Drugi dio izlaganja Sanje Nikčević s tribine HKV-a o kazalištu

 

Naravno da je dokumentarno kazalište postojalo i prije ovog trenda (njemačko i američko političko dokumentarno kazalište, žive novine i slično), ali je sada prešlo na glavne scene i postalo trend, moda. U toj modi naravno da ima i stupica - nije dovoljno dovesti na scenu prave teroriste ili prave srčane bolesnike, nije dovoljno citirati prave izjave političara. Kao što nije dovoljno da se deset ljudi izležava po cijele dane da bi se nešto zvalo reality show i privuklo ljude tako i kazalište mora pronaći priču koja će govoriti nešto više od današnjeg trenutka i nekome dalje od mog dvorišta. Problem sa svim trendovima, pa tkao i ovom dokumentarnom kazalištu je da se oponaša forma, a onaj početni impuls pravog sadržaja i one spomenute formule povratka Riječi i djelovanja u kazalištu se vrlo brzo putem izgubi.

Kad je moda takva nose se šiljate cipele

Ali, modi se nije lako oduprijeti. Sjećam se da su sve žene nosile one šiljate cipele, jer su bile moderne iako su bile nespretne i nezdrave a iznad broja 35 ružno izgledale. Ja sam se tome odupirala i nisam ih željela nositi, ali bilo je vrlo teško kupiti cipele koje nisu takve. Tako je i u umjetnosti. Nije lako izbjeći trendu, jer te sve nekako gura u to čak i kad je trend potpuno bespredmetan ili prazan, teško se oduprijeti „onome što se nosi” u kazališnoj Europi, isto tako kao i šiljatim cipelama, naročito ravnateljima kazališta i redateljima koji žele ući u taj europski krug priznanja šireg prostora, dobiti ovu nagradu jednoga dana, postati Netko.

Problem je u tome da iz te želje da postanemo Netko poništavamo svoj vlastiti identitet nastojeći sličiti na nekog drugog. Naša dramska autorica Nina Mitrović bila je jako ponosna kad su joj u Londonu rekli da joj drama izgleda kao da se događa kod njih! Nije shvatila da je to nijekanje bilo kakvog njenog identiteta, da je njezina dotadašnja punoća široke slike različitih ljudi koji žive na našim prostorima, njezina maštovitost slike vremena i prostora, okljaštrena na jedna kafić i na neku djevojku koju maltretira dečko... Bilo koji kafić, bilo koja djevojka. A to se ne događa samo „malim narodima”. Kada je spomenuti njemački redatelj Osetermeier krenuo u traženje novih pisaca nove europske drame u Njemačkoj, on je izričito tražio tko je njemački Ravenhill, dakle išao je sa zadanom matricom koju je trebalo popuniti. Pa ne čudi da su svi likovi nove europske drame jednako hladni i prazni iz koje god zemlje došli. Tako iz želje za afirmacijom vlastite osobnosti i posebnosti, ljudi su u stanju odbaciti tu posebnost i osobnost ne bi li se uklopili u trend: dobiju ono što žele, ali prodaju ono jedino vrijedno što imaju.

Borba protiv trenda

Upravo zato, boreći se za autorstvo, individualnost, za neki naš glas, ja sam pretprošle godine nominirala Renea Medvešeka za europsku nagradu (a iduće godine ću i Miru Gavrana). Iako su mi neki rekli, ma daj nominiraj nekoga tko će lakše dobiti nagradu, dakle nekoga tko će im se svidjeti, meni se čini da je bolje nominirati onoga tko se meni sviđa, nekoga za koga ja mislim da vrijedi, a ne nekoga za koga mi se čini da će netko drugi misliti da vrijedi. Ili nekoga tko će sličiti nekome tko je već dobio nagradu. Tim prije što se trendovi smjenjuju, pa nije li bolje onda biti zagovornik onoga što doista voliš nego puki sljedbenik nekog starog trenda i to još onog koji ti se ne sviđa. Kao što se sada razotkriva: ne samo da je trend nove europske drame na zalazu, nego da ga zapravo nitko nije ni volio! Koliko god sam u Novom Sadu na velikom simpoziju na tu temu 2003. izgledala kao osamljeni glas koji se usudi reći da je car gol, a zatim i objavila knjigu „Nova europska drama ili velika obmana” 2005. kao prvu stručno utemeljenu pobunu protiv tog trenda, sada je jasno da sam govorila ono što misli i velika većina, samo je bila tiha ili utišana.

činjenica da su mi 2005. objavili veliki članak u NTQ, Časopisu u koji ne-englez teško ulazi samo je značila da je i Britaniji dosta tog trenda. A sada je očito da je pobuna protiv trenda nove europske drame došla u završnu fazu - pobunili su se čak i oni koji mogu najviše „otrpjeti” u kazalištu - kritičari. To je pokazao kongres svjetske udruge kazališnih kritičara koji se održao u Sofiji odmah nakon solunske dodjele Evropske nagrade za kazalište (travanj 2008.) i za vrijeme kojeg je organiziran simpozij Teatar i humanizam u današnjem svijetu nasilja. Bo je to jedan od najzanimljivijih simpozija na kojima sam prisustvovala jer je polemika bila burna i žustra i bilo je očito da je svima dosta ispraznih tekstova, praznih, bezličnih likova koji mogu komunicirati jedino nasiljem, dosta prikazivanja bezrazložnog nasilja na sceni u ogromnim količinama, kao i nametanja mračne i bezizlazne slike svijeta kao jedine moguće realnosti!

Zanimljivo je da je većina kritičara pisala protiv tog trenda kad se on pojavio. Od rodona čelnika trenda, Britanaca Sarah Kane i Marka Ravenhilla, Nijemca Mayneburga (Ostermeier je na kraju našao „njemačkog Ravenhilla” i to u svom dramaturgu!) ili predstave Walrkowkog, gdje god su se takvi tekstovi i predstave pojavljivali izazivali su negativnu reakciju. Ona je ubrzo ušutkana strašnim medijskim napadom (a i svjetskim uspjehom tih predstava, putovanjima po festivalima i osvajanjem nagrada) da bi kasnije i sami kritičari ili posumnjali u svoj sud ili počeli slijediti trend. No sada, nakon deset godina gledanja takvih predstava, napokon mogu relevantno i argumentirano podići svoj glas protiv. Odjednom su dosadašnji argumenti pristaša tog trenda zazvučali prazno i šuplje. Argument da je „život takav” pobijen je jednostavnom činjenicom da svi ljudi nisu takvi, a da uostalom od Grka znamo da je čovjek ponekad i životinja pa nam tako taj trend ne donosi ništa novo nego je spoznaju o čovjeku sveo na prikazivanje tehnika mučenja koja je ili značenjski prazna (Matti Linnavoui, Finska), ili odraz estetske slabosti teatra (Michel Vais, Kanada). Iskristalizirao se ključni problem tog trenda.

Iako je prikazivanje nasilja na sceni u prvi mah izgledalo revolucionarno jer je to bilo rušenje posljednje konvencije (čak su i Shakespeareove krvave tragedije na sceni prikazivale samo „čisto” ubojstvo mačem ili davljenje a sve scene mučenja, osim kopanja očiju u Learu, su bile iza scene!) uskoro se vidjelo da samo rušenje konvencija ništa ne znači. Kad je prošao šok gledanja direktnog nasilja na sceni publika je shvatila da nas ne zanimaju tehnike mučenja, nas zanima ljudska duša (Mladen Kiselov, Bugarska), razlozi nasilja, zanima nas borba s čovjekovom mračnom stranom ili njezino nadvladavanje. Oni argumenti da je to kazalište političko i napredno, lijevo, pali su u vodu dokazima da je slika svijeta koju prikazuju fiksirana i nepromjenjiva, bez ikakvog izlaza pa je to fatalistička a ne politička drama (Nikčević) koja ne nudi ni moralan stav, a ni trunku suosjećanja (Ian Herbert, Velika Britanija) pa kako bi onda mogla potaknuti bilo kakvo djelovanje. Argument da prikazivanje nasilja na sceni „liječi” rane od nasilja, „samo” je problem u tome kako to nasilje prikazati i da je izlaz u „poetičnom” prikazivanju, pobio je Mladen Kiselov rekavši da je itko od njih doživio pravo nasilje nikad ne bi govorio o „potrebi” i „poetičnosti” nasilja kao takvog jer puko prikazivanje nasilja ne liječi ničije rane samo nas uvjerava da je to „normalna” životna situacija koju treba prihvatiti.

I argument da to publika „voli i traži” pobijen je dokazima da su predstave igrane isključivo na malim scenama i da su imale festivalski uspjeh ali da nisu nikada imale odaziv publike (Nikčević), što znači da je trend nametan a ne tražen! No, nije se samo govorilo o trendu koji je na zalazu, govorilo se o vrlo važnim stvarima - funkciji kazališta i njegovoj snazi djelovanja, njegovoj odgovornosti. U sveopćem medijskom zatiranju bilo kakve pozitivne emocije ili vrijednosti Kalina Stefanova (Bugarska) javno se ustvrdila funkcija kazališta u širenju humanizma i ljudskih vrijednosti a ne njihovim relativizacijama. Meni je bilo najzanimljivije vidjeti kako pristaše trenda mijenjanju i odbacuju vlastite argumente kako već koji od njih bude razotkriven. Nakon što se dokazalo da to kazalište nije kako su oni tvrdili lijevo i političko, odjednom je postalo „čista” umjetnost, a nikako „upotrebljivo od zbilje”, odjednom je kazalište postalo „iluzija i igra” pa nije važno što prikazujemo! To je pobio David Edgar (Velika Britanija) govoreći o utjecaju kazališta na publiku i medija koji podiže toleranciju na nasilje neprestanim bombardiranjem slikama nasilja. Kao što je Aleks Siers zapisao da je na prići tekst Sarah Kane publika protestno izlazila iz gledališta a nakon pet godina gledanja takvih predstava jedna smokstracija na sceni je prošla tek s ponekim tihim muškim ah u publici.

Na simpoziju nisu više funkcionirali ni oni tipični napadi - svi su protivnici tog trenda uvijek javno bili proglašavani desni čarima, fašistima, homofobima i natražnjacima, ali kada je ta formula napada primijenjena na simpoziju (Ivan Medenica nakon mog izlaganja) nije izazvala uobičajenu reakciju - šutnju i strah „da ćemo biti proglašeni natražnima” nego pobunu u obranu optuženih. Prepoznao se obrazac ušutkavanja i nije se pristalo na njega. Kako je rekao redatelj Alvis Hermanis: upravo tim agresivnim stavom i rječnikom nametana nam je ta britanska drama u Litvi. Ali sad je dosta i moramo ustati protiv te demagogije jednako snažno! Govorilo se i o razlozima slijeđenja trenda i o novcu (sve te nagrade, priznanja, festivali) koji se u tim krugovima, zapravo vrlo uskom krugu, okreće. No, najbolje je ovo kratko izvješće o tom simpoziju i pobuni završiti izjavom redatelja Alvisa Hermanisa da je: najlakše izrežirati nasilje na sceni, staviš malo umjetne krvi i tako najlakše dobiješ efekt! Ali prikazati dobre ljude na sceni, e za to je već potrebno pravo umijeće!

Nastavlja se
Sanja Nikčević

{mxc}


Čet, 19-09-2019, 00:56:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.