Hrvoje Hitrec - Pokret koji će postaviti stvari na svoje mjesto

Pokret koji će postaviti stvari na svoje mjesto

Kada čovjek danas lista zbornik "Hrvatski nacionalni interesi i Europska unija", u kojemu su tekstovi iz 2005. i 2006., nameće mu se pitanje kako to da nitko od autora zastupljenih u zborniku nema pristup onim razinama na kojima se kreira službena hrvatska politika prema Europskoj uniji. Odgovor je jednostavan: nisu poželjni, jer uski krug ljudi koji je uzurpirao hrvatsku politiku, isključuje razboritu skepsu i kritičko promišljanje.

Taj uski krug povijesno nesvjesnih i politički neodgovornih može zato ignorirati upozorenja da se ne radi samo o gubitku velikoga dijela suvereniteta, nego i to da će europski identitet zrcaliti tradiciju velikih europskih nacija. Taj samodopadni krug može zanemariti upozorenja o jačanju federalnih elemenata u Europskoj uniji i posljedica koje mogu izazvati supranacionalne ovlasti Unije. Taj uski krug uskoga vidika može ironizirati geostrateške analize ili ukazivanje na sličnosti zapadnoliberalne i komunističke internacionale. Taj krug koji se želi prikazati elitnim, može odmahnuti rukom na argumente o nekritičkom prihvaćanju svega što Europska unija nudi, recimo u visokom školstvu, gdje bolonjski proces inaugurira dva tipa sveučilišta, jedno elitno i drugo za srednju i istočnu Europu (dakle i za Hrvatsku), te da ciklusi 3 plus 2 plus 3 frapantno sliče svojedobnoj tragičnoj Šuvarevoj reformi.

Taj krug, kojmu hrvatski interesi nisu poznati, a ni važni, može zatvoriti oči pred porukama intelektualaca da vodi fetišističku i vazalno inferiornu politiku.

Ideolog toga kruga, sljedbenik ne politike dr. Franje Tuđmana, nego Ante Trumbića, dakle dr. Ivo Sanader, izrijekom kaže da ga ne zanima što misle hrvatski intelektualci, od kojih su mnogi odigrali prilično značajne uloge u stvaranju hrvatske države, pa imaju legitimaciju brinuti se za njezinu budućnost.

Upozorenja intelektualaca, koje sam sažeto naveo, svojevrsne su poante u zborniku "Hrvatski nacionalni interesi i EU" što ga promoviramo, prisjećajući se ujedno prvoga predsjednika samostalne, moderne hrvatske države, dr. Franje Tuđmana. Tuđman je bio pristaša ideje europskoga zajedništva, u smislu prirodne težnje da se Hrvatska vrati ondje odakle je početkom 20. stoljeća nasilno izbačena. Druga je priča način na koji bi to zajedništvo trebalo biti ostvareno. Tuđmanu bi bio blizak program Hrvatskoga kulturnog vijeća, koje se zalaže za budućnost Europe kao zajednice samostalnih i suverenih država, koje povezuju demokratska načela, kulturno i povijesno naslijeđe i suvremeni gospodarski interesi. I to je sve.

Ako nije sve, onda se radi o pokušaju stvaranja superdržave na europskome kontinentu, dotično o stvaranju federacije, a protiv takve budućnosti moramo biti ako smo svjesni svoje prošlosti, svojih integracijskih tragedija, privlačnosti naše zemlje, naše brojnosti i demografske slike, te ako dobro razumijemo što se u ovom trenutku događa u Europskoj uniji.

Naše protivljenje europskoj federaciji nalazi se, naime, i u korijenima oponiranja novih članica EU, ali i nekih iz staroga, elitnog kluba, kojima je jasno da će amerikanizirana uniformnost kad-tad odnijeti u pakao sivila i njihov način života, što se u stvari već i događa.

Najsvježije izvješće o kvaliteti života u pojedinim zemljama u sam vrh stavlja Francusku i Nizozemsku, dakle zemlje koje su rekle NE europskom Ustavu. I Hrvatska, kakva bila da bila, u toj globalnoj anketi zauzima vrlo visoko mjesto, što znači da se naš način života prepoznaje kao zanimljiva posebnost koja se ne može podcijeniti.

Dakle, u samoj Europskoj uniji vodi se upravo žestoka bitka između federalista i suverenista. Zdrava pamet kaže nam da bismo trebali pričekati rasplet, ali ne skrštenih ruku, nego kao službeni kandidati poduprijeti onu struju koja osigurava europsku i hrvatsku budućnost. Ući zatim u Europsku uniju kakvu želimo, a ne kakva nam je nametnuta.

Sadašnja tzv. politička elita u poziciji i opoziciji potpuno je nesposobna za takvo razmišljanje, nije definirala strategiju niti obznanila pozicije, niti joj je to važno. Zgroženoj hrvatskoj javnosti, ali i silama u Europi koje ne mogu smisliti Hrvatsku, poručila je da nema toga što ne će učiniti kako bi Hrvatsku injektirala u bilo kakvu Europsku uniju. Te sile, željne osvete za trijumf Hrvatske u devedestima prošloga stoljeća, dobro su razumjele poruku i rekle: Pa sjajno, kad imate takve budale na vlasti, posao nam je lagan i zabavan. Tako je nastao popis ucjena nalik na beskonačnu priču, a bezuvjetno pristajanje na ucjene pretvorilo je Hrvatsku u krpu s kojom svatko može brisati pod. Ta i takva, protudržavna i protunarodna politika srozala je, naravno, i samu sebe, pa političarima u ovoj zemlji više nitko ne vjeruje, što nikako nije dobro, ali je još strašnije da je nagrizla sam duh nacije i izazvala duboku krizu u hrvatskom društvu.

Rekao sam: protudržavna politika. Navest ću nekoliko drastičnih primjera. Nedavno je Hrvatsko kulturno vijeće organiziralo već i drugi stručno-znanstveni skup o monstruoznoj haaškoj optužnici koja sadrži inkriminaciju o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Sudionici su pregnantnim analizama pokazali da je cilj optužnice trajna destabilizacija hrvatske države, oživljavanje srpskih separatističkih sablasti, izjednačavanje srpske agresije i hrvatske samoobrane, te pretvorba agresije u građanski rat. Kada sadašnji vođa srpskih radikala mirno govori u kamere o srpskoj regiji u Hrvatskoj, onda zna što govori, jer se regija spominje na mnogim mjestima optužnice protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača koji su - kaže optužnica - zajedno s dr. Franjom Tuđmanom i cijelim civilnim i vojnim vrhom planirali i izveli napad na regiju Krajina, a ona se, nota bene, u optužnici širi na Zadar i Sinj. Takva optužnica je u suprotnosti s rezolucijama Ujedinjenih naroda koje su potvrdile hrvatski teritorijalni integritet i u kojima se ne spominje nikakva regija, a prije svega u suprotnosti s hrvatskim Ustavom. Pristajanje hrvatskih vlasti da djeluju po toj optužnici protuustavan je, dakle protudržavni čin.

Drugi primjer: sve snažnije formaliziranje "Zapadnoga Balkana" u smjeru svojevrsne konfederacije, s mislima na federaciju – uključujuči proziran trik s Ceftom - protuustavan je čin, jer Ustav brani i korake koji bi mogli dovesti do oživljavanja neke južnoslavenske državne zajednice, pa je dakle kompletno ponašanje opisane hrvatske politike protudržavno, a ne samo tragično i autistično.

Treba shvatiti: odvijaju se tri usporedne strategije, od kojih svaka pojedinačno i sve zajedno prijete budućnosti hrvatske države. Prva je strategija onih koji vuku prema federalizaciji Europe, druga je strategija koja želi oživjeti (pod)federaciju na području nazvanom "Zapadni Balkan", i treća kojoj je namjera federalizirati samu Hrvatsku, kroz regionalizaciju koja bi – uz razne druge autonomaške težnje, uključivala i nekakvu srpsku regiju, čije su granice definirane haaškom optužnicom, sa Zadrom i Sinjem, ponavljam. Takva sablast samo još očekuje presudu iz Haaga ,da bi imala tobože međunarodno-pravnu podlogu.

U međuvremenu se u Hrvatskoj - od 2000. i povratka kriptokumunista, s istoznačnim nastavkom i nakon zadnjih izbora – stvaraju pretpostavke za uspjeh svih triju strategija. Ne radi se samo o idolopoklonstvu prema Uniji, nego o povratku cjelovite duhovne infrastrukture nekadašnje jugoslavenske republike Hrvatske. Raspodijeljene su zadaće za krivotvorenje starije i novije hrvatske povijesti, komunistički zločini opet se stavljaju pod tepih, a s njima i zločini nad hrvatskim pučanstvom u nedavnom ratu, razbija se hrvatski korpus u Bosni i Hercegovini, umjesto da se djelatno, u političkom smislu, potpomognu Hrvati u BiH, pišu se opet školski udžbenici sa zajedničkim jezgrama za "zapadni Balkan", promiče se svjetonazor duboko suprotan hrvatskoj tradiciji, preko knjiga, filmova i televizija inaugurira se novi (odnosno stari) balkanski identitet, a hrvatski jezik dovodi se u stanje pogodno za amalgamiranje zapadnobalkanske tvorevine.

Što učiniti da se stanje promijeni? 

Već sam rekao, a sada ponavljam: jedino je u Tuđmanovo doba, usprkos svemu, Hrvatska bila samostalna država. Sada to više nije. Takozvane velike stranke više nemaju legitimaciju u hrvatskom narodu, a i neke manje, postojeće, pokazuju tek sitnu grabežljivost. Potreban je, dakle, pokret , koji će postaviti stvari na svoje mjesto, potrebno je da na vlast dođu ljudi odani ideji hrvatske samostalnosti. Obrisi takvoga pokreta već se naziru, a njegovi predstavnici bit će prepoznati na izbornim listama. Hrvatska narodna volja ima svoje uspone i padove, a sada je vrijeme za novi uspon.

Hrvoje Hitrec
predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća