlade države neprijeporno bismo danas živjeli u urednom i uređenom društvu u kojem bismo vodili žestoke parbe na javnoj pozornici oko, recimo, poboljšanja zdravstvenoga sustava ili jačih poticaja za iskorak hrvatske književnosti u inozemstvo. Domovinski rat zauzdao je neke nuždne procese i odgodio ih za tobože bolja vremena, jer su nam životi visjeli o koncu i moralo se činiti ustupke na sve strane. Netom smo porazili neprijatelja i oslobodili zemlju, pojmili smo da ne živimo u sanjanoj državi. S nevjericom smo čitali u hrvatskim tiskovinama da smo u ratu počinili ratne zločine, pa su časnici naše vojske i HVO-a valjda s razlogom otpravljeni u Haag da bi im svijet sudio. Za njima generali-pobjednici.

U javnom prostoru glas protimbe bio je prigušen i sve tiši. Na svaki ionako rijedak glas prosvjeda, na govornika bi se redovito osulo drvlje i kamenje iz tiskovina koje su uređivali i pisali bivši udbaši i pripuzi srušenoga režima. Račan je dopustio da Haaški sud proglasi «Oluju» zločinom. Najurio je većinu dragovoljaca iz ministarstava obrane i unutarnjih poslova a oba presudno važna državna tijela učinio bogaljima. Većina je hrvatskih intelektualaca šutjela. Danas čitam onoga Galbraitha, jahača na traktorima koje su Srbi ukrali i bježali jer nisu htjeli živjeti u «ustaškoj Hrvatskoj». Kaže da bi Tuđman bio u Haagu da je poživio. Mi ćemo, uz pokoji nejaki glasić smjerno prešutiti i tu sramotnu objedu. Branitelji nam se ubijaju, mi šutimo.

Gori od četnika!

Hrvatski pisci i dramatičari među kojima su neki bili odista svjetlost u tami jugokomunizma, danas pišu o Domovinskom ratu i njegovim žrtvama gore nego četnička promidžba. A o devedesetima kao dobu nekakve strahovlade, pišu u suglasju s samoproglašenim lijevoliberalnim intelektualcima a uistinu negdašnjim partijskim izvršiteljima koji su i njih same progonili. Da, govori se danas na sve strane, bujice riječi preplavljuju javni prostor, ali zapravo vlada šutnja. Šuti se o hrvatskim nacionalnim interesima, o obnovi gušenja hrvatske građanske kulture, o pravoj slici jugokumunizma, o nekažnjenim zločinima, o bezumnom hrljenju u zagrljaj nadnacionalnih udruga... Danas govorimo a zapravo šutimo. A kada nešto i kažemo, nitko nas ne može čuti. Na djelu je eutanazija hrvatske slobodne riječi i stasanje nove hrvatske šutnje.

Igor Mrduljaš