Zatiranje hrvatskoga glumišta

Čini mi se da je naš hrvatski teatar u jednoj točki u kojoj ne zna kako bi i kamo dalje krenuo, što ne mislim da je loše, mislim da nas to sve skupa obvezuje na neku energiju, na neku akciju i na neko djelovanje. Sad je pitanje koliko tko ima hrabrosti, volje, talenta, da bi se radio takav težak posao kao što je naš. Kad sam razmišljala o tome što bih govorila na ovoj tribini, onda sam razmišljala o vašem naslovu „Kamo ide hrvatsko glumište?“. Drago mi je da ste stavili u naslov baš tu riječ glumište, jer izlazi iz riječi glumac, a glumac je jedini bez koga teatar ne može. Ispričavam se svim nazočnim redateljima i kazališnim piscima, kritičarima itd., međutim, mislim da smo preživjeli jedan teror „redateljskog kazališta”, ne samo mi, nego i u europskom, svjetskom kazalištu. Sada smo se našli situaciji kad su sami redatelji zasićeni tom svojom moći koju su imali sve ove godine. Mislim da iz redateljskog, trebamo napraviti skok u pravo, normalno ljudsko kazalište koje čine sve komponente djelujuće u kazalištu. Onako statistički gledajući, vidjela sam kako danas kazalište, ono zanimljivo, rade upravo glumci! Počevši od Renea Medvešeka, koji radi jedan oblik autorskog teatra, pa onda Saša Anočić, glumac koji je krenuo u režiju također autorskog teatra, pa su tu Ivica Šimić i Vitomira Lončar koji rade svoj teatar za mlade, zatim, naravno Zlatko Vitez, pa Relja Bašić sa svojim Teatrom u gostima. Na djelu je očito glumačka intencija da se izađe iz tog „redateljskog kazališta”. Ja se ne zauzimam za glumačko kazalište bez redatelja, bez redatelja ne mogu i ne znam raditi i to je moj najveći problem. Tako da mislim da je redatelj svakako potreban, ali redatelj koji će komunicirati, s kojim ćemo naći zajednički jezik i zajednički užitak da radimo teatar.

I. Mrduljaš: Napisali ste knjigu „Divlja sloboda“ u kojoj ste bez ikakvih ograda i zaklona izrekli ono što mislite i osjećate u kazalištu. Rekli ste mi da ste imali velikih neprilika zbog te knjige, da ste doživjeli vjerojatno i nešto udaraca. Možete li to malo detaljnije opisati?

A. Šovagović: Zadovoljna sam da sam to uopće uspjela napisati tako da mi sve što se događalo prije ili poslije, nije bilo pretjerano uznemirujuće. Međutim, nisam imala problema zbog knjige, nego zbog toga što sam objavila jedan tekst u kojem sam napisala zašto jednu ponuđenu ulogu nisam htjela igrati. Sad je već prošlo neko vrijeme od toga pa mogu objektivno i racionalno rasuđivati. U ono sam se doba zaprepastila kakav je skandal ta moja odluka izazvala u javnosti. Pritom sve ostale uloge koje sam odigrala, neke za koje je bilo nemoguće ne primijetiti da sam u Tri sestre, Ujaku Vanji igrala dvije glavne uloge istodobno - to apsolutno nitko od kritike nije primijetio, a jedna od uloga koju nisam htjela igrati uzburkala je javnost. Teatar je živ organizam, ja prije pet godina nisam to htjela igrati, možda bih danas igrala, iako sumnjam. Međutim, mi upravljamo svojim tijelom, svojom glavom, mislima, umom i to se naravno iz dana u dan mijenja kao što nam se mijenjaju i kriteriji i stajališta, i mi se mijenjamo. Prema tome, taj pritisak koji sam osjećala da moram biti u službi nečega, a nisam takva osoba da to mogu pretjerano dugo podnositi, onda sam jednostavno zbog krivih informacija koje su izlazile u javnosti morala objasniti svoje razloge. Međutim, čak i unatoč tome što sam objasnila svoje razloge nije bilo pomoglo da me se ne razapne. Ne znam zašto redatelj ima tu slobodu da odredi što će raditi, a zašto je glumac istodobno ne bi imao (...)

(...) Mislim da nije problem ni u novoj europskoj drami, ni u konceptualnim predstavama, jednostavno je na djelu nekakvo zatiranje hrvatskog teatra. Što je to hrvatski teatar? To je hrvatski glumac, naravno, i hrvatski pisac. Dakle, glumac je onaj najtrenutačniji suvremenik kazališnog stvaralaštva koji uopće postoji od svih umjetnosti. Ja kao glumac radim u jednoj zemlji u određenim okolnostima, u nekoj situaciji, političkoj, društvenoj, osobnoj, emotivnoj, bilo kakvoj i ne mogu egzistirati kao glumac ako nemam svoj korijen. Međimorec je ovdje spomenuo neke predstave: “Hamlet u selu Mrduša Donja”, “Kiklop”, “Gospoda Glembajevi”, to su sve grandiozne ansambl-predstave hrvatskih autora. Mi danas ne igramo hrvatskog pisca. Ja obožavam repertoar koji sam odigrala u ovih dvadeset godina. Uglavnom sam igrala strani repertoar. Ne mogu izraziti koliko sam nesretna da ne igram hrvatskog pisca. Ja se kroz hrvatskog pisca bolje osjećam, nemam onu muku kreiranja uloge, jer ja znam zašto je taj, primjerice, Mate Matišić to tako napisao. Meni se onda čini ovako slušajući pogotovo nakon ovog Međinog izlaganja da taj hrvatski teatar nikako da izađe, nikako da se probije, nikako da i njega imamo. Teško mi je govoriti o predstavi (“Zastave, barjaci, stjegovi” Međimorec-Paro u osječkom HNK, nap. ured.), jer moj suprug igra glavnu ulogu, pa onda mi uvijek kažu - ti si subjektivna, ali ja sam svog supruga gledala, recimo, u “Heraklu” u HNK-u prije nekoliko godina pa sam izdržala pola sata. Zastave... su predstava koja bi možda previše dirnula neke naše emocije da je gledamo ovdje u Zagrebu, pa je možda zbog toga ne žele pozvati?

Anja Šovagović - Despot