Izlaganje Anje Šovagović s tribine HKV-a o kazalištu

Koje je moje kazalište?

 

Na tribini Hrvatskog kulturnog vijeća i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa sudjelovala je i dramska umjetnica Anja Šovagović-Despot čiji pisani prinos objavljujemo u nekoliko nastavaka.

Anja Šovagović DespotUglavnom sam cijeli svoj profesionalni život provela radeći predstave koje su na neki način bili drukčije, čudnije, avangardnije, pretencioznije, da ne kažem, modernije. Ma što to značilo drukčije od ustaljenog kazališnog, kako se to stručno i teoretski kaže, mainstream pravca u Hrvatskoj. Dobro, ne mogu se pohvaliti predstavama u kojima se litrama prolijevala krv, rezale žile, silovale gole ženske, pa goli frajeri u zadimljenim i prljavim scenskim kupaonicama ili zahodima. Nisam se ni bjesomučno kokainizirala pa ni heroinizirala, a nisam glumila niti razvratne ili kakve već svakakve mogu bili kurve ili bar neke lake ženske, što ja znam. Međutim, ispovraćala sam se fino na tim daskama koje život znače, glumila sam i polugola i obučena, skidala sam se kad je bilo potrebno i nepotrebno, smijala se histerično pa na rez plakala, šetala u badekostimu, donjem rublju, kombineu, halterima, glumila seksanje s dragim partnerima, valjala se po blatu, pijesku, šljunku, borovim iglicama, i svašta bi se tu još dalo lijepoga i ružnoga nabrojiti.

Uvijek sam htjela biti drukčija, posebna, uvijek sam htjela iznenaditi, očarati, izvesti nešto što je, mislila sam, do tada neviđeno i nepredvidivo. Otuda, valjda, i moja potreba da radim s redateljima koje nisam poznavala, čije sam rijetke predstave vidjela, da radim s ljudima koji ne razmišljaju kao ja, koji nisu dijelili iskustva, ni kazališna ni životna, sa mnom, koji me nisu poznavali od malena, a isto tako, ni moj im otac nije bio prijatelj, pa čak njegov glumački opus nisu gotovo ni poznavali. Neki od tih mojih redatelja ga uopće i nisu poznavali. Kako sam kao relativno mala djevojčica prošla sve faze histrionskoga, pučkog teatra, kako sam u svojim djetinjim godinama odgledala sve što se u Zagrebu, pa i šire, vrijedno i nevrijedno moglo vidjeti, formirala sam kasnije neki svoj nebulozni ukus koji se temeljio i na poznavanju i na nepoznavanju biti teatra (jer ja sam s teatrom živjela od rođenja) i taj je moj namjerni ukus odredio i moj glumački put. Sve što nije imalo poruku i dramsku težinu smatrala sam nedostojnim svojega angažmana. »ak i one predstave koje su i bile prihvaćane u našoj sredini kao nevjerojatno napredne i konceptualne, a meni nisu bile dovoljno talentirane, odbacivala sam kao nešto o čemu ne vrijedi niti diskutirati. Je. Bila sam mlada, ohola i znala sam što ne ću.

A kako prepoznati što hoću u životu? Kako prepoznati svoj put, svoju punoću, svoj interes? Gdje naći uzor, gdje pronaći idola, kome se potpuno predati, kome vjerovati, kako se prepustiti, kako se opustiti? Nije li, na kraju krajeva, uspjeh ili neuspjeh u ovom našem hrvatskom glumačkom poslu, uvjetovan najnepredvidljivijim situacijama, nije li u ovom našem turbulentnom društvu ipak pitanje sreće ili neumoljivosti čudne sudbine kako ćemo sami sebe odrediti i kakvima će nas drugi vidjeti? Kako objasniti moju potragu za drukčijim, naprednijim, quasiliberalnijim od onoga što ja jesam, što je oko mene, kako sam odgojena? A odgojena sam da me nerviraju redatelji koji previše režiraju, koji previše dramatiziraju, koji previše eksploatiraju, koji previše konceptualiziraju, koji se guraju u centar kazališnog čina, koji od svog posla rade misterij, a od svoje osobe zvijezde, koji vole biti slavni, popularni, koji zavide glumcu jer on to ima prirodom posla. Tako sam, dakle, odgojena, a upravo sam stalno sa takvima radila, željela sam s njima raditi, bila sam, dapače, na taj rad ponosna.

Odbacivala sam svoju sebe, naivnu, bedastu, otvorenu, zaljubljenu u glumu i pokušavala sam biti ono što sam, zapravo, prezirala. U trendu, u fokusu, u vrhu, u skandalu, u politici, u kontri. Svugdje. Zašto mi je ta podvojenost trebala? Kome sam se to osvećivala, kome li sam i što to htjela dokazati? Jesam li samu sebe zapravo tako upoznavala, otkrivala, jesam li se tim eksperimentiranjima iznova rađala, jesam li tako učila glumiti, učila analizirati, učila živjeti? I koja sam, na kraju krajeva, prava ja? I koje je, na kraju krajeva, moje pravo lice? I što ja to, na kraju krajeva, uopće želim objasniti? Nikada (osim u pubertetu) nisam igrala pučki teatar, a zamjeraju mi neki kritičari da se upravo za taj pučki teatar zalažem. Nikada nisam igrala patriotski teatar, a zamjeraju mi neki kritičari da propagiram upravo takvu vrstu kazališta! Ja ni ne znam kakav bi to bio patriotski teatar, osim ako to nije onaj u kojem glumac uživa što ga publika sto posto razumije i gdje se ne mora prilagođavati titlu iznad scene.

Na koji se ja, dakle, način zalažem za takvo kazalište ako igram, djelujem, mislim jedno potpuno drukčije, obrnuto scensko pismo? Pa, valjda sam svojim djelom, konkretnom ulogom u konkretnoj predstavi pokazala i neki svoj vlastiti odabir, neku svoju težnju, interes, ljubav? Valjda sam svojim repertoarom, svojim suradnjama sa određenim i upravo tim ljudima pokazala i svoje stajalište u kazalištu i svoj put u glumački svijet? Svojim sam odigranim ulogama, svojim sam sudjelovanjima u konkretnim predstavama, svojim angažmanom u određenim kazalištima i određenim filmovima, pokazala kako mislim, o čemu mislim, pokazala sam time svoje zaokupljenosti pa čak i svoje dileme. Ako sam se željela preobući u Merilyn Monroe i takva prekrasna puštati vjetrove na sceni svakih par minuta tijekom dva sata trajanja predstave, da bih na kraju skončala u nezamislivim mukama dok mi paraju trbuh od međunožja do grla i povraćam slinu u stilu najbrutalnije scene iz Tarantinova filma, ili, budimo još okrutniji, u stilu samoubojstva jedne Sarah Kane, kako mi onda netko može prigovoriti da ja propagiram pučki teatar?

Ma, ja sam se pučkoga teatra poželjela, nakon svih ovih “propitkivanja” dobro bi mi došao jedan kvalitetan, dobar, smiješan, duhovit pučki komad da se malo zabavim i odahnem od koncepcija, od napora, od mentalnog pritiska i fizičkog stresa. Kako bi sjajno bilo igrati neku laku komediju i zabaviti i sebe i publiku i potvrditi kritici ono što ona unaprijed misli kada ne bi bilo toga upornog kljucanja u mozgu koje me sili da jedno pišem, drugo mislim, a treće radim. Kada bar ne bi bilo toga nečeg što me tjera na istraživanje koje nije lako, koje nije jednostavno, koje nije ukalupljeno i dosadno? Je li to glumac u meni koji me vodi, a ja ne znam da je jači od mene, je li to nemir umjetnika koji želi novije, više, drukčije, je li to, jednostavno, želja sa egzibicionizmom? Tako sam, zbunjena i nervozna zbog teksta kojeg moram dovršiti, a ni sama ne znam što sam, zapravo, htjela zaključiti, zatekla samu sebe kako čitam Šovine bilješke. I zaustavim se, u potpunoj nevjerici, na naslovu CIULLI. Moj je otac analizirao predstavu u kojoj je i sam trebao glumiti Mekog Noža, zajedno sa mnom koja sam bila Polly.

Na veliku moju radost, odbio je ulogu i ja sam neopterećeno mogla ući u avanturu koja se zvala Opera za tri groša. Sve kušnje ekspresionističko-njemačko-idejno-ideološkog teatra bile su čista pjesma u odnosu na to da sam s vlastitim starim morala igrati ljubavnike! Što je, dakle, odredilo moju želju za rad s Ciullijem? Riješila sam se oca, riješila sam se dosadnih, domaćih redatelja, riješila sam se dileme snimati film ili raditi u teatru (tada je rad na Splitskom ljetu i redatelj Ciulli za mene bilo svjetsko prvenstvo u odnosu na film koji sam u Sarajevu trebala snimati, kasnije je dobio sve svjetske nagrade na raznim festivalima, nema veze) i mogla sam slobodno ući u taj novi kazališni svijet koji mi je bio stran. I onda sam na silu pokušavala ući u to strano tkivo, u taj mentalni sklop koji mi je bio nerazumljiv.

Jer sam htjela jedan drugi trening, valjda, htjela sam zaboraviti sebe, svoje naslijeđe, svoj ukus, svoj kriterij, svoj limit, svoj izraz, htjela sam biti sve samo ne mala, provincijalna glumica što sam to, prije svega, i bila. I zašto mi, uostalom, smeta ta moja provincija, zašto mi smeta taj moj skučeni prostor djelovanja, zašto mi smeta taj moj začarani jezični krug u kojem se najbolje osjećam? Ta me pitanja muče i dan-danas kada sam, umorna od istraživanja, pomislila kako bih najbolje uloge mogla odigrati, recimo, u Matišićevu teatru, u njegovom dramskom pismu, u njegovoj etici i estetici, u pismu koje osjećam kao svoje. E sad. Zašto mi to pismo nitko nije nudio? Zašto su me hrvatski redatelji zaobilazili? I gdje sam se ja profilirala kao glumica kada sam stalno i uvijek bila protiv?

 

Anja Šovagović-Despot

NASTAVAK

Drugi dio izlaganja Anje Šovagović Despot s Kazališne tribine HKV-a

Uto, 20-08-2019, 08:23:50

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.