Bijeg i povratak riječi

 

Nedavno sam se vratila iz Soluna gdje se ove godine od 10.-13. travnja dodijelila Europska kazališna nagrada. Nagrada je vrlo važna, dodjeljuje se pod najvišim pokroviteljstvom Vijeća Europe, a na dodjeli se okupi sva kazališna krema Europe: direktori važnijih festivala, kazališta, predsjednici međunarodnih udruga (ITI, kritičara, Kazališne unije i Kazališne konvencije...), europski kulturni uglednici, redatelji, kritičari te brojni novinari jer je to mjesto koje svojim odabirom nagrađenih ili potvrđuje postojeće trendove, ili ih završava, ili stvara nove.

Nagrada za novu realnost - barometar trenda

Glavnu nagradu dobio je Patrice Chereau, francuski glumac i redatelj, ali pravi barometar europskih trendova je nagrada za Novu kazališnu realnost. Ove godine dobili su je Sasha Waltz, Rimini Protokoll i Krzysztof Warlikowski uz jedno posebno spominjanje Belarus Free Theatrea koja točno pokazuje odnos snaga i trendova u evropskom kazalištu - pokazuje da je trend nove europske drame na zalazu, a da se uzdiže novi trend dokumentarnog kazališta. Kada su 2000. godine tu nagradu dobili Royal Court, kazalište koje je započelo trend krvi i sperme u Velikoj Britaniji, i Thomas Ostermeier, kultni njemački redatelj koji se proslavio prenošenjem tog trenda u novu europsku dramu, bilo je to prepoznavanje i afirmiranje trenda. Sada je nagrada otišla poljskom redatelju Krzysztofu Warlikowskom čija je režija predstave Očišćena (Cleansed) Sarah Kane, iz 2001. postala kultna predstava tog trenda. Ta je predstava prošla sve faze samoga trenda: prvo je bila odbijana u Poljskoj, pa je krenuo medijski napad na kritiČare i sve one kojima se nije svidjela, pa je krenula afirmacija po europskim i svjetskim festivalima i na kraju je stekla status vrhunca tog trenda.

Warlikowski je uzeo tekst kao predložak (jer iz teksta ne znamo tko su likovi ni zašto su tako nesretni, znamo samo da ne mogu podnijeti život takav kakav je pa dobrovoljno odlaze nekom liječniku koji ih muči na različite načine) i stvorio zatvoreni, mračni svijet u kojem je nasilje jedina mogućnost komunikacije. Za razliku od redatelja (i samih pisaca koji su režirali svoje tekstove, Sarah Kane, na primjer) koji su u tim tekstovima išli na naturalizam prikazivanja nasilja na sceni, on je išao drugim putem stvorivši morbidnu ali dojmljivu vizualizaciju užasa pri tome koristeći i same glumce do granice njihove autodestrukcije (anoreksična glavna glumica ili jedna izrazito debela striptizeta koja jedva hoda...). Sada, nakon što je trend u devedestima protutnjio po europskim scenama i ostao u repovima i klonovima, očite su dvije stvari - da je ova predstava vrhunac jer je to najviše što se iz takvih tekstova moglo izvući, ali i da trend nema kamo dalje jer je zašao u slijepu ulicu. Slike praznog nasilja mogu šokirati jednom, ali kad se podigne prag tolerancije na nasilje na sceni i sruši osnovna konvencija zabrane direktnog prikazivanja nasilja na sceni, vidi se sva praznina trenda. Ma kako „poetske” ili „vizualno dojmljive” slike bile ili ma kako požrtvovani glumci bili!

Novi trend: dokumentarno kazalište

Zato je puno važnija druga dodijeljena nagrada njemačkoj grupi Rimini Protokoll, koju vodi troje mladih redatelja (Helgard Haug, Stefan Kaegi i Kaniel Wetzel). Oni su u posljednjih desetak godina razvili tridesetak projekata dokumentarnog teatra ili kako oni to zovu „Teater der Zeit” reality kazališta. To znači da uzimaju amatere, naturščike ili, kako ih oni zovu, „eksperte” koji na sceni govore o svojim pravim iskustvima. To mogu bili izrazito političke teme (o politički iniciranom bankrotu belgijske aviokompanije Sabene), problemi nacionalnih ili socijalnih manjima (Cargo, priča vozača kamiona koja je gostovala i na zagrebačkom Urban festu), fenomeni društva (predavanje odbačenog istočnonjemačkog teoretičara o Marksovom Kapitalu dok svi u publici listaju knjigu tražeći citate na koje on upućuje), ljudski problemi (predstava o srcu gdje su „eksperti” govorili o proživljenom presađivanju srca) do jednostavnih ljudskih interesa kao u predstavi koju smo imali prilike vidjeti. Mnemopark je okupio „eksperte”, ljubitelje malih pokretnih modela vlakova ali iako su na sceni pravi ljudi i neke njihove prave priČe, sve je stavljeno u zanimljiv dramaturški okvir. Vlakići putuju kroz švicarske krajolike koje glumci komentiraju a predstava postaje ironijska priča o Švicarskoj koja je postala kulisa za Bollywood jer Indijci umjesto u nemirni Kašmir radije idu u mirnu Švicarsku snimati svoje raspjevane megafilmske hitove.

Ta je nagrada potvrdila novi trend europskog teatra koji se u angloameričkoj verziji zove verbatim, „doslovno kazalište” i dovodi na scenu replike pravih ljudi (od političara do terorista), uglavnom se baveći izrazito političkim temama (od rasnih sukoba, homofobičnih ubojstava, ratnih sukoba, političkih odluka...), a zahvatio je sve zemlje i sve teme. Postoje predstave i o prirodnim katastrofama, a Lucca Ronconi je 2006. u Tišini komunista postavio na scenu doslovne dijelove iz pisama troje uglednih komunista u kojima oni pokušavaju objasniti što se dogodilo sa ugledom Komunističke partije u Italiji. Uz ove izrazito politične predstave koje uzburkavaju javnost (svaka najava postavljanja predstave Ime mi je Rachel Corrie o djevojci koju je pogazio izraelski buldožer dok je protestirala s Palestincima izaziva proteste), postoje “lakše varijante” kao na primjer najnoviji izvanbrodvejski hit Moje prvi put, koji je sav „skinut” s bloga istog naziva. Važnost Riječi i Priče koja nas se tiče Zanimljivo je da ovaj novi trend dokumentarnog kazališta ulazi u kazalište kao povratak Riječi na scenu, odnosno povratak Priče koja nas dira na scenu, što su glavne konvencije dramskog kazališta koje su iz europskog glavnog kazališta sustavno protjerivane od druge polovice 20. stoljeća. Na glavnim scenama zavladale su redateljske vizije koje su, kako god impresivne znale biti, vrlo brzo otišle u nekomunikativnost, u zatvorenost stvaranja nekog privatnog značenjskog kruga, što je i teorija prepoznala i imenovala takvo kazalište postdramskim!

Međutim, jedno je osvojiti scene glavnog kazališta pa čak i kritičare ali publika je nešto sasvim drugo. Ona je iz takvog kazališta pobjegla. Da bi je vratili nazad, devedesetih su sami redatelji (spomenuti Ostermeier) krenuli u potragu za novom europska dramom pod sličnim parolama kao i sada dokumentarni teatar. Naime, i jedni i drugi pokušavaju vratiti Riječ u kazalište tako da nam pričaju „priče iz života”, a pri tome tvrde da su politički i to lijevi. Nova europska drama tvrdila je da je lijeva jer pokazuje probleme društva i suočava onu nesretnu „buržujsku većinu” s problemima koje ovi „uspavani licemjeri” ne žele vidjeti! Iako se vrlo brzo vidjelo da to uopće nije politička drama jer nam pokazuje jako suženu sliku problema, a uz to pokazuje nam fiksirane slike zla koji se nikako ne mogu promijeniti pa prema tome više odgovara slici horor svijeta gdje se vampiri uvijek iznova dižu iz svojih ljesova, a ne pravoj političkoj drami koja bi trebala promijeniti svijet! Također se vrlo brzo uvidjelo da taj navodni povratak piscu i nije bio povratak Riječi jer je vrlo brzo završio u redateljskim vizijama s minimalnom upotrebom riječi kao već spomenuti Warlikowski i njegova redateljska vizija teksta Sarah Kane.

Pa je publika nakon nekog vremena ponovo pobjegla iz kazališta, odbila gledati te priče nove europske drame jer život nije samo takav, a neprestano ponavljanje tih priča o narkomanima, prostitutkama, incestu i nasilju samo je dovelo do banalizacije trenda. Sad se publika u europsko kazalište pokušava privući istom formulom. Istinitim pričama i političkim stajalištem, kao pričama koje nas se tiču. Kao dokaz „da vas ovaj puta nećemo prevariti” uzimaju se prave priče i prave, doslovne riječi. Prava suđenja za zločine, prave prirodne katastrofe, pravi teroristi, pravi osuđenici na smrt.... Zato je i treća europska nagrada ove godine dodijeljena, Slobodnom kazalištu iz Belarusa, pravom političkom protestnom i dokumentarnom kazalištu jer i oni uzimaju stvarne priče i dovode ih na scenu. Sudeći po njihovom kazališnom dosegu koji nije baš zavidan, očito je da su nagrađeni za subverzivnost prema vlastitom političkom sistemu i za „životne priče koje nas se tiču”. Ono što je meni najzanimljivije u tim trendovima je ponavljanje formule privlačenja publike.

Koliko god se već desetljećima u glavnoj struji kazališta proglašava smrt Riječi i ostalih konvencija dramskog kazališta, vidim da svi novi trendovi kao svoju parolu uzimaju upravo Riječ u kazalištu i Priču koja nas se tiče, to pa je očito da je ta formula vječna. Očito je da publika mora imati na sceni neku priču s kojom može komunicirati koju razumije, likove s kojima može suosjećati, pa bili oni iz starog Egipta ili suvremene Britanije! Također ostaje i ona Aristotelova katarza na snazi, jer ako je on nekada tvrdio da je snaga kazalištu u pročišćavanju emocija, dakle u djelovanju na publiku, današnje neprestano pozivanje na političnost kazališta je također potreba za djelovanjem - prvo na Čovjeka u publici pa na okolinu.

Sanja Nikčević

{mxc}


Sri, 16-10-2019, 03:02:18

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.